Bitka na Fundini

[Ćipur]

A. RAJKOVIĆ: POJEDINOSTI IZ BITKE NA FUNDINI SE DECENIJAMA PREPRIČAVAJU

~Crnogorska vojska, sa 5.000 vojnika, u bici na Fundini drugog avgusta 1876. godine, porazila 40.000 Turaka, pobivši četvrtinu neprijateljske vojske. Kralj Nikola Petrović odlikovao je Kuče, odmah nakon boja


Herojstvo u priči potomaka


Tokom pet vjekova turske okupacije, na našim prostorima bilo je mnogo bitaka i bojeva. Kroz Kuče se još prepričava najveći boj sa Turcima, bitka na Fundini, a 130 godina od legendarne bitke proslaviće se drugog avgusta 2006. godine. Fundinjani o ovoj bici uče, sve do danas iz priča svojih predaka, u kojima ima i dosta legendi. Jednu od takvih priča pamti i Podgoričanin Dragan Vujošević, starovaroški sakupljač starina. Ispričao mu je djed Milija Kikov Vujošević, iz sela Premići u Fundini.
Iz priča predaka, osam puta brojnija turska vojska pretrpjela je poraz, zato što su Crnogorci bili spretniji ratnici na kamenitom terenu Fundine. Osim toga, saznali su da Turci pripremaju boj i iznenadili ih napadom dan ranije. Iznenadni napad Crnogoraca učinio je da među turskom vojskom nastane metež i panika, jer do napada Turci su uspjeli da sagrade samo utvrđenja i iskopaju rovove, dok su im rezerve oružja i vojske, za to vrijeme ostale daleko od bojišta.
Bilo je to doba kada je ratnički trofej bila odsječena neprijateljska glava. Ratnici su na vrhu glave puštali i vezali jedan duži pramen kose, koji je služio da im se lakše odrubi glava. Za pramen kose spretniji u boju, kako pričaju preci, uhvatio bi lijevom rukom, a desnom bez mnogo mučenja odrubio neprijateljsku glavu.
- Strategiju boja na Fundini, koju su Turci dogovarali u Podgorici, Marku Miljanovu Popoviću otkrio je dobri Musliman, Mašo-Hadži Ahmetov. Marko je o planu Turaka obavijestio vojvodu Iliju Plamenca, koji je po pozivu odmah došao u Kuče. Dvojica vojvoda dogovorili su se da pozovu u Kuče sve crnogorske vojvode i oficire, nakon čega su okupili i vojsku. U Fundinu su Turke dočekali kučki, martinićki, bratonožićki, ceklinski, ljubotinjski i drugi bataljoni. Kučima je priteklo u pomoć i oko dvjesta malisora iz Zatrijepča - prepričava bitku na Fundini Dragan Vujošević, onako kako su je doživjeli njegovi preci.
Tursku vojsku na Kuče, predvodio je Mušir Mahmud paša, iskusni stari ratnik, čijem je dolasku prethodila smjena Ahmeda Hamdi paše. Mahmud paša je na Fundinu poveo mladu, regularnu tursku vojsku, koja je iz djedine priče pokazala izuzetnu hrabrost.
- Osvanula je drugog avgusta 1876. godine oblačna i tiha ilindenska zora u kojoj su raspoređene straže crnogorskih vojnika u Fundini čekale neprijatelja. U sam osvit straže su primijetile da prema njima kao mravi napreduju Turci. Najviše ih je nadiralo iz pravca Podgorice i Dinoše, dok sa Albanske teritorije ni jedan turski vojnik nije krenuo prema Kučima. Inače, da jeste i u Albaniji bi se našao dobri čovjek da obavijesti o turskim planovima Kuče. Napredujući prema Fundini turska vojska je gradila utvrđenja. Napad na Kuče planirali su za treći avgust, te je odbrana morala da preduhitri Turke - kaže Vujošević.
Među crnogorskim vojvodama zavladala je velika nervoza kada su vidjeli da preko četrdeset hiljada Turaka polako osvaja teren prema Fundini. Neprijatelj je bio dobro naoružan puškama, sabljama ledenicama, derviškim sjekirama,... dok je crnogorska vojska bila oskudno naoružana bjelosapcima, crnosapcima, kuburama i manjim brojem pušaka kremenjača i brojala svega oko pet hiljada vojnika.
- Vidjevši zlo koje se primicalo vojvoda Marko se popeo na osmatračnicu, skinuo crnogorsku kapu, stavio je na grudi i rekao: “Evo Bože da ti se pomolim još jedan put i neću ti više dosađivat” - priča Dragan Vujošević.
Oko 13 časova, na Ilindan, crnogorska vojska napala je Turke, koji su mislili tu noć da prespavaju i odmorni udare na Kuče. Krvava borba vodila se u podnožju brda Heljam. Poviše Fundine čula se velika huka i udaranje handžara.
- U turske rovove su uskakali prvo najhrabriji Crnogorci, a za njima i ostali. Vojvoda Marko Miljanov je cijelo vrijeme trajanja boja bio u prvim borbenim redovima i hrabrio vojnike. Vojvoda Plamenac je posmatrao bojište i ubacivao prema potrebi bataljone i rukovodio bitkom na Fundini - ističe Dragan Vujošević.
U kuli Rašovića Kuči su zatvorili i zapalili turske age i begove. Po legendi koju je Dragan čuo od svoga djede, a koja se i danas prepričava, gledano iz pravca Podgorice, dok je kula gorela, ka nebu su se uzdizale razne boje. Sada se na tom mjestu nalazi spomen-obilježje.
- Martinićki i kučki bataljoni su gonili Turke do Ćemovskog polja i Dinoše - kaže Dragan Vujošević. Turska vojna utvrđenja u Kučima su nadživjela sva minula vremena. Kroz Fundinu i danas ima šančeva podignutih od kamena iz tog perioda. Orući njive seljani su do skoro pronalazili zakopane glave, koje su se prema kazivanju Draganovog djede Milije u to vrijeme ukopavale plitko u malim drvenim sanducima.

Među mrtvima najviše Ceklinjana

Vojvoda Marko Miljanov trećeg avgusta 1876. godine pokupio je vojsku na Ranom brdu u selu Rašovići u Fundini, da prebroji mrtve i ranjene borce. Od svih crnogorskih bataljona, iz priče Draganovih predaka, najviše poginulih i ranjenih je imao ceklinski. Poginulih Turaka je bilo preko deset hiljada, odnosno dvaput više, od broja crnogorskih vojnika koji su branili Kuče.

Pokloni prema zaslugama

- Vojvoda Marko Miljanov je poslije boja na Fundini, Mahmut paši poslao živog vuka kojeg je uhvatila crnogorska vojska.
Crnogorska vojska nakon bitke na Fundini odala je priznanje vojvodi Marku Miljanovu, tako što mu je darovala iz boja zaplijenjenu najljepšu tursku sablju i kuću na Medunu u kojoj je prije boja radio Turski sud, a danas je muzej.
Serdaru Škrnju Kusovcu vojska je darovala konja sa kojim je na boj dojahao neki turski oficir - kaže Dragan Vujošević.

Sudbina zaplijenjenih pušaka kremenjača

- Mnogi Crnogorci nakon boja, zaplijenjene puške kremenjače su polomili. To iz razloga što su Turci u njima skrivali zlatnike. Zlatnike su našli mnogi, ali je šteta bila veća od nađenog blaga. To iz razloga što su same turske puške imale veliku vrijednost, jer su bile bogato ukrašene zlatom, srebrom i sedefom i predstavljale remek djelo ondašnjih majstora - ističe Dragan Vujošević.

Vojna mapa bitke

- Po sjećanju boraca iz bitke na Fundini, Marko Bojov Rašović, oficir vojske kralja Nikole, iz sela Rašovići u Fundini, napravio je vojnu mapu koja oslikava strategiju tadašnjeg ratovanja - kaže Dragan.

Trofeji

Iz priča predaka, samo martinićki bataljon posjekao je dvije hiljade glava i zaplijenio šest turskih zastava. Perjanik Novak Milošev Vujošević svojim handžarom posjekao je 17 turskih glava. Od ruskog cara junak Novak Milošev dobio je jatagan sa draguljima, na kome piše “Ko se bije sječem ga, a ko ne ostavljam ga”.

Odlikovanje Kučima

- Nakon boja, kod mlinova pod Fundinom sastali su se vojvode Ilija Plamenac i Marko Miljanov, da jedan drugome čestitaju pobjedu. Crnogorska vojska, iscrpljena od boja okupila se na guvna i ispod stogodišnjih brijestova pored brojnih izvorskih voda u fundinskim selima Premići, Rašovići, Ljuhari,... Malisori koji su u ovom boju pomogli Crnogorcima čestitali su Kučima odlikovanje, koje im je uručio kralj Nikola Petrović pred svom vojskom, i čestitali im drugi avgust, srpsku slavu Ilindan.


"Dan", 07. 01. 2006. godine, rubrika "Ljudi i dogadjaji"

[Peko]

Nakon Fundine moje je pleme dobilo Obilica medalju i moj predak je dobio Obilica medalju. Prva za pleme, druga za covjeka koji je najvise turskih glava po$eka (5 turskih glava), to je dvije Obilica medalje.

[Sidewinder]

Oce to da su Malisori vazda bili Srbi.....

[Ćipur]

23. maja 1821.

- U Crmnici je rođen Ilija Plamenac, crnogorski vojskovođa, političar i prvi ministar vojni. Njegoš ga je postavio za plemenskog kapetana Crmnice, a kao ratnika iz 1853. i 1862. godine, knjaz Nikola ga je imenovao za senatora i vojvodu. Isticao se umješnošću komandovanja u borbama na Fundini, Trebječu, Maljatu kao i u otporima skadarskom paši na Primorju.

[Ćipur]

I Marko Miljanov je imao vodenicu


NA POTOKU U FUNDINI NEKADA JE MLJELO 11 MLINOVA, VODE NEMA NAKON ZEMLJOTRESA



Penzioner Stefan Rašović rođen 1935. godine pamti da je u Fundini, od glavnog puta kroz Kuče do zaseoka Rašovići, bilo 11 mlinova. Mlinovi su bili izgrađeni na potoku izvora Đurat, odakle poslije zemljotresa 1979. godine više nije tekla kao prije. Mještani pričaju da iz tog izvora, vode ima više samo u zimskim mjesecima, mada dovoljno samo za piće. Rašović se prisjeća da je točak na posljednjoj vodenici prestao da se okreće 60 –tih godina prošlog vijeka.
Prihodi od mlinova potočara, u kojima se „u staro vrijeme“ mljelo žito, garantovali su ondašnjim vlasnicima ugodniji i lakši život u odnosu na mještane, koji su živjeli od stočarstva i poljoprivrede. Od mlinova su ostali samo „suvozadi“, dijelom urušeni, zapušteni i obrasli u sitno rastinje, ali najstariji mještani pamte vrijeme kada su putem prema Kučima sa konjskim zapregama punih žita dolazili ljudi iz Zete, kučkih sela i drugih krajeva da u mlinovima samelju proizvode sa svojih njiva.
- Predanje govori da riječ „fundina“ znači voda, a sve do zemljotresa 1979. godine u Fundini bilo preko 30 izvora. Stari su pričali da je mlinove gradio ko je imao mogućnosti, i ko je za mljevenje žitarica mogao dotjerati takozvani „pitomi kamen“ iz Kosovske Mitrovice. Kamenje za vodenicu ćeralo se zapregama sa volovima dok je bilo puta, a onda se nosio na rukama do mlina. Gornji i donji kamen, sjećam se, moralo je nositi deset ljudi. Mlin potočar imao je i vojvoda Marko Miljanov, i on mu je obezbjeđivao dobre prihode – prisjeća se Rašović.
U mlinu porodice Stefana Rašovića takođe se nekada mljelo žito, a Stefan priča da su se vlasnici mlinova „računali u gazde“. Mlinari su uzimali kilogram brašna na svakih 20 kilograma samljevenog žita.
- Nakon Drugog svjetskog rata, narod se odselio u Podgoricu i počeo da radi u fabrikama. Od 200 duša koliko je živjelo u Rašovićima u 40 domova, danas stalno živi svega 16 duša, mahom starijih – rekao je Rašović.
Za razliku od drugih crnogorskih sela, u Rašovićima se najmanje osjeća razlika između gradskog i seoskog načina života. Zahvaljujući slozi, stanovnici tog zaseoka, napravili su jednu kaptažu za vodu na početku, a drugu na kraju sela, tako da u njihovim slavinama teče izvorska voda.
- Vodovod smo napravili prije šest godina. Živi se mnogo lakše. Nekada su se držale koze, sve dok Tito nije zabranio. Međutim, bolje da je maka' neke rukovodioce – ocijenio je Stefan Rašović vrijeme u kojem se nekad živjelo, napomenuvši da je u njivama u Fundini uspijevala pšenica, kukuruz, te da je svako domaćinstvo proizvodilo sadnice crnog luka, kao i da se sadio krompir, uzgajale smokve i vinova loza, jabuke i šljive.
Stefan je kazao da je u seoskoj školi, prije Drugog svjetskog rata, nastavu pohađalo 70 đaka, i naglašava da se posljednje dvije decenije u toj školi ne čuju djeca i školsko zvono.
- U Fundini je trebalo da se gradi bolnica za plućne bolesti, ali neki su se tome usprotivili, tako da je napravljena u Brezoviku kod Nikšića. Stručnjaci su dolazili u naš kraj i pronašli velike količine laporca, koji služi kao baza za proizvodnju cimenta. Međutim, i od toga se odustalo - sjeća se Rašović, istakavši da su izvorska voda, čist vazduh, i izvaredna klima, ostali tako netaknuti u Fundini.
Mještanin Ljubo Rašović zagazio je u devetu deceniju života. Njegova životna priča, ali i sažeta priča o tom kraju, počinje od čuvenog „oslobođenja“.
- Kada smo se 1945. godine oslobodili od italijanskog fašizma i njemačkog nacizma imao sam 18 godina. Prvo smo radili na lokalnim radnim akcijama, a onda smo pošli na radnu akciju „Brčko –Banovići“. Iz Kuča na toj akciji bili smo samo nas dvojica. Značku udarnika dobio sam na radnoj akciji „Šabac – Sarajevo“, a učestvovao sam na izgradnji pruge Nikšić – Podgorica“. U kolektiv ulazimo 1947. godine. Zemljoradničkim zadrugama dali smo zemlju i stoku. Bilo je teško. Nijesmo mogli napredovati. Tada je došla 1948. godina, i Infobiro, a iz Fundine je zatvoreno 25 ljudi. Mnogi su pobjegli u Albaniju. Organizovan je SKOJ i Antifašističko vijeće žena, a i nastupila je agitacija da se napuštaju sela, i da se ide u privredu. Najsiromašniji su otišli u fabrike, a kasnije za njima i ostali. U društvenom sistemu bilo je rada i teškoća, ali se dobro živjelo sve do 1991. godine kada se raspala Jugoslavija. Imam 83 godine i sada vidim da je narod, iako je život lakši, mnogo nezadovoljniji. Prije rata u Fundini od 150 domova samo su trojica ljudi imali penzije. Poslije oslobođenja bile su dvije partije, a jedna je morala pobijediti. Danas imamo 16 političkih stranaka, a narod je mnogo podvojen. I dalje mnogo radim, krčim put, pravim podzide i kamene zidove. Zidovi i međe mogu biti mali, ali su krši veliki. Nakon oslobođenja omladina je gradila mostove, fabrike, i puteve, a danas se sve prodaje. Novi sistem napravio je neradnike – rekao je Ljubo Rašović.

Pješke od Konika do Fundine

Milivoje Popović namjerava da se vrati na starevinu. Popović je ogradio imanje u Rašovićima, nedavno je uzorao i zasadio krompir, luk, sadnice jabuke i vinove loze.
- Radio sam u jednoj društvenoj firmi koja je u međuvremenu propala. Trenutno sam na Birou rada. Sjećam da smo se kao djeca igrali oko mlinova. Oko svakog mlina bile su vodene ustave, a mi smo ih zvali guvna. U guvnima se skupljala voda koja se po potrebi usmjeravala na vodenicu i pokretala vodenički kamen. U tim guvnima u ljetnjem periodu mi smo se kupali – rekao je Popović, dodavši da su momci, a i stariji, u poslijeratnom periodu pješke dolazili u Podgoricu.
- Sjećam se da sam jednom prilikom pješice pošao sa Konika, gdje nam i sada porodična kuća, do Fundine u Rašoviće, samo da donesem pet litara rakije, i „kamen ubojiti“, kako se zvala jedna vrsta kamena kojim se liječila stoka. Krenuo sam preko Ćemovskog polja, preko Kakaricke gore, pa na prečac do Fundine. Put je onda bio makadamski. Koliko se sjećam trebalo mi je sat i po da pođem i da se vratim – rekao je Popović.

J. Stanišić

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=303025

[Ćipur]

PODSJEĆANJE NA BOJ NA FUNDINI - 1876. GODINE


~ Po istorijskom značaju, strategiji i sjajnoj vojničkoj taktici, ogromnom gubitku i porazu neprijatelja, smjelosti malene crnogorske vojske na čijoj je strani bio Bog i velika ratna sreća, ova bitka spada u red velikih i sjajnih pobjeda


Dojadili Kuči Turcima u Podgorici


Jedna od najznačajnijih bitaka koje su se odigrale za vrijeme Oslobodilačkih ratova od 1875-1878. godine između Srbije i Crne Gore s jedne strane i velike turske carevine, s druge strane, bila je bez sumnje i bitka na Fundini koja se odigrala u blizini Podgorice, na terenu plemena Kuči.
Po istorijskom značaju, strategiji i sjajnoj vojničkoj taktici, ogromnom gubitku i porazu neprijatelja, smjelosti malene crnogorske vojske na čijoj je strani bio Bog i velika ratna sreća, ova bitka spada u red velikih i sjajnih pobjeda srpskog naroda u drugoj polovini 19. vijeka.
U tom smislu ona se može uporediti sa slavnom bitkom na Mišaru 1806. godine, potom sa krvavim bojem na Vučjem Dolu iste godine kada se odigrala i bitka na Fundini.
S obzirom da su ratni događaji na Balkanu prije 130 godina uskolebali moćnu Otomansku imperiju i bili od velikog značaja za oslobođenje našeg naroda od petovjekovnog ropstva, dužnost nam je da se podsjetimo na te znamenite i velike dane iz naše prošlosti. Podsjećanjem na te dane odaćemo dužno poštovanje sjenima znanih i neznanih junaka koji padoše u slavnom boju na Fudini 1876. godine.
Zanimljivo je pričanje jednog od savremenika i očevidaca boja na Fudini koje je zabilježio Vasilije Perović, u septembru 1956. godine, u kući tada stogodišnjeg Luke Todorova Ivanovića sa Zlatice.
Luka Todorov dobro se prisjeća momenata slavne bitke. Bio je mlad i nije učestvovao u tom boju, ali je kaže išao za vojskom i gledao svojim očima kako se bitka odigrava. On tvrdi da istoričari koji su pisali o boju na Fundini taj događaj nijesu vjerno predstavili.
- Zato mi je želja - kaže on - da opišem boj na Fundini onako, kako se stvarno dogodio, kao i da ispravim neke pojedinosti koje su od važnosti. Sve što ću iznijeti o boju na Fundini istinito je i pod zakletvom mogu posvjedočiti. Vi slušate i pišete neka se znade - produžava svoju omiljenu priču o boju na Fundini stari Luka Todorov - kako je vojvoda Marko Miljanov na Sjenice u Kučima učinio lično raspored malene crnogorske vojske i njom na junačkom megdanu porazio do nogu ogromnu vojsku derviš Mušir paše.
Dojadili Kuči Turcima u Podgorici. Turci se onda dogovore kako će umiriti Kuče i Crnu Goru. Tužbe i davije na njih dodijale su bile i samome sultanu u Stambolu. Njega je jedilo što je u Kučima tvrdi grad Medun sa turskom posadom od tri stotine zaptija haračlija i zulumćara, dugo vremena bio opsjednut. Njega je trebalo pošto-poto osloboditi. S toga car iz Stambola otpremi starog i sijedog, bijele brade do pojasa, derviš Mušir pašu sa silnom vojskom od šezdeset hiljada Turaka sve ljutog Zebeca.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&datum=2006 ... anak=62590

Proklet bio ko izdao


Paša je došao sa vojskom u Podgoricu i tu se utaborio i dogovarao puna tri mjeseca. Pošto se dobro odmorio i smislio na koju će stranu, odlučio je da prvo udari na Kuče i da uništi ovo nemirno i nepokoreno crnogorsko pleme. Bilo je to uoči Ilindana 1876. godine, kada se rano izjutra vojska derviš Mušir paše podigla iz Podgorice i krenula u pravcu Kuča i grada Meduna. Kao skakavci kad polje prekriju, tako je i turska vojska bila pritisla Kakaricku goru koja se crnila od sile i ordije turske.
No, ni Kuči nijesu sjedeli zaluda i skrštenih ruku. Suočeni sa strašnom opasnošću oni pozovu u pomoć sva okolna plemena: Bratonožiće, Pipere, Bjelopavliće, Crmničane i druga junačka plemena koja su se sva brzo i složno odazvala pozivu Kuča i okupila se na zbornom mjestu u selu Sjenice. Kada je vojvodi Marku Miljanovu stigao aber i pismo od turskog uhode Arsa Mišurovića iz Dajbaba, koji je pisao:
“Eto ti derviš Mušir paša sa šezdeset hiljada Turaka. Gledajte da ga junački dočekate”.
Vojvode Marko Miljanov i pop Ilija Plamenac koji su se nalazili na čelu crnogorske vojske nijesu se dali zaplašiti, iako su imali petnaest puta manju i slabije naoružanu vojsku, brojila je jedva četiri hiljade probranih boraca raspoređenih u pet bataljona. Prije nego što je vojvoda Marko Miljanov učinio raspored vojske, digao se i stao je na jedan krš poznati narodni sveštenik i junak pop Ilija Čejović koji je rekao:
“Kuči, Bjelopavlići i Bratonožići - junaci danas se Kosovo sveti, junački megdan dijeli, časni krst i sloboda zlatna gubi ili dobija. Proklet bio ko izdao i uzmakao ispred sile turske. I neću da vidim ordonosa uz vojvode niti popa kući da ostane. I starac od sto godina da uzme pušku i ide u boj na Turčina. Proklet i sramotan bio dovijeka ko danas izostao” - završio je svoju tešku kletvu sijedi sveštenik.
A vojska je sva kao iz jednog glasa prihvatila: “Amin”.
Poslije toga je vojvoda Marko Miljanov izvršio planski raspored svoje vojske po bataljonima. Taj raspored u mnogome podsjeća na veliku vojničku vještinu vožda Karađorđa, uoči slavne bitke na Mišaru. Po kazivanju Luke Todorova vojvoda Marko je najprije naredio komandiru Novu Spasojevu Popoviću da sa svojim bataljonom ide na Orahovo i Zatrijebač tu uhvati busiju i s južne strane dočeka i udari na Turke kada on naredi.
Komandiru Nastu Vuksana Mušikina Grujiću je zapovijedio da sa svojim bataljonom ide u dio Orahova u Ličnik i da sa te strane udari na Turke. Komandir Pera Jokaševa poslao je sa njegovim bataljonom na Liješta da bi udario na Turke sa sjeverne strane. Bataljon komandira Nova Turova Petrovića postavio je u Zabrdice da tu sačeka Turke. U sredini fronta na vodi Staniglavu postavio je bataljon hrabrog komandira Jovice Markova Radovića, koji je sa Bjelopavlićima imao da podrži i dočeka glavni udar Turske vojske. Oficiru Stanku Đurovu Ivanoviću, naredio je da se sa jednom malom četom od sto i dvadeset druga sakrije u vrhu Doljana i sa leđa udari na Tursku komoru. A sam vojvoda Marko ostao je u sredini fronta uporedo sa pop Ilijom Plamencom između Ceklinjana od Pera Jokaševa na terenu sela Liješta, gdje se očekivao glavni udar Turske vojske. Ona je nailazila od pravca Fundine koju su Turci prethodno popalili, kao i sve pred sobom na pravcu prodiranja. Po planu vrhovne komande bitka je trebalo da počne kada Turci zauzmu Dučiće i krenu prema Liještima. Ovakva odluka komande je bila iz strategijskih razloga razumljiva, jer je iznad sela Dučića prirodni bedem - stijena zvana Kuk, koju Turci prilikom nadiranja moraju zaobilaziti što će crnogorskoj vojsci omogućiti bolju poziciju u otpočinjanju borbe i izvjesniji uspjeh u početku same bitke.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Fe ... 2006-06-20

[Ćipur]

Šest tužnih sati krvavog boja


Vojvoda Marko je svim komandirima i vojsci izdao strogu zapovijest da niko ne smije puške opaliti prije nego što on dade znak. On je iz durbina pratio razvoj događaja na bojištu sa brda Umac, nedaleko od sela Dučići. Kada su Turci počeli da pale kuće Dučića, oni nijesu mogli sebi dozvoliti da sa strane gledaju kako im Turci pale kuće, no su njih petnaestorica pod komandom Petra Dragova Dučića osuli puščanu vatru na tursku vojsku i tim činom započeli Fundinsku bitku prije nego što je to odredila vrhovna komanda. Ta mala gomilica vojnika ispriječila se golemoj turskoj vojsci od nekoliko hiljada koja je namjeravala da im selo popali. Oni su se borili sami bez pomoći druge vojske čitave dvije ure i ako ih je najviša vojna komanda zvala da uzmaknu ispred turske sile i da se selo ustupi Turcima. Ovi se nijesu naredbi odazvali dok su Turke slomili i selo od turskog ognja sačuvali. U tom prvom naletu turske vojske, Dučići su posjekli 14 turskih glava, a četvorica Dučića su bila ranjena. Nakon početka boja Dučićima je prvi pritekao u pomoć Radosav Ružin sa Bezjovskom četom.
Puška Pera Dragova kojom se zametnula kavga, pa tako otpočeo boj prije vremena bila je nepromišljena, ali srećna, pa Dučići koji su napravili krivično vojno djelo mjesto da budu kažnjeni što su počeli bitku prije određenog vremena i mjesta, bivaju pohvaljeni, a Pero Dragov odlikovan Obilića medaljom.
Kada je vojvoda Marko vidio što učiniše Dučići, naredio je opšti napad. Puške su planule i sa svih strana je učinjen juriš na Turke. Turci su bili iznenađeni i zbunjeni, tako reći ošamućeni. Svaki pokušaj derviš Mušir paše da pribere vojsku i pruži otpor bio je uzaludan. Njegova mnogobrojna vojska bila je razbijena i natjerana u bjekstvo. Fundina i čitavo bojište bilo je prava ljudska kasapnica po kome su se natjecali junaci bratstva i plemena ko će više turskih glava odrubiti. Svaki crnogorski vojnik posjekao je po nekoliko turskih glava, a Novak Milošev Vujadinović sa Momča, sam šesnaest, dok se brojilo... Poslije boja kralj Nikola je pitao Novaka Miloševa:
“Novače, kako posječe toliko Turaka?”
Novak mu na to odgovori: “Gospodare, da bi dana oćah još”.
Da se ne bi gubilo u vremenu vojvoda Marko je izdao komandu da se glave ne donose u štab, već da se na bojištu ostavljaju kako bi se što više turske žive sile uništilo.
Prema pričanju Velja Šćepova Dučića, savremenika Fundinske bitke, u borbi je učestvovalo i nekoliko kučkih žena od kojih se posebno istakla kćerka vojvode Marka - Anđelija. Ona je sama posjekla nekoliko turskih glava. Šest tužnih sati Crnogorci su tjerali Turke koji su bježali put Podgorice glavom bez obzira. Derviš Mušir paša jedva je živ umakao i vratio se tužan i sramotan.
Na bojištu od preko deset kvadratnih kilometara ostao je ogroman broj turskih leševa koje su kasnije sahranjivali kučki čobani. Veliki broj leševa ostao je nesahranjen po pećinama, jamama, rapama, koljatima, uvalama, između kamenja, svuda tamo kuda je vođena ova krvava bitka.
Prema pričanju savremenika fundinske bitke zadah trulog ljudskog mesa osjećao se i poslije više od pet godina od bitke, a ljudske kosti su bile prisutne na terenu, gdje je vođena bitka i nakon dvadeset godina i čobani su često gledali kako im stoka grize ljudske kosti.
Sve ovo govori da je Fundinska bitka bila grdno ljudsko razbojište i velika ljudska kasapnica u kojoj je stradao ogroman broj turske vojske. Glavni intendant te poražene i razbijene vojske, čije su ostatke izbezumljene Zebece Crnogorci nedjelju dana pronalazili po Fundinskim pećinama i uništavali, pričao je kasnije Luki Todorovu da se poslije boja od šezdeset hiljada ljudi vratilo svega osamnaest hiljada.
To je bio bilans velike turske kaznene ekspedicije koja je pod zapovjednoštvom derviš Mušir paše bila poslata iz Stambola da umiri nepokorne Kuče koji su se bili caru odmetnuli, a koje je strašno porazila šaka Crnogoraca.
U ovoj slavnoj bici i na strani Crnogoraca bilo je znatnih gubitaka. Pjesnik i autor “Kosovske osvete” Maksim Šobajić koji je opjevao bitku na Fudini i sve bojeve od 1875 - 1878. godine, kaže da je tu poginuo cvijet od momaka, zor delija ljudskih koji u junačkom natjecanju bez straha i mane, svoje živote položiše i žrtvovaše za čast i slobodu svoga naroda.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Fe ... 2006-06-21



(Kraj)

[Ćipur]

Dubrovnik u Kučima


MJEŠTANI DUČIĆA POKAZALI KAKO SE MOŽE OBNOVITI SELO


Mještani Dučića u Kučima s pravom mogu biti ponosni, jer nekad tipično crnogorsko selo, sa starim niskim kamenim kućama, do kojih se dolazilo uskim utabanim puteljcima kroz kamenjar, i prepoznatljivim bunarima u kojima se u toku sezone skuplja kišnica, zahvaljujući zajedničkom mukotrpnom radu, “slozi, ljubavi i poštovanju”, danas je kako u šali kažu, selo koje uživa status „malog Dubrovnika”.
Pokretač i glavni organizator svih akcija u Dučićima je poznati podgorički biznismen Bato Đurović, vlasnik kompanije „Nivel”.
Đurović ističe da je uređenje sela početo prije pet godina, i da je tada imao namjeru da adaptira staru porodičnu kuću.
- Uređujući našu kuću i dvorište, počeli smo da uređujemo i okolni prostor. Narod je prihvatio našu inicijativu, i ubrzo, svi su se priključili vikend akcijama – rekao je Đurović.
Većina kuća u selu je obnovljena ili renovirana, dok je porodična kuća Đurovića na „listi čekanja”.
Mještani tvrde da Bato Đurović jednostavno nema vremena da završi početo, jer su u međuvremnu preovladali „opšti interesi”.
Akcije su bile organizovane vikendom, a akcijaši su bili mještani, ali i stanovnici Dučića nastanjeni u Podgorici.
Bato Đurović ne želi da priča o novcu koji je potrošio uređujući svoje rodno mjesto.
- Nije to toliko bitno. Čak i moja žena ne zna tačan iznos. Ne vraćamo se selu samo obnavljajući infrastrukturu, nego se kroz zajedničke aktivnosti vraćamo jedni drugima – rekao je Đurović.
Zajedničkim akcijama postojeći put kroz selo je proširen sa dva na šest metara, napravljeno je pet novih bistijerni za vodu, a najstariji bunar u selu je obnovljen.
Đurovići ističu da seoski bunari zajedno imaju, nevjerovatnih, dva miliona kubika vode.
Zvanje glavnog organizatora nosi Miloš Đurović, ali on ističe, dok mezimo smokve, da bez pomoći brata Bata i ostalih mještana, razumljivo ništa sam ne bi mogao uraditi.
- Svakog vikenda na akcijama je bilo od 50 do 130 ljudi. Radilo se dosta, ali rad nije teško padao, jer smo se prije svega družili. Pomagali su i mještani susjednih sela, radom i darovima. Svake nedjelje u Dučićima, nakon napornog dana, družili smo se uz jagnjeće pečenje, pjesmu i priču – rekao je Miloš napomenuvši da vjeruje da je u sređivanju sela prema nezvaničnim podacima, utrošeno oko milion eura.
Mještani Dučića posadili su u posljednjih pet godina oko 10 hiljada čokota vinove loze, i preko 500 sadnica drugog voća. Miloš Đurović kaže da su akcijaši posadili vinograde i komšijama koji ne žive u selu i rijetko dolaze.
- Posadili smo im lozu i voćke, sredili imanja, a jedina nam je želja da češće dolaze i da se više gledamo – rekao je Miloš Đurović.
Radovan Ivanović rekao je da su mještani zajednički obnovili crkvu, zgradu Omladinskog doma i uličnu rasvjetu. Selo Dučići ima 34 kuće, a kako kažu, prema posljednjem popisu, na teritoriji eks Jugoslavije živi oko 400 Dučića.
Većina živi u Podgorici, Nikšiću, Beogradu, Trebinju, Nišu, Prijepolju i Boru.
- Najteže je bilo uraditi kamene ograde i potporne zidove koje smo popunili zemljom. Ozidano je oko 4000 metara zida različite visine, i rašireno oko 5000 kubika zemlje. Ovi podaci najbolje svjedoče koliko je u selu urađeno – rekao je Ivanović, napomenuvši da je Bato Đurović finansirao izgradnju ili obnovu mnogih kuća u selu.
- Mnogi ljudi su se vratili u Dučiće – podsjetio je Ivanović.
U akcijama učestvuju svi koji mogu da rade, ravnopravno i mladi i oni najstariji, a to je bio povod za internu šalu koju su željeli da podijele sa ekipom „Vijesti”.
- Bogić Vulević i Vasilje Ceković zajedno imaju 185 godina i još rade – ističu Dučići, dok je Danilo Raković, kada je čuo da su u selo došli novinari „Vijesti” da „prave reportažu”, uvažavajući aktuelnosti u gradu, prokomentarisao na svoj način: ”hoćemo li da ih bijemo…”
I za Miloša Milića iz susjednog sela Orahovo, sloga mještana Dučića je za primjer i poštovanje.
- Sjećam se da smo kao djeca na putu do škole, a ponekad gladni i bosi, prolazili kroz Dučiće, a posebno tetke Marice, koja nije propuštala priliku da nas roditeljski zapita da nijesmo gladni. Nema domaćina iz Dučića koji tada nije bio spreman da nam ponudi parče hleba. Njihovi potomci rade ono što su i njihovi stari. Sade smokve i drugo voće, zidaju bunare, kako bi čovjek, kojeg put nanese kroz selo, mogao da se posluži i osvježi. Njihovo gostoprimstvo je čuveno i Kuči se raduju njihovom napretku i slozi kojom obnavljaju starevinu – rekao je Milić.

Istaknuti pjesnici, vajari, pisci...

Književnik Dragoljub-Draško Vulević rekao je da su u Dučićima rođeni istaknuti pjesnici, vajari, pisci, sportisti, napomenuvši da je čuveni pjesnik i diplomata Jovan Dučić porijeklom iz tog sela.
- Mnogi su pisali o Dučićima, od Jovana Erdeljanovića do prof. dr Jovana Čađenovića. Stevan Dučić je rođen 1884. godine, a pored toga što je pisao poeziju, prikupljao je epske pjesme iz Kuča. Učestvovao je u prepisivanju većine rukopisa vojvode Marka Miljanova. Istakao bih i vajara Komnena Dragovića. Uvažavajući takvu kulturnu zaostavštinu, selo ima i KUD „Stevan Dučić”, čiji članovi su tri puta bili prvaci na takmičenjima izvornog folklora Balkana, prvaci Međunarodnog festivala folklora u Zagrebu i Dubrovačkih igara – rekao je Vulević, dobitnik zlatne plakete grada Podgorice za doprinos u razvoju kulturno-umjetničkog stvaralaštva.

Vinski podrum u pećini

Vino iz Dučića, zajedno sa ne manje čuvenim gostoprimstvom seoskih domaćina, uskoro bi mogli biti dio turističke ponude sela.
Bato Đurović ističe da nakon asfaltiranja proširenog puta kroz selo, razmšiljaju o otvaranju vinskog podruma.
Razgovor o vinskom podrumu i predstojećim planovima protekao je u domaćinskoj atmosferi doma Branislava Đurovića uz domaći sir, i naravno, mezu.
- Idealno mjesto za vinski podrum je pećina na kraju sela u kojoj je temperatura, bez obzira na godišnje doba, oko 15 stepeni. U davna vremena pećina je služila stanovništvu kao sklonište. Mještani je sada koriste kao mjesto gdje se ljeti okupljaju, druže, prirodno hlade gajbe piva, i uz partije karata prekraćuju slobodno vrijeme. Planiramo da pećinske prostorije produbimo i uredimo kao prirodni podrum vina – rekao je Bato Đurović.

J. Stanišić

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=313564

[Ćipur]

Godine 1876. Crna Gora i Srbija i ustanički narod Hercegovine i Bosne, udarili su složno na Tursku. U tom ratu Crnogorci su na sve strane tukli Turke.
2. VIII 1876. godine odigrala se borba na Fundini i trajala je celi dan.
Na dan bitke Novak Milošev Vujadinović nalazio se pri glavnom štabu južne crnogorske vojske pod komandom Boža Petrovića, pa kad je čuo da je borba otpočela, zatražio je od vojvode da ga pusti da ide u boj. Ali vojvoda nije hteo.
- Ti si, Novače, i ovde potreban kao i u boju!
Novak navaljuje i preklinje ga:
- Vojvodo, sramota je dok se braća kolju, da propada Novakova snaga, već me puštaj u boj, da ne ostane reč: "Dok je Novak Milošev sedeo u štabu, dotle su se Crnogorci klali".
Vojvoda omeška i najzad popusti:
- Hajde, Novače, pa ako živ ostaneš donesi mi glas sa bojišta: je li pobeda naša ili turska.

Uzmi barjak, Novače!

Dok su brda odjekivala od već započetog boja prenoseći oko sebe nadaleko glas puščanih plotuna i junačkih poklika, jurio je Novak Milošev na dobru konju ka središtu bitke. Nakon što je konja umorio, stigao je na poprište bitke, izvukao krivu sablju i krenuo u Turke.
Ali, u tom trenutku začu glas svog ranjenog druga, Pera Ivanova, četno barjaktara:
- Uzmi barjak, Novače Milošev!
Novak se zaustavi i priđe drugu, čestita mu junačke rane, pa uze okrvavljeni barjak i ulete u Turke.
Prvog Turčina na koga je naleteo dohvatio je sabljom po vratu, a drugoga kuršumom iz kubure pogodio, pa u trku, dok je Turčin smrtno ranjen padao na zemlju, glavu mu sabljom odsekao.
No, tada se sukobi sa jednim hrabrim i za borbu vičnim Turčinom. Dugo su se borili pa se najzad uhvatiše i za kosti junačke. Nosili su se po poljani dok je Novaka pena popala, ali Turčin malaksa i Novak ga obori oštrim jataganom, udari u grudi i prikova za zemlju.
Još se novek ne beše ni podigao sa njega, kad se na nj nameri jedan zoran i stasit Turčin koji je u boju pokazao veliko junaštvo: njegov oštar handžar beše posekao dva Crnogorca. On potegnu sablju i kao strela ustremi se na Novaka, i odista ga poseći htede da u tom momenu ne puče jedan crnogorski džeferdar te ga pogodi.

Više nisam ni brojao

Boj se i dalje vodio nesmanjenom žestinom, dok Turci osetiše da postaje isuviše mučno, pa počnu odstupati da bi pregrupisali svoje položaje. Ali im to ništa ne pomaže. Crnogorci udare novom snagom. Pobiše tada mnogo neprijatelja i mnogi se dobro pokazaše, ali ispred svih njih u junaštvu najviše se istakao Novak Milošev.
Po završenom boju, Novak ostavi ratno poprište na kome je ležalo oko 6000 poginulih Turaka i pohita da podnese izveštaj vojvodi Božu. više Doljana sretne nekog popa sa jednim vojnikom:
- Vidim da ideš sa bojišta krvav! Koliko poseče turskih glava? – upita pop.
- Brojao sam do 18, a pošto nastade slom Turaka, više ih nisam ni brojao, - odgovori Novak.
- Dobar si junak, ali toliko glava da si posekao – ne verujem – reče vojnik.
- Čovek me pita i čoveku pričam, a za pogani mi nije stalo – odgovori Novak.
Kad vojvoda Božo dobi radosnu vest sa bojišta, zagrli Novaka i upita:
- O, Novače, moj junače, koliko si glava posekao?
- Ne znam, a da znam pravo bih ti rekao samo ti mogu reći da se nećeš pred ljudima postideti što si poslao u boj Novaka Miloševa – odgovori Novak.

Put u Rusiju

Nije prošlo mnogo, a glas i slava o pobedi na Fundini obiđe svu Crnu goru i Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, pa dopre čak i do drugih krajeva.
Zamalo pa cela Evropa saznade da se oko 5000 Crnogoraca borilo sa 20.000 Turaka i potuklo ih do nogu i da su se u tom boju istakli mnogi Crnogorci, a među njima jedan najviše, koji je posekao toliko Turaka da ih ni brojati nije mogao. A taj vitez bio je niko drugi do skroman i običan čovek. Mnogi je hrabri Crnogorac podigao zdravicu za njegovo zdravlje, a ni pevač ga nije zaboravljao, već je uz strune svojih gusala opevao njegova viteška dela.
O Fundini i drugim pobedama crnogorskim čula je i Rusija, pa vlada i sami zatraže od Crne Gore da im se javi ime najvećeg junaka. Knez je dostavio ime Novaka Miloševa, a nakon toga Novaku dođe poziv da poseti Petrograd i Rusiju.
Sa vojvodom Božom Petrovićem i Petrom Vukotićem, Novak pođe u Petrograd. Priređen im je svečani doček i prijem. Novaku su se najviše divili, počev od običnih ruskih mužika, pa do grofova i knezova.
Novak je dobio i visoko carsko odlikovanje, ali najveća počast bio je dar jedne grupe rodoljuba – jatagan u koricama. Na jataganu je, pored ostalog, izgravirano na ruskom jeziku: "Hrabrom Novaku Miloševu od Rusa".
Uz jatagan poslata mu je i originalna diploma na kojoj su, pored uporednog ruskog i srpskog teksta, imena lica koja su dala dobrovoljne priloge za izradu ovog jedinstvenog i dragocenog jatagana. Na diplomi su imena 84 priloženika, od kojih su sedam generala, jedan inžinjer, jedan lekar, jedan umetnik, jedan arhitekta, više oficira (od pukovnika do poručnika), sedam žena (većinm supruge viših oficira) pa čak i jedan knez i jedan baron. U spisku priloženika koji se navode azbučnim redom, pored ovih visokih ličnosti nalazi se i jedan crkvenjak, pa čak i jedan običan seljak-zemljoradnik Kuzmen.
Jatagan je potpuno očuvan do danas. Zasluga za to pripadala je do balkanskog rata Novakovom sinu Arsu, a pošto je on hrabro poginuo kao brigadni barjaktar u boju na Bardanjolu, 25. I 1913. godine, jatagan su, kao najveću porodičnu svetinju čuvale Novakova snaha Leposava Arsova i Novakova kći Senija Rista Petrovića. Taj poznati jatagan ustupljen je Državnom muzeju na Cetinju, gde se čuva kao velika dragocenost, a Muzeju ga je predala Arsova kći Milka, supruga Đorđije Vujoševića.

Nestalo drago kamenje

Jatagan je imao sa dve strane na koricama razne srebrne ukrase, po kojima su se nalazila 74 draga kamena. Na oštrici jatagana nalazi se neki turski zapis, a ispod toga zapisa izgraviran je krupnim slovima sledeći tekst: "Koljem dušmana u boju, ako li leži – ne udaram".
Na žalost, danas na jataganu nema ni jednog dragog kamena jer su oni davno sa njega nestali.
Kod potomaka Novaka Miloševa sačuvalo se predanje da je Novak svoj jatagan predao knezu Nikoli, da bi ga, kako mu je knez rekao, pokazivao svojim gostima kao veliku dragocenost i retkost, a kasnije mu je predložio da se originalno drago kamenje zameni negde u inostranstvu običnim, te da od prodaje ovih originalnih ukrasa Novak osigura udoban život sebi i svojim potomcima, što je najposle i Novak prihvatio.
No, kako za dugo vremena knez Novaku nije vraćao jatagan, a nije mu ništa govorio ni o predloženoj zameni dragog kamenja, Novak je nekoliko puta tražio od kneza da mu vrati jatagan. Kada mu ga je naposletku vratio, rekao je Novaku da je odavno poslao kamenje u Beč da se zameni, a da mu otuda nema već toliko vremena nikakvog odgovora. To je, izgleda, tako teško palo ovome starom junaku, da je po pričanju njegovih potomaka, kratko vreme posle toga od jada i bola preminuo.

[iz knjige "Znameniti crnogorski i hercegovački junaci"]

Turci su imali 4-5000 mrtvih. Crnogorci su zaplenili 3200 pušaka, 280 sablji, 22 zastave, 236 konja, mnogo oružja i opreme, a sami su izgubili 700 ljudi (poginulih i ranjenih)
(iz Vojne enciklopedije)]

[iz "Politikinog zabavnika" #897/1969]

http://www.domaci.de/viewtopic.php?t=47841

[Ćipur]

Uloga Malisora u bici na Fundini i drugim bitkama, napisao Marko Miljanov

[Ćipur]

PROF. DR NOVO VUJOŠEVIĆ NA TRIBINI "RIJEČ" ODRŽAO PREDAVANjE

Od kučkih do eko katuna



U šetnju kroz Kučke planine, mnogobrojnu publiku okupljenu u podgoričkoj Crkvenoj opštini na tribini "Riječ", proveo je prof. dr Novo Vujošević predavanjem naslovljenim "Kučki katuni". Obuhvati je kratko upoznavanje sa karakteristikama katuna, života na njima, te analizu kako je to bilo nekad, a kako je danas. U drugom dijelu, kroz ljepote Kučkih planina i živopisni katunski život, publika je prošetala posredstvom fotografija koje su ovjekovječile nezaboravne prizore iz života katunara, svakodnevne poslove, već zaboravljene igre, pejzaže....
Zahvaljujući njima, publika je bar na trenutak osjetila hladan vjetar koji gospodari Kučkim planinama i vratila se u davno i skoro zaboravljeno vrijeme.
- Ono po čemu se Kuči takođe prepoznaju su katuni i planine. Imali su veliku i dobro uređenu planinu. Od pamtivijeka je planina bila kučko postojanje i opstajanje, bila je njihova nada, gordost i uzvišenost, njihova radost koja dugo traje. Planina je njihov dodir sa nebom i Bogom, bila je svjedok njihovih stradanja i krvavih borbi za svaku njenu stijenu, stranu, bilo, ždrijelo, za svaku među. Od vajkada je planina bila sinonim za snagu i zdravlje, pa se govorilo "izgleda kao planina". Kuči su sa nestrpljenjem očekivali izdig na planinu, to je bila svečanost kojom su se dičili i ponosili, dan kojim je počinjao život na katunu. Život u ovim naseljima bio je nešto posebno, nešto što je krijepilo dušu katunara. Ko nije izdizao u planinu, smatrao se sirotim i nemoćnim. Kuči su sa ponosom govorili da niko nema ljepših planina od njih. Planine su Kučima bile što i Grcima Olimp - kazao je sociolog Vujošević.
U sociološkoj, etimološkoj, etnografskoj literaturi postoje razne definicije katuna, a najprihvatljivija je - sezonsko ljetnje stočarsko naselje. Međutim, kako je Vujošević istakao, kučki katuni su bili specifični jer Kuči u ovim naseljima nijesu provodili samo ljetnje mjesece.
- Katuni su u jednom velikom periodu bili privredna osnova Kuča. Kada je došao Jovan Erdeljanović, on je konstatovao da je onda 1.500 živih glada i u svakoj od njih je Ćčuo dječji plač". Prema nekim podacima na kučkim katunima bilo je 500 buljuka ovaca, a ja sam ljetos našao jedva 20. Danas je, međutim, stanje jadno i žalosno... Zamrlo je 60 odsto katuna, što nije stanje samo u Kučkim, već i ostalim crnogorskim planinama. Mislim da je neophodno izvršiti revalorizaciju katuna i sela uopšte, a kao jedan od mogućih modela smatram da bio bila efikasna izgradnja eko-katuna. Ako se nešto ne preduzme, sudbina naših planina, ne samo Kučkih, jeste žalosno i bolno umiranje, istakao je između ostalog Vujošević.
Uvodno slovo o prof. dr Novu Vujoševiću, na početku predavanja dao je književnik Miloš Bulatović, koji je podsjetio da je riječ o autoru više knjiga i publikacija, studija, članaka i napisa. Bavi se naukom, kulturom i politikom. U štampi mu se nalazi nova knjiga pod naslovom "Kučki katuni nekad i sad" koji će pratiti i istoimeni film, a priprema i rukopise pod naslovom "Od sela do solitera" i "Kakvog smo karaktera".

D.D.P.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2010-04-10

[Glenn_Q]

Oce to da su Malisori vazda bili Srbi.....

Vazda smo najjachi bili a?

[Lutovo]

Dali iko od ovih istoricara moze da kaze koji je bataljon i cija ceta prva udarila u srediste turske vojske i ko je prvi izasao sa barjakom na Helm(vrh na Fundini) ?

[Lutovo]

Greska, visoravan Helm tu su bili turski šančevi.

[Lutovo]

A. RAJKOVIĆ: POJEDINOSTI IZ BITKE NA FUNDINI SE DECENIJAMA PREPRIČAVAJU

~Crnogorska vojska, sa 5.000 vojnika, u bici na Fundini drugog avgusta 1876. godine, porazila 40.000 Turaka, pobivši četvrtinu neprijateljske vojske. Kralj Nikola Petrović odlikovao je Kuče, odmah nakon boja


Herojstvo u priči potomaka



Oko 13 časova, na Ilindan, crnogorska vojska napala je Turke, koji su mislili tu noć da prespavaju i odmorni udare na Kuče. Krvava borba vodila se u podnožju brda Heljam. Poviše Fundine čula se velika huka i udaranje handžara.
.

Među mrtvima najviše Ceklinjana

Vojvoda Marko Miljanov trećeg avgusta 1876. godine pokupio je vojsku na Ranom brdu u selu Rašovići u Fundini, da prebroji mrtve i ranjene borce. Od svih crnogorskih bataljona, iz priče Draganovih predaka, najviše poginulih i ranjenih je imao ceklinski. Poginulih Turaka je bilo preko deset hiljada, odnosno dvaput više, od broja crnogorskih vojnika koji su branili Kuče.

Pokloni prema zaslugama

- Vojvoda Marko Miljanov je poslije boja na Fundini, Mahmut paši poslao živog vuka kojeg je uhvatila crnogorska vojska.
Crnogorska vojska nakon bitke na Fundini odala je priznanje vojvodi Marku Miljanovu, tako što mu je darovala iz boja zaplijenjenu najljepšu tursku sablju i kuću na Medunu u kojoj je prije boja radio Turski sud, a danas je muzej.
Serdaru Škrnju Kusovcu vojska je darovala konja sa kojim je na boj dojahao neki turski oficir - kaže Dragan Vujošević.

Sudbina zaplijenjenih pušaka kremenjača

- Mnogi Crnogorci nakon boja, zaplijenjene puške kremenjače su polomili. To iz razloga što su Turci u njima skrivali zlatnike. Zlatnike su našli mnogi, ali je šteta bila veća od nađenog blaga. To iz razloga što su same turske puške imale veliku vrijednost, jer su bile bogato ukrašene zlatom, srebrom i sedefom i predstavljale remek djelo ondašnjih majstora - ističe Dragan Vujošević.

Vojna mapa bitke

- Po sjećanju boraca iz bitke na Fundini, Marko Bojov Rašović, oficir vojske kralja Nikole, iz sela Rašovići u Fundini, napravio je vojnu mapu koja oslikava strategiju tadašnjeg ratovanja - kaže Dragan.

Trofeji

Iz priča predaka, samo martinićki bataljon posjekao je dvije hiljade glava i zaplijenio šest turskih zastava. Perjanik Novak Milošev Vujošević svojim handžarom posjekao je 17 turskih glava. Od ruskog cara junak Novak Milošev dobio je jatagan sa draguljima, na kome piše “Ko se bije sječem ga, a ko ne ostavljam ga”.

Odlikovanje Kučima

- Nakon boja, kod mlinova pod Fundinom sastali su se vojvode Ilija Plamenac i Marko Miljanov, da jedan drugome čestitaju pobjedu. Crnogorska vojska, iscrpljena od boja okupila se na guvna i ispod stogodišnjih brijestova pored brojnih izvorskih voda u fundinskim selima Premići, Rašovići, Ljuhari,... Malisori koji su u ovom boju pomogli Crnogorcima čestitali su Kučima odlikovanje, koje im je uručio kralj Nikola Petrović pred svom vojskom, i čestitali im drugi avgust, srpsku slavu Ilindan.


"Dan", 07. 01. 2006. godine, rubrika "Ljudi i dogadjaji"

Mala dopuna kazivanja Dragana Vujoševića u vezi ove slavne ako ne i najslavnije bitke u crnogorskoj istoriji.

- U turske rovove su uskakali prvo najhrabriji Crnogorci, a za njima i ostali. - ističe Dragan Vujošević. Ti prvi su imali ime i bili su Lutoci iz Bratonoškog (čeličnog) bataljona. Na visoravan Helm ili Heljm bilo je ušančeno najače uporiste turske vojske . Lutovci su prvi ulećeli u šančeve i nastala je panika i bježanje turske vojske , kada i počinje velika sječa. Prije upada Lutovaca u šančeve nije bilo sječe. Borba se vodila uglavnom puskama iz rovova i zasjeda. U tom prvom i najtežem udaru , tesko je ranjen komandir lutovske čete Milija Stefanov Krkeljic dok je njegov brat Božina Stefanov Krkeljić poginuo ispod lutovskog barjaka kao jedan od šest poginulih u tom jurišu. Lutovski barjaktar Đoko Muratov Jovanović je prvi izasao na Heljm i pobo barjak koji je izrešetan sa 404 zrna. Jefto Stefanov treći od braće Krkeljića je posjekao 11 turaka i dobio Zlatnu Obilića Medalju.Njihov brat od strica Radivoje Becov Krkeljić je posjekao 17 turaka i među njima Alaj-barjaktara i oteo turski barjak , odlikovan je Georgijevskim(Đorđijevskim) krstom. U toj bitci je poginuo otac lutovskog barjaktara, barjaktar Bratonoškog bataljona Murat Simov Jovanović i kralj Nikola mu je podigao spomenik isprad crkve na Ublima. Kralj Nikola je lutovski barjak poslao ruskom caru, kao simbol crnogorskog junaštva i dan danas krasi vitrine Armitraža najvećeg muzeja na svijetu.

[FORMICA]

Zaista blistava pobjeda.

[Sidewinder]

Vazda smo najjachi bili a?

Oh yeah

[kurogane]

Čuda su činjeli ovi Krkeljići
Ko bi rekao

[Lutovo]

Čuda su činjeli ovi Krkeljići
Ko bi rekao

Ko bi rekao ? Svi oni sto su sa njima bili u prvim borbenim redovima na Fundini, Kolašinu,Jelenku,Pikalje,Novšici,Bregalnica,Skadar ... Rekao je Marko Miljanov u PRIMJERI ČOJSTVA I JUNAŠTVA u poglavlju 41. opisao je majku Nedu od 4 brata Krkeljica posle fundinske bitke. Rekao je i Milovan Džakovic koga je crnogorski dvor poslao sa Milisavom Krkeljićem u Rusko-japanski rat 1905. U krvavoj bitci kod Mugdena gdje je poginulo 120000 Rusa, Milisav je tesko ranjen i za iskazano junaštvo u tom ratu dobio je najvece rusko odlikovanje za hrabrost `Georgijevski krst`. To je drugi krst u bratstvo Krkeljica, pored 3 zlatne Obilica medanje i 3 Karadjordjeve zvijezde. Nijesam čuo da za jos jedno junačko bratstvo u junačku Crnu Goru da su dva brastvenika dobila Georgijeve krstove !? U bratstvo Zec ima jedan sa dva krsta.

[Lutovo]

Na Fundini protiv Turaka, Georgijevski krst i zlatna Obilica medalj. Na Bregalnici protiv Bugara, zlatna Obilica medalja i 2 Karađorđeva krsta sa mačevima. Kod Mugdene sa Japancima Georgijevski krst. Izgleda da su bili daltonisti jer nijesu pravili razliku od ove tri nacije.:biggrin:

[kurogane]

Dobro de de kad veliš ajde da ti vjerujem hehehe nego mi je bilo smijesno da neko iz Lutova toliko ističe junastvo Lutovaca.
Normalno bi bilo da ako ono postoji u toj mjeri kao sto kažeš -da drugi o tome pričaju jer ovako mi malo vuče na samohvalisanje što nije lijepa osobina

[Lutovo]

Dobro de de kad veliš ajde da ti vjerujem hehehe nego mi je bilo smijesno da neko iz Lutova toliko ističe junastvo Lutovaca.
Normalno bi bilo da ako ono postoji u toj mjeri kao sto kažeš -da drugi o tome pričaju jer ovako mi malo vuče na samohvalisanje što nije lijepa osobina

Nije samohvalisanje, jer su drugi o Lutovcima pisali. Pored Marka Miljanova i kralj Nikola je napisao `a za hrabrost Lutovaca ,junaštva im barjaktara, bi gudalo sa divljenjem, stalo samo u guslara.` Moras mi vjerovati da mu ovo nijesmo mi šaputali nego ga je ispirisalo lutovsko upadanje u turske šančeve na Helmu. Pa kad ćitam pojedine danasnje istoričare koji nece da kazu ko su ti koji su prvi udarili na turske šanceve , moram da ih imenujem jer su to bili moji prađedovi. Ako ih je pored kralja Nikole pomenuo i Marko Miljanov i lično im dodijelio medalje ,neka mi oproste clanovi ovog foruma sto sam ih i ja pomenuo.

[Lutovo]

Dobro de de kad veliš ajde da ti vjerujem hehehe nego mi je bilo smijesno da neko iz Lutova toliko ističe junastvo Lutovaca.
Normalno bi bilo da ako ono postoji u toj mjeri kao sto kažeš -da drugi o tome pričaju jer ovako mi malo vuče na samohvalisanje što nije lijepa osobina

Potpuno se slažem sa tvojom opaskom, da zivimo u normalnom drustvu, ali posto potomci onih koji nikad nijesu bili u prve borbene redove sada zele da izjednače nase pretke i da nam oni pričaju o junastvu ,moraju se prekrsiti neki kodeksi , koji su doveli do toga da se sve vrijednosti ovog društva okrenu naopačke. Nijesi znao da je Lutovo prvo selo u Crnoj Gori koje je potpuno popaljeno od strane okupatora 1942. jer su lutoci `kukavički ubijali Italijane. Drugi su ih doživljavali kao oslobodioce i sanjima su junački dijelili makarone i marmeladu i sada bi da pričaju o moralu i hrabrosti. E, nemere :eagerness:

[kurogane]

Pravi si velikolutovac hahaha
Nisi razumio moju šalu,a nisi ni mogao jer mi ne piše na čelu ko sam i čiji sam.
Elem taj Milija Krkeljić,lutovski stotinaš u bitci na Fundini, imao je sina koji je imao sina čiji sin sam ja tako da sam zato se malo šalio
Na sopstveni račun!

[gaul]

@Ćipure

Makar od tebe sam očekivao ozbiljnije tekstove.

Orući njive seljani su do skoro pronalazili zakopane glave, koje su se prema kazivanju Draganovog djede Milije u to vrijeme ukopavale plitko u malim drvenim sanducima.

Uzgred, ova pojava je bila česta. Međutim nisu u pitanju turske glave već crnogorske.
Turske glave su se nabijale na kolac ili vješale na kakvo drvo ispred kuće kao trofej iz boja.
O tome se pripovjedalo i pripovjedalo sa koljena na koljeno.

Rane u boju su bile časne, smrt takođe, ali izgubiti glavu nije. To je bila porodična, plemenska sramota. O tome se takođe pričalo. Čak ti obezglavljeni nisu sahranjivani ispred crkve sa časnom sahranom, niti mu je na grobu ostavljano biljega.
Njihove glave,ako bi bile pronađene su ukopavani po imanju i to su radila ženska čeljad iz kuće, najčešće majka.

Kao veoma zainteresovan za istoriju, obiđi starija groblja poneđe ćeš naići na čudan spomenik. Stub koji je zasjeknut, koji onako tužno stoji nad grobom na kome nema imena. Tu je obezglavljena žrtva borbe.
Najčešće se to praktikovalo za one kome se kuća iskopala i da je potonji od te loze ili je familija ipak odlučila da ga sahrani. Pop mu nije držao opijelo,kao ni samoubicama ili napastvovanoj ženskadiji od strane turaka,pa ni bludnicama.

Nerijetko su izbijali međuplemenski sukobi oko košara glava, ko će ih donijet doma da ih pokači po drvetu ili odnese na Cetinje. O zaplijenjenim barjacima da ne pričam. Često sa u punom borbenom sastavu zaplijenjen barjak se nosio na Cetinje, a bilo je slučajeva da ga kriju u gaće. Bio je to trofej zbog koje se lako gubila glava prolaskom kroz sela do Cetinja.
A većina tih glava potiče od zarobljenika, koje bi trebalo da ih kod samih fundina ima bar stotina,ako ne i više.

Čast onima kojima je bastalo.