Marko Miljanov: Drekalovići, porijeklo i Vojvode

[Ćipur]

Iz knjige koju je 1996. izdalo Ministarstvo Kulture Crne Gore

Poglavlje :arrow: Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi

Marko Miljanov: Porijeklo Drekalovića, Vojvoda Drekale

.

[Ćipur]

Marko Miljanov: Vojvoda Lale Drekalov

.

[Ćipur]

Marko Miljanov: Vojvoda Vujoš Lalev

.

[Ćipur]

I prije Marka Miljanova, Drekalovići su imali isto predanje, da su od Đerđa Kastriota Skenderbega

Vukale Đerković je ukvotano iznio na naučnom skupu "Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji" održanom na Cetinju 21, 22. i 23. juna 1990. godine.

... nije bez interesa navesti i podatak da je lično Rovinski "vidio pečat vojvode Ilije Drekalovića" iste izrade "kao i na grbu Đurđa Kastriota".

To bi značilo da se i on, vojvoda Ilija Drekalović, držao predanja o svom porijeklu, kao što je i "Arhimandrit Gligorije Drekalović još godine 1765. napisao za sebe da je od roda Drekalovića od Kastriota".

Uz Rovinskoga, toga se predanja drže i nešto novija kazivanja i zapisi dr Erdeljanovića, Stevana Dučića i Toma Orahovca,

velikosrpski link :arrow: http://www.rastko.org.yu/rastko-al/z...rovinski_l.php

[Ćipur]

wow, spektakularni i nikad nevidjeni dokazi. koje, baj d vej, niko i ne spori. ti si car.

Da tako je, prvi put na internetu riječi Marka Miljanova, u vezi porijekla Drekalovića.

[Ćipur]

2. februara 1901.

U Herceg Novom je umro Marko Miljanov Popović, crnogorski junak, vojskovođa, vojvoda i pisac.

[Ćipur]

4. aprila 1770.

Skadarski vezir Mehmed paša Bušatlija ubio je na prevaru domamljenog crnogorskog vojvodu Iliju Drekalovića i njegova dva pratioca i njegovu glavu je poslao u Carigrad. Drekalović je sredinom 18. vijeka u Kučima više puta organizovao borbe protiv Turaka, a u Skadar je bio došao na dogovorene pregovore o oslobađanju talaca.

[Ćipur]

24. aprila 1833.

- Na Medunu je rođen Marko Miljanov Popović, crnogorski junak, perjanik, vojvoda, član Senata i guverner Podgorice. Od rane mladosti borio se protiv turske vlasti, prvo kao gerilac, potom kao vođa kučkog plemena, kasnije i kao istaknuti crnogorski prvak. Svojim pogledima i hrabrošću stekao je ugled u Crnoj Gori. Zbog neslaganja sa knjazom Nikolom 1883. godine oduzeto mu je vojvodsko zvanje. U poznim godinama, nakon povlačenja iz javnog života, naučio je da čita i počeo da piše. Poznata njegova djela su Primjeri čojstva i junaštva, Pleme Kuči i život i običaji Arbanasa.

[Ćipur]

UZ STOGODIŠNjICU SMRTI MARKA MILjANOVA


Posljednje pismo knjazu Nikoli


”Gospodaru, dosta sam ti kazao za ratne uspomene popa Ilije Plamenca. A sad neću više tebe pričat, no ću se čitaocu okrenut da mu pričam kako si postupio sa mnom, pa neka se i ti načitaš nečovječanskog djela...”

Nije nepoznato da je sukob Marka Miljanova sa knjazom Nikolom presudno uticao na Markovo spisateljsko opredjeljenje. Mi bismo rekli da je uticao i na cjelovito zaokruženje njegovog ljudskog lika. Bila je to u ovom smislu srećna okolnost, kao što je srećna okolnost uzrokovala i nastajanje Markovog posljednjeg pisma knjazu-gospodaru. Bez ovog pisma ličnost Marka Miljanova ne bi bila tako jedinstvena i granitno upotpunjena. Po ovome on nema premca na cijelom južnoslovenskom prostoru. Priznali su mu to mnogi, a najdalje je otišao Milovan Đilas, dobar poznavalac Markovog života i djela: “Marko Miljanov je najpotpuniji lik u istoriji Južnih Slovena”. Pismo o kome je riječ jasno osvjetljava pozadinu sukoba između vojvode Marka i knjaza-kralja Nikole, iz prve ruke. Optužnicu, dakle, imamo, ali nažalost nemamo i odbranu optuženog. Ali, mi skoro da nemamo nijednog utemeljenog razloga da ne vjerujemo tužiocu. Iako adresirano na knjaza, a namijenjeno čitaocu, ono najviše govori o samom Marku, njegovom ljudskom činjenju i rezonovanju u nužnoj odbrani ljudskog i moralnog integriteta.

Prelila se čaša žuči

Pojava ratnih uspomena vojvode Ilije Plamenca, crnogorskog ministra vojnog, u mostarskoj “Zori” od 1. maja 1900. godine, prelila je čašu žuči koju je knjaz Nikola više od dvije decenije smišljeno i sistematski punio i dolijevao kako bi okrnjio ugled Marka Miljanova, svoga “neposlušnog” glavara i političkog rivala. Ministar Plamenac se potrudio da u svojim ratnim uspomenama umanji udio vojvode Marka Miljanova u poznatoj bitki na Fundini. Ovu uvredu Marko nije mogao da pretrpi jer je trpljenja, kako sam tvrdi, bilo dosta. Progovorio je onako kako njemu dolikuje. Nije mu bilo teško da i u ovome vidi prst svoga vrhovnog progonitelja, pa je sa samrtničke postelje, samo pet dana pred smiraj, ustao u odbranu istine. Progovorio je ranjeni, polumrtvi div, naprežući posljednji atom snage i uma, i svom pisaru izdiktirao pismo dugo više od dvadeset šlajfni na adresu knjaževu, a čitateljstvu na uvid. Neki su stoga posumnjali u autentičnost pisma, po onoj : kako može čovjek takvog zdravstvenog stanja... Mi, međutim, u autentičnost pisma ne sumnjamo.
Bilo je to 26. januara 1901. godine. Pismo je bilo dostupno javnosti poslije tri godine. Objavio ga je beogradski “Dnevni list”, nezvanični organ Samostalne radikalne stranke, oktobra 1904. u nastavcima.

“Gospodaru, kad pročitah u mostarsku Zoru kako si lijepo metnuo ratne uspomene popa Ilije Plamenca u Kuče; i kako ja s` bok bolesti nijesam moga` imati udijela u njih. Ja kao i sve drugo i to kćeg da zaboravim, dok ne čuh jednu talijansku poslovicu koja veli: `Hrišćanski je oprostiti, a pseći je zaboraviti`. Onadar je rekoh: Premnogo je psećeg zaborava, pa rekoh da bar jednu ovu da ne zaboravim, no da iznesem na vidjelo ratne uspomene popa Ilije Plamenca za u Kuče koje te se uglavnom tebe ticat”, stoji na početku Markovog pisma. Slijedi potom Markova istina o bitki na Fundini, a onda:
“Sad, Gospodaru, dosta sam ti kazao za ratne uspomene popa Ilije Plamenca, za koje sva vojska zna, naša i turska, da je ovo ovako bilo. A sad neću više tebe pričat, no ću se čitaocu okrenut da mu pričam kako si postupio sa mnom... pa neka se i ti načitaš nečovječanskog djela...”

Dug spisak kleveta

A uzrok tom knjaževom nečovječanskome djelu Marko vidi u činjenici što se on, knjaz, nije mogao pomiriti s tim da se u sam sultanov dvor govori više o Marku nego o Karlu XII, a o Markovim kćerima više piše nego o knjaževim ministrima. Knjaz stoga nije prezao ni od čega samo da Marka uništi, fizički ili moralno. Vrebao je pogodan momenat da ga raščini i razvlasti, ali je Marko to učinio sam. Sam je sebe i raščinio i razvlastio. Atentat koji je u Danilovgradu 1877. izvršio na Marka pop Ilija Spahov, Markov plemenik, navodno da bi odbranio čast svoje sestre, po Marku, izašao je iz Knjaževe kuhinje. “Što me ubi, Gospodaru, haram ti bilo?!”, upitao je Marko knjaza kad je došao da ga posjeti ranjenog. Knjaz je, naravno, to odbacio kao neistinu. Dug je spisak kleveta, podmetanja, omalovažavanja, uhođenja, ogovaranja i laži koje je knjaz beskrupulozno preduzimao da bi postigao svoj cilj: kad već nije mogao fizički, htio je moralno da ga degradira. “Što je radio i što je govorio tajno i javno, evo nešto da upišem, a sve ne bi opisao za trideset godina”, kategoričan je vojvoda Marko. Narod, međutim, nije prihvatio knjaževe optužbe i laži na račun Markov, što je knjaza posebno iritiralo. Markov ljudski korijen u narodu bio je toliko jak da je lako mogao odoljeti svim udarima, pa makar oni dolazili i sa vrhovnoga mjesta, a sa njega su jedino i dolazili.
“Evo, Gospodaru”, zavšrava Marko, “tvoja nemirna duša na šta me je naćela da pišem, i to ne pišem kao čovjek živi, no kao više no polumrtvi. Ovo diktiram iz postelja, a oči rijetko mogu otvoriti, ne znam ni hoću li osvanut sjutra ujutro živ. A da bih osta živ i da bih ozdravio, ka što neću, onadar bi vidio šta bi ti opisa. No piši ti za mene pošto ostade potlašnji, ka što si pisa za Peka Pavlovića crnu istoriju koju si posla u Dalmaciju da ti se štampa, pa ti ju nije nijedna štampa primila. Pošlije ti je otišla u Biograd, pa u Vlašku, nitko ti je ne primi, no ti je eto i sad kod Jakšića u rukopisu”.

A nekad je lijepo bilo...

I prije ovog pisma znao se Marko požaliti na neke čudne postupke knjaževe prema njemu, kao u pismu Peku Pavloviću. Bilo je doduše, i lijepog prijateljstva i srdačnosti u njihovim odnosima, naročito do 1877, tačnije do atentata u Danilovgradu. Tako, na primjer, krajem februara 1877. Marko piše knjazu s Meduna da mu pošalje para, i to što više jer je obespario, a treba držati dvije kuće, na Dugi i na Medunu. Kuće prazne, a gostiju mnogo, pa uz to, moli knjaza da mu pošalje i dva-tri tovara slanine, obraćajući mu se na jednom mjestu sa “mili Gospodaru”. Bilo je i kasnije lijepih trenutaka između njih kad je knjaz otvarao dušu pred Markom i nudio mu i ono što mu nije iskao, ali je to sve bilo s đavolom. Knjaz je bio nepostojan i prevrtljiv, a to Marko nije mogao da podnese. No, Marko se s knjazom varakao kako je znao i umio i koliko je god mogao nastojao da ne da sebi na drugoga. U jednom pismu Marku što ga je poslao Tomo Oraovac iz Niša, Oraovac kaže da je rekao knjazu u brk kad je došao kod njega da mu da pasoš: “Kao knjaza i Gospodara Crne Gore ljubim te i vjeran ću ti biti, a kao čovjeka mrzim te”. Nama se čini da se i Marko, uglavnom, tako ophodio prema knjazu. Interesantno je, s tim u vezi, i Markovo pismo Jeftu Gojkoviću upućeno iz Herceg Novog samo šest dana prije pomenutog pisma knjazu, odnosno deset dana prije smrti. Marko u pismu moli Gojkovića da mu povrati štampani tabak od Istorije (Marko ovdje misli na štampani tabak “Primjera čojstva i junaštva “ koji mu je Lj. Kovačević poslao iz Beograda na pročitanje, prim.aut.) Mada je Gojković bio obavijestio Marka da mu ga ne može povratiti jer ga je dao u čitaonici, Marko je znao da je tabak kod knjaza i da će i ovo pismo doći u knjaževe ruke, pa je stoga dosta obazrivo spomenuo nesporazum, između njega i knjaza. Marko tvrdi da je namjeravao da i sam pošalje sve tabake knjazu na pročitanje i mišljenje “jer ja nijesam nikada mogao da se mrzim s njim ko druge pogani”. A od svih uvreda samo jednu ne može da mu oprosti, a to je što ga je psovao pred Petrom Vukotićem i Sokol Bacom, ali da nikada o knjazu nije govorio pretjerano ružno, nego je branio njegove dobre osobine. Na kraju pisma Marko je dodao i nekoliko redaka adresovanih na knjaza. Pripis donosimo u cjelini.

Paradigma za budućnost


“Gospodaru! Evo što pišem Jeftu Gojkoviću za onaj moj štampani tabak: a ja mislim da mu se je trefio kod Vas, pa mi ga stoga vratiti ne može: pa Ve molim, ako je kod Vas, pošaljite mi ga radi pročitanja onijeh sastava; pa ako imadnem ja sreću da doživim - sve ću ja moje tabake s najvišijem zadovoljstvom slat da mi Vi pročitate. Ljubi Vi Vaš Marko Vašu ruku. Vaš vojvoda Marko”.

Kao što se vidi, Marko ljudsku mržnju stavlja iznad poganske. I nije mu stran stav Toma Oraovca kojeg smo citirali.
Dosljedan sebi i svom izgrađenom poimanju ljudske dužnosti, Marko je učinio ono što je mogao i morao: objelodanio je istinu o sebi, ali i o drugima, vjerujući da, kad je u pitanju istina, redosljed nije važan. Knjaz jeste ostao “potlašnji”, ali mu to nije bilo dovoljno za pobjedu. Za razliku od njega, Marko je sjanom strategijom uspio da pobijedi sebe i time svoje ljudske mane, koje su neizbježni pratilac svakog čovjeka, svede na najmanju mjeru, a to je najveći doprinos ljudskosti. Otuda je Marko Miljanov naša najizrazitija paradigma čojstva i junaštva, s tendencijom da to bude i u budućnosti.


Komnen Bulatović

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...&clanak=176946

[Ćipur]

Nepoželjna biografija

Skenderbeg po drugi put među Albancima i Srbima


Piše: Slavomir Kostić/Danas


Pre nekoliko godina, usred Prištine, Albanci su podigli spomenik Đurđu Kastriotu Skenderbegu, bez sumnje najkrupnijoj ličnosti njihove istorijske prošlosti, čoveku koji se četvrt veka, gotovo sve do svoje smrti 1468. godine u Lješu na jadranskoj obali, uporno borio protiv turskog zavojevača, a za slobodu svog i drugih balkanskih naroda. Nedavno je i Gimnaziji u Preševu vraćeno staro ime "Skenderbeg", čime je ispravljena greška od pre dve decenije, kada je Miloševićeva vlast, nekritički i antiistorijski, promenila naziv najelitnijoj srednjoj školi u ovom gradu.

Dobro je što je to urađeno i u Preševu i na Kosovu, ali nije u redu što na Skenderbegovom spomeniku nije ispisana njegova biografija, makar i u kraćoj verziji, koja bi snagom istine o toj znamenitoj ličnosti i istorijskoj veličini doprinela ublažavanju međuetničkih tenzija na prostoru Zapadnog Balkana. Između ostalog, makar koliko to bilo neprihvatjivo javnosti u Prištini i na Kosovu, na spomeniku moraju biti ispisani stihovi crnogorskog vladike Petra Drugog Petrovića Njegoša u njegovom najboljem književnom delu, "Gorskom vijencu", gde on žali zbog Skenderbegove smrti. "Skenderbeg je srca Obilića, al umrije tužnim izgnanikom", zakukao je zbog njegove smrti Njegoš, budući da je Skenderbeg umro u Lješu, 1468. godine, koji se tada nalazio pod okupacijom Mletačke Republike.

Dakle, i pre dvadesetak godina, kada je Skenderbeg bio nepoželjan, i danas, kada su mu podigli spomenik u Prištini i vraćeno njegovo ime Gimnaziji u Preševu, što je sasvim u redu, podjednako je nepoželjna njegova biografija. A na pitanje zašto je to tako, odgovor valja potražiti u samoj biografiji, tačnije u onim njenim detaljima koji govore o srpsko-albanskim odnosima u vremenu prodora Turaka na Balkansko poluostrvo i zajedničke borbe balkanskih naroda protiv osmanlijskog zavojevača.

Ko je bio Đurađ Kastriot Skenderbeg kazuju sve istorije sveta, na svim jezicima. Sin Ivana Kastriota, istaknutog plemića, "albanske gospode", koji je osim Đurađa imao još trojicu sinova, Repoša, Stanišu i Konstantina. Majka mu je bila Vojislava, kći uglednog srpskog vlastelina iz Pologa. Čestito ga nije ni pomilovala, jer je za taoca i jemca odveden još kao dečak na dvor sultana Sulejmana Prvog, gde je primio islam i dobio ime " Skenderbeg". Istorija kazuje da je ime dobio po ugledu na "Iskandera", Grka Aleksandra Velikog, kojeg su istočnjačke priče učinile popularnim i kod Turaka.

Skenderbeg je u "hrvanju, borenju i džilitanju" nadmudrio suparnike, pa mu je sultan Murat Drugi, kao osamnaestogodišnjaku, podario "konjički kor" sa pet hiljada ratnika i nagradio ga činom sandžak-bega. Njegova potonja sudbina da odbegne sa "konjičkim korom" na hrišćansku stranu i potom da četvrt veka ratuje protiv sultanove vojske, zajedno sa srpskim despotima, poljskim kraljem Vladislavom i erdeljskim plemićem Janošem Hunjadijem, odvela ga je u katoličanstvo. Ucenjen od pape Pija Drugog, koga su više uzbuđivali pravoslavni "šizmatici" od turskih najezda i pustošenja, Skenderbeg je svesno pristao na tu žrtvu. Ipak, kada je 1468. godine umro od "jake groznice" nije sahranjen u Hilandaru, pored oca i brata, u "arbanaškom pirgu", gde i danas počivaju zemni ostaci Ivana i Repoša Kastriota, već mu je telo položeno u pravoslavnoj crkvi Svetog Nikole, poviše gradića Lješa.

Skenderbeg je osim braće, imao i pet sestara. Najstarija Mara udala se za Stefana Crnojevića, Vlajica za Stefana Balšića, dok se Skenderbegov sin jedinac Ivan, još za očeva života, oženio Irinom, ćerkom Lazara Brankovića i unukom još slavnijeg dede - Đurađa Brankovića, despota srpskog. Svest o pravoslavnom poreklu Đurđa Kastriota Skenderbega najviše se održala u Crnoj Gori. Najveće bratstvo u crnogorskom plemenu Kuči, Drekalovići, neguje predanje o Skenderbegu kao svom praocu, po čijem je unuku Drekalu proisteklo čitavo bratsvo. Ali ni istinu da je Skenderbegov deda, Pavle Kastriot, čiji je porodični feud obuhvatao sela u slivu reke Mate u srednjoj Albaniji, sa 50 florina darovao srpsku mitropoliju u Bogorodici Ljeviškoj u Prizrenu kojoj je kralj Milutin darovao mnoga imanja u Metohiji.

http://www.pcnen.com/detail.php?module=2&news_id=20850

[Ćipur]

AKCIJE: SANIRANA NAJSTARIJA CRKVA SVETOG PETRA CETINjSKOG U CRNOJ GORI


ISPUNjENA VIŠEGODIŠNjA ŽELjA stanovnika Bezjova u Kučima. Pomogli dobri ljudi, kaže Momo Mićković, čovjek bez kojeg se ne može zamisliti ni jedna akcija u ovom kraju. Sjećanja 96-godišnje Zlatije Zarijine. Krađa bakarnih oluka sa tek obnovljene crkve sjenka o kojoj se više ne može ćutati. Uskoro nove akcije


Novo ruho za svetinju


Na otprilike dvadesetak i nešto kilometara od Podgorice dočekuje vas - Bezjovo. Sivi kamenjar izmiješan žuto-zelenim oazama i sa tek ograđenim livadama govori da je ovdje - mnogo života. Jer, u ovom selu se, što vele stari, svako jutro otvara oko 50 domova. Tanke linije dima iznad crvenih krovova i neke nove, tek izgrađene kuće, najbolje svjedoče da ovo selo - živi. Čuje se i dječiji smijeh, iako područno odjeljenje Osnovne škole "Đoko Prelević" ima samo nekoliko đaka. Odjekuje i zveket sjekira u daljini. Automobili koji stižu uzanom cestom potvrđuju da Podgorica nije daleko. Odavde su Mićkovići, Đerkovići, Vučevići i Nikezići. Neke od njih dijele samo kućne listre...
Našu ekipu ovih je dana tamo doveo jedan dugo čekani glas - Crkva Svetog Petra Cetinjskog, najstarija crkva sa imenom lovćenskog mudraca u Crnoj Gori (postoje još crkve Svetog Petra Cetinjskog u Spužu, Bobiji, kod Vilusa i u Prčanju). Podignuta je daleke 1889. godine i odskora je sanirana. Naši domaćini su - Momčilo, Momo Mićković, sekretar Režijskog odbora za obnovou crkve i glavni nosilac i organizator ovog značajnog posla i njegov stric Radun Mićković, raniji predsjednik Režijskog odbora. Ne kriju koliko su ponosni zbog obavljenog posla. Crkva je pokrivena, zvonik, koji je stradao od groma, takođe. Urađeni su spoljni zidovi, trotoari kao i unutrašnjost crkve. Uvedeno je osvjetljenje, a jedan dio ikonostasa obnovljen i restauriran (od 12 ikona četiri su nove). Riječju, ispunjena je višegodišnja želja mještana ovog kraja. O tome agilni Momo Mićković, pokretač svih akcija u ovom kraju, (ni Radun Mićković ne priznaje breme godina) priča.
- I do sada je bilo pokušaja da se sanira naša crkva na Martiniki, ali ... Tek 2000. godine, kada je urađen novi projekat, čiji je autor inženjer Radenko Đerković, koji je vršio i nadzor, stvari su došle na svoje mjesto. Izabrali smo Režijski odbor sastavljen od dobrih ljudi iz svih bratstava, a izabrali smo i dobrog čovjeka za njegovog koordinatora. Bio je to pokojni dr Rajko Milović. Poslije toga smo se čvrsto dogovorili oko organizacije i obezbjeđenja sredstava ličnim učešćem. Mnogi mještani su se odazvali na naš poziv (od 125-torice, 55 je učestvovalo u ovoj akciji) ali su dosta pomogli i donatori iz drugih krajeva Crne Gore. Tu mislim na Vladu, Opštinu Podgorica i mnoge moje prijatelje iz raznih podgoričkih privatnih preduzeća. Svi oni zaslužuju da im se pomenu imena pojedinačno i da im javno zahvalimo ali to je nemoguće. Moramo, ipak, pomenuti neke od ovih dobrih ljudi kao što su Rajko Vučević iz Beograda, Marija Vučević, sinovi Zarije Đokova i mnogi drugi.
Potvrdu ovih riječi našli smo kasnije u samom selu. Mnogi mještani hvale organizaciju obnove crkve za koju je bio zadužen Momo Mićković. Njegova 96-godišnja majka Zlatija i danas pamti priče starijih o tome kako je njen đed Savo Nikolin Čarapić zidao crkvu Svetog Petra Cetinjskog na uzvišenju Martinik.
- Prošli su preko ove naše crkve, veli stara Zlatija, i ratovi i vrijeme. Austrijanci su zvono skinuli, ni grom je nije mimoišao, ali sada opet sija. Mogu vam reći da sam srećna što su tome doprinijeli i moji sinovi i snahe (Zlatija Mićković ima devetoro djece, 16-toro unučadi i 18-praunučadi) Momo i Đukan, koji je ostao ovdje na selu i najviše fizički radio... Pa Đukanovi sinovi... Tako će biti i kad se ovdje budu organizovale i druge radne akcije, uvjerena je baba Zlatija.
O novim akcijama razmišlja i njen sin Momo Mićković. Postoji raspoloženje za izgradlju kapele, postavljanje rasvjete, otkrio nam je organizator obnove crkve Svetog Petra Cetinjskog. Naša crkva i naše groblje, inače jedno od najstarijih na teritoriji Kuča to zaslužuje, kaže Mićković.
Poznajući Momčila Moma Mićkovića i njegov dosadašnji rad i povjerenje koje su u njega imali brojni donatori i mještani vjerujemo da će Bezjovo u Gornjim Kučima uskoro dobiti i kapelu.

Neko je oskrnavio crkvu

Na uspješno završenu akciju obnove crkve u Bezjovu pala je sjenka o kojoj se u ovom selu nerado govori. Ali, ne može se ni prećutati. Na samom kraju radova, neko je oskrnavio crkvu na Martiniki - drsko je skinuo i odnio dio bakarnih oluka!
- Potpuno sam razočaran tim neljudskim činom, kaže Momo Mićković. Pa zar odnijeti oluke sa naše crkve, sa naše svetinje. Doduše, ne možemo uprijeti prstom ni na koga, ali se bojimo da je neko samo iz pakosti posegao za tim olucima. Osim toga, teško mi je, ali moram reći da ovo nije prvi put da se skrnavi crkva Svetog Petra, odnosno njeno gradilište. Neko kome ništa nije sveto i ranije je odnosio mreže za armaturu, alat... Kad sve to vidim ne mili mi se ni učestvovati u našim akcijama.

Svetilišta kao kamene knjige

U selu Bezjovu su još prije 120 godina sagrađene dvije crkve, priča nam Radun Mićković. Jedna je Martinika, a druga Kličica. Prvobitna namjera seljana bila je da podignu novu crkvu. Tadašnji domaćin Miljan Turov poklonio je zemljište za nju i groblje na mjestu Bregovi, ali se od toga odustalo jer je nastao spor oko toga gdje podići crkvu.
Mićkovići, Nikezići, Đerkovići Vučevići podigli su umjesto stare kapele na Martiniki (uzvišenje na jugozapadnoj granici sela ) crkvu koja je posvećena Svetom Petru Cetinjskom čime je na simboličan način izražena privrženost sela i šireg područja Knježevini Crnoj Gori i odata zahvalnost Petru Prvom. Prema predanjima stara kapela na mjestu na kojem je sagrađena nova crkva dograđivana je u prvoj polovini 18. vijeka. Treba reći da je na tom mjestu u davnim vremenima bilo formirano groblje, jedno od najstarijih na teritoriji Kuča o čemu svjedoče i grobovi okrenuti u pravcu sjever jug. Dakle, kaže Mićković, i jedna i druga crkva u Bezjovu su kulturno istorijski spomenici. Uostalom , u njima su se polagale zakletve pred odlazak u borbe protiv Turaka u drugoj polovini 19. vijeka, zatim uoči balkanskih i Prvog svjetskog rata. I one ali i grobovi oko njih, kao na primjer grob Mija Radoševog, nosioca Georgijevskog krsta najrečitije pričaju o našim korijenima, o našim precima o tradiciji i našem trajanju. Kao kakve kamene knjige...


J. Stamatović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...1-05&id=104661

[Ćipur]

1663.

Crnogorski mitropolit, Ruvim III Boljević Plamenac (oko 1625–1685), koji je došao na vladičanski tron dvije godine nakon smrti vladike Mardarija (1661), prvi put se pominje u jednom pismu datiranom na ovaj dan, koje počinje sa: „Rufin, vladika cetinski i crnogorski, i Primoria”. Na početku Morejskog rata (1684) posredovao je da se Crnogorci u ratu protiv Osmanlija pridruže Mletačkoj Republici koja je bila član Svete alijanse. Ruvim III radio je na preobraćivanju jednog dijela crnogorskih katolika u pravoslavlje. Ilarion Ruvarac smatra da mu je Arsenije III dao na upravu Skenderiju, pa je prvi mitropolit, osim odrednica „crnogorski” i „primorski”, unio i titulu „skenderijski”. Andrija Zmajević ga naziva i „egzarhom pećkog patrijarha”, mada se sam Ruvim nije tako potpisivao.

.

[Ćipur]

POPOVIĆI SA MEDUNA UGOSTILI BRATSTVO BARJAKTAROVIĆA IZ BERANA SA KOJIMA DIJELE ISTE KORIJENE

Potomci popa Mirčete na okupu



Bratstvo Popovića iz Kuča juče je na Medunu svečano ugostilo predstavnike bratstva Barjaktarovića iz Berana, sa kojima dijele iste korijene. Oba bratstva, kako istorijski podaci i narodno predanje govore, potiču od čuvenog Drekalovića, glasovitog junaka - popa Mirčete. O zajedničkom porijeklu Popovića, Barjaktarovića, kao i Rašovića iz Fundine, na Medunu je juče govorio Milisav Popović, jedan od domaćina skupa.
- Svi smo mi braća jednorodna, jednovjerna, od istog oca, popa Mirčete. Od njega smo mi Popovići, a od nas Popovića i Barjaktarovići, koji su nam danas dragi gosti, i Rašovići, koji su, takođe, među nama. Vaš dolazak ovdje je svojevrsno hodočašće, dolazak domu i ognjištu vašeg dalekog pretka. Da ognjište predaka i grije i krijepi upravo pokazuje ovaj vaš dolazak - rekao je u pozdravnom govoru Milisav Popović.
On je istakao značaj činjenice da Barjaktarovići, iako su gotovo tri vijeka prošla otkada su njihovi preci napustili Kuče, nikada nijesu zaboravili ko su i odakle su.
- Prođoše vjekovi i decenije, pohare, mnoge nevolje i muke. Sin popa Mirčete - Novo, od koga potiču Barjaktarovići bio je ugledni, ne samo plemenik i Popović, nego i brđanin, osvetnik i zaštitnih svoje braće i bližnjih. Treba se prisjetiti Mića Martinova, mudrog Popovića, proroka za kojim su Kuči išli uvijek, ali i Joša Stanojeva koji je prvi primio mladoga vojvodu Marka u četu, sa kojim je četovao širom Podgorice, sve do Skadra i Bihora, i stare Srbije. Treba spomenuti Nova Spasojeva koji je sa Markom išao na sve pregovore sa podgoričkim i spuškim Turcima, Pera Ivanova koji je za čast, slavu i glavu Marka Miljanova svoju žrtvovao na sred podgoričke čaršije - naveo je Popović podsjećajući na slavne pretke.
Dvadeset pet Barjaktarovića došlo je juče na Medun da se prisjete svojih korijena. Nezaobilazan je bio obilazak groba i muzeja najslavnijeg Popovića, vojvode Marka Miljanova. Predanje o porijeklu Barjaktarovića, kako kaže Miljan Barjaktarović, u bratstvu se prenosi sa koljena na koljeno.
- Došli smo iz sela Petnjik i Kaludre, koja su naselili Barjaktarovići. Prošle godine nas su posjetili Popovići i sada smo im uzvratili posjetu. U bratstvu Barjaktarović nema nijednog djeteta koje ne zna odakle su mu korijeni - istakao je on.
Barjaktaroviće su na Medunu dočekali i predstavnici Rašovića, koji su, takođe, jedan od ogranaka bratstva Popović.
- Pop je imao četiri sina Pera, Ivana, Raša i Nova. Od Raša potiče ime Rašović i on se naselio u Fundini. Ovaj skup smo organizovali da bi se bolje upoznali Popovići, Rašovići i Barjaktarovići - rekao je Stanko Rašović.
Organizator skupa Slavko Popović ističe da Popovići imaju čime da se ponose.
- Naš predak je prije nepunih 300 godina sa ovoga kamena pošao u vojsku vojvode Radonje Petrovića da se bori i stvara bolje uslove za sebe i svoj narod. Prošle godine bio sam gost bratstva Barjaktarovića i to će mi ostati u sjećanju - naveo je Slavko Popović.

Prenijeće kosti vojvode Radonje

Na jučerašnjem skupu Miodrag Barjaktarović izabran je za počasnog člana nedavno formiranog Inicijativnog odbora koji organizuje prenos kostiju vojvode Radonje Petrovića iz Srbije u Kuče.
- Vojvoda je umro pod planinom Jelicom. Prema predanju, tamo je otrovan i tamo su mu ostale kosti. Njegovi potomci, Petrovići, ovih su dana formirali Inicijativni odbor sa namjerom da se prenesu njegove kosti i njegov spomenik koji tamo postoji. Predsjednik Odbora je mitropolit Amfilohije - saopštio je Milisav Popović.

Popovići za Kuče, što i Francuzi za Evropu

Govoreći o značaju bratstva Popovića iz Kuča i njihovom doprinosu kulturi ovog kraja, Milisav Popović posebno se osvrnuo na lik i djelo slavnog bratstvenika Marka Miljanova, kao i na brojne pretke - popove, na čelu sa popom Mirčetom, po kome je bratstvo i dobilo ime.
- Kako da ne govorimo o zvijezdi našeg zavičaja, o Marku Miljanovu, velikom etičaru i junaku, čovjeku čiji se "Primjeri čojstva i junaštva" danas prepričavaju i prepisuju, koji su nedavno objavljeni i na engleskom jeziku uz predgovor Matije Bećkovića i sada već blaženopočivšeg patrijarha Pavla. U kući Popovića od popa Mirčete do poslednjeg Sima Đurova, bilo je 15 popova i jedan kaluđer. Da li zbog nečeg od toga posebno, ili zbog svega zajedno, tek nastala je riječ - "ono što su bili Francuzi za Evropu, to su Popovići bili za Kuče" - rekao je Milisav Popović.


N. SPAIĆ

P. DABANOVIĆ

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2010-05-03

[Glenn_Q]

fala ti ćipure

[Ćipur]

OK, vrijede ponekad teme koje otvaram.

[Glenn_Q]

Meni zanimljivo bijaše da čitam, s' obzirom da sam Kuč Drekalović

[Ćipur]

Teme i dileme: MEDUN U SUČELjAVANjU ZVANIČNE I ALTERNATIVNE ISTORIJE

Rebus u kiklopskom suvozidu



UZ TVRDNjU DA JE OTKRIO PRVU piramidu u Evropi, na brdu Visočica i tridesetak kilometara od Sarajeva, Semir Osmanagić ubijeđen je i kako je i drevni Medun, u sklopu iste prailirske priče, znatno stariji nego što to zvanični arheološki nalazi tvrde!?

Mada ga u nekim naučnim krugovima i nadalje smatraju
„neodgovornim šarlatanom i opsjenarom”, zasigurno najpoznatiji Visočanin Semir Osmanagić ne posustaje sa otkopavanjem svoje „Piramide Sunca” te i nadalje najavljuje i kako će tumbe i naglavačke okrenuti mnoge znane istorijske lekcije na ovom i širem zapadnobalkanskom području!? I za crnogorsku javnost ova tema, koliko god po nekima pripadala onom „rubnom području”, odnosno „alternativnoj nauci” svakako je od interesa jer, nakon duže od decenije istraživanja, on takođe tvrdi kako su i drevni ilirski gradovi, Asseria i Varvaria u Dalmaciji, Daorson u Hercegovini, a potom i naš Medun, znatno stariji nego što to dosadašnji službeni arheološki izvori tvrde!? Autor već više razgrabljenih izdanja knjige „Alternativna istorija”, uz to što i nadalje tvrdi da je na lokalitetu Visočice, tridesetak kilometara od Sarajeva, otkrio da se pod tim brdom krije stepenasta piramida stara oko 12.000 godina, smatra i da je ovdje riječ o prvoj evropskoj piramidi veoma sličnoj onima u Južnoj Americi!?
- Moj projekat mogao bi potpuno promijeniti značenje Bosne i Hercegovine, ali i našeg regionalnog područja na svjetskoj arheološkoj karti, kazao mi je u jednom ranijem razgovoru i samouvjereno nastavio kako je na njenom vrhu bio i hram koji su sagradili pra Iliri, narod čija se starost procjenjuje na oko 27.000 godina!? Takođe, odlučno je tada ustvrdio kako i danas čak polovinu stanovnika većine bivših jugoslovenskih republika čine potomci Prailira, od Slovenije pa sve do krajnjeg juga!?
Uz opasku da narednih godina namjerava potpuno rasvijetliti „Bosansku piramidu sunca”, te dokazati postojanje i „Bosanske piramide mjeseca”, ispod susjednog brda Križ, Osmanagić se i sad previše ne osvrće na neke već negativne reakcije iz određenih naučnih krugova naspram njegove relativno senzacionalne teze. Nasuprot tome, pa čak i zluradom poređenju njega i Meksikanca Prajsa, koji je svojedobno Troju locirao u dolinu Neretve, Osmanagić podsjeća da su istraživači na Visočici već nakon 18 metara kopanja u dubinu naišli na dokaze o postojanju drvenih lavirinata i drugih objekata, a što jasno nagovještava da je na tom lokalitetu nekad bilo naselje!
Istraživač to potkrepljuje i nalazima da je monumentalni plato prilaza piramidi popločan u potpunosti, u dužini od 420 metara i to uglačanim kamenim pločama debljine oko 12 centimetara, kao i da su zidovi piramide rađeni od klesanih gromada dužine od jednog do tri metra. Podastire još niz drugih argumenata, poput fakta da je veza između tih blokova jasno vidljiva i može se zaključiti da tu nije korišten nikakav vezivni materijal, a što je karakteristika i kod većine piramida u svijetu, a izvjesno je da su kameni blokovi obrađivani ljudskom rukom.

Zmija kao svetinja

No, vrnimo se na naš teren, tamo gdje ostaci dijela zidina Meduna (ili Meteona) bez dileme upućuju na njihovo megalitsko porijeklo, odnosno način gradnje suhozida od velikih kamenih blokova međusobno povezanih na način veoma sličan onome koji su, recimo, koristili graditelji poznatih starodrevnih građevina u Peruu! Srednjovjekovno utvrđenje smješteno na brežuljku koji je bio akropola većeg grada ilirskog plemena Labeati, takođe je sve aktuelnije u raspravama zagovornika „alternativne istorije”. Oni i onomad tvrde da iz ilirskog doba potiču stepenice u stijenama brežuljka, te dio bedema na zapadnoj strani, kasnije nadzidan srednjovjekovnim zidom, kao i dvije ukopine u stijeni na putu između donjeg i gornjeg grada, gdje su Iliri vršili vjerske obrede vezane za kult zmije koja im je bila svetinja…
Medun prvi pominje rimski povjesničar Tit Livije, kao grad koji je imao veliki fortifikacijski značaj i nalazio se na putu koji je povezivao primorje s Dardanijom. Njegove moćne „kiklopske“ zidine, od kojih još postoje tragovi, podigli su grčki graditelji… Zbog svog izuzetnog geostrateškog položaja, u srednjem vijeku Meteon (Medun) je smatran i „ključem obje Zete“. Naravno, porastu zanimanja za Medun svakako su zaslužni i pojedinci Fondacije Arheološki park „Bosanska piramida Sunca“, istaknuvši obilježja gradnje njegovih megalitskih zidina koja su istovjetna ili slična načinu na koji su građeni još neki obližnji nedovoljno istraženi drevni gradovi, poput Varvarie u zaleđu Zadra i Asserie ili Daorsona u Hercegovini. Tako Bojan Zečević u prilogu Osmanagićevoj knjizi „Bosanska piramida Sunca“, objavljene na vebu Alternativna istorija, između ostalog, navodi:

Potonji kralj Gentije

„Dva od četiri zida koji okružuju muzej su, po mom mišljenju, mnogo stariji od ostala dva. Čak mnogo, mnogo stariji i od turske kule na vrhu glavice. Do ovakvog zaključka sam došao promatrajući tehniku gradnje, koja veoma podsjeća na onu u Daorsonu, a koja opet podsjeća i na gradnju južno-američke civilizacije, drugih po redu graditelja, na Maču Pikčuu. Blokovi korišteni u ovim zidinama nijesu istih dimenzija, ali se na mnogim mjestima odlično uklapaju sa susjednim kamenim blokovima, tako da se ni žilet ne može zavući između njih…“
Opaske na njegov prilog o Medunu dao je i autor knjige, Osmanagić, koji dopisuje sljedeće: „Područje današnje Crne Gore imalo je niz većih i manjih ilirskih naselja. Dva najveća su Medun i Duklja. Mada su oba vrlo malo istražena, aktuelna istoriografija se služi sljedećim hipotezama. Za Medun se pretpostavlja da je originalno „…bio tvrđava, a onda pretvoren u grad između 4. i 3. stoljeća prije nove ere…“ Već s ovim prvim hipotezama se ne slažem. Naime, drevni Iliri su podigli prvo grad i to čak hiljadama godina, a ne stoljećima unazad, te monumentalnih dimenzija. Ta vrsta gradnje je pogrešno ponukala arheologe da pretpostave funkciju grada kao utvrđenja. Nadalje, tvrdi se da su „…dobro sačuvani zidovi utvrđenja građeni od velikih blokova obrađenog kamena koji su ugrađivani u nekoliko redova. S obzirom na solidnost gradnje Medun signifikantno odstupa od manje značajnih ilirskih gradova… Sa kulturno-umjetničkog pogleda, dva niza iskopa u stijenama na putu između dva dijela grada su interesantna… Nekropolis je situiran sjeverno od gornjeg grada i potiče iz ilirskog perioda. Do sada nije istraživan. Rimske legije su okupirale Medun oko 167. godine nove ere. Tom prilikom je zadnji ilirski kralj Gentije uhvaćen sa svojom porodicom…“


Svjedočanstva kamenih kugli

O postojanju pradavne supercivilizacije na ovim prostorima, gotovo identične onoj iz vremena Asteka i Maja, prema tvrdnjama dr Osmanagića, svjedoče i idealno isklesane velike kamene kugle koje su mještani odvajkada nalazili i širom BiH, a i drugdje na ovim balkanskim prostorima. Iste takve, često i sa sličnim ornamentima, susretao je on i tokom brojnih naučnih boravaka po južnoameričkim predjelima! O tome svjedoče i fotografije koje je sačinio tamo, a potom i u nekim mjestima oko Banjaluke.


Egipatski vez na Visočici !?

„Čim sam došao ovdje, vidio sam da je riječ o stvarnim piramidama koje su djelo ljudskih ruku i koje su napravljene skladno sa stranama svijeta. Čine ih prirodni materijali koji su takođe ručno obrađivani i postavljeni. Istina, sve sam vidio već nakon prvih sat vremena pregleda terena, jer je to stvarnost! Imam, dakle, prave dokaze za tu tezu i nju ću potvrditi. Naravno, i prije mog dolaska ovdje, na osnovu ranijih nalaza stručnjaka ove visočke fondacije, dijelom sam već bio formirao ovakav svoj stav. A, ovdje, na terenu, to je danas sasvim izvjesno i jasno!“, doslovce je kazao i dr Ali Abdulah Berekat, ugledni stručnjak iz Egipta i dodao kako apeluje na bosansko-hercegovačke i ostale stručnjake u širem okruženju, koji još opovrgavaju postojanje ove piramide, da ipak dođu ovdje i pomno sve to - bar pogledaju!

Minja Bojanić

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...5-16&id=185206

[Old Bone]

rekao knjazu u brk kad je došao kod njega da mu da pasoš: “Kao knjaza i Gospodara Crne Gore ljubim te i vjeran ću ti biti, a kao čovjeka mrzim te”. Nama se čini da se i Marko, uglavnom, tako ophodio prema knjazu. Paradigma za budućnost


Kao što se vidi, Marko ljudsku mržnju stavlja iznad poganske. I nije mu stran stav Toma Oraovca kojeg smo citirali.
Dosljedan sebi i svom izgrađenom poimanju ljudske dužnosti, Marko je učinio ono što je mogao i morao: objelodanio je istinu o sebi, ali i o drugima, vjerujući da, kad je u pitanju istina, redosljed nije važan. Knjaz jeste ostao “potlašnji”, ali mu to nije bilo dovoljno za pobjedu. Za razliku od njega, Marko je sjanom strategijom uspio da pobijedi sebe i time svoje ljudske mane, koje su neizbježni pratilac svakog čovjeka, svede na najmanju mjeru, a to je najveći doprinos ljudskosti. Otuda je Marko Miljanov naša najizrazitija paradigma čojstva i junaštva, s tendencijom da to bude i u budućnosti.

UCIMO OD VELIKIH DA VELIKI BUDEMO!

[Ćipur]

NOVA KNjIGA DR NOVA VUJOŠEVIĆA, DANAS U PRODAJI UZ DNEVNU NOVINU "DAN"

Život na katunima otrgnut od zaborava



Prof. dr Novo Vujošević čitalačkoj javnosti poznat je kao autor više knjiga i publikacija, studija, članaka i napisa. Bavi se naukom, kulturom i politikom, a kako sam ističe srž njegovog naučno-istraživačkog rada odnosi se na selo i seljaštvo u Crnoj Gori. Obrađujući ove teme, Vujošević je uspio da, makar na papiru sačuva sjećanje na život koji su imali naši djedovi i očevi. Među takvim naslovima je i najnovija Vujoševićeva knjiga "Kučki katuni nekad i sad", koje čitaoci širom Crne Gore od danas, po povoljnoj cijeni mogu kupiti uz Dnevnu novinu "Dan". Uz knjigu, čitaoci na poklon dobijaju i CD sa istoimenim filmom...
~ Zašto knjiga o katunima, odnosno o kučkim katunima?
- Gro mog naučno-istraživačkog rada se odnosi na selo i seljaštvo u Crnoj Gori. Nastojao sam da selo i seoski način života istražim, objasnim u sve ukupnosti, odnosno o svim svojim dimenzijama. Katunski život predstavlja bitnu dimenziju seoskog života. Otuda i knjiga o životu na katunima. Kuči su kao pleme i kao društvena zajednica po mnoge čemu osobeni, specifični. Ovo se posebno odnosi na njihove planine, na njihove katune. Kučke planine su po svojim prirodnim karakteristikama, po svom geografskom položaju i istorijskoj sudbini, pravi izazov za istraživače različite stručne profilacije, a posebno za etnologe i sociologe.
~Koji istraživački metod ste koristili u ovom knjizi? Da li vam je i ko poslužio kao istraživački uzor u ovoj oblasti?
- Knjiga, odnosno istraživanje ove vrste zahtijeva univerzalniji metod ispitivanja. Smatramo da je etno-sociološki medot blizak tom određenju. Upravo zbog toga se ovaj metod se nametnuo kao neophodnost. Ni jedan istinski istraživač ne počinje svoje istraživanje sa "gole ledine" skoro uvijek postoje situacije u kojima su prethodnici "uzorali" dublje istraživačke "brazde". To je u ovom slučaju Jovan Erdeljanović sa svojom kultnom knjigom "Pleme Kuči". Ko je god naumio da socio-etnološki istražuje Kuče kao pleme, kao društvenu realnost, Erdeljanovićeva knjiga se ne smije zaobići, nameće se kao neophodnost.
~Koji su, po Vašem mišljenju, glavni rezultati ovog istraživanja, ove knjige?
- Na ovo pitanje ne može odgovoriti autor. To je posao kritičara, naravno, naučnih. Međutim, ipak, ukazaću na ono što smatram da se može okarakterisati kao izvjestan rezultat. Smatram da je ovo istraživanje otrglo od zaborava mnoge segmente društvenog života u kučkim katunima. To se, prije svega, odnosi na katunski sjednik i njegov sadržaj. Ovdje posebno valja izdvojiti vrtijeljku. Vrtijeljka je bila potpuno zaboravljena i potisnuta. Uspješno je u ovoj knjizi izvršena njena rekonstrukcija. Čini se da je klasično prikazano vrćenje vrtijeljke i "vrćenje" cijelog sjednika oko vrtijeljke. Takođe smatramo da su uspješno izvršene rekonstrukcije mnogih igara na sjednicima. Među njima izdavajamo: "Skrivanje prstena pod kape sa krkalaja", "Kazivanje pasova", "Barjak", "Poleće, poleće", "O, đevojko đevojano", "Padanje u jamu", "Ogledalo" i sl. Knjigu treba shvatiti i prihvatiti kao svojevrstan protest protiv evidentnog umiranja katuna. To se može smatrati i njenim rezultatom. Osim toga, ovdje je ukazano na moguće puteve revitalizacije katuna i katunskog života. Kao rezultat knjige treba notirati i činjenicu da je poslužila kao scenario za snimanje etno-filmskog serijala "Kučki katuni". Treba reći da sam kao autor svjestan činjenice da nema potpuno savršene knjige, potpuno savršenog istraživanja. To se odnosi i na ovu knjigu. Kao i svakoj knjizi ove vrste, u njoj ima nedoumica, nedorečenosti, izvjesnih tehničkih i drugih manjkavosti, pa i otvaranja novih pitanja. No, pjesnik mudro kaže:

"Što ne mogoh
Ti ćeš moći
Kud ja nisam
Ti ćeš doći
Gdje ja stadoh
ti produži".

~Kučka planina je "natopljena" legendama, posebno legendama i pripovijedama o vilama. Tome ste posvetili i poseban odjeljak u knjizi.
- Od davnina vile su okupirale pažnju i radoznalost Kuča. Po kučkim predanjima vile su se nastanjivale na visokim planinskim vrhovima i vrletima koji su nepristupačni za ljudsku nogu. Nadam se da će čitaocu biti interesantne i prijemčive priče o vilama, jer su mnoge od njih prvi put prezentirane čitalačkoj javnosti. Koliko su priče o vilama bile u fokusu pažnje Kuča i kučkih pastira, govori i narodna pjesma:

"O, da mi je majko mila
Da postanem Gorska vila
Da se vinem u visine
Sve do naše Kom planine"

~ Koji su glavni likovi u knjizi?
- U knjizi je opisano više likova. To su, prije svega, planinke, domaćini, pastiri, pastirice, katunski gosti, graničari, katunari, vile, sjedničari, lica koja se prisjećaju katunske prošlosti i sl. No, ipak, glavni "lik" je planina, odnosno katun. Kao što je u Šolohovljevom "Tihom donu" glavni "lik" Tihi don, tako je i u ovoj knjizi planina odnosno katun glavni "lik". U stvari, "lik" o kojemu se najviše govori u knjizi i koji produkuje sav katunski život je planina.
~U knjizi ste slikovito prikazali katunsku idilu?
- Katunske i pastirske idile je stvarno postojale. Svi stariji katunari o njima upečatljivo govore. I sam autor knjige je doživo katunsku idilu, no na katunima je postojao i onaj život koji se može označiti kao tegoban, kao paćenički. Dovoljno je napomenuti iznošenje snijega iz jama sniježnica i sušu u bezvodnoj planini.

Zagonetke, brzalice, pastirske pjesme

~Listajući knjigu, zapazili smo interesantni odjeljak o zagonetkama, pitalicama i brzalicama?
- Nastojao sam da pronađem i otrgnem od zaborava mnoge zagonetke, pitalice, brzalice, narodne izreke koje su se mahom izgovarale na katunskim sjednicima. Nadam se da će ovaj odjeljak privući posebnu pažnju čitalaca. Ovom prilikom postavljam vašim čitaocima zagonetke, koje se sada rijetko mogu čuti. Neka bude to test znanja o nekim sadržajima katunskih sjednika - "Ni duše ni vjere nema, a cijeli ga svijet poštuje", "Bradu nosi, slikar nije, torbu nosi đak nije, rupu traži miš nije. Čik pogodi ko je to?".


D. D. POPOVIĆ

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2010-06-21

[Ćipur]

Ekipa Pobjede u Kučima

Crnogorska brda čuvaju tradiciju



Prema priči mještana iz Zatrijepča je bilo čak 19 perjanika u vojsci knjaza Nikole, a dosta primjera čojstva i junaštva zabilježio je Marko Miljanov baš iz ovog mjesta. Sela na granici sa Albanijom i danas čuvaju karaule

Preko Donje i Gornje Vrbice, Meduna, Liješta, Orahova i drugih sela u Kučima krenuli smo ka Koritima, popularnom izletištu Podgoričana. Korita pripadaju Kučima i Zatrijepčanima, koji vjekovima bratski žive.Veliki broj kumstava, pobratimstava i brakova sklopljen je između ova dva crnogorska plemena. Nalaze se na oko 1380 metara nadmorske visine i predstavljaju pravu vazdušnu banju. Veliki je broj ljudi koji je za plućne bolesti pronašao spas u Koritima, a to potvrđuje i podatak da je bolnica za liječenje plućnih bolesti, koja se nalazi u Brezoviku kod Nikšića, prvobitno planirana na ovom mjestu.
Penzionera Branka Ivanovića sreli smo u jednoj od dvije lokalne kafane gdje se svakodnevno okupljaju mještani i oni koji ljeti borave u svojim vikendicama, a svrate i izletnici da se okrijepe. Branko već petnaest godina svako ljeto provodi u Koritima.
- Kraj je oskudan vodom, i u čitavom selu postoje samo dva izvora vode izuzetnog kvaliteta, pa domaćinstva i vikendice uglavnom koriste vodu iz bistijerni. Zemlja je plodna, meka, priča Ivanović, tako da ju je lako obrađivati. Uspijeva skoro sve, a najbolje krompir koji je čuven u čitavoj Crnoj Gori. Podneblje nije pogodno jedino za uzgajanje voća, tako da skoro da i nema proizvodnje domaće rakije, ali rakije na fali, kažu gosti kafane.
Za Dan graničara, u vrijeme nekadašnje SFRJ, organizovane su igre i nadmetanja, u kojima je učestvovala vojska i seljaci, a u ovim planinama poznat je vašar koji se održava na Šćepandan. Ranije se i po nekoliko hiljada ljudi okupljalo, ali se iz godine u godinu broj ljudi smanjuje, kako u selima tako i na vašarima, a sve je manji broj onih koji drže stoku i koji planiraju da žive na selu. Ipak, postoje izuzeci. Na izvoru koji mještani nazivaju Ljuđa, sreli smo dvadesetjednogodišnju Anđelu Nilević koja je napustila život u gradu i odlučila da svoju djecu odgaja baš ovdje.
- Život na selu je lijep, držimo nešto stoke a za Marka, našeg sina, život na selu znači zdravlje. Odlučila sam se na taj korak najviše zbog podizanja djece i nikad se ne bih vratila u grad – priča Anđela, koja će za par mjeseci postati majka još jednog djeteta.
Jelena Milić i Luka Zečević najljepše se zabavljaju vožnjom kroz Korita. Kažu da su se sprijateljili sa mještanima i da se uvijek nađe neko ko je njima sličnih godina, tako da im nikada nije dosadno. Vole da šetaju, igraju fudbal i odbojku i ne propuštaju nijedno ljeto i zimu da ne posjete ovaj kraj.
Pojilište za stoku, dubine preko devet metara, koje se nalazi u blizini izvora sagradili su Austrougari još 1937. godine.
Krenuli smo prema Zatrijepču. Za put koji povezuje Korita i Zatrijebač, mještanin Paško Ljucović nam priča da je nekada bio prekriven hladovinom. Sada su stabla posječena a put je asfaltiran i u dobrom stanju.
Nailazimo na spomenik. Slušamo priču o mladom bračnom paru koji je u putu zateklo nevrijeme. Na mjestu gdje se sada nalazi spomenik nekada je bila jama u koju se okliznuo Fran Prela Nikpreljaj. Našli su ga tek poslije nekoliko dana, a prilikom izvlačenja njegovog tijela zamalo se desilo da pogine čovjek koji je kanapom izvlačio leš. Kasnije su mještani zatrpali prokletu jamu da ne bi odnijela još neki život i na mjestu nesreće sagradili spomenik.
U selu Poprate, u kojem je nekad učilo preko 250 učenika, sada uči svega nekolika đaka, a da ih uvede u svijet slova, riječi i školskog gradiva zadužen je učitelj Kolja Dedivanović.
Slijedi selo Benkaj, zatim Deljaj u kojem su mještani podigli krst nešto viši od devet metara, da označe da je selo hrišćansko, a u budućnosti planira se prilaz krstu stepeništem kao i klupe i stolovi za izletnike i prolaznike.
Deljaj je nekada bio poznat po proizvodnji meda i po velikom broju majstora za zidanje i klesanje kamena. Ovi neimari su bili čuveni u Crnoj Gori. Sa ovog mjesta pogled seže do kanjona Cijevne, Skadarskog jezera, planine Rumije i Albanije. Naš fotograf, zadivljen okolinom i predjelom je rekao:
- Ovo je mjesto gdje počinje i završava se svijet – a to je i najbolje prikazan doživljaj ljepote koja se unedogled pružala svuda oko nas i ispod nas.
Selo Stjepovo je centar Zatrijepča.
- Snijeg, kaže Đelina Ljucović, ovdje zna da napada i po nekoliko metara, pa se zimi teže funkcioniše. Drva za ogrijev potroši se skoro dvadeset metara . Ljubav prema grudi zemlje sa koje su potekli ne da im da zastanu i da se umore. Ovo selo ima i svoje kulturno- umjetničko društvo Besa, koje ima zapažene rezultate i kafanu koja se nakada zvala Zatrijepčanka. U njoj nikada nema sukoba i svađa, mještani i prolaznici se druže i svraćaju da odmore. Pratilo se, kažu, i Svjetsko prvenstvo u fudbalu.
Sela na granici sa Albanijom i danas čuvaju karaule, jedine ostatke od nekadašnjih graničara koji su dugi niz godina čuvali granicu.
- Sve je bilo drugačije dok je vojska bila ovdje. Bilo je to vrijeme kada se živjelo u slozi a na Titovu vojsku smo uvijek mogli da računamo, bilo da se radi o pomoći vezanoj za poljoprivredne radove bilo da se radi o medicinskoj pomoći – prisjeća se Marko Ljucović.
-Vojska je sa mještanima sarađivala i osjećali smo se potpuno zaštićeno i sigurno, jer ovo područje je često bivalo narušavano sa albanske strane – kaže Marko koji pamti nekoliko slučajeva da se vojnik oženio djevojkom iz ovog kraja.
Osamdesetogodišnji Marko koji je cio život, osim dvije i po godine služenja vojnog roka u Makedoniji, proveo u svom selu, priča kako se odrastalo bez struje, puta, telefona, kako je moralo mnogo da se radi da bi se stvorilo ono osnovno za život, a vrijeme je bilo takvo i familije brojne da nije bilo bogatih, nego samo onih koji imaju malo više i onih koji imaju malo manje. Riječ i dato obećanje bili su svetinja i bilo je nazamislivo da kad se dvoje mladih „ obećaju“ jedno drugom, datu riječ pogaze.
- Danas je sve drugačije. Ljepše je za život i omladina ima pravo da odlučuje o sebi, ali mislim da su se zanemarile neke vrijednosti i da je moral u opadanju– priča nam djeda Marko.
Prema priči mještana iz Zatrijepča je bilo čak 19 perjanika u vojsci knjaza Nikole, a dosta primjera čojstva i junaštva zabilježio je Marko Miljanov baš iz ovog mjesta.
Uprkos ljepoti, i ovaj kraj doživljava sudbinu ostalih crnogorskih sela. Omladina polako odlazi u gradove ili inostranstvo. Amerika je san skoro svakog mladog čovjeka iz ovog kraja, a ostanak na selu i bavljenje poljoprivredom i stočarstvom samo rijetki doživljavaju kao rješenje i perspektivu.
Ako vas put nanese, posvetite malo vremena ovom kraju. Naići ćete na ljude koji poštuju svoju tradiciju, čuvaju običaje i slavnu prošlost ove zemlje.

Jelena Veljović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...8-23&id=190347

[Ćipur]

Kuči, Piperi, Klimenti i druga plemena u velikom boju potukli Turke, u proljeće 1688.

Kuči pišu, godine 1717.: "Mi smo odbrana i kruna čitave Crne Gore"

[Ćipur]

25. oktobra 1971.



Umro je Mitar Laković, poznati komandant crnogorske vojske na Skadru i u bici kod Đakovice. Slika ranjenog Mitra je obisla svijet i izazvala cudjenje da se poslije takvog ranjavanja moze prezivjeti. Rođen je 1886. u Donjem Medunu, u Kučima. Na Cetinju je primljen u prvu podoficirsku školu i ubrzo angažovan u I balkanskom ratu, komandujući u borbama za Skadar, Donjomoračkom četom u bici na Planinici, a potom i u borbama oko Dečića, gdje je 27. septembra 1912. teško ranjen. Ostao je živ, iako mu je tane, probivši ispod lijevog ramena i prošavši kroz pluća, izbilo dijagonalno iznad pojasa. Uspješno je liječen u Češkoj, nakon čega se vratio u Crnu Goru i penzionisan poslije I svjetskog rata kao teški invalid. Bio je pristalica crnogorskih federalista.