DUHOVNA APOTEKA sa ambulantom

[metuzalem]

Kad god, većinom slučajno, uđem u svoju neoprostivo zapostavljenu ambulantu, kao prvo mi se, od navedenih (duhovno)hirurških zahvata, nametne onaj koji nudi:

- oštrenje uma…!-

Ali me zato, jednako obavezno potsjeti na jednu (seljački duhovitu!) momačku izreku iz Srbije koja glasi:

- “Ženska ruka kurcu beleđija…”

Ko ne zna što je beleđija neka shvati da je to kamen kojim se kosa oštri skoro nakon svakog otkosa a nosi obješena o pojas u metalnoj “futroli” ispunjenoj vodom. Ova uzgredna primjedba se vremenom pretvorila u svojevrsnu metaforu, često me, iz dubina potsvijesti upućujući, da mnogo šta od onoga što mi se događa (a toga se, vazda, događa više no mije bilo po volji), ne samo predosjetim nego i shvatim na način koji i mene samog iznenadi.

I danas se itekako dobro sjećam sa kojim pažnjom sam u nekadašnjoj “DUGI”, pratio nastavke dnevnika Dr Mire Marković, supruge počivšeg Sloba Miloševića, u kojima ona nadahnuto komentariše tragičnu svakodnevicu “Godina Raspleta”, pri tome ne izostavljajući da se osvrne na duboku nježnost materinslih osjećaja dok joj voljeni sin, svježe istuširan i namirisan, pri brzini iznad 150 na sat, pejdžerom poručuje da je voli…
Malo što drugo je, tada, u medijima moglo biti pogodnije za operaciju “oštrenja uma…” od tekstova ove visokoobrazovane i u tadašnjem društvu visoko kotirane žene, iako sam to tada više slutio nego toga bio svjestan, sve dok mi ona izvikana “naknadna pamet” to nije potvrdila sa više nego tragičnom nepobitnošću…

I to ne samo potvrdila već ukazala na činjenicu koliko dalekovide mogu biti uzgredne; izjave,primjedbe pa ponekad čak i uobičajeni – nadimci!?

Još u vrijeme mučnog odrastanja na Cetinju, nije mi promaklo da, ne samo ljudi i žene već i mnogo što-šta drugog nosi, ponekad, veoma čudne nadimke, koji često, kasnije, nekim događajem opravdaju svoj neslućeno duboki smisao, zato ih nikad, kao i mnoge duhovite izjave i primjedbe, nijesam olako prepuštao zaboravu, već im u sjećanju davao ulogu svojevrsnog – potsjetnika… No, najbolje će biti ako ovo ilustrujem istorijskom basnom moralno – političkog karaktera – ustanovljenoj na pomenutim potsjetnicima a potvrđenim naknadnim događajima.

Mnozini je poznat nadimak- BRITVA - našeg vrlog premijera Mila Đukanovića a neki će se sjetiti i davnje primjedbe Jevrema Brkovića o tome da će:

- “Zadnji Staljinov brk ionako biti obrivan u Crnoj Gori…”

Evo, dakle, sa ovim navodima i na osnovu naknadnih (historijskih) događaja,tragična basna:

“U jednom malom kraljevstvu na Brdovitom Balkanu, na prelazu iz jednog milenijuma u drugi, živjela je razigrana kraljica sa bijelim cvijetom u crnoj kosi i sanjala o tome da njen kralj obnovi nekadašnje carstvo (Dušanovo) i nju učini zaslužnom caricom tog obnovljenog carstva, prostranog tako da zvijezda Danica (sa pet kraka) više neće moći da zađe… No, njene moćne postmoderne vizije, obavezivale su je da raskrsti sa brojnim – lijevim nasljeđem - kao što to bejahu:Trockizam, Lenjinizam a posebno - Staljinizam - te se ona odluči da to učini tako, što će, zadnji - Staljinov brk - obrijati svojeručno i za - sva vremena…

Sliedeći svoju čeličnu volju, jednoga dana je u svoju lijevu ruku, ljevičarski odlučno, uzela oštru - “BRITVU” - ( Mila) i njom, stvarno i neopozivo, - “obrivala” - posljednje Staljinove brke, koje je, pouzdano poput (Slobovog duhovnog) - skutonoše - ponosno i vjerno, za svojim vođom, nosio kukavi - Momo - (Bulatović), nakon čega je Crna Gora i konačno krenula svojim putem, zato joj za ovaj njen, makar i nenamjeran postupak, treba odati visoko priznanje i prihvatiti kao njenu neospornu zaslugu…”

- M -