DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (VI)
Guslama protiv Mocarta
Na suđenju generalu Pavlu Strugaru, koji je pred Haškim tribunalom optužen za granatiranje i opsadu Dubrovnika u jesen 1991, svjedočio je popularni dubrovački kompozitor Đelo Jusić koji je svojom kamerom snimio najznačajnije momente opsade. Jusić je ispričao neobičnu priču: o tome kako su petog decembra, dana kada je cijeli svijet obilježavao 200.godišnjicu Mocartove smrti, i Dubrovčani željeli da se koncertom prisjete slavnog austrijskog kompozitora.
"To je najavio Radio Dubrovnik, a onda su oni sa okolnih brda Bosanke i Žarkovica donijeli jake zvučnike i puštali tradicionalne srpske ratne pjesme uz gusle, od kojih je odjekivao čitav Dubrovnik. To je omelo naš koncert, ali su ljudi komentarisali da je to razlika između naših naroda - mi smo Mocart, a oni su gusle. Lično nemam ništa protiv gusala, ali neka se svako odvojeno raduje uz svoju muziku", rekao je Jusić.
Jusić je snimio kamerom kako je izgledao Stari grad poslije granatiranja i to je prikazano u sudnici. Vidi se učinak Strugareve armade: velika oštećenja na ulicama i istorijskim zdanjima, uključujući dominikanski i franjevački samostan, festivalsku palatu, crkvu Svetog Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, i bogatu gradsku arhivu. Snimio je i mjesto na kojima su nastradale dvije žrtve granatiranja Starog grada, Tonči Skočko i fotoreporter Pavo Urban.
"Dubrovnik je tog dana bio devastiran i ponižen, drevne palate su oštećene. Gađan je čak i gradski arhiv u kojemu su i dokumenti o istoriji srpskog carstva od cara Dušana, pa ne mogu shvatiti zašto se i na to pucalo", upitao je Jusić koji je potvrdio da su najveća oštećenja pretrpili zaštićeni kulturni objekti. Oni su bili obilježeni posebnim zastavama, što pokazuje da su napadači "ciljali baš njih". Po njegovim riječima, jedna od prvih granata ispaljenih sa broda-topovnjače ubila je njegovog komšiju i prijatelja, pjesnika Milana Milišića, koji je bio Srbin.
Poslije Jusićevog svjedočenja i snimaka kamerom bljutavo zvuče riječi pukovnika Milana Gvera (budućeg zamjenika Ratka Mladića), u ulozi portparola Štaba Kostićeve Vrhovne komande, kojima je negirao izvještaje o granatiranju Dubrovnika. Govorio je da to Hrvati pale automobilske gume da bi pred svjetskom javnošću optužile JNA! Ali, Gvero tu nije stao, već je poveo propagandnu ofanzivu, tvrdeći da "ni jedna jedina čestica srpske prašine nije pala na Dubrovnik". Tako je on mislio da će zapuši usta stranim izvještačima.
A uticajni britanski list Dejli telegraf svoj izvještaj o razaranju Dubrovnika najavio je naslovom preko prve strane: "Slično varvarskim hordama, koje su napale Rim, savezne snage odbacile su svaki obzir".
No, posljedice Gverove gnusne propagande, osjećaće se godinama.
Tu "negaciju - rekonstrukciju" obilato će rabiti Televizija Beograd i sistem televizija koje su bile pod njenom kontrolom. Tako će, poput izvještavanja o Dubrovniku koji "sam sebe razara iznutra", čitavo vrijeme rata, proturati da Sarajevo u opsadi, ustvari, drže Muslimani: "Muslimani drže Sarajlije pod opsadom iznutra iz grada, a Srbi samo štite svoja brda oko grada". Isti scenario primijenjen je prilikom požara u Univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu. TV Beograd je odgovornost za to odmah pripisala Muslimanima: "Sve ukazuje da se radi o novoj manipulaciji muslimanskih vlasti sličnoj onom paljenju guma iz Dubrovnika koju smo već nekada gledali".
Propagandni savez - vojska i režimska televizija - aktiviran je i prilikom sarajevskog masakra u ulici Vase Miskina, 27.maja 1992.godine. TV Beograd će emitovati saopštenje armije bosanskih Srba u kome stoji: "Povodom emitovanih snimaka navodnih eksplozija u centru Sarajeva sigurni smo da se radi o perfidnom propagandnom podmetanju sračunatom na unutrašnje i međunarodne efekte baš u ovom momentu, i to podmetanju koje je još perfidnije od navodnog bombardovanja Banskih dvora, Dubrovnika i slično."
Medijsku propagandnu ofanzivu iz Beograda nastaviće general Marko Negovanović, ministar vojni Srbije, napadom na stranu novinarsku "bagru" da je "izmislila napad na Dubrovnik". Kad se sve sleglo, čitavo zamešateljstvo će svojim autoritetom pokriti i neki akademici. Tako će akademik SANU Mihailo Marković, pred kamerama TV Beograd (1995) poricati da su trupe JNA, ili pripadnici bilo kojih srpsko-crnogorskih formacija počinili ikakve zločine u Dubrovniku i njegovom zaleđu, već da su to sve podmetačine srpskom narodu i Jugoslovenskoj armiji.
A akademik CANU Zdravko Velimirović, filmski reditelj, u dimu koji je kuljao iz Starog grada prilikom granatiranja Dubrovnika, naknadno će sa distance i stručno prepoznati ruke tamošnjih pirotehničara!
Za razliku od njih osnivač Srpske dobrovoljačke garde, tjelohranitelj patrijarha Pavla i mitropolita Amfilohija, Željko Ražnatović Arkan, sa oduševljenjem je pričao o junačkim podvizima Crnogoraca na dubrovačkom ratištu usput prijeteći domaćim izdajnicima:
"Pozdravi mi junačku braću Crnogorce i poruči da Dubrovnik mora biti naš ili božji! Na ljeto dolazim u Dubrovnik da slušam gusle, a poslije ćemo sa ovom mojom vojskom da vratimo Skadar! I kaži onim ustašama Jevremu Brkoviću i Slavku Peroviću da ću im, kada završim sa spoljnim neprijateljem, i oca i majku!", poručio je Arkan decembra 1991. na stranicama Pobjede.
Arkan u Dubrovniku gusle slušati neće, kao ni njegovi kompanjoni. Ali, ostaće da se gusla o sramnom junaštvu pod zidinama grada svetog Vlaha.
ČINJENICE
"Ram" za "Ajkulu"
Tzv. operacija Dubrovnik, u vrijeme njezina izvođenja u Hrvatskoj, bila je poznata kao plan pod kodnim nazivom "Ajkula". Njime je Dalmaciju trebalo ispresijecati na nekoliko bitnih koridora i odvojiti je od u to vrijeme preostalog neokupiranog teritorija Republike Hrvatske. Završnica tog plana (kao dijela strateškog plana znanog kao "Ram" koji je trebao okupiti "sve Srbe u jednoj državi") podrazumijevala je postupno odvajanje i zauzimanje što većih područja Zadra, Šibenika, Splita, Ploča i Dubrovnika.
Kad je riječ o dubrovačkom području od Konavala do Slanoga u Dubrovačkom primorju, planovi JNA su predviđali presijecanje tih teritorija na nekoliko mjesta, što je i odredilo bitne pravce napada iz pravca Crne Gore i Trebinja, odnosno Popova polja. Ti napadni pravci bili su Prevlaka - Vitaljina, Žvinje - Vitaljina, Sutorina - Debeli brijeg i Malta - Bani s crnogorske strane, te Grab - Dubravka, Poljice - Ivanov križ, Ivanica - Brgat, Zaplanik - Osojnik, Zavala - Slano i Ravno - Čepikuće s istočnohercegovačke, odnosno trebinjske strane.
Vojnom terminologijom rečeno, ideja tog manevra bila je: s polaznih položaja s područja Crne Gore i BiH (općina Trebinje) na granici prema RH brzim prodorom pješadijskih jedinica, uz jaku artiljerijsku pripremu i potporu, te podršku iz zraka i s mora, izvršiti blokadu općine Dubrovnik i odsjeći je od ostalih dijelova Hrvatske; a zatim manjim napadnim kolonama brzo izbiti na obalni rub, ispresijecati snage u obrani i po dijelovima ih eliminirati, te u konačnici ovladati cjelokupnim područjem Dubrovnika. Zauzimanje, odnosno okupacija dubrovačkog područja, predstavljala je pripremnu osnovicu za daljnje prodiranje i pokušaj osvajanja doline Neretve, čime bi jug Hrvatske praktički, od Ploča do Prevlake, bio posve odsječen od matice zemlje.
Nakon ovladavanja dubrovačkim područjem plan "Ajkula" je predviđao dio stanovništva i vodećih političkih neistomišljenika spram "oslobodilaca" raznim mjerama prisiliti na iseljavanje. To je bila priprema terena za pokušaj utemeljenja fantomske Dubrovačke republike, koju je kasnije na razne načina trebalo uvezati sa Srbijom i Crnom Gorom, odnosno SRJ. U tim sramotnim rabotama pokušaja izdvajanja dubrovačkog kraja iz sastava Republike Hrvatske, uz MPV-ejce iz sastava bivše JNA i hrvatske kvislinge, iznimno nečasnu ulogu odigrao je tadašnji "knez dubrovački" Aleksandar Apolonio, kojemu je ogromnu potporu u pokušaju utemeljenja fantomske Dubrovačke republike, dalo ondašnje vođstvo Narodne stranke, čiji je tadašnji istaknuti član dr Mitar Čvorović i prisustvovao režiranom kvazi osnivačkom republikanskom skupu, održanom u okupiranom Cavtatu, u hotelu "Croatia".
U obrani dubrovačkog kraja, prema podacima iz niza publiciranih radova, koji se kao dio iskustava iz Domovinskog rata izučavaju u zagrebačkom Vojnom učilištu Hrvatske vojske, u početnoj fazi obrane bilo je uključeno maksimalno do 1.000 ljudi, računajući i one u borbi, kao i smjene za odmor. Malobrojni pripadnici tadašnjeg Zbora narodne garde (ZNG), kao i aktivni i rezervni pripadnici MUP-a (sa ZNG-om oko 700) imali su tada skromno osobno naoružanje, dok se u ostalim obrambenim, mahom dragovoljačkim postrojbama, raspolagalo s 500 automatskih pušaka, 50 poluautomatskih pušaka, 3 puškomitraljeza, i ručnim bacačem s (čak) 4 mine, 10 snajpera te više lovačkih pušaka i pištolja. Uoči početka napada na dubrovački kraj, 1. listopada s Korčule su dopremljena 2 topa kalibra 85 mm, kao i tri topa kalibra 76 mm (ZIS) s nepunih 200 granata. No, ovdje valja napomenuti kako su, od ukupno 5 topova, čak tri bila bez nišanskih sprava i zatvarača.
S "oslobodilačke" strane bilo je angažirano čak 6 brigada iz tzv. mostarske grupacije JNA, Vojno pomorskog sektora Boka i Crne Gore, kao isto toliko odreda Teritorijalne obrane iz istočne Hercegovine i tadašnje titogradske vojne oblasti. Za napad na dubrovačko područje, bivša JRM je angažirala i oko 25 odsto tadašnjeg borbenog brodovlja, čemu se pridružio i znatan dio zrakoplovnih snaga iz Mostara i Golubovaca. Samo u tzv. borbenom rasporedu jugoistočne Hercegovine prema dolini Neretve i dubrovačkom području prema Crnoj Gori, bile su angažirane kopnene JNA snage "ekvivalenta tri brigade", dok su ostale formacije služile za smjenu i popunu angažiranih jedinica. Dakle, u navodnom oslobođenju dubrovačkog kraja bilo je angažirano više od 10.000 vojnika, 100 tenkova, 50 raznih oklopnjaka i 120 topničkih oruđa većeg kalibra, uz već spomenutu potporu zračnih i pomorskih snaga. Stvoren je odnos snaga koji je po svim elementima bio višestruko u korist JNA i njoj pridruženih dobrovoljačkih jedinica. Ukratko: odnos snaga u ljudstvu iznosio je 10 naprema 1, dok se odnos snaga u teškom naoružanju i vatrenoj moći gotovo i ne može prikazati. Stoga se, bez ikakve dvojbe, može kazati kako u ovom segmentu "oslobađanja" dubrovačkog kraja, kao posve neutemeljene, otpadaju bilo čije priče o navodnih 30.000 ustaša, kurda, bjelosvjetskih plaćenika... i koga sve ne koji su iz Hrvatske tobože krenuli osvajati Prevlaku, Boku Kotorsku i Crnu Goru.
Luko Brailo (CKL, 1.april 2001)
--------------------------------------------------------------------------------
Zec - izvinjenje, Strugar - optužbe
Bivši hrvatski ministar pomorstva Davorin Rudolf na suđenju generalu Strugaru u Hagu, posvjedočio je da je 6. decembra 1991. uputio oštar protest admiralu Miodragu Jokiću, s kojim je dan ranije u Cavtatu pregovarao o primirju, zbog najžešćeg granatiranja Dubrovnika tokom tromjesečne pomorske i kopnene blokade grada. Gotovo istovremeno, admiral Jokić ministru Rudolfu šalje izvinjenje zbog "noćašnjih i jutarnjih događaja" i obavještava ga da se "ne radi o naređenju njegove komande" te da "nije ni blizu pameti da se tako djeluje po Dubrovniku". Tu poruku, koja je prema njegovim riječima "u psihološkom smislu mnogo značila", ministar je Dubrovčanima pročitao preko radija.
Jokić u poruci navodi da je Kadijević naredio "energičnu istragu" o odgovornosti JNA pozivajući i hrvatsku stranu da preispita svoju odgovornost mada ona ničim nije isprovocirala napad, tvrdi svjedok. Samo nekoliko sati kasnije ministru je stigao protest generala Pavla Strugara u kojem se hrvatska strana optužuje da je "provokacijama na položaje JNA izazvala napad na Dubrovnik", da su "hrvatske snage uprkos primirju otvarale vatru iz starog gradskog jezgra", kao i da su te snage "same zapalile dubrovački Stari grad".
DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (VII)
Nikšićki pancir: pršut naprijed, pršut pozadi
JNA snage su nemilice uništavale selo za selom u Konavlima, posvjedočio je u Hagu nekadašnji gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić. Dok je tužilac čitao spisak sela, Poljanić je opisivao njihove sudbine: Brgad - uništen. Ćilipi - uništeni. Dubravka - uništena. Gruda - strašno uništena. Slano - uništeno. Popovići - djelimično uništeno. Donja Luta - uništena. Mihanići - uništeni. Drvenik - uništen. I tako dalje, i tako dalje. Na kraju je tužilac pitao svjedoka da li su u ovim selima bile vojne jedinice hrvatske armije. Poljanić je odgovorio: "Koliko ja znam, nije bilo ni jedne." Gotovo bez izuzetka, nenaoružani stanovnici ovih sela nijesu pružili nikakav otpor JNA, na čijoj strani nije bilo gubitaka.
Kada su napadnuta konavalska sela, narod je pobjegao u Dubrovnik, sjevernu Dalmaciju i na ostrva. Ostali su mahom stariji mještani. Poljanić je ispričao da su oni koji su ostali u selima bili ubijeni ili odveđeni u JNA logore u Morinju u Crnoj Gori ili u Bileći u Bosni. To je saznao od prijatelja koji su preživjeli zatvaranje i zlostavljanja.
Mnogi koji su pokušali da se sklone u Dubrovnik nijesu našli utočište, jer je JNA bombardovala hotele u kojima su smješteni.
Vojska je pljačkala hotele, privatne kuće, čak i brodove u luci. Ovo je potvrdio i svjedok Nikola Samardžić, bivši crnogorski ministar spoljnih poslova koji je vidio opljačkanu robu u JNA barakama i na putu u Crnu Goru.Ta pljačka je obavljena tako da liči kao ratna šteta, kazao je Samardžić. Inače: Sabirni centar za "ratni plijen" bio je u Sutorini u motelu "Vinogradi" a formiran je po naredbi viceadmirala Miodraga Jokića, komandanta Vojno-pomorskog sektora Boka.
To isto "na licu mjesta" vidio je novinar Monitora Veseljko Koprivica. Svoje svjedočenje objavio je u knjizi "Sve je bilo meta" (u izdanju našeg nedjeljnika):
"Unutra u kućama - kao da je prošao tajfun. Sve ispreturano, izgaženo, polomljeno. Razbijeni skupocjeni regali, izvrnuti dušeci, izgažene knjige, ispreturano posuđe, ikone, suveniri, namirnice... Nijesu pošteđene ni dječije sobe: iscijepani i rastureni školski udžbenici, sveske, igračke... Nije bilo milosti ni prema lutkama! Na jednom stepeništu skupocjena, bijela vjenčanica. Na njoj upadljiv otisak vojničke čizme. Simboličan spoj romantike i sile!
Na fasadama kuća uveliko se ispisuju krstovi sa ocilima,'Ovo je Srbija', 'Za ovo vam je kriv Tuđman', 'Smrt ustašama', SPO... Pojedini rezervisti ispisuju čak i svoja imena i prezimena, brojeve telefona...
Iz podruma dopire teški zadah vina i rakije. Poneko ispali rafal u ogromnu vinsku burad i s uživanjem gleda kako šikljaju tanki mrkocrveni mlazovi. Drugi degustiraju piće na licu mjesta, pune čuturice i bidone..."
Među primjerima bezobzirne pljačke, svakako se ponajviše ističe krađa i odvoz opreme sa dubrovačkog aerodroma Ćilipi. O tome je za Monitor svjedočio dubrovački dopisnik Luko Brailo: "Poslije zauzimanja aerodroma, kojom je akcijom zapovijedao general major Branko Stanković, 'oslobodioci' su dobili slobodan pristup u prostore djuti fri šopova i njihova skladišta u aerodromskoj luci, odakle je razvučeno raznih roba u vrijednosti od preko tri miliona tadašnjiha DM. To, međutim, nije sve. Nakon terevenke prigodom 'oslobođenja' ćilipskog aerodroma, koju su zabilježile i kamere TVCG, TV Novi Sad i TV Srbije, u vazdušnu luku stižu posebne ekipe za odnošenje opreme. Tom akcijom rukovodio je načelnik Aerodromske kontrole letenja iz Tivta, Miloica Bojić, jer je, kako je dokumentirano u dubrovačkoj policiji, 'od Savezne uprave za kontrolu letenja, dobio nalog da organizuje odnošenje opreme, kako bi se sačuvala od uništenja'".
"Ali istine radi valja se podsjetiti na stotinjak odvezenih i još toliko uništenih brodova (jahti) u marini u Koloncu, u Rijeci dubrovačkoj, 'opremanja' Studentskog doma u Nikšiću pokućstvom iz hotela u Mlinima i Kuparima, pljačke inventara hotelskih preduzeća u Cavtatu, Župi dubrovačkoj, Dubrovačkom primorju, brojnih automobila bolje klase kojima nijesu odoljeli ni visoko rangirani oficiri JNA, opreme dubrovačke Štamparije s Dubca, hiljade komada konavoskih i primorskih pršuta, krava s farme u Grudi koje su navodno završile u Spužu" - navodi Brailo.
A onda je sve to amnestirao državnik. Tih ratničko-pljačkaških dana Momir Bulatović je ovako svjedočio: "Iako ratnički narod, ljudima iz Crne Gore tokom istorije nikada nije bilo svojstveno da pljačkaju, proganjaju, maltretiraju i pale kuće". Tako mu Bog pomogao.
ČINJENICE
Varvarske strasti
Kad čovjek, pogotovu mlad i neiskusan vojni obaveznik, to, izgleda, nije naučio, nije vidio, onda mu se svašta pričinja i svašta čini dopuštenim. Vidio je, možda, prvi put ladanjske areale, nenametljive kalkane kuća u subtropskom zelenilu, gospodske kuće u selu po uzoru na vjekovima unazad podignute kuće grada u Dubravi, pune namještaja istorijskih stilova, harmonične sklopove na različitim parcelama, poistovjećene patrijarhalne domove sa gostinskim utočištem; vidio je njegovanu lozu i biljku kao da su u saksijama rasle, vidio je čistu košulju poslije svakog znojenja vinogradara i voćara, pune komode odjeće i obuće, zidove soba ukrašene slikama od umjetničke vrijednosti, pune podrume najboljeg konavoskog i župskog vina itd. I sve to nasuprot raspojasanom prostoru sa savardacima i dubirozima (neizdrživo za upoređenje, zaista!) izazva u njemu onu istu pohlepu s kojom su naši avarsko-slovenski preci opustošili antičke gradove Dalmacije i Prevalitanije, Dioklecijanovu palatu u Splitu i naše polise i municipijume Olicinium, Butuu, Acruvium, Rhison, Docleju, podjednako kao Arapi, recimo, hram boga Vaala u Palmiri. I kao što im oni svojim strijelama i lukovima ne mogaše nauditi, ni srušiti tvrđavske zidove palata i bedeme, tako sad ni naši nesiti, gražljivci i drugi koji od djetinjstva pohlepno gledaju na sve oko sebe ne srušiše bedeme Razvelina, Lovrijenca i Minčete firentinskog graditelja Mikeloca di Bartolomeja, i genijalnog Jurja Dalmatinca (XIV vijek). Ove i kasnije bastione, djelimično debele i po dvanaest metara, zapravo nijesu ni imali potrebe da ruše iako su to novom ubojnom i razornom tehnikom lako mogli; najpreciznijom artiljerijskom vatrom, sa granatama koje razaraju svu unutrašnjost kuće a samo oštećuju njene zidove, gađali su Pustijernu (iz IX-V vijeka), pa Prijeko, renesansnu Placu (Stradun), predio Kaštio i insule Sveti Vlaho, Sveti Petar i Sveti Nikola pošto su srušili kuće i dvorce u predgrađima (Ploče i Pile, Gruž i Lapad), naročito luksuzne i po dostignutom standardu svjetski renomirane hotele. Kao i svuda na prostorima oba rimska carstva, gdje su antičke gradove rušili samo katastrofalni zemljotresi (kao onaj u Crnogorskom primorju i Dubrovniku 1979. godine), posljednji udarac im je zadavala na neimarstvo, majstorstvo i artizanatstvo nenaviknuta brđanska ruka; umjesto stvaralaštva i umijeća, sad projektili tajnovite moći, kao munja, sami traže cilj, sigurno raznesu i sprže sve što iznad Dubrovnika naš junak kompjuterski isplanira.
Očigledno, viteštvo je zamijenila automatika, kulturu i civilizacijska ponašanja nekultura i primitivizam. Iako su se Crnogorci u ranijim ratovima "proslavili" tim što nijesu imali zarobljenika, ipak su ranjene njegovali kao braću. Sad, zbog "uznemiravanja" od strane protivničke jedinice, sručuju bombe (kakvog li junaštva!) i svoje nišanske sprave ustremljuju na domaćinstva i sve živo što se kreće, na namještaj u kućama i imovinu, jer njihovim uništavanjem - rečeno im je - pljačkanjem što ostane lišavaju "neprijatelja" baze, a u stvari proizvode najžalosniju povorku pogorelaca i beskućnika u ledenim danima i noćima ove zime. Ne pucaju u neprijatelja da ga, prsa u prsa, pobijede, što je cilj svakog ratovanja, nego da ga otjeraju iz sela i naselja u kojima je makar i zanoćio, pa u stvari kazne one što ne ratuju i, kad se vrate, razmeću se po kafanama svojim kriminalom. Da su kojim čudom s epohalnim razvojem ratne tehnike, makar i na odstojanju, dostigli civilizacijski odnos prema nezaštićenima i svemu dobrom što je istorija ostavila u nasleđe - ovakvog rata ne bi moglo biti. Umjesto lakomosti na tuđu imovinu i ubijanja radi ubijanja - imali bismo dubrovački primjer za ugledanje kako da razvijamo trgovinu i kulturu, hotelijerstvo i urbanizam, prosvetu i nauku, uglednost i uljudnost (reče mi jedna poznanica da joj ništa nije žalije no što nijesu Dubrovnik srušili sa zemljom, pa da nam ne konkuriše!). U takvim kategorijama razmišljanja, koje su nehumane - ne možemo imati ni planove za razvoj, zbog čega i nije imalo smisla da o njima razgovaramo na ovakvom nivou. Bez osjećanja da nekoga ugrožavamo - bili bismo u ravnoteži između napretka koji želimo i zaostalosti od koje hoćemo da se oslobodimo. Izbjegli bismo masovne halucinacije o "neprijatelju", koji nam je po krvi i jeziku najbliži sabrat; ne bismo doživljavali psihička stanja u kojima "pobjednici" sebi pucaju u usta a u druge sručuju rafale kao u metu od lutke.
Ako hoćemo da suzbijemo one traume koje su američki vojnici doživljavali po povratku iz Vijetnama, morali bismo odmah priznati da smo se sukobili s epohom u kojoj živimo, što nam se nije dešavalo od kada smo podigli pobunu protivu Turaka. Trebalo bi da se oslobodimo himere o genocidnoj ugroženosti istovjernika u Hrvatskoj, jer je u pitanju čista obmana...
(Zbornik: "Perspektive Crne Gore u savremenim
procesima", Titograd 1992)
Akademik Pavle MIJOVIĆ
--------------------------------------------------------------------------------
Vratiti opljačkano!
Štamparija "Ivo Čubelić" iz istorijskog jezgra Dubrovnika stradala je u "nužnim operativnim dejstvima" - demontirana je i poslije "oslobođenja" Cavtata prebačena u Nikšić, Titograd i na Cetinje.
U grad pod Lovćenom dopremljena je najsavršenija mašina za rotoprint obostranu štampu, elektronske foto-kamere i kompletna oprema za ofset pripremu. Možda javnost za to ne bi ni znala, da 27 građana Cetinja nije uputilo peticiju, koju je objavio Monitor: "Najoštrije protestvujemo protiv zvanično-vojnog 'dodjeljivanja' ratnog plijena - razmontirane opreme dubrovačke štamparije izdavačko-štamparskom preduzeću Obod Cetinje, koje je, činom prihvatanja i dopremanja na Cetinje obrukalo sebe, Cetinje i Crnu Goru, posebno u predstojećoj jubilarnoj 500-godišnjici slavne Obod štamparije. Zahtijevamo od IŠP Obod Cetinje i nadležnih u SO Cetinje da se javno odreknu ovog opljačkanog 'poklona' i da ga vrate nedobronamjernom 'darodavcu', 'oslobodiocu' Dubrovnika od ustaških mašina, opreme i sirovina".
--------------------------------------------------------------------------------
Najezda skakavaca
"Mnogi crnogorski rezervisti, zgađeni onim što su vidjeli i doživjeli u tzv. dubrovačkoj operaciji, s vidnim traumama i u pijanim noćima, opisuju užas histerije pljačkanja svega i svačega, kao - 'najezdu skakavaca'. Pljačkani su prozori, tepisi, WC-šolje, bijela tehnika, video-rikorderi, hrana, piće, keramičke pločice, parketi... Konvoji privatnih automobila, iznajmljenih i pozajmljenih šlepera i autobusa, kretali su se iz Konavala za Crnu Goru, u pomoć rezervistima su priskakali rođaci, kumovi i bratstvenici, da se 'zafati što više', 'da ne ostane, ne valja...'. S aerodroma Ćilipi rezervista iz Nikšića odnio je i pokretne merdevine...Poznati su i 'crnogorski panciri' - konavoski pršut okačen naprijed i otpozadi, o junački vrat. Ojkalo se, podvriskivalo i arlaukalo sve i svašta:'Sa Srđa vila kliče, đe si srpski Dubrovniče', 'Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva'... Pa još: 'Zora rudi, dan se bijeli, poklaćemo Zagreb cijeli'"...
(Vladimir Jovanović,
Naša Borba, avgust 1997)
DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (VIII)
Junaci ne umiru
Bilo je jezivo: gotovo 240 dana Dubrovčani su živjeli u okruženju. Bili su 138 dana bez struje i vode, a više od četiri mjeseca proveli su u skloništima. Bilans žrtava je uglavnom poznat: U Dubrovniku je poginulo 100, a ranjeno oko 300 civila, a sa područja opštine - 122 vojnika i policajca, a 330 ih je ranjeno.
Javnost, međutim, veoma malo zna da je sa područja Dubrovačko-neretvanske opštine u logorima u Morinju i Bileći bilo zatočeno 432 zarobljenika (od čega je njih 292 bilo u Morinju) gdje su bili izloženi psiho i fizičkoj torturi. O tome su potresno svjedočili u knjizi "Sjećanja dubrovačkih logoraša 1991 - 1992", objavljenoj u Dubrovniku 2003. O zatvoru u Morinju u Hagu je svjedočio i bivši crnogorski ministar spoljnih poslova Nikola Samardžić. On je kazao da je zauzimajući Konavle i okolinu Dubrovnika, JNA hapsila mnoge muškarce koje je nalazila na toj teritoriji, izuzev u Cavtatu. "Sve je njih proglasila ratnim zarobljenicima iako to nijesu bili nikakvi vojnici nego zemljoradnici, vinogradari, ribari, pomorci... Čak su zarobljeni i neki pomorci Jugooceanije koji su došli kući sa plovidbe na godišnji odmor".
"Armija koja je za vrijeme drugog svjetskog rata stvorena i održavana od naroda postala je armija koja hapsi i zarobljava svoj narod", ukazao je na paradoks Samardžić.
Na tom ratištu ginuli su i crnogorski rezervisti. A pošto je, nažalost, žrtava bilo sve više, i oproštaji oficira na njihovim sahranama u Crnoj Gori bili su upakovani u isto. "Poginuo od ustaške ruke" - čak i onda kad je na svadbi u Nikšiću rezervista pao i pijan aktivirao bombu. Pobjeda je detaljno pratila sahrane, predsjednik Bulatović slao telegrame saučešća. "Ispraćaj dostojan heroja", "Junaci ne umiru", "Život u temelju slobode", "Mladost otišla u legendu", naslovi su novine koja je dobro zarađivala na tim pogibijama. Običaj je da se ljudi opraštaju u Pobjedi u čituljama, a to košta!
Za "oslobodioce" je bila kobna i neka druga ruka. Kad su roditelji u Nikšiću kritikovali loše komandovanje oficira JNA, major Žulović je priznao: "Ljudi su ginuli i u kućama zbog pića, a ne na frontu. A moram reći i to da je bilo slučajeva da je drug pucao u druga da bi prvi ušao u kuću da pljačka".
Sa ratišta kod Dubrovnika pristižu vijesti da je rezerviste duboko povrijedila činjenica da su njihove starješine primile desetorostruko veće plate od njih. Raspršena je iluzija ratnika prispjelih sa margina da su, bar tamo gdje se gube glave, svi ravnopravni. Vojska je odmah "žestoko" uzvratila - po Monitoru koji je o tome pisao, i - "petoj koloni" koja vodi "specijalni rat" protiv JNA. Monitor je uzvratio izjavom rezerviste M.P. na vojne demante: "Pogrešno ste naveli i donju i gornju granicu plata, jer ja sam primio svega 3.500, a oni generali i preko 220.000 dinara. To su dnevnice, valjda za 46 dana i to nam je teže palo od vatre koju je po našim položajima bljuvala hrvatska armada".
A kada su rezervisti iz Herceg Novog "upali u zamku" i platili to glavom, njihov drug je u TV-dnevniku dramatično upozorio: "Mi nijesmo ovce da ovako suludo ginemo". Bile su to riječi prijekora za sve one koji su dozvolili da, po priznanju Svetozara Marovića, generalnog sekretara Demokratske partije socijalista, više od 35.000 građana najmanje republike ratuje širom Hrvatske. I to je izgleda bilo malo, pa je Komanda Titogradskog korpusa pozvala sve vojne obveznike da se odmah jave svojim ratnim jedinicama i pridruže svojim drugovima "u borbi protiv fašizma". Onima koji se ne odazovu priprijećeno je da će biti privedeni i pokrenut postupak krivičnog gonjenja.
Svakodnevno se izvještavlo o visokom borbenom moralu. Na njegovom podizanju poradile su i nikšićke žene koje najviše koriste riječ "izdaja" i koje se ne mogu načuditi kako to da se dubrovački Stari grad "još tretira kao objekat svjetske kulturne baštine"!? Oglasili su se i ozlojeđeni Hercegnovljani koji su zbog pogibije svojih sugrađana tražili radikalniji pristup "dubrovačkom problemu" i vođe poput kapetana Dragana i Arkana. Javila se i Demokratska stranka koja u izboru - zidine Dubrovnika ili životi "oslobodioca", nema dileme. I borci su nestrpljivi, hoće da idu do kraja.
Izvjesni "razboriti" major Pero Petričević prijeti: "Dubrovnik mora pasti. Zidine ga više ne mogu spašavati. One su do sada samo zaklanjale ustaše, a Crna Gora brani svoju čast".
Zašto baš kod Dubrovnika?
ČINJENICE
Dva mjeseca u paklu
Ispovijest Nikše Simunovića, Hrvata, zatočenika logora u Morinju:
Zarobljen sam, sredinom oktobra, kod sela Plat, točno pokraj Cavtata. Zarobila nas je JNA - mislim da su to bili neki specijalci, vojna policija ili tako nešto. Ta dvojica što su nas uhvatili - oni su bili iz Herceg Novog. Ne sjećam se jesu li nam možda rekli imena, ali sigurno su bili iz Herceg Novog.
Nismo ih, uglavnom, očekivali s te strane. Mi smo njih prvi vidjeli, ali nismo htjeli pucat. Bila su samo dvojica, ali jednostavno, nismo htjeli pucat u žive ljude. Oni su nas zarobili i sproveli dolje, do položaja JNA. Bili su stvarno korektni, ali dolje kad smo došli počela je tortura. Tukli su nas, maltretirali. Mučenje se nastavilo i u logoru u koji su nas dopremili.
Logor u Morinju činila su vojna skladišta, vjerovatno jako, jako stara. Koliko ja znam, zarobljenicima su bila popunjena tri od ukupno četiri-pet tih skladišta. U prvo vrijeme, bilo nas je u jednom skladištu otprilike sto. Poslije su otvorili drugo i treće skladište i u njih smjestili nove zatvorenike.
Tada nas je tu bilo, otprilike, trista ljudi. JNA je pokupila sve muškarce koji su ostali nakon osvajanja Konavala. Nas je bilo tridesetak zarobljenih vojnika, ovo su drugo svi bili civili. Mada su oni jednako postupali i prema njima i prema nama. Jednako loše.
I kada je bila zamjena, a bila je po principu "svi za sve", troje ljudi je ostalo u logoru. Niko od nas ne zna razlog zašto su baš ta trojica ostali. Bili su zatočeni, možda, jedno osam mjeseci poslije nas. I prošli su puno gore. Ja isto imam zdravstvenih posljedica - povrijeđena mi je kralježnica - ali moj poznanik koji je bio u toj grupi, jedva je, nekim čudom, preživio. Jer, imao je velikih teškoća sa srcem i plućima.
Ja sam u logoru bio dva mjeseca. Uhvaćen sam 16. oktobra a oslobođen 12.decembra 1991. godine, kada je bila razmjena. Mi smo brodom otišli za Split, a zarobljenici JNA su došli, ne znam odakle, u Zeleniku brodom Crvenog križa.
Za vrijeme zatočeništva fizičko i psihičko maltretiranje bilo je stalno. To se nekako može podijeliti na dva dijela. Prvih mjesec dana je bila užasna tortura. Nakon toga došao je međunarodni Crveni križ, koji nas je popisao, i tad je bilo prilično bolje, mada je još uvijek bilo zlostavljanja.
Vjerovatno ovi viši činovi, makar na papiru, nisu dozvoljavali torturu, ali su i zatvarali oči. Znali su da se to događa, a nisu preduzimali ništa da bi to spriječili.
Ono što je mene najviše fasciniralo, jeste to da su obični ljudi, civili koji su prolazili pored toga logora, dolazili da se iživljavaju nad nama. Oni će se vjerovatno prepoznati ako budu čitali ovaj tekst. Uglavnom, mi njih nijesmo smjeli čak ni gledati. A tek znati ime nekog od stražara - to je moglo imati i tragične posljedice.
Kad sam se vratio u Dubrovnik, pitali su me - što bi ti sad učinio? Rekao sam - ne bih ništa. Još nije vrijeme da bi se opraštalo, da bi bili neki veliki prijatelji. Isto ne mislim ni da bi trebali biti osvetoljubivi. Jednostavno, neka svak živi svoj život u miru.
(Fragmenti iz emisije Radio Free Montenegro)
Mučenje četničkim pjesmama
Hrvatski zatočenik u Morinju Nestor Nestorović o metodama mučenja zarobljenika:
U logor su ulazili raznorazni arkanovci, šešeljevci, dragovoljci, i tko zna tko sve ne, pa sve do civila. Svi su tukli i batinali.
Zarobljenici su tučeni cijevima i kundacima pušaka, drvenim i željeznim palicama, cijevima, gumenim i električnim pendrecima, kabelima i lancima, šakama i nogama. Za vrijeme batinanja zarobljenici su bili vezani ili su morali raširiti noge, staviti ruke na zatiljak i gledati u zemlju. Zarobljene su osobe udarane po svim dijelovima tijela, od tabana do glave. "Okrenuta stolica" je bila metoda za udaranje po rukama i nogama, a "stolica bez naslona" po ostalim dijelovima tijela.
Većina zarobljenih osoba doživjela je lomove rebara, kostiju ruku i nogu, prsnog koša i kosti glave (nos, vilica, jagodice, fraktura lubanje) te izbijanje zuba.
Drugi oblik torture bio je odvođenje na lažna strijeljanja. Zarobljeniku bi vezali oči pred 10-ak četnika, pa bi izdavali zapovijedi kao za strijeljanje. Nerijetko bi i pucali, ali, srećom, u zrak.
Lažne razmjene posebno su teško padale zarobljenicima, kao i skrivanje od UNHCR-a i Crvenog križa. Nakon lažne razmjene govorili bi da nas neće naši, da nas neće Tuđman, da je hrvatska strana odustala od razmjene itd.
Bili smo prisiljavani pjevati četničke pjesme, ode Jugoslaviji, Crnoj Gori, Titu i partizanima; primjerice: "Od Topole pa do Ravne gore", "Hej, Slaveni", "Bilećanku", "Kozaru", i pogrdne pjesme o Hrvatskoj. Urezala mi se u sjećanje jedna: "Nit se šišam, nit se brijem dok Tuđmana ne ubijem, i Mesića isto tako, to je nešto podjednako".
Nerijetko se prijetilo vojnim sudom te zatvorima Spuž, Niš, Beograd i Sremska Mitrovica. Istražitelji i kosovci često su se koristili taktikom toplo-hladno da bi došli do što više informacija. Logoraši su mučeni hladnoćom (loša odjeća), glađu i žeđu.
Hrana je bila neopisivo loša, količine male, a i kalorična vrijednost. Tako je u prosjeku svaki logoraš izgubio 15-ak kilograma. Higijenski su uvjeti također bili nikakvi. Mokrilo se u spavaonici, uz prvi nosivi drveni stup, u posudu zapremine od 15-ak litara. Često nisu dopuštali da se posuda isprazni, tako da se mokraća prelijevala preko rubova. Užasno je smrdjelo, posebice onima u neposrednoj blizini. Odlazak u poljski WC često je završavao batinama, pa su zarobljenici morali trpjeti dok god je bilo moguće. Istini za volju, i nismo morali često na veliku nuždu zbog malo hrane unesene u organizam: često samo pašteta ili neka druga konzerva za dvojicu, te povremeno malo kuhane riže. Iza svakog obroka znalo se da slijede batine od Ive "Kuhara", koji je nemilosrdno tukao logoraše. Prisiljavani smo davati izjave za srpske TV-postaje - nas sedam, osam. Pošto obično nisu bili zadovoljni, nas "glumce" bi izvodili jednoga po jednog na premlaćivanje. U batinanju je intenzivno sudjelovao "Bokser", Budo Peović, mislim. O tome možete više pročitati u iskazima logoraša...
(CKL, april 2004)
DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (IX)
Odbrana s Prevlake dvocijevkom
Redakcija Vojske prešla je u kontra napad. Samo dan nakon potpisivanja sporazuma Ćosić-Tuđman u Ženevi o demilitarizaciji Prevlake, objavljuje specijalni dodatak (1.oktobra 1992) o vojnostrategijskom značaju ovog poluostrva.
General-major a uz to i profesor dr Radovan Radinović svodi zaključak - da SR Jugoslavija ni po koju cijenu ne smije dozvoliti da ulaz u Boku Kotorsku ne bude pod njenim državnim suverenitetom ili, u najgorem slučaju, ne smije dozvoliti da taj ulaz drži Republika Hrvatska.
Za srpskog istoričara-akademika Milorada Ekmečića Prevlaka je u strateškom pogledu toliko značajna da bi se moglo reči "da taj komadić zemlje stvara i obara carstva". Ekmečić objašnjava da postoji nekoliko sličnih tačaka na Sredozemlju poput Bosfora, Dardanela, Gibraltara, Sueca...
"Najvažnija strateška mesta na našoj obali su upravo Bokokotorski zaliv i ostrvo Vis. Prevlaka ima funkciju kontrole ulaska brodova u Boku Kotorsku. Onaj ko drži Prevlaku moglo bi se reći, biće u stanju da lovačkom puškom onemogući ulazak velikog razarača ili čak nosača aviona u taj zaliv", tvrdi srpski akademik.
I Miloševićev dvorski naučnik dr Gavro Perazić pribojava se "aspekta razgraničenja": "Vrata u taj ulazni bazen, široka svega oko 2.950 m, bila bi u posedu dve susedne države, što bi nesumljivo bio jedan od uzroka mnogih incidenata, posebno u ovako napetoj situaciji". Po Peraziću: Imati isključivi suverenitet nad zalivom, a podijeljeni nad njegovim vratima - krajnje je apsurdno i neodrživo.
Velike sile teže da SRJ "liše Prevlake", bilo da je demilitarizuju ili predaju Hrvatskoj, tumači magistar Milomir Stepić. Po srijedi je, kaže on, status cijele Boke, jedne od najbolje prirodno predisponiranih pomorskih baza u Mediteranu sa koga se dobro mogu kontrolisati Otranska vrata.
To se najneposrednije tiče interesa Italije i njenih stalnih geopolitičkih aspiracija da kontroliše sve obale Jadrana - nekada vojno a sada, zahvaljujući verskim uticajima i ekonomskim monopolima, njeno prisustvo već se oseća na slovenačkom, hrvatskom i albanskom primorju, a Boka i znatno prisustvo katoličkog stanovništva u njoj smatraju se dobrim punktom za preuzimanje dominacije u pravoslavnoj Crnoj Gori i njenom primorju."
Po kratkom postupku, general-pukovnik Pavle Strugar, komandant 2.armije, razriješio bi problem tako što bi, uz prisvajanje Prevlake, "ispravio" još neke "nepravične" granice, vojnom silom već zaposjednute:
"Te nepravične, neprirodne i na štetu Crne Gore i Hercegovine ucrtane granice treba ispraviti tako da nova granica zahvati dublju teritoriju kako artiljerijska i druga sredstva hrvatske vojske ne bi mogla ni na koji način ugroziti ulaz u Bokokotorski zaliv, niti njegovo stanovništvo".
Demilitarizacija toga prostora ne dolazi u obzir", poručuje general. "To konačno moraju svi prihvatiti, posebno ako se ima u vidu činjenica da se na tim vratima Bokokotorskog zaliva, odnosno na Prevlaci, nalazi infrastruktura veoma značajna za život i rad ne samo Ratne mornarice nego i drugih jedinica Vojske Jugoslavije". S druge strane, demilitarizacija hrvatskog prostora je "logična i sasvim opravdana, jer Hrvatska na tom području, sem stena i brda, nema nikakvih objekata niti sredstava".
Takođe iz Strugarevog vojničkog ugla gledano "pravac koji iz istočnog dela Konavskog polja preko Javora i Graba, vodi za Trebinje veoma je značajna za bezbednost Trebinja, samim tim i većeg dela istočne Hercegovine. Tim pravcem Hercegovci jedino mogu da izađu u Herceg-Novi. Zato mislim da taj put, iako trećeg kvaliteta, treba da ostane pod kontrolom Hercegovaca, pa bi, shodno tome, prirodno bilo da se granica tom linijom izvuče na more, a sve zapadno da ostane u Hrvatskoj".
Demilitarizacija nije dolazila u obzir ni za general majora Radomira Damjanovića, tadašnjeg načelnika Štaba Druge armije VJ:
"Umjesto da se insistira na demilitarizaciji Dubrovnika i na njegovom zaposedanju od strane snaga UN - jer je taj grad pod zaštitom UNESCO-a, a trenutno je pretvoren u vojnu bazu belosvetskih plaćenika i u njemu se sprovodi tortura i izgon starosedelaca - nama se nudi demilitarizacija vojne baze kao što je Prevlaka na kojoj već stotinama godina boravi samo vojska. Nije jasno ko koga tu štiti i od koga?! Takve se nelogičnosti - da ne kažem težu reč - u opštem interesu, u interesu uspostavljanja mira moraju otklanjati".
Za razliku od svojih generala, akademik Dobrica Ćosić, u ulozi predsjednika SRJ, priprema teren za kasniju odluku. Pola mjeseca prije nego što će sa Tuđmanom dogovoriti demilitarizaciju sa obje strane Prevlake, kazaće:
"Dok se ne prihvati naš zajednički predlog, ne ostvari demilitarizacija tog prostora i na Prevlaku ne dođu ljudi sa 'plavim šlemovima', Vojska Jugoslavije neće napustiti Prevlaku. Prevlaka, dakle, nije izgubljena. Za Prevlaku ćemo se boriti onako kako danas svaki narod brani svoju zemlju i opstanak. A ja se nadam da će i u Hrvatskoj pobediti razum i želja za mirom i da neće ratovati za nekoliko hektara golog stenja koje joj je potrebno samo za osvajanje Boke i uništenje mornarice Savezne Republike Jugoslavije".
ČINJENICE
Prevlaka - crnogorska
Poluostrvo Prevlaka na ulazu U Bokokotorski zaliv za posljednju godinu dana postao je predmet izuzetne pažnje naše a i svjetske javnosti. Istovremeno, ono je postalo predmet razgovora odnosno pregovora između Republike Hrvatske, s jedne, i Republike Crne Gore i SRJ, s druge strane; povod za skupštinske debate, specijalne TV emisije, novinske analize. U Vezi s Prevlakom nastali su i razni sporovi i nesporazumi, tako da je ona postala i objekat za razne manipulacije, špekulacije, obmane, ucjene, trgovinu i šta sve ne. Gotovo da nema ne samo značajnije, nego ni manje značajne političke stranke a da o Prevlaci nije iznijela svoj stav, a mnoge su sa tim špekulisale.
Neki nadobudni intelektualci požurili su da o Prevlaci iznesu svoj stav, pa su konsultovali i razne enciklopedije i svoje "rezultate" saopštili javnosti kako je Prevlaka navodno "sveta srpska zemlja", drugi da je to opet navodno "sveta hrvatska zemlja" itd. Naime, oni koji su ovu Prevlaku tražili u enciklopedijama našli su druge Prevlake, a najčešće ostrvce u Tivatskom zalivu, između kopna i ostrva Stradioti (Sv. Marko), danas "Ostrvo cvijeća", na kojoj se u srednjem vijeku nalazio Manastir Sv. Arhangela Mihaila, sagrađen u romanskom stilu, gdje se od 1219. do sredine XV vijeka nalazilo sjedište Zetske episkopije, odnosno mitropolije.
Do zabune je došlo zbog toga što je Prevlaka u stvari drugo ime za mali rt na kraju poluostrva Vitaljina. Taj rt se zove Oštro, Oštra (ponta), Oštri rt. Ime mu dolazi od italijanskog Punda d'Ostro što u prevodu značu južni rt (u odnosu na sjeverni - Rt Kobila). Poluostrvo Prevlaka odnosno Oštra ima 2,5 km dužine, oko 0,5 km širine, a od poluostrva Vitanjine odvojeno je uzanom prevlakom (200 metara širine) što je u stvari sinonim za zemlju. More je s jedne i s druge strane napravilo uvale tako da se taj toponim odnosno hidronim zove Uvala Prevlaka.
Poluostrvo Prevlaka završava se Oštrim rtom, koji sa rtom Mirišta (Arza) na poluostrvu Lušćtica (istočno) čini moreuz, kao spoljni ulaz u Bokokotorski zaliv, širine 1,6 nautičke milje (3 km). Idući prema Hercegnovskom zalivu more se još više sužava između Rta Kobila i Rta Đurov kamen (Kabala) na poluostrvu Luštica na manje od jedne nautičke milje (1,6 km). Prostor između zamišljene linije Rt oštra - Rt Mirišta (Arza) i Rt Kobila - Rt Đurov kamen (Kabala), dužine 1,8 nautičke milje (3,3 km) i između poluostrva Vitaljine (zapadno) i Luštice (istočno) naziva se Bokokotorska vrata.
Poluostrvo (Rt) Prevlaka (Oštra) nije naseljeno. Međutim, s obzirom na veliku vojno strategijsku važnost ono više od dva stoljeća predstavlja vojno utvrđenje, a od civilnih objekata ima samo svetionik i meteorološku stanicu. Zbog njegovog vojnostrategijskog značaja vlast nad poluostrvom Prevlaka, imala je ona država koja je imala u posjedu Kotor. Otuda se ulaz u Bokokotorski zaliv naziva Bokokotorska vrata, a talijanski naziv za Boku Kotorsku Bocche di Cattaro bukvalno znači Usta od Kotora. To naravno nije ni malo slučajno, tako da poluostrvo Prevlaka sa Kotorom i čitavim Bokokotorskim zalivom predstavlja jedinstvenu cjelinu u geografskom ekonomskom, političkom, istorijskom i svakom drugom pogledu.
To je svakako razlog što je Vlada FNRJ, 1952. godine, prilikom donošenja Uredbe o osnivanju uprava pomorskih oblasti i utvrđivanju njihovih teritorijalnih nadležnosti, poluostrvo Prevlaku dodijelila u nadležnosti Upravi pomorske oblasti Južnog Jadrana sa sjedištem u Kotoru.
Naime, odlukom Vlade FNRJ od 1. januara 1952. godine ("Službeni list FNRJ", br. 1/1952, str. 9-10), u resoru pomorstva osnivaju se kao teritorijalni izvršni i upravni organi Ministarstva pomorstva FNRJ i to: Uprava Pomorske oblasti Sjevernog Jadrana sa sjedištem u Rijeci, Uprava Pomorske oblasti Srednjeg Jadrana sa sjedištem u Splitu i Uprava Pomorske oblasti Južnog Jadrana sa sjedištem u Kotoru.
Svi upravni poslovi u oblasti pomorstva koji su do ove Uredbe bili u nadležnosti direkcija luka prenose se u nadležnost uprava pomorskih oblasti. Uprave pomorskih oblasti kao teritorijalni organi pomorske uprave, staraju se, neposredno ili preko lučkih kapetanija i lučkih ispostava kao svojih podređenih organa, o sigurnosti pomorskog saobraćaja i plovidbe po moru, o redu i poretku u lukama i obalnom moru FNRJ, o pravilnom funkcionisanju pomorske rasvjete i balisažnih znakova u obalnom moru FNRJ, kao i o zaštiti ljudskih života na moru.
Unutrašnju organizaciju i teritorijalnu nadležnost uprava pomorskih oblasti imao je da odredi Ministar za pomorstvo FNRJ, u saglasnosti sa Predsjednikom Savjeta za zakonodavstvo i izgradnju narodne vlasti Vlade FNRJ. Uredba je stupila na snagu danom obnarodovanja - 1. januara 1952, a potpisali su je predsjednik Vlade FNRJ i Ministar narodne odbrane, Maršal Jugoslavije Josip Broz - Tito i ministar pomorstva FNRJ Maks Baće.
Na osnovu ove Uredbe, a uz saglasnost Predsjednika Savjeta za zakonodavstvo i izgradnju narodne vlasti Vlade FNRJ, Edvarda Kardelja, Ministar pomorstva FNRJ Maks Baće donio je 14. aprila 1952. godine Rješenje br. 1724 o teritorijalnoj nadležnosti uprava pomorskih oblasti po kojem "Teritorijalna nadležnost Uprave pomorske oblasti Južnog Jadrana, sa sedištem u Kotoru, obuhvata područje obale i teritorijalnog mora FNRJ, koje se prostire unutar granice koja ide do uvale Prevlake, uključiv poluostrvo Prevlaka, morskom obalom i teritorijalnim vodama sve do ušća reke Bojane, a odatle državnom granicom FNRJ uz reku Bojanu i Skadarsko Jezero, uključiv reke i kanale plovne za morske brodove" ("Službeni list FNRJ", br. 28 od 25. maja 1952, str. 546). To je ujedno mogao da bude i odgovor na špekulacije nekih političara, kako je navodno Tito poklonio Prevlaku Hrvatskoj. Tako je granica između uprava Srednjeg i Južnog Jadrana u dijelu obale i obalnog (teritorijalnog) mora FNRJ faktički postala granica između Narodne Republike Hrvatske i Narodne Republike Crne Gore. Doduše, to su bile administrativne granice, kao što su, uostalom, bile i ostale međurepubličke granice, jer se tada nije računalo na raspad savezne države. Međutim, raspadom savezne države međurepubličke granice su postale međudržavne. Tako se u suverenitet nad obalom i teritorijalnim morem FNRJ odnosno SFRJ via facti prenosi na njene sukcesore: obala i teritorijalno more Uprave Južnog Jadrana za Crnu Goru, a obale Sjevernog i srednjeg Jadrana na Hrvatsku, a dijelom na Sloveniju ( u rejonu Kopra) i Bosnu i Hercegovinu (u rejonu Neuma).
Logično bi bilo pretpostaviti da su dosadašnji pregovori oko Prevlake, kako na nivou bivših jugoslovenskih republika tako i na međunarodnim konferencijama, polazili od citirane Uredbe Vlade FNRJ od 1. januara 1952. i takođe citiranog Rješenja Ministra pomorstva FNRJ br. 1724 od 14. aprila 1952. Međutim, na osnovu izvještaja iz štampe odnosno izjava odgovornih funkcionera može se zaključiti da su ovi dokumenti ignorisani, što je, najblaže rečeno, neshvatljivo. Neprihvatljivo je da pregovarači za ove dokumente nijesu znali! Zbog toga bi u daljim pregovorima o Prevlaci, bilo krajnje neodgovorno ignorisati ove dokumente, što bi direktno išlo na štetu Crne Gore.
Svaka druga granica koa se ne bi držala navedene Uredbe odnosno Rješenja Ministra za pomorstvo FNRJ bila bi proizvoljna. Osim toga, ne bi bila u skladu sa doktrinom međunarodnog prava o prirodnim i faktičkim državnim granicama. Ovo je činjenično stanje koje ne bi smjelo da dovodi u pitanje dobrosusjedske odnose Crne Gore i Hrvatske.
(Pobjeda, 8.novembar 1992)
Dr Radoje Pajović
DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (X)
Divljak u Americi
Predsjednik Bulatović se, prvo, borio da Prevlaku dobije na silu, zatim je zamišljao da je to moguće učiniti direktnim pregovorima sa Hrvatskom, a kad je taj pokušaj propao, zalagao se da Vojska Jugoslavije napusti okupirana hrvatska područja a zadrži Prevlaku, potom je pristao na demilitarizaciju u skladu sa sporazumom Ćosić-Tuđman, da bi ga na kraju hrvatski predsjednik, uz pomoć Holbruka, izigrao u Dejtonu lažnom nadom o tome da je moguća trojna razmjena teritorija u trouglu Hrvatska - Republika Srpska - Crna Gora.
U svoju prvu "radnu posjetu" Americi, predsjednik Bulatović je otišao u decembru 1991. Tamo je odmah počeo da pere ruke od onoga što je Crna Gora, pod njegovim vođstvom, činila Dubrovniku. Tada je svijetu uputio poruku: potpisnici primirja su JNA, Hrvatska i Srbija, Crna Gora nema ništa s ratom, Dubrovnik ni u kojoj varijanti ne treba da pripadne Crnoj Gori, ne može biti nasilne promjene unutrašnjih granica, a o uspostavljanju crnogorske suverenosti odlučivaće građani na referendumu, ali ne na takvom na kome se unaprijed daje odgovor kao u nekim drugim republikama.
Tek u seriji "Smrt Jugoslavije" Bulatović je objelodanio, kakvi su ga jadi bili snašli prilikom posjete Americi:
"Smatrali smo da je Karingtonov plan dobar. Omogućavao nam je da ostvarimo sopstvene interese, a istovremeno je uzimao u obzir i interese ostalih. Predstavljao je odlično sredstvo za okončanje rata, rata koji je pogodio i nas u Crnoj Gori, jer nam je deset odsto stanovništva bilo mobilisano. Bio sam pod ogromnim pritiskom. Za vrijeme jedne posjete Sjedinjenim Državama ponašali su se prema meni kao da sam divljak - ko je ova osoba čiji građani napadaju i uništavaju Dubrovnik? Dubrovnik nam uopšte nije bio potreban, više nijesmo mogli sebi dozvoliti da nam ljudi ginu uzalud, da svijet ima rđavu predstavu o Crnoj Gori".
Bulatović, međutim, jedno zbori a drugo tvori: Iako for-malno stvorena (27.aprila 1992), "treća Jugoslavija" nastala je zapravo onog dana, kada je Milošević odbio da prihvati Karingtonov plan o savezu suverenih jugo-država, a Bulatović, izložen dvostrukom pritisku - iz Beograda i od prosrpskih snaga u Crnoj Gori i vlastitoj partiji - povukao saglasnost koju je na taj plan prethodno dao u Hagu. Tako je sebi dozvolio da ljudi nastave da ginu i "za Dubrovnik" i na drugim ratištima.
Braneći se od povika "drž'te izdajnika" Bulatović se pravdao u crnogorskom parlamentu: "Ako je kriterijum dobre vlasti u Crnoj Gori i od naroda prihvaćene vlasti poslušnost i apsolutna identičnost a onim što dolazi iz Beograda, onda, ovom narodu ne treba vlast. Ovom narodu ne trebaju izbori, pa, prema tome, ne trebaju ni stranke".
A kad se javnost uzburkala: komentarišući pisanje zagrebačkog Vjesnika (prenijela Pobjeda) - da će se poslije 20.oktobra 1992. na Debelom brijegu kod Herceg Novog i na Prevlaci vijoriti šahovnica, Momir Bulatović je parirao na Radiju Crne Gore: "Na Prevlaci se može zavijoriti samo zastava UN".
Predsjednik je tada kazao da nije predao Prevlaku i objasnio čitavu strategiju: "Jedini način da se Prevlaka stvarno riješi je način koji je sada dat u ovom planu, da se ta teritorija stavi pod kontrolu UN, u širem prostoru demilitarizuje, a aktivira mehanizam razgraničenja i eventualne zamjene teritorija, o čemu mi jako dugo pričamo sa Hrvatskom i čini mi se da tu postoji mogućnost stvarnog sporazuma uz podršku međunarodne javnosti".
Bulatović je optužio Hrvatsku da nije htjela sporazum: "Nama Dubrovnik ne treba i to smo mnogo puta do sada rekli. Mnogo smo, kao Crna Gora, platili cijenu u međunarodnoj javnosti zbog nespretno izvođenih operacija oko samog Dubrovnika. S druge strane, treba nam Prevlaka, mi Prevlaku možemo da dobijemo mirnim putem. Političke stranke kažu da mi treba da ostanemo tu gdje jesmo, da bismo se dogovorili sa RH i međunarodnom zajednicom. Naravno, mi smo to i pokušavali. Međutim, Republika Hrvatska nije htjela da se prihvati takvih varijanti i u tome je naišla na podršku međunarodne zajednice".
Bulatović se pribojavao da ako definitivno izgubi Prevlaku, "sasvim normalno, izgubio bi i vlast". Iz Dejtona je javio radosnu vijest - "Imamo sporazum o Prevlaci". Mape su pažljivo iscrtane, teritorija će biti mijenjana po principu "metar za metar". Bio je veliki optimista da bez postizanje tog sporazuma nema sklapanja opšteg sporazuma o normalizaciji odnosa između dvije države.
Po svjedočenju Bulatovića, Tuđman je pred njim naložio da se sporazum o Prevlaci zaključi. "Parafiran je od strane dva ministra inostranih poslova, a dogovoreno je da se naknadno utvrdi termin i mjesto zvaničnog potpisivanja". Ali...
Epilog: Prevlaka je ostala Hrvatskoj a Bulatović je ostavio sjećanje; uz faksimil nepotpisanog sporazuma (u knjizi "Pravila ćutanja") o iznevjerenom očekivanju:
"Treba li reći da mom zadovoljstvu nije bilo kraja. Bio sam siguran da se ništa više ne može ispriječiti na ovom putu. Nažalost, nisam bio u pravu. Ispriječio se Ričard Holbruk. Nije dozvolio da se sporazum potpiše u Dejtonu, nego je insistirao da to bude prilikom ceremonije proglašenja u Parizu. U pripremama za Pariz, izmislio je da je nemoguće da to bude urađeno i tada, jer navodno, treća strana za razmjenu teritorija (Republika Srpska u okviru Unije Bosne i Hercegovine) tek treba da formalno nastane u Parizu, pa se mora sačekati konstituisanje njenih organa i... sve do propasti postignutog dogovora."
ČINJENICE
Bulatović konačno popustio
Državna sudbina poluostrva Prevlaka, na ulazu u Bokokotorski zaljev, bilo je pitanje oko kojeg se, tokom predsjedničke kampanje, vodila najžešća rasprava. Sam sam veoma mnogo držao do njega i ulagao sam velike napore da se zaštite crnogorski državni interesi na ovom području. Neki su rezultati bili ostvareni, ali je kritika postignutog bila nemilosrdna i popularna.
Jedinice naše vojske su i dalje bile na dijelu hrvatske teritorije. Prevlaka je štićena na vojničkoj liniji Cavtat - Plat. Međutim, po mirovnom planu Sajrusa Vensa, Vojska Jugoslavije se morala povući na našu teritoriju. Centralna i najteža odluka bila je da li je Prevlaka naša, što bi bio razlog da je vojno ne napuštamo, ili se treba i sa nje povući, priznajući da ona može pripasti Hrvatskoj.
Ovo je pitanje, u dubokoj tajnosti, razmatrano u više navrata tokom jula mjeseca 1992. na sjednicama Vrhovnog savjeta odbrane Jugoslavije. Pored Ćosića, Miloševića i mene, učestvovali su: Života Panić, načelnik Generalštaba VJ, Pavle Bulatović, savezni ministar policije, Borisav Jović, predsjednik Komiteta za saradnju sa UN, a jednom prilikom i prof dr Gavro Perazić, ekspert za međunarodno pravo.
Moj stav je bio jasan i odlučan. Tražio sam da Vojska Jugoslavije napusti sva područja, osim kasarne na Prevlaci, preciznije rt Oštro. Time bismo dokazali da je to naša teritorija. Rizik u ovome postoji, ali s obzirom na značaj koji Prevlaka ima za Crnu Goru svega 93 ara, dakle manje od jednog hektara, koja je nenaseljena i oduvijek je bila vojna zona. Ali, ona svojim položajem kontroliše cio Bokokotorski zaljev, odnosno trideset posto jugoslovenske obale. Republici Hrvatskoj je već ranije stavljeno do znanja da Crna Gora Prevlaku smatra svojim teritorijem i ponudila je pregovore o pravednom razgraničenju. U takvim okolnostima, nijesam vidio drugog rješenja osim fizičkog ostanka naše vojske u kasarni na Prevlaci.
Međutim (osim Pavla Bulatovića) niko drugi me nije podržao. Satima i danima su lomili moj otpor. Argumenti koje su koristili Ćosić, Milošević i Jović, moram da priznam, bili su prilično jaki. Odnosili su se, prije svega na ukupan međunarodni i vojni položaj Jugoslavije. Rizik, koga sam i sam bio svjestan, ostali članovi Savjeta su tretirali kao isuviše veliki i nepotreban. Njega je slikovito opisao Borisav Jović jetkom opaskom koju mi je uputio: "Pa, nećeš valjda da zbog toga tvog bezvrijednog kamenjara, neko sutra bombarduje Beograd?" Uzvratio sam da ako neko misli da bombarduje naš glavni grad "zbog bezvrijednog kamenjara", onda će to uraditi i bez ovako "sitnog" povoda. Moj odgovor je moguće bio efektan, ali je i njegova tvrdnja nosila tešku istinu. Crv sumnje je progrizao. Zaista, nisam imao pravo da zemlju uvodim u rizik za koji su svi ostali mislili da je prevelik. Posebno kada se, makar i teoretski, ugrožavao Beograd, grad u kojem sam rođen i koji volim. Konačno sam popustio i pristao na njihov predlog.
On je značio da Vojska Jugoslavije napusti Prevlaku i preda je snagama Ujedinjenih nacija. Na tom području bi se uspostavio poseban režim bezbjednosti, sa mirovnim posmatračima UN u središtu i jasnim bezbjednosnim obavezama obje države. Pregovori o konačnom statusu su trebali biti vođeni u uslovima prekida neprijateljstava i vojnih čarki. Sve u svemu, kada sam isključio nagomilane emocije i racionalno pristupio pitanju koje sam smatrao "mojim", morao sam da priznam da smo napravili korektan sporazum.
Sporazum je utanačen u Ženevi, 30.septembra 1992. potpisima predsjednika Ćosića i Tuđmana, uz svjedočanstvo kopredsjednika Vensa i Ovena. Uslijedila je zajednička deklaracija predsjednika SRJ i Hrvatrske (20. oktobra) koja je uključivala Sporazum o Prevlaci. Tog istoga dana se naša vojska povukla sa Prevlake.
Ovo je izazvalo žestoku kritiku u Crnoj Gori. Posebno u Herceg Novom. Mnogi su me proglasili izdajnikom (opet!) i bili uplašeni za svoju bezbjednost. Boravio sam u Herceg Novom i, zajedno sa generalom Panićem, učestvovao na sjednici lokalnog parlamenta. Nastojali smo da umirimo ne samo odbornike, već i sve građane Novoga, budući da je bio direktan radio prenos. Više diskutanata me optužilo da je meni lako da pričam, kada ću biti u Podgorici, dok njima prijete "ustaške horde". Nije bilo druge nego da budem među njima u trenutku primopredaje kasarne i uspostavljanja novog režima bezbjednosti. Svi su, dakle, znali da Pavle Bulatović i ja sa porodicama (djeca su bila mala i veselila se odlasku na more) boravimo u neposrednoj blizini, u Njivicama koje su na svega nekoliko kilometara od kasarne. Sve je prošlo bez i najmanjeg incidenta. Samo su klinci bili ljuti jer je vrijeme bilo loše, a putem su stalno prolazili vojni kamioni i policijska vozila.
Tako sam ja, kao što često biva u politici, u kratkom vremenu prešao dugačak put od osporavanja jednog rješenja, do njegovog prihvatanja i javne odbrane. Štaviše, nije neskromno reći da sam ga u Crnoj Gori iznio na svojim leđima. Posebno jer je Slobodan Milošević, zbog sukoba sa "dvojcem" Dobrica Ćorić - Milan Panić, dao izjavu da on nikad ne bi potpisao sporazum sa Tuđmanom od 20. oktobra. Cijenu njihovog razračunavanja sam debelo platio, jer su moji protivnici dobili jak argument, da moje djelovanje i podršku Ćosiću, ne odobrava ni zvanična Srbija.
Momir Bulatović
(Iz knjige "Pravila ćutanja", Narodna knjiga/Alfa, 2004)
--------------------------------------------------------------------------------
Neuspjela trgovina u Dejtonu
"12.novembra 1995. godine: Predsjednik Bulatović predočio je predlog u vezi sa Prevlakom. Hrvatska bi ustupila oko 18 kilometara obale mora na potezu Molunat-vrh Prevlake-Sutomore, za proširenje zaleđa Dubronika. Od toga, 6 kilometara za Republiku Srpsku - južno od Molunata i pasaž od 3-4 km na sever, prema teritoriji RS. Crna Gora bi RS dala svoj deo Bilećkog jezera. Dakle, trojna zamena. Ministar Buha pitao je predsednika Bulatovića i njegovog stručnog savetnika, imaju li oni, sem istorijskih i međunarodno-pravnih argumenata, obećanja i sopstvenog predloga, ikakav pisani sporazum ili barem nacrt sporazuma.
Osim toga, po kojoj logici bismo mi trebalo da damo toliku teritoriju za ciglih 6 km morske obale. Međutim, bez pisanog sporazuma o principima razmene, ovo je priča u prazno. Predsednik Krajišnik je i na ovom, i ne sledeća dva sastanka u vezi sa Prevlakom ova pitanja stalno zaoštravao. Tok događaja ih je učinio deplasiranim."
(Iz Dejtonskog dnevnika delegacije Republike Srpske,
NiN, mart 1996)
Bookmarks