Ekipa Pobjede u Kučima

Crnogorska brda čuvaju tradiciju



Prema priči mještana iz Zatrijepča je bilo čak 19 perjanika u vojsci knjaza Nikole, a dosta primjera čojstva i junaštva zabilježio je Marko Miljanov baš iz ovog mjesta. Sela na granici sa Albanijom i danas čuvaju karaule

Preko Donje i Gornje Vrbice, Meduna, Liješta, Orahova i drugih sela u Kučima krenuli smo ka Koritima, popularnom izletištu Podgoričana. Korita pripadaju Kučima i Zatrijepčanima, koji vjekovima bratski žive.Veliki broj kumstava, pobratimstava i brakova sklopljen je između ova dva crnogorska plemena. Nalaze se na oko 1380 metara nadmorske visine i predstavljaju pravu vazdušnu banju. Veliki je broj ljudi koji je za plućne bolesti pronašao spas u Koritima, a to potvrđuje i podatak da je bolnica za liječenje plućnih bolesti, koja se nalazi u Brezoviku kod Nikšića, prvobitno planirana na ovom mjestu.
Penzionera Branka Ivanovića sreli smo u jednoj od dvije lokalne kafane gdje se svakodnevno okupljaju mještani i oni koji ljeti borave u svojim vikendicama, a svrate i izletnici da se okrijepe. Branko već petnaest godina svako ljeto provodi u Koritima.
- Kraj je oskudan vodom, i u čitavom selu postoje samo dva izvora vode izuzetnog kvaliteta, pa domaćinstva i vikendice uglavnom koriste vodu iz bistijerni. Zemlja je plodna, meka, priča Ivanović, tako da ju je lako obrađivati. Uspijeva skoro sve, a najbolje krompir koji je čuven u čitavoj Crnoj Gori. Podneblje nije pogodno jedino za uzgajanje voća, tako da skoro da i nema proizvodnje domaće rakije, ali rakije na fali, kažu gosti kafane.
Za Dan graničara, u vrijeme nekadašnje SFRJ, organizovane su igre i nadmetanja, u kojima je učestvovala vojska i seljaci, a u ovim planinama poznat je vašar koji se održava na Šćepandan. Ranije se i po nekoliko hiljada ljudi okupljalo, ali se iz godine u godinu broj ljudi smanjuje, kako u selima tako i na vašarima, a sve je manji broj onih koji drže stoku i koji planiraju da žive na selu. Ipak, postoje izuzeci. Na izvoru koji mještani nazivaju Ljuđa, sreli smo dvadesetjednogodišnju Anđelu Nilević koja je napustila život u gradu i odlučila da svoju djecu odgaja baš ovdje.
- Život na selu je lijep, držimo nešto stoke a za Marka, našeg sina, život na selu znači zdravlje. Odlučila sam se na taj korak najviše zbog podizanja djece i nikad se ne bih vratila u grad – priča Anđela, koja će za par mjeseci postati majka još jednog djeteta.
Jelena Milić i Luka Zečević najljepše se zabavljaju vožnjom kroz Korita. Kažu da su se sprijateljili sa mještanima i da se uvijek nađe neko ko je njima sličnih godina, tako da im nikada nije dosadno. Vole da šetaju, igraju fudbal i odbojku i ne propuštaju nijedno ljeto i zimu da ne posjete ovaj kraj.
Pojilište za stoku, dubine preko devet metara, koje se nalazi u blizini izvora sagradili su Austrougari još 1937. godine.
Krenuli smo prema Zatrijepču. Za put koji povezuje Korita i Zatrijebač, mještanin Paško Ljucović nam priča da je nekada bio prekriven hladovinom. Sada su stabla posječena a put je asfaltiran i u dobrom stanju.
Nailazimo na spomenik. Slušamo priču o mladom bračnom paru koji je u putu zateklo nevrijeme. Na mjestu gdje se sada nalazi spomenik nekada je bila jama u koju se okliznuo Fran Prela Nikpreljaj. Našli su ga tek poslije nekoliko dana, a prilikom izvlačenja njegovog tijela zamalo se desilo da pogine čovjek koji je kanapom izvlačio leš. Kasnije su mještani zatrpali prokletu jamu da ne bi odnijela još neki život i na mjestu nesreće sagradili spomenik.
U selu Poprate, u kojem je nekad učilo preko 250 učenika, sada uči svega nekolika đaka, a da ih uvede u svijet slova, riječi i školskog gradiva zadužen je učitelj Kolja Dedivanović.
Slijedi selo Benkaj, zatim Deljaj u kojem su mještani podigli krst nešto viši od devet metara, da označe da je selo hrišćansko, a u budućnosti planira se prilaz krstu stepeništem kao i klupe i stolovi za izletnike i prolaznike.
Deljaj je nekada bio poznat po proizvodnji meda i po velikom broju majstora za zidanje i klesanje kamena. Ovi neimari su bili čuveni u Crnoj Gori. Sa ovog mjesta pogled seže do kanjona Cijevne, Skadarskog jezera, planine Rumije i Albanije. Naš fotograf, zadivljen okolinom i predjelom je rekao:
- Ovo je mjesto gdje počinje i završava se svijet – a to je i najbolje prikazan doživljaj ljepote koja se unedogled pružala svuda oko nas i ispod nas.
Selo Stjepovo je centar Zatrijepča.
- Snijeg, kaže Đelina Ljucović, ovdje zna da napada i po nekoliko metara, pa se zimi teže funkcioniše. Drva za ogrijev potroši se skoro dvadeset metara . Ljubav prema grudi zemlje sa koje su potekli ne da im da zastanu i da se umore. Ovo selo ima i svoje kulturno- umjetničko društvo Besa, koje ima zapažene rezultate i kafanu koja se nakada zvala Zatrijepčanka. U njoj nikada nema sukoba i svađa, mještani i prolaznici se druže i svraćaju da odmore. Pratilo se, kažu, i Svjetsko prvenstvo u fudbalu.
Sela na granici sa Albanijom i danas čuvaju karaule, jedine ostatke od nekadašnjih graničara koji su dugi niz godina čuvali granicu.
- Sve je bilo drugačije dok je vojska bila ovdje. Bilo je to vrijeme kada se živjelo u slozi a na Titovu vojsku smo uvijek mogli da računamo, bilo da se radi o pomoći vezanoj za poljoprivredne radove bilo da se radi o medicinskoj pomoći – prisjeća se Marko Ljucović.
-Vojska je sa mještanima sarađivala i osjećali smo se potpuno zaštićeno i sigurno, jer ovo područje je često bivalo narušavano sa albanske strane – kaže Marko koji pamti nekoliko slučajeva da se vojnik oženio djevojkom iz ovog kraja.
Osamdesetogodišnji Marko koji je cio život, osim dvije i po godine služenja vojnog roka u Makedoniji, proveo u svom selu, priča kako se odrastalo bez struje, puta, telefona, kako je moralo mnogo da se radi da bi se stvorilo ono osnovno za život, a vrijeme je bilo takvo i familije brojne da nije bilo bogatih, nego samo onih koji imaju malo više i onih koji imaju malo manje. Riječ i dato obećanje bili su svetinja i bilo je nazamislivo da kad se dvoje mladih „ obećaju“ jedno drugom, datu riječ pogaze.
- Danas je sve drugačije. Ljepše je za život i omladina ima pravo da odlučuje o sebi, ali mislim da su se zanemarile neke vrijednosti i da je moral u opadanju– priča nam djeda Marko.
Prema priči mještana iz Zatrijepča je bilo čak 19 perjanika u vojsci knjaza Nikole, a dosta primjera čojstva i junaštva zabilježio je Marko Miljanov baš iz ovog mjesta.
Uprkos ljepoti, i ovaj kraj doživljava sudbinu ostalih crnogorskih sela. Omladina polako odlazi u gradove ili inostranstvo. Amerika je san skoro svakog mladog čovjeka iz ovog kraja, a ostanak na selu i bavljenje poljoprivredom i stočarstvom samo rijetki doživljavaju kao rješenje i perspektivu.
Ako vas put nanese, posvetite malo vremena ovom kraju. Naići ćete na ljude koji poštuju svoju tradiciju, čuvaju običaje i slavnu prošlost ove zemlje.

Jelena Veljović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...8-23&id=190347