Васојевићи

[Ćipur]

uglavnom, odaljismo se od vasojevića. sa njima je slična priča kao i o drekalovskim kučima, porijeklom albanci, sad srbi.

Veličani, iz Vasojevićkog sela Velika, su Malisori katolici - porijeklom Šaljani

Pregovori sa Šaljanima

Mikić je za pratioce uzeo: poručnike Ivana Perovića, sina mu Vlada i mene. Na sastanku od strane ustanika bio je glavni Šaljski barjaktar Ljuš Prelja, koji je sa Mikićem bio bratstvenik, pošto su se u razgovoru saglasili da su svi Veličani starinom Šaljani, pa da su po naselju u Veliku, pod pritiskom Vasojevića, iz katoličke prešli u pravoslavnu vjeru.....


http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...09-21&id=41900

[Ćipur]

Mirko Barjaktarević: Predanja o zajedničnom poreklu nekih crnogorskih i nekih arbanaških plemena

Na velikosrpskom sajtu

http://www.rastko.rs/rastko-al/zborn...predanja_l.php

[Ćipur]

Iz knjige Viktora Dvorskog, objavljena u Češkoj 1909. godine

http://img80.imageshack.us/img80/971...riginalel0.jpg

Fotografije Vasojevića

[Ćipur]

DA SE NE ZABORAVI: ZARIJA BAKIĆ


Vasojevićki delija


Prošlo je 110 godina od smrti sveštenika, podkomandira, barjaktara, megdandžije i plemenskog kapetana Zarije Radunovog Bakića. Rođen je 1824. godine u selu Zabrđu, u kući Bakića, koji potiču od vasojevićkog bratstva Novaković.
Zarija je svešteničko obrazovanje stekao u manastiru Đurđevi stupovi kod Berana i u manastiru Visoki Dečani u Metohiji. Sa igumanom manastira Đurđevi stupovi Mojsijom Zečevićem, i kasnije sa vasojevićkim vojvodom Miljanom Vukovim, radio je na vraćanju u pradjedovsku vjeru islamiziranih Vasojevića. Bio je jedan od organizatora ustanka u dolini Lima (1853-1878). Dosljedno je sprovodio državnu politiku knjaza Danila i knjaza Nikole u Vasojevićima, za njihovo oslobođenje i ujedinjenje sa Crnom Gorom. Knjaz Danilo mu je dodijelio barjaktarsko zvanje. Kao barjaktar predvodio je odred od 300 Vasojevića u Srbiju 1861. godine i tom prilikom ubija turskog četovođu bega Batilovića u Đalovića klisuri. Po povratku iz Srbije, iste godine, sa odredom Vasojevića borio se na Pivi protiv turske vojske. Odlikovao se ličnim junaštvom, izazivajući na megdan Dedagu Čengića, stekavši time veliki ugled kod Crnogoraca i Hercegovaca. Knjaz Nikola ga je za taj podvig darivao sabljom.
Zarija je ispoljio izvanredno junaštvo u bojevima Vasojevića 1862. godine i na crnogorsko-turskom frontu iznad Rijeke Crnojevića (Meterizi) u avgustu iste godine. Za te zasluge knjaz Nikola ga je imenovao za plemenskog kapetana, a 1875. i za podkomandira Kraljsko-zabrdskog bataljona. U crnogorsko-turskom ratu (1876-1878.) sa svojim bataljonom dao je veliki doprinos pobjedi nad Turcima u bojevima na trebačkoj Previji, Buču, Pobjeniku, Bukovoj poljani i u Morači.
U periodima mira Zarija Bakić je uspješno rukovodio kapetanijom. Pomagao je u širenju prosvjete i otvaranju škola u Gornjim Vasojevićima. Kao primjer, njegov sin Mitar, završio je Duhovnu akademiju u Rusiji i studije prava i francuskog jezika u Ženevi. Završivši školovanje, Mitar biva postavljen za člana Velikog suda, a nakon smrti Dimitrija Plamenca za novog otpravnika poslova knjaževine Crne Gore u Carigradu. Godine 1896. Mitar postaje opunomoćeni ministar i izvanredni poslanik, tj. zvanični ambasador, Crne Gore u Carigradu.
Zarijini junački podvizi opjevani su u mnogim narodnim pjesmama. Istoričari, hroničari i publicisti u svojim knjigama, studijama i naučnim radovima o Vasojevićima u 19. vijeku pišu o Zariji Bakiću sa posebnim pijetetom, ne štedeći riječi hvale o njegovom doprinosu - naročito na bojnom i državničkom polju. Bio je strog ali pravedan narodni glavar, pravi narodni tribun. Kao veliki poznavalac narodnih običaja, tradicije i istorije bio je i član Crnogorskog društva za pričanje na Cetinju.
Poslije 1878. godine živio je u svom rodnom Zabrđu, uvažavan kao narodni glavar, ratnik, sveštenik i dobar domaćin, primajući u svoj dom mnoge strane putopisce i istraživače Vasojevića, koji su o njemu pisali pohvalno, istinito i odmjereno. Umro je 1899. godine, ostavivši za sobom sinove Draga, Đukana, Mitra i Mirka, dostojne nasljednike koji su pripadali samom vrhu vasojevićkih prvaka svoga vremena.


Milutin Osmajlić




Andrija Bakić https://forum.cdm.me//showpost.php?p=981984&postcount=9


Crnogorski kapetan Jevrem Bakić sa svojom porodicom 1891.-1892.g.

http://www.montenegro-canada.com/art...8410/90475.htm

[kaemSe]

pa nijesu svi bili cetnici oca mu #####

[Ćipur]

Istina je.

[kaemSe]

mada jes da me nisu htjeli preko lima prenijet ka malog dok ne kazem da sam ******
a tvrdoglavo dijete bio mada i ti starci, jednom sam tatu ceka satipo vremena

[Ćipur]

12.септембра 1752 године Васојевићи су побједили Клименте и исћерали и из Полимља.

Ima li neki istorijski dokaz za ovo?
Ima li što da se pročita o toj bitci?

[VooDooPrle]

Drobnjaci koji su kasnije dosli u Vasojevice su bili Cerovici, prebjegli bojeci se od krvne osvete.

[Ćipur]

Stanje svijesti Vasojevića prije samo 13 godina

Poslanik DPS-a Dragović, iz Vasojevića, prije samo 12 godina u Skupštini Crne Gore replicira pokojnom Miroslavu Vickoviću.
Dragović žestoko crnogorči!
Govori da su Vasojevići jednako Crnogorci kao i Cetinjani!

[Ćipur]

Planina grobova i mramora


~ Na Čakoru 1975. godine ubijena gimnazijalka Branka Đukić. Gdje su prosute knjige iz đačke torbe danas raste cvijeće


Dođeš li na Čakor, vidjećeš koliko ljepote i samoće nosi ova planina. Ovo mjesto je vidik, pogled u beskraj. Ovdje ima najviše grobova i mramora. Ovdje se dolazilo i odlazilo, ovdje se traje i nestaje. Ovdje se rađa zora i sloboda, pjesma, ljubav i bol. Preko Čakora su prolazili vuci i hajduci, ratnici, vojskovođe, monasi, putnici. Preko Čakora je prošao i Vita Kotoranin da sazida Visoke Dečane. Bila je živa planina. Ovuda su prolazili autobusi iz Cetinja, Podgorice, Berana prema Peći, Prizrenu, Prištini, Skoplju. Ovdje je bio planinski dom, te čuvena kafana Draga Steševića koju su zvali Kuća spasa. Jer kad putnik zamrkne ili ako je veliko nevrijeme, kiša, vjetar, snijeg nađe utočište kod Draga u kafani. Tu su na Čakoru spomen obilježja, znanim i neznanim, najviše onima koji su branili slobodu. Sada od svega toga na ovoj planini nema ničeg.
Dolje na dnu Čakora u Kućištu napuštena karaula izrešetana mecima. Bože kuda ću sada, kažem sebi. Govorili su mi na Murini da ne idem na Čakor. Kuda ćeš tamo, tamo više nema ništa. Idem dalje, prevojem ove planine prema Ječmištu i Lijepom Dolu. Gledam mramor do mramora. Zastao sam i čitam natpis: “Ovdje 2. 9. 1975. godine pogibe Branka Đukić, 1956-75. godina”.
Branka, iz sela Meteha kod Plava. Svakog proljeća, ljeta, jeseni njeni najbliži dolaze na mjesto gdje je ubijena. Gdje su prosute knjige iz đačke torbe. Tu danas raste cvijeće, jagorčevina, bijela rada. Gledam cvjetovi obgrlili njen znamen, njenu mladost, njene knjige, sveske.
Znam, Branka Đukić je ušla u legendu, u priču u narodnu poziju. Tu su i drugi zapisi, novinarsko tekstovi naših i stranih novinara, pojedinaca, prijatelja kuće, koji su osuđivali ovaj strašni zločin, listam sve to i kažem: Ubijena je jedna mladost, jedna ljepota, posječen cvijet jablan. Ćuti gora, ćuti planina Čakor. Ni ptica da proleti, da dodirne moj bol međ gorjem i mramorjem.
A bilo je ovako: Godine 1975. Branka Đukić iz sela Meteha kod Plava pošla je da se upiše u četvrti razred gimnazije u Peći. Istog dana se vratila autobusom na Čakor, i u popodnevnim satima krenula preko Ječmišta i Lijepog Dola kući, svojima. Iznenada ispred Branke stala su dva mladića, Albanca, prepriječili su joj put. Ona ih je odgurnula i krenula dalje. Jedan od njih je uhvati za ruku. Nadjačala je njihovu zvjersku ćud svom snagom koja je u njoj tog trenutka došla. Pljunula je jednog od njih. Silovito se istrgla iz njihovih ruku i krenula dalje. Kada su vidjele zvjeri da joj ne mogu ništa, pucali su u ljepotu. Smrtno je pogođena Branka. Pala je mladost na proplanku livade, međ cvjetovima i visokim jelama čije su grane prekrile njeno lice. Zvjeri su pobjegle. Ostala je čista mladost na travi. Noć je brzo pala. Crna noć. Narednog dana, u cik zore, tim istim putem od Meteha prema Čakoru krenuo je njen otac Rade i na putu naišao na mrtvu Branku.
Nije vjerovao da je to njegova Branka, jer je u Peći. Stao je kao bor pogođen od groma nastupom mrtvog tijela svoga djeteta. Tuga je prekrila goru i planinu Čakor. Uzeo je svoje dijete u naručje, preko njegovih ruku cijedila se krv, pravila crvene cvjetove na travi. Tako u naručju Rade Đukić je svoju Branku donio kući. Plakalo je nebo nad planinom. Tuga je prekrila njegov dom i zavičaj a njenu mladost prekrila je trava.
Više je od dvadeset godina kako na Čakoru stoji spomen obilježje Branki Đukić. Imala je 18 godina. Odbranila je svoju čast. Nijesu joj dodirnuli tijelo samo su je u svojoj nemoći zvjerski ubili. Na Čakoru je njena krv procvjetala i danas rastu crveni cvjetovi, raste smilje i kovilje.
Stojim na Čakoru. Sam sam i gledam: Sve je prazno, razrušeno. Nema planinskog doma, kafane spasa, ne prolaze autobusi, putnici, turisti, nema čobana i njihovih koliba. Planina postala tišina, baš kako narodna pjesma kaže:

Od Čakora do Previje
Nema zemlje krvavije”.

O Bože, kuda ću sada, poslije svega, poslije ove priče.

Otac presudio zločincima

Nije prošlo mnogo vremena zločinci su uhvaćeni. Bila su to dva Albanca iz okoline Peći i Dečana. Kada je u Bijelom Polju zakazano suđenje, i kada je trebalo da se donese konačna presuda Rade Đukić, otac Brankin riješio da smrša kako bi između kostiju rebara uspio da smjesti pištolj. To mu je i pošlo za rukom.
Ušao je Rade sa pištoljem u sudnicu neprimijećen, ćutao. Kada je trebalo da se donese konačna presuda dvojici Albanaca, i kada je advoka jednoga optuženog tražio oslobađajuću presudu, tada je Rade Đukić pošao prema ubici i munjevito trgao revolver i pucao. Nije sačekao presudu. Otac ubijene Branke presudio je zločincima.
Kasnije je rekao: “Drugačije nijesam mogao”. Bio je u zatvoru. Pisane su peticije od naroda iz cijele bivše Jugoslavije da se pusti jer nije kriv. Branili su ga besplatno advokati Veljko Guberina i Milan Vujin. Sud je presudio. Rade je dobio osam godina zatvora da bi bila smanjena na pet a nakon pomilovanja na tri godine


R. DELETIĆ

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...6&clanak=72321

[Ćipur]

Radoš JELIĆ: VASOJEVKE U NOR-u


Formiranje prve partijske ćelije


O oktobarskoj revoluciji malo se u ovom kraju znalo. Pričali su ponešto naši zarobljenici koji su bili u Galiciji i austrijski vojnici, koji su govorili naš jezik i to kao da su čikali naš narod, ili iskali mu "muštuluk" hvaleći se da će se rat brzo završiti i da će oni pobijediti.
Prve socijalističke ideje u ovaj kraj donio je Milić Šćekić, učitelj iz Peći još 1919. godine. On je bio kandidat na listi KPJ 1923. godine i dobio je na izborima.
Prvu partijsku organizaciju u Vasojevićima formirao je Svetozar Popović, iz Lušca, 1927. godine, u kojoj su ušli: Svetozar kao "pročelnik" – sekretar ćelije, Špiro Maškov, stolar iz Kotora, koji je imao radnju u Beranama, Karlo Fabris, takođe stolar, radio kod Špira, Bejto Beganović, stolar iz Berana, Ivica Benić, građevinski radnik iz Berana i Krsto Bojović, šnajder iz Berana. Ćelija je radila do 1929. godine kada je pod udarima režima prestala sa radom, a njen sekretar pobjegao u Albaniju. Od tada do 1935. nije bilo partijskih organizacija, ali je bilo članova partije iz našeg kraja u drugim mjestima, kao što je bio primljen u Partiju Bogdan Novović 1932. godine.
Po nalogu Okružnog komiteta Berane, oktobra 1935. godine, došao je Branko Veljić u Trešnjevo, u kuću Milete-Cunja Vulevića i formirao prvi mjesni komitet za andrijevački srez. Članovi komiteta su bili: Manojlo Vlahović, sekretar, Milorad Ćulafić i Miladin Vulević, članovi. Oni su dobili zadatak da formiraju partijske organizacije u svojim mjestima, jer su za to postojali svi uslovi. Istog dana je u Prešnjevu formirana prva partijska organizacija za andrijevački srez. Njeni su članovi bili: Miladin Vulević, Mileta-Cunjo Vulević, Velimir Marijanović i Milić R. Stojanović. Za sekretara je postavljen Miladin Vulević.
U proljeće 1936. izvršena je provala u Partiji i uhapšen je Manojlo Vlahović. Miladin Vulević se odmetnuo i pokušao da pobjegne za Albaniju. No, kako je veza zatajila, on je uhvaćen iznad Andrijevice. Policijski organi su pokušali da ga kompromituju. Pustili su vijest da je dobio velike pare iz Rusije i da se zato odmetnuo. "Zaobiđeni" su Velimir Marijanović i Milić Stojanović. Ostao je sam Mileta Vulević koji se priključio trebačkoj partijskoj organizaciji – ćeliji. Tako je ova organizacija raspuštena. Godine 1936. dolazi do ponovnog osnivanja partijske organizacije u Trešnjevu i drugim mjestima. Formiran je novi mjesni komitet čiji je sekretar bio Mihailo Lalić.
U proljeće 1937. godine formirana je partijska ćelija u Zabrđu. Činili su je Vojo Bakić i Miloš Jelić iz Slatine. Tako je Miloš Jelić bio prvi član Partije iz Slatine i Prisoje. Godine 1838. primljeni su u Partiju: Dragomir Vukić, Batrić Zeković i Milorad Mojašević, te je formirana partijska ćelija u Slatini. Sekretar partije je Miloš Jelić. Naredne godine ćelija je proširena prijemom Radonje Zekovića, Milorada Račića, a godinu dana kasnije Mikete Ivanovića i Božidara Kićovića. Na dan prijema Mikete Ivanovića u Partiju, kad mu je u razgovoru saopšteno da je dorastao da se svrsta u redove KPJ, rekao je "Da! Tu je meni mjesto... našao sam sadržaj rada". Miketa se istakao u radu i pokazao izrazitu zrelost i spremnost za borbu za radničku klasu, pa je ubrzo postavljen za sekretara partijske organizacije i vodio je za svo vrijeme rata. Kao što se vidi, u prvim partijskim organizacijama u Vasojevićima nije bilo žena. Međutim, KPJ je između dva rata izuzetno poklanjala pažnju radu sa ženama. Otuda su žene masovno demonstrirale protiv odvođenja ljudi u koncentracione logore, gdje je u Beranama i Andrijevici učestvovalo preko 400 žena. Takođe su u martovskim demonstracijama 1941. godine, povodom pristupanja Jugoslavije trojnom paktu, masovno učestvovale žene u Beranama i Andrijevici, frenetično uzvikujući parole povodom ovih događaja – "Bolje rat, nego pakt"!
Zna se da je prva žena iz Vasojevića primljena u KPJ Mileva Milana Vukovića iz Đulića, čija je porodica kolonizovana u Metohiju. Rođena je 1913. godine. Kao advokatski pripravnik je 1933. postala član KPJ. Bila je sekretar Pokrajinskog komiteta za Kosovo i Metohiju, delegat na VIII partijskoj konferenciji 1938. godine, održanoj kod Žabljaka na Durmitoru, za Crnu Goru, Boku, Sandžak i Kosovo i Metohiju. Kad je počeo rat došla je sa suprugom Spasojem Đakovićem u Crnu Goru. Rat ih je razdvojio. Ona je pošla sa jedinicama za Bosnu. Bila je komesar Centralne bolnice. Na Sutjesci su joj trogodišnju Slobodanku zarobili Njemci, ranivši bolničarku koja ju je nosila. Mileva se izvukla.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=121037&datum=2007-10-15

Likvidacija prve žene primljene u KPJ



Slobodanku je, iz logora u Foči, uzeo ustaša Halil Harlać i ponio je za Sarajevo, jer nije imao djece. Dali su joj ime Nađija i pohađala je mejter. Spasoje ju je pronašao tek 1947. godine.
Mileva se, u toku studija, bila zaručila za Petra Radovića, svojevremeno najljepšeg Crnogorca, ali su se politički mimoišli, jer je on bio pristalica Petka Miletića i nije došlo do braka. Ona je pred rat primila Spasoja u Partiju i udala se za njega. U Bosni se srela sa Petrom Radovićem. Ti Militićevci su svi odreda bili odani revoluciji, ali su skoro svi stradali, sem, koliko se zna, braće Ćufke, Risto i Lazar iz Kotora, mada se i oni "ogrizli" Goli otok. Petar je izašao iz rata kao komesar Mornarice i "izvršio" je samoubistvo pod misterioznim okolnostima. Naime, prihvatio je neke četnike, među kojima i svog brata u mornaricu, što mu je zamjereno! Samo se Srbima nije smjelo praštati! A Marko Mesić, rođeni stric Stipe Mesića, vratio je pukovniju sa ruskog fronta i svi su skinuli ono "U" i prišili petokrake. Takođe je "Skenderbeg" divizija, koja je klala po Vasojevićima i Velici tjerala nakon rata četnike po istočnoj Bosni.
Četnici su se potrudili propagandom da jave kako su Spasoje i ostali ilegalci u Vasojevićima poginuli, premda ih je tada malo ostalo u životu. I Mileva se odlučila da se uda za Petra i, dolaskom sa Sutjeske, donijela je u utrobi Petrovo dijete. Ovdje je loše primljena. Spasoje se kukavički ponio – nije htio, ili nije smio od Sava da je spasi. Okružni komitet ju je osudio na smrt, pod izgovorom da je osramotila partizanke, a u stvari njen autoritet i revolucionarna opredijeljenost su je ubili. Mujo Šćekić je odbio da je likvidira. Glavu su mu spasila braća. Drugi Gornjoseljanin se dobrovoljno javio i obavio krvav posao. Likvidirao ju je u reonu Konjskog. Ima još živih, koji znaju bukvu pod kojom su joj kosti. Zli jezici govore kako joj je Spasoje prenio kosti u Konjuhe. O njegovoj revolucionarnosti govori podatak da jedna srednja škola i ulica u Peći nosi njegovo ime. Kad je Milevi saopštena odluka Komiteta pobacila je. To su "drugovi" iskoristili da jave Pokrajinskom komitetu kako su je likvidirali zbog čedomorstva...
Tako joj je stradao i brat Radovan, sekretar KPJ za Srbiju. Bio je sa Petkom Miletićem u Sremskoj Mitrovici. To mu je uzeto za grešku, po izlasku iz zatvora je likvidiran pod sumnjivim okolnostima: poslao je Broz Miloša Minića da ga "rehabilituje", ali kad je stigao u jedinicu, Radovan je prvi dan nestao! Baš u stilu kralja Nikole: čekao je da se strijeljaju klubaši u Andrijevici, i kad je dobio izvještaj, poslao je depešu da se pomiluju.
Prvi član KPJ žena iz Beranskog sreza je Radmila Nedić. I njoj je autoritet uzeo glavu. Rođena je 4. septembra 1919. godine u Beranama, od oca Mihaila, profesora i majke Hrisante, učiteljice, Cincarke iz Makedonije. Kao intelektualna porodica, među prvima se isticala u širenju naprednih ideja i demokratije. Uviđajući aktivnosti i popularnost Mihailovu, ondašnja reakcija (JENEZ-a) organizuje i ubija ga 1921. godine, tako da ga Radmila nije ni zapamtila. Sve je to imalo uticaja na dalje političko opredjeljenje i aktivnost Radmile i njene porodice. Mrzjela je policiju, režimlije i uniformu, a osnovna misao joj je bila kako da osveti nevino poginulog oca. Gimnaziju je završila u Beranama, uz mnogo progona, istjerivanja i upisala Poljoprivredni fakultet u Zemunu. Još od četvrtog razreda gimnazije pripadala je naprednom pokretu i primljena je u SKOJ. Član KPJ postala je 1937. godine. Kao student učestvovala je u svim demonstracijama, prilikom jednih od njih, uhapšena je i premlaćivana. Učestvovala je i u svim demonstracijama održavanim u Beranama i Andrijevici. Za člana Sreskog komiteta KPJ izabrana je 1940. godine.
U vrijeme ustanka učestvovala je u pripremama i direktno je uzela učešća u borbama za oslobođenje Berana 1941. godine. Jenjavanjem ustanka, nastavila je i dalje da radi na organizovanju borbe. Povlači se u ilegalnost sa ostalim revolucionarima i stupa u partizanske jedinice. Nešto se bila zamjerila Okružnom komitetu, najvjerovatnije zato što je u svemu prednjačila, bila stroga u ponašanju, kritikovala, a i pominje se i nešto oko "kleveta" – nije izašla u susret jednom rukovodiocu. U toku maltretiranja, uvijek je govorila "... znam ja zašto me mrziš i progoniš"! U poznatoj borbi u Lubnicama, 24. januara 1942. godine, u kojoj je pogunulo i strijeljano 43 partizana, a ni jedan četnik čak ni ranjen. Takav poraz ne pamti istorija ratovanja, i za to je trebalo naći nekog "Brankovića". Vasojevićki revolucionari su bili veoma vispreni, pa su svoje greške pripisivali drugima, a tuđe uspjehe sebi. Tako je bilo i u ovom slučaju. Pred napad četnika, Radmila je u štabu insistirala da se izađe iz doline na vrhove, "jer nijedna vojska se ne upušta u bitku na nepodesnom terenu".

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=121150&datum=2007-10-16

[Ćipur]

Klevetanje Radmile



Kad je došlo do bitke i katastrofe, Radmila se povlači sa grupom partizana uz lubničke strane. Iznemoglu i promrzlu su je ostavili drugovi, uz njeno insistiranje, da se barem oni spasu. Našli su je četnici, spasili su je neki kumovi Nedića. Iz Lubnica su nju, Milku Vešović i ostale naše zarobljene partizane, poveli u zatvor, u kuću Voje Radnića, u Zaostro. Komitet je pravdao sebe optužujući Radmilu da je bila istakla "bijelu zastavu" u Lubnicama, te i da se slabo držala na saslušanju u u Zaosto, kao i da je dozvolila da padne u ruke četnika arhiva, partijski materijal i nešto novca, jer je ona tada i sekretar Mjesnog komiteta, koji je imao funkciju sreskog komiteta. Sve je to bilo netačno. Dokumentovali su očevici i učesnici, da nije istakla nikakvu zastavu, već je imala bijelu kapu na kojoj je bila velika petokraka sa trobojkom ispod nje. Petokraku je onaj "kum" skinuo sa kape, dok ju je vodio u Lubnice. U Zaostru nije bilo nikakvog saslušavanja, te nije moglo biti lošeg i dobrog držanja. Četnici su bili angažovani danonoćnim borbama za Kolašin i nijesu nikoga saslušavali. Istina je da su je u tom zatvoru dva zarobljena Beranca, po nalogu Komiteta, bojkotovali. U zatvoru su zajedno bili i muškarci i žene. Kuća je prokišnjavala, patos je bio obična zemlja i velika hladnoća je vladala. Hranu su dobijali od svojih porodica. I četnička je straža gladovala, pa se dogodio nečuveni slučaj – zatvorenici su hranili stražare! Partijski materijal su i Radmila i Milka bile sklonile kod Stanije Ojdanić. Naime, materijal zamotan u šatorsko krilo je zakopan u povišicu, ispod prozora Stanijine kuće. Međutim, Stanijina snaha, koja je imala malo dijete, plašila se da nešto iz onog zamotuljka ne eksplodira, pa je Stanija to ponijela i sakrila u pećinu, i to je došlo u ruke kome je trebalo.
Radmila je, po direktivi, bojkotovana u podgoričkom i cetinjskom zatvoru! Nijesu sa njom htjeli da razgovaraju, dijele pakete dobijene od kuće, pa je Milka dijelila sa Radmilom svoj dio. Zatvorenice su reagovale i zaprijetile da će i nju bojkotovati. Milka nije mogla da ih uvjeri da je Radmila pravi borac i revolucionar. Samo je dobila odgovor: "direktiva".
Hrisanta je pokušala da je izvuče iz zatvora. Dala je veliku količinu novca, zlata i drugih dragocjenosti, i podmitila talijanske i četničke glavešine. Oni su Radmilu i Milku doveli u Berane (nijesu smjeli samo Radmilu, jer bi se shvatilo da je u pitanju mito); tu su im četnici obećali da će odmah ići kući, samo da im Italijani daju legitimacije.
Međutim, od toga nije bilo ništa. Italijani su ih smjestili u zatvor da prenoće. Sjutradan su ih kamionima, pošto nijesu smjeli od partizana preko Trešnjevika i Vjeternika, preko Peći, Prizrena, Kuksa i Skadra prebacili do Podgorice. Na putu im se pokvario kamion, a i nailazili su na odrone. To im je spasilo živote, jer su trebale biti strijeljane sa grupom iz podgoričkog zatvora. Potom je Radmila poslata u logor u Italiju, a Milka u Beč. Ostalo je nepoznato zašto su ih razdvojili. Kapitulacijom Italije, Radmila je došla do Drvara. Bila je veoma iscrpljena, zubi su joj se klatili. Sve je držala ruku na usta da joj ne poispadaju. Ivan Milutinović je ubjeđivao da ostane tamo da se oporavi, i "dok se neke tamo stvari ne raščiste". No, ona je žurila za Berane da sama raščisti stvari! Sa njom su putovali pop Radisav Babović i Vlado Golubović, obojica iz našeg kraja. U Kolašinu su je saslušavali Savo Joksimović, Milica Mušikić i Maksim Vuković.
Nekorektno su se ponašali, cerekali se i sprdali. Nazivali su je "naša Lujza Mišel i Ibaruri, koja je razvijala barjak po brdima Italije.."
Likvidirana je u rejonu Trešnjevika. Najteže je što su "donijeli" priču da su je ubili četnici ili muslimani negdje oko Foče 7. aprila 1944. godine. Tako je po toj priči Hrisanta puna dva mjeseca pretražila sva groblja i potoke oko Foče. Vlado i Radisav su svo to vrijeme ćutali kao zaliveni. Samo su ponavljali naučenu priču o Foči. Mihailo Lalić je slao Miloša Vulevića kod popa Babovića, ali on nije htio ni riječ da izusti, govoreći: "To je tabu tema... savjetujem da se o tome ne traga, da ne izgubite glavu..."
Iz svega proizilazi da nije tačan ni datum njene pogibije. Neko se kasnije sjetio, valjda iz nekog unutrašnjeg nagona, te joj dali ime najljepšoj ustanovi u kojoj se vaspitavaju čiste djetinje duše. Opet stil velikih ubica! Hitler je svoje žrtve sahranjivao uz najveće počasti i odlikovao najvećim odlikovanjima!
Pored Mileve i Radmile, prve žene iz Vasojevića koje su primljene u KPJ, od 1933. do 1941. godine su Jelena Vasović (1941), Marija Veljić (1941), Ksenija Vujović (1940), Milka Vešović (1941), Mileva Boričić (1941), Draga Dedović (1940), Bosa Zekić (1939), Milica Rajković (1939), Rosa Mićović (1941), Rabija Radević (1940), Dobrila Ojdanić (1940), Vida Novović (1940), Bosa Novović-Lopičić (1940) i Novka Tmušić (1940).

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=121246&datum=2007-10-17

Gdje su ostale žene članovi Partije



Vasojevke u zatvorima i logorima od 1941. do 1945. godine:
Andrijevica - Veka Vulić, Mara Vulić-Bakić, Maga Vuković, MilevaĐerković, Gorica Milačić, Cveta Popović, Milica Stijović, Stanica Caričić, Zora Lončarević; Vojno selo - Stefanija Arsović, Jovanka Arsović, Gospava Drakulović, Milica Drakulović, Danica Drakulović, Staka Drakulović, Zlata Drakulović, Stanojka Drakulović, Kata Drakulović, Maša Ljutić, Milka Ljutić, Jovanka Turković, Ikonija Turković, Mitra Turković, Stanislava Turković, Jevra Turković, Velika Šoškić; Berane - Milka Vešović, Radmila Nedić; Slatina - Jelica Zeković, Ljubica Jelić, Milica Jelić, Petra Jelić, Mirka Kićović; Ulotina - Milijana Ćulafić, Danica Ćulafić; Lijeva Rijeka - Danica Zečević, Radmila Zečević, Jela Orović, Milja Orović, Ika Orović, Kosa Orović.
Vasojevke batinane u "rugljaškoj" aferi - Milica Dragović iz Zabrđa, Vulka Dedović, Vuka Dedović i Desa Dedović iz Božića, Saveta Šoškić, Danica Šoškić i Vukana Ćulafić, Ulotina.
Ovome spisku bi trebalo dodati i one koje su prozivane za batinanje, ali to bi nas daleko odvelo. Kao što se vidi samo su četnici batinali u Zabrđu, Božićima i Ulotini. U ostalim selima odbranili su ih tamošnji četnici.
Sve skojevke i članovi KPJ su aktivno učestvovale u pripremi ustanka 1941. godine. Ustanak u Crnoj Gori nije bilo teško pripremiti. Navodimo riječi jednog savremenika:
"Drugima je bilo lako… Oni malo, malo pa se predaju, a Crnogorci hiljadu godina nijesu polagali oružje. I 1916. godine, kada se to dogodilo, smatrano je za nacionalnu sramotu i katastrofu i odmah se pomišljalo na dizanje ustanka "da se osvijetli i oružje".
Nakon 25 godina, 1941. godine, se to opet desi i vrtoglavom brzinom je pripreman ustanak. Međutim, u ustanku, nešto kao stidljivo su i žene uzele direktno učešće u borbi. Učesnici kažu da Mileva nije bila sa puškom u ruci u ustanku, ali je, pošto je Andrijevica zauzeta, viđena među ustanicima. Navodimo podatke iz neobjavljenog rukopisa Jovana Maslovarića, koji uzgredno pominje Milevu. Naime, kad je zauzeta Andrijevica u ovom vakumu dok su sređene stvari oko organizovanja vlasti i smještaja zarobljenika, narod je pokušao da pljačka i premlaćen. Mileva je povikala: "Streljaj ga Spaka". Takođe, 19. jula 1941. godine, kad je držan skup u Šljiviku Dedovića, na kojem je formiran Sreski nacionalno oslobodilački odbor, u njemu nije ušla ni jedna žena. Radovan Lekić, u svojoj knjizi "Andrijevički srez od 1941-1945" kad se tretira ovo pitanje, ne pominje žene učesnike. Slična je situacija u Beranama: biograf Radmile Nedić kaže da je učestvovala u oslobađanju Berana, ali mi taj podatak nijesmo našli. Onda, od 212 delegata 21. jula 1941. godine za formiranje, odnosno osnivanje Sreskog nacionalno oslobodilačkog odbora, Radivoje Boričić, u pedantno nabrojanom spisku, pominje samo dvije žene – Milevu Kastratović i Hrisantu Nedić. Međutim, u spisku sekcija odbora pominje se i Radmila Nedić! Gdje su ostale žene članovi Partije? Zašto ih nema na spisku od 21 člana Odbora? Zatim, ima podataka da je bilo 217 delegata, a u spisku ih je 212 (!?).
Kada je okupator ponovo zauzeo Berane i Andrijevicu, žene članovi KPJ su se povukle u ilegalu. Tako se pominje Milica Mušikić kao član Sreskog komiteta polovinom septembra kada je smijenjen Bogdan Novović, a postavljen za sekretara Branko Deletić. Tada je Milica imenovana za člana Komiteta sa zaduženjem za SKOJ. U oktobru mjesecu 1941. godine na Konjskom borave Vera Zogović, supruga Radovana Zogovića i supruga Veselina Masleše (zaboravio sam joj ime), one su radile na tehnici za izdavanje lista Sloboda. Zatim, 15. II 1942. godine gine Stana- Crnga Kuč.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=121337&datum=2007-10-18

[Ćipur]

Masovno stupale u brigade



U borbi, 22. januara 1942. godine, na Trešnjeviku, kada je poginuo narodni heroj Milić Keljanović Unamuno, nijesu učestvovale drugarice. Nema ih ni u bitkama na Pljevlja i Mateševu. Jedino su u borbi u Lubnicama direktno u borbi učestvovale Dobrila Ojdanić, Radmila Nedić i Milka Vešović.
Kada je formiran Andrijevički bataljon na Zeletinu, 3. maja 1943. godine, kao prva regularna jedinica u Crnoj Gori, pred odlazak partizanskih brigada iz Bosne, samo je Vida Novović prisustvovala stroju 71 borca. Milica se priključila bataljonu na Lisi, 8. maja, i učestvovala u "vatrenom krštenju" bataljona na Pelinovici. Kad su se Andrijevički i Beranski bataljon spojili u Pojatištima, u Vasojevički bataljon, prisutna je bila i Dobrila Ojdanić.
Kad su u oktobru 1943. godine oslobođene Berane i Andrijevica, Vasojevke su masovno stupile u brigade. Međutim, ne postoje pouzdani podaci koje su sve Vasojevke bile u proleterskim jedinicama, jer se to iz monografije tih jedinica ne može vidjeti. Jedino su to kvalitetno uradile IV i VII proleterska Crnogorska brigada, donekle i IX. U VI nema nikakvih brojčanih i imeničnih podataka, a V brigada je dala spisak boraca na dan formiranja, i tada nije bilo boraca sa našeg terena, iako se zna da je dosta Vasojevića i Vasojevki bilo u toj brigadi, ali o tome nemamo pouzdanih podataka. Interesantno je istaći da su se autori nekih monografija opredijelili za "sjećanja", a sjećanja i memoari imaju sumnjivu istorijsku vrijednost, baš zato što to pišu učesnici i prevashodno ljudi, koji imaju i mana. Koji svoje propuste i greške zaboravljaju, gube ih iz sjećanja, a iole pozitivne postupke upetostručuju. Ističemo i ovo: iz materijalnih mogućnosti nijesmo imali uslova da konsultujemo istorijske arhive u Beogradu i Podgorici, pa molimo učesnike i čitaoce da nam ne uzmu za zlu volju ako neko bude nenamjerno izostavljen. Takođe molimo čitaoce da nam primjedbama dopune ove podatke. No, za sada – tu je što je, dajemo podatke sa kojima raspolažemo.
Nosioci "partizanske spomenice 1941" su: Dobrila Ojdanić, narodni heroj, Lubnice, Vida Novović, Cecune, Bosa Novović, Cecune, Miluša Lakićević, Lijeva Rijeka, Desanka Šekularac, Lubnice, Desanka Šoškić, Ulotina, Milena Bogavac, Veliđe, Mileva Boričić, Dragosava Stanka Bubanja, Bubanje, Marica Veljić, Dolac, Milka Vešović, Lužac, Stanka Dedović, Goražde, Stanka Dragićević, Trepča, Jelisava Đukić, Goražda, Nadežda Mašović, Trešnjevo, Milosava Cemović, Buče, Stana Joksimović, Buče, Rosa Mićović, Buče, Mara Obradović, Lubnice, Stana Obradović, Lubnice, Desa Obradović, Lubnice, Desa Popović, Zaostro, Ružica Raičević, Trepča, Novka Bojović, Zagrađe, Radmila Caričić, Berane.
Oficirske činove dobile su Desa Dedović, zastavnik, Vulka Dedović, poručnik, Vuka Dedović, kapetan, Rosa Dragojević, poručnik, Radosava Đuričanin, potpukovnik, dr Olga Dragović potpukovnik, Mileva Bakić, kapetan, Marija Mušikić, kapetan, Miroslava Ostojić, poručnik, Kosa Milošević, oficir, Saveta-Koka Kruščić, oficir, Zorka Kruščić, oficir, Anđelija - Đuša Popović, kapetan, Jelisava Novović, sanit. oficir, Milica Ćulafić, kapetan, Irena Šoškić, oficir, Ljubica Šoškić, oficir, Milijana Dašić, kapetan, Marija Spalević, oficir, Janja Radević, poručnik, Milena Kenjić, poručnik, Stanislava Lekić, delegat voda, Leposava Đukić, kap. I klase, Miljka Barjaktarević, kapetan, Stana Barjaktarević, major, Rosa Zečević, kapetan, Stanka Dragićević, kap. I klase, Jelena Vasović, kap. I klase, Milijana Vasović, sanitetski oficir, Ljubica Bašić, poručnik, Doka Babović, poručnik, Dobrila Ojdanić, major.
Sa najvišim činom (kapetan I klase) iz rata je izašla Leposava Đukić. Taj čin je imala 1945 godine kada je demobilisana. Inače, ove što imaju činove majora i potpukovnik, to su dobile docnije u jedinicama gdje su nastavile sa službom.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=121530&datum=2007-10-19

Neustrašivi borci



U sastav čuvene IV crnogorske proleterske udarne brigade bile su: Anđelija Ljubomira Babić, 1925. Kaludra, Stana Milića Babić, 1922, Đulići, Lidija Vukića Barjaktarević, 1928, Kaludra, Milijana Ilije Barjaktarević, 1927, Petnjik, Dušanka Mira Bogavac, 1929, Lozna, Zlatija Milića Bogavac, 1923, Zaton, Marija Boričić, 1921, Babino, Milijana Mikoše Boričić, 1926, Polica, Rosa Veljka Boričić, 1927, Polica, Desanka Sava Bubanja, 1924, Bubanje, Desanka Miloša Vuković, 1924, Gračanica, Danica Šćepana Vuković, 1919, Lužac, Stanka Miljana Golubović, 1920, Buče, Milica Vaja Golubović, 1925, Buče, Dušanka Batrića Dabetić, 1922, Vinicka, Leposava Batrića Dabetić, 1926, Vinicka, Vulka Luke Dedović, 1924, Božiće, Vuka Luke Dedović, 1926, Božiće, Desanka Mihaila Dedović, 1927, Božiće, Anđa Milije Delević, 1925, Buče, Draginja Alekse Delević, 1924. Buče, Olga Mila Delević, 1923, Buče, Rosa Milonje Dragović, 1928, Konjuhe, dr Olga Dragović, 1020, Đuliće, Darinka Milića Đerković, 1925, Konjuhe, Anka Đukić-Babović, 1921, Bojoviće, Leposava Sava Đukić, 1920, Cecuni, Mileva Sava Đukić, 1927, Berane, Kosara Alekse Đurišić, 1922, Buče, Stanija Radoja Đurišić, 1927, Babino, Danica Milivoja Zečević, 1923, Lijeva Rijeka, Jovanka Mira Zečević, Berane, Novka Arsa Zečević, 1924, Vinicka, Rosa Batrića Zečević, 1919, Lijeva Rijeka, Vera Maše Zogović, 1920, Zagreb (supruga Radovana Zogovića), Bosiljka Novaka Joksimović, 1926, Šekular, Mileva Miljana Kenjić, 1926, Buče, Vukosava-Ruža Mila Korać, 1921, Štitari, Milosava Radosavova Krdžić, 1924, Mašnica, Stana Mihaila Krdžić, 1923, Murino, Dara Kuč, 1924, Babino, Sanda Staniše Labović, 1926, Kralje, Miluša Mitra Lakićević, 1881, Lijeva Rijeka, Anđelija-Ćana Stojana Lalić, 1922, Cecuni, Vidra Bogdana Lalić, 1926, Cecuni, Stana Miloša Milošević, 1924, Donja Ržanica, Anđelija-Ana Milivoja Mićović, 1926, Buče, Darinka-Dara Mićović, 1922, Buče, Persa Milosava Obradović, 1924, Lubnice, Saveta Dragutina Obradović, 1924, Lubnice, Dobrila Mihaila Ojdanić, 1920, Lubnice (narodni heroj), Zorka Nikole Ojdanić, 1924, Lubnice, Kosa Mihaila Perović, 1917, Kralje, Danica Lazara Pešić-Živković, 1916, Lubnice, Stana Jakova Pešić, 1923, Lubnice, Anđelija-Đuša Nasta Popović, 1924, Lijeva Rijeka, Desanka Lazara Popović, 1925, Lužac, Milijana Maksima Stojanović, 1925, Mašte, Milka Radisava Tomović, 1925, Brezovica, Milka Toška Tomović, 1924, Mateševo, Poljka Savića Tomović, 1927, Mateševo, Stana Toma Tomović, 1925, Lubnice, Danojla Milonje Cemović, 1926, Buče, Darinka Jovana Đukić, 1928, Donja Ržanica, Marija Batrića Đukić, 1926, Donja Rženica, Desanka Đoka Šekularac, 1920, Lubnice, Stanka popa Đorđija Šekularac, 1924, Gusinje, Dara Ilije Šoškić-Ostojić, 1919, Ulotina, Desa Ilije Šoškić, 1922, Ulotina, Desanka Ljubomira Šoškić, 1923, Ulotina, Milka Todora Šoškić, 1919, Ulotina, Stanuša Milosava Šćekić, 1923, Babino.
U sastav vii crnogorske omladinske brigade "Budo Tomović" bile su Stojna J. Babić, Šekular, Berane, Stojna Ljubomira Babić, 1927, Kaludra, Anđa Stefana Babović, 1926, Dulipolje, Milica Arsa Bešić, 1927, Luge, Stana Bojović, Berane, Anka Bojović, Bojoviće, Julija Đorđija Boričić, 1926, Lijeva Rijeka, Milica Ranka Bubanja, 1928, Bubanje, Danica Boža Bulić, 1926, Šekular, Jelena Gavra Vasović, 1920, Trepča, Danica Vlahović, Berane, Ljubica Vlajka Vojvodić, 1925, Konjuhe, Danica Vuksana Vujović, 1928, Pešca, Danica Radula Vukanić, 1923, Gračanica – Peć, Rosa Velike Vukanić, 1926, Gračanica, Leposava Radula Vuksanović, 1926, Gračanica, Rosa Milja Gogić, 1924, Lijeva Rijeka, Anđelija Draga Guberinić, 1920, Seoce, Vulka Luke Dedović, 1926, Božiće, Danica Ivana Dedović, 1925, Gračanica, Desanka Mihaila Dedović, 1927, Božiće, Desanka Velja Dedović, 1926, Andrijevica, Ljubica Petra Dedović, 1923, Andrijevica, Minja Radovana Dedović, 1922, Andrijevica, Rosa Nikole Dedović, 1918, Gračanica, Zorka Vuka Delević, 1923, Buče, Ruža Vuka Delević, 1925, Buče, Sveta Blagoja Delević, 1919, Buče, Stana Miljana Delević, 1924, Berane, Vida Dmitra Dragović, 1927, Đuliće, Dragica Joje Dujović, 1923, Lijeva Rijeka, Radosava Boža Đuričanin, 1927, Đuliće, Rosa Živaljević, Velika, Andrijevica, Rosa Ilije Zekić, 1922, Božiće, Desanka Jovana Zečević, 1927, Lijeva Rijeka, Dragica Božine Zogović, 1927, Mešnica, Milijana Staniše Ivanović, 1925, Sjenožeta, Desanka Tomice Jojić, 1928, Kralje, Julija Tomice Jojić, 1924, Kralje, Krstinja Kastratović, 1925, Gračanica, Vida Muša Komatina, 1926, Donja Rženica, Ivka Radoša Komatina, 1925, Donja Rženica, Mileva Komatina, 19.. Donja Rženica, Milijana Milonje Komatina, 1930, Mašnica, Milosava Jovana Komatina, 1924, Donja Rženica, Rada Muša Komatina, 1924, Donja Rženica, Aleksandra Rada Kruščić, 1922, Velika, Darinka Vojina Kruščić, 1927, Lijeva Rijeka, Mara Vojina Kruščić, 1934, Lijeva Rijeka, Stanka Jevrema Kruščić, 1924, Lijeva Rijeka, Poleksija Milutina Krdžić, 1930, Mašnica, Marija Milonje Kuč, 1926, Polica, Natalija Pavića Lekić, 1925, Berane, Milosava Raduna Maslovarić, 1922, Božiće, Dušanka Mijović-Ćulafić, Mašnica, Danica Tripka Milošević, 1926, Lijeva Rijeka, Desanka Vukića Mirčić, 1927, Kralje, Anđelija Milosava Mićović, 1924, Buče, Danica Vidoja Mićović, Buče, Petrana Vujadina Mićović, 1918, Konjuhe, Velimira Mićović, 1925, Buče, Stojanka Velimira Mušikić, 1925, Buče, Divna Milička Nedić, 1928, Pešča, Stanka Novović, Cecune, Ikonija Nikole Orović, Lijeva Rijeka, Mirosava Bogdana Ostojić, 1924, Kuti.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=121600&datum=2007-10-20

[Ćipur]

Legenda o Radosavi



Pod okriljem III divizije borile su se Desanka Periše Pajković, 1921, Lužac, Milka Petra Popović, Lopate, Olga V. Popović, Lijeva Rijeka, Marija Radević, Šekular, Margita Draga Radević, 1922, Šekular, Stojanka Račić, Slatina, Milosava Rmuš, Šekular, Milka Savić, Božiće, Ljubica Stijović, Seoce, Magdalena Mališe Stojanović, 1922, Trešnjevo, Milka Vukadina Stojanović, 1928, Mašte, Dušanka Fatić, Cecune, Velika Filipa Ćulafić, Gornje Luge, Dušanka Ćulafić, Gornje Luge, Mileva Ćulafić, Gornje Luge, Kata Nikole Ćulafić, 1922, Utolina, Rosa Ćulafić, Donje Luge, Mileva Đukić, 1924, Donja Rženica, Dobra Džudović, Plav, Stanuša Milosava Šćekić, 1923, Babino, Poljka Radmila Stojanović, 1927, Trešnjevo.
U IX Crnogorskoj brigadi borile su se Vasojevke Vukosava Joksimović, 1923, Berane, Danica M. Ojdanić, 1927, Lubnice, Rosa M. Aleksić, Andrijevica, Draginja R. Anđić, Kaludra, Mileva K. Asanović, Slatina, Draginja R. Adžić, Lijeva Rijeka, Stojanka-Cola Babović, Konjuhe, Dušanka Bajić, Polica, Zora Đ. Bojović, Bojoviće, Kosara Bošković, Berane, Milijana Vešović, Lužac, Novka Š. Vlahović, Ulotina, Stanica V. Vojvodić, Konjuhe, Danica Vuković, Berane, Maga R. Vulić, Konjuhe, Novka Vulić, Konjuhe, Stanija Golubović, Berane, Danica Dimić, Berane, Jela Đaković-Keljanović, Konjuhe, Milica Đerković, Konjuhe, MilicaĐukić, Konjuhe, Jevra Jevrić, Konjuhe, Nata Jevrić, Konjuhe, Ljubica V. Joksimović, Pešča, Rosanda Jukić, Božiće, Milica P. Kastratović, Konjuhe, Stanica-Dunja Kastratović, Konjuhe, Jelisaveta Keljanović, Konjuhe, Vera Mašović, Trešnjevo, Milijana M. Lekić, Kralje, Stojana N. Leposavić, Konjuhe, Ljubica Pajković, Lužac, Ikonija Maslar, Berane, Stanica Novović, Cecune, Anđelija Paunović, Velika, Joka Radenović, Brezojevice, Danica R. Tomčić, Pešča, Dušanka Lj. Ćeranić, Vinicka, Stanka K. Ćorac, Petnjik, Darinka V. Fatić, Konjuhe, Vukana G. Šoškić, Ulotina, Irena M. Šoškić, Ulotina, Ljubica M. Šoškić, Ulotina, Persa R. Šoškić, Ulotina, Miljka Šćekić, Gornja Sela. Kao borci VII omladinske brigade poginule su Milica Bašić, 1926, Luge, Anka Bojović, Bojoviće, Milica B. Bubanja, Bubanje, Ljubica Vojvodić, Konjuhe, Dušanka Dujović, Lijeva Rijeka, Stanka Kruščić, Lijeva Rijeka, Vidosava Kukalj, Šekular, Mileva Mušikić, Zabrđe, Milka Savić, Božiće, Magda Stojanović, Trešnjevo, Mileva Đukić, Donja Ržanica.
Čovjek svoje trajanje produžava djetetom, knjigom i djelom. Djelo ne mora da bude samo pozitivno. Negativna djela se čak i duže pamte. Brojne su Vasojevke koje su za divljenje. Donosimo nekoliko primjera.
Radosava Krdžić, uhvaćena je avgusta 1941. godine na Balju sa djeverima, dr Milivojem, Mirkom, kapetanom i majorom Veličkom Jankovićem iz Velike, ustaničkim komandantom. Da bi zaštitila ljude uporno je tvrdila Italijanima da je njena puška. Italijani su je pred djecom tukli, slomili joj ruku, ali "puška je bila samo njena". Djeca su plakala, a ona ih je hrabrila i korila: "... Pred neprijateljima i krvnicima se ne plače!" Na smrt su osuđeni svi troje. U toku strijeljanja nije dozvolila da joj se vežu oči već je tom krpom povezala suknju preko koljena da joj ni mrtvoj krvnici ne vide gola koljena! Uzviknula je:
"Ja sam danas najsrećnija Crnogorka kad sam stala pred neprijateljske cijevi sa ovim ljudima...!".
Ovo je na egzekutore porazno djelovalo, pa nijesu smjeli da je pogledaju u oči. Tako Radosava uđe u priču, legendu i pjesmu. I danas se u kolu čuje pjesma: "Baba bješe srca muška.- Nešće kazat čija je puška".
Simona Deletić izgubila je tri sina: Branka, narodnog heroja, Slobodana i Slavka, supruga Milića. Ostala je samohrana. Znala je krvnike svoje djece i muža, ali nije dozvolila osvetu. Uvijek je govorila:
"... Nijedna majka ne želi da joj sin bude onamo gdje ne treba, to sam posigurna, ali šta će jadke... Dosta sam plakala, ne želim da druge majke plaču".
I tako, Simona, junak žena, herojima iz antičke grčke pokaza kako treba da se ponašaju sve majke i obezbijedi sebi vječni pomen i trajanje. Stanica Keljanović dobi vijest da joj je sin Milić, Unamuno, ranjen u studentskim demonstracijama 1939. i pod stražom čuvan u bolnici. Stanica se zaputi pješke, preko Čakora, do Peći. Kad je vidjela teško ranjenog sina, čvrsto mu je stisnula ruku, i rekla: "Srećne ti rane, sine!" Dok su svi plakali, ona nije pustila suzu. No, Milić 22 februara 1942 pogibe u jurišu na Trešnjeviku. Drugovi ga mrtvog donijeli u Krajišta, u kuću Vulića. Stigla je i Stanica sa dvije kćerke. Prisutne Milićeve drugove pozdravila je riječima:
"Glava da Vam je zdravo, Milić pogibe"! Pretresla je Milićeve džepove, našla jedan metak, dobro ga zagledala i tiho rekla: "Neću da plačem... Evo vam ovaj metak da osvetite Milića"!

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=121752&datum=2007-10-21


(Kraj)




Desanka je Vukanić

Povodom feljtona "Hrabre Vasojevke" objavljenom u našem listu 20.10.2007. godine, našoj redakciji obratila se Beranka Ranka Dedović. Naime, u spisku "Hrabre Vasojevke" nalazile se i podaci tetke Ranke Dedović. U tekstu je objavljeno ime Desanka Miloša Vuković, a trebalo je da stoji Desanka Miloša Vukanić.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=122415&datum=2007-10-26

[drl]

Ima li neki istorijski dokaz za ovo?
Ima li što da se pročita o toj bitci?

u detalje onjasnjeno naseljavanje klimenta i brdjana po polimlju kad su asani odstupili s popovima. knjige od dasica o polimlju, narocito u 'nezaobilazno u istoriji crne gore'.

[Ćipur]

USPUT ZAPISANO: LIJEVA RIJEKA ISPOD KOMOVA

Lopate Vukovo rodno mjesto


U Lijevoj Rijeci je zapis o plemenu Vasojevići, o vremenu. Sve je pod vedrim nebom uzdignuto kao Komovi. Iznad je Bog i nebo, a dolje čovjek, zemlja i voda, ime i prezime. Sve traje i ne može nestati dok je ovog naroda i njegovog pamćenja. Tu na Lopatama odakle su neustrašivi junaci i četobaša Vuk Brajotić i Vuk Vujičić, koji su 1625. godine do nogu potukli Mahmut pašu Mahmutbegovića i Osman pašinu vojsku i tako ušli u istoriju svoga plemena i šire. O njima naš poznati pisac Mihailo Lalić kaže da su dva najveća junaka na Balkanu. Tu na Loptama je kolijevka Karadžića. Vuk Karadžić, tvorac srpskog jezika rodom je sa Lopata koji je posjećivao svoju postojbinu. Na spomeniku na Lopatama piše: "U znaku sjećanja na raseljavanje bratstva Karadžića 1650. godine, ovdje 12. aprila 1984. godine održan skup bratstva Karadžića, Petijevića, Divljan iz Lijeve Rijeke". U selu Lopate, iza brda Ivovika je izvor voda koji nosi ime Karadžića. Ovdje su Karadžići živjeli više od 160 godina, pa su morali pred turskom najezdom povući se prema Drobnjacima i dalje u Petnjicu kod Šavnika, gdje i sada žive. U podnožju Ivovika i sada se nalaze kućišta Karadžića. Ovdje je kažu Lopaćani, živjela Sena Karadžić, posljednja od najbližeg Vukovog roda. Umrla je 1943. godine. Njen grob se nalazi u Lopatama, Vuk i Maksim, Senin otac su od jednog korijena. Zbore pamtiše da je Vuk Karadžić posljednji put bio u Lopate 1860. godine. Tu se i danas vide ostaci njihovih kuća, zidina na jednoj zaravni okruženoj brdima. Svake godine Karadžići posjećuju rodno mjesto svojih predaka. Na Lopatama je i spomenik Milošu Markovu, neustrašivom junaku i četobaši iz 17. vijeka rodonačelniku Miloševića, o kome piše istorija i narodna pjesma kazuje da je bio neustrašiv borac i bio strah i trepet Turcima. O njemu, takođe, Mihailo Lalić u svojim romanima piše, da je Miloš Markov najveći junak koga su naše gore dale. U Grban Dolu, naspram Lopata je i kućište Vuka Brajotića. Iz Lopata je i knez Nikola Milošević, čija je Holmija kneževina Vasojevići bila pod zaštitom velike Pruske i Engleske. Stolovao je knez u Novom Pazaru. Imao svoj pečat, zastavu i grb. Ubijen je od strane Petra II Petrovića Njegoša. Dakle, veliki pjesnik ubio je svoga pobratima, kome je i pjesmu posvetio. Grob mu se nalazi u Zagracu blizu Danilovgrada. Na mjestu pogibije spomenik mu je podigla supruga Ruskinja da bi ga knjaz Danilo Petrović srušio do temelja kako bi se izgubio svaki trag o njegovoj pogibiji. Nijesu mogli izbrisati pamćenje naroda Vasojevića o tom događaju, koje i danas traje. O tom događaju prvi je oštro progovorio vojvoda Miljan Vukov kralju Nikoli: "Petrovići, Petrovići ubili ste nam knjaza..." piše u svojim memoarima Simo Popović. Na Lopatama rođen je i vojvoda Miljan Vukov, neustrašivi borac i četobaša, koji je objedinio Vasojeviće i vratio njegove granice u granicama Milutina kneza, baš kako piše u "Vasojevićkom zakonu od 12 točaka".
Istorija i vrijeme traju, ostaje zapis, slovo, spomen-obilježje. Odavde su mnogobrojne ličnosti Vasojevića. Traje istorija pod vedrim nebom, ispod Komova vasojevićkog Olimpa. Lijeva Rijeka je svjedok. Istorija, svjetlost koja sija prostorom Vasojevića i Crne Gore.
Ko dođe na Lopate vidjeće koliko je ovaj kraj napušten, zaboravljen, mnoge kuće su srušene, vide se zidine koje je prekrila drača, kazuju da se tu nekada živjelo, trajalo. Sada je sve drugačije. Putevi su urađeni kroz istorijsko i kulturno mjesto Lopate. Ima i novih kuća. Vraćaju se mnogi zavičaju, obnavljaju imanja, voćnjake. Ovdje, kažu, dobro rodi jabuka, kruška, šljiva, krompir i drugo povrće. Plodna je zemlja i dobro rodi sve što se zasije u njoj. Nadaju se prolaskom novog puta kroz Lijevu Rijeku prema Podgorici da će ovi krajevi oživjeti, dobiti drugačiju sliku. Eto, to je priča o Lopatama, istorijskom i kulturnom gnijezu Vasojevića. Njihovo trajanje i svjetlost.

R. DELETIĆ

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2006-11-08

[Mstislav]

Ovo dolje je rad Srbina Ilije Jelića za koga nema sumnje da je nastupao sa velikosrpskog stanovišta.
On je zapisao navodni Vasojevićki Zakon.
Koliko je on to istinito prenio i kolko je to stvarno Vasojevicki Zakon, pitanje je, jer pravi Vasojevićki yakon nije očuvan u pismenoj formi.
Interesantno, u prvoj "tocki" tog zakona je, da se ne kolju Vasojevici sa Srbima koje su zvali - Srbljaci.



=====================
piše: Ilija M. Jelić

Narodno predanje veli kako su vojvoda Simo (Lakić) i iguman Đurđevih Stupova Mojsije (Zečević) rešili da uspostave "stari zakon ", dodajući mu nove članove. Zakon se nije sačuvao u pismenom obliku. Njegove "točke " pamtile su se u usmenom predanju, i "glačane" godinama dobile jezgrovit oblik pravih poslovica i aforizama. Tako su se "zakoni, sudovi i stege" lakše pamtili, i s kolena na koleno prenosili. U uvodu knjige iz koje ćemo u nekoliko nastavaka preneti Vasojevićki zakon, dr Ilija Jelić objašnjava kako je, 1916, u dane okupacije, kad je neprijatelj svoje zakone i običaje stao uvoditi, to podsetilo Vasojeviće da se sete svog zakonodavstva. Od ognjišta do ognjišta, Jelić je, tačku po tačku, zapisivao i tako sklopio Zakon, koji niko nije znao u celosti. Uz 12 tačaka, zapisao je i komentare, "onako kako bi ih i sam zakonodavac dao" i delove bogatog vasojevićkog predanja koje se na pojedine tačke odnosi.

TOČKA PRVA

*1. Da se bespogovorno umire sva bratstva vasojevička i srbljačka. Ko ne bude oldžija, da bude nagondžija.

1. - Bespogovorni umir znači prinudno izmirenje koje je zajednica vršila silom svoga autoriteta, nasuprot dragovoljnom umiru koji je zavisio jedino od drage volje zakrvljenih strana. Prinudno mirenje naređivano je u slučajima kad bi se krvne zadevice pojedinih bratstava i njihovih članova toliko namnožile, da bi dozlogrdile plemenskoj zajednici, te bi se ova našla pobuđenom da putem poravnanja i preko izbranih sudova sve krvne razmirice umiri i privatno-pravna potraživanja izgladi. Takvo jedno mirenje izvršeno je u Vasojevićima u vremenu iz koga potiče ovaj zakonski propis. Kako se pak sam akt izmirenja vrši opisano je u našoj raspravi: Krvna osveta i umir u Crnoj Gori i Severnoj Arbaniji, Beograd 1926.

2. - Vasojevići su najveće crnogorsko-brdsko pleme, koje je nastanjeno u istočnom delu Crne Gore, u Lijevoj Rijeci i s obe strane Lima sve do reke Lješnice. O njihovom imenu i poreklu postoji narodno predanje...

...Predanja imaju zajednicko to što se veli da je Vaso imao još i četiri brata, Ozra, Pipa, Krasa i Ota, od kojih vode poreklo Ozrinići i Piperi, crnogorska plemena, i Krasnići i Hoti, severoarbanska plemena. Zato se svi oni rođače s Vasojevićima, jer veruju da vode poreklo od istog pretka.
Jedno je tačno: da su Vasojevići jedna porodica, jedno pleme, jedna krvna zajednica, koja ima svoju zajedničku slavu Svetog Arhanđela, zajedničku tradiciju o svojoj prošlosti, i koja pamti sve svoje pretke počev od glavnog rodonačelnika Vasa pa sve do današnjeg dana.

Od Nožice Vasojevići su se počeli pomerati postepeno ka istoku dokle nisu zahvatili celu limsku dolinu sve do reke Lješnice. Prilikom toga prodiranja oni su starosedeoce, kao Lužane, Bukumire, Macure, Španje i Latine, delom asimilovali, delom potisnuli, a delom potčinili, i svima nadenuli ime Srbljaci.
Nasuprot Vasojevićima, Srbljaci ne predstavljaju etničku celinu, jer oni nisu jedna porodica, jedno pleme, jedna krvna zajednica, već skup raznih rodova koji su se tokom vekova tako izmenili, da se danas za mnoge sigurno ne zna ko od koga vodi svoje poreklo. Otuda Srbljaci, uzeti kao celina, nemaju tradicije o svojoj prošlosti, jer nemaju zajedničkog pretka od kojega bi izvodili svoje zajedničko ime i poreklo.

U početku, kada su Vasojevići zauzeli limsku dolinu i potčinili starosedeoce, Srbljaci nisu imali ni svojih glavara niti ikakva učešća u opštim plemenskim poslovima, već su im Vasojevići i sudili i predstavljali ih i spolja i iznutra. Ali upornom borbom Srbljaci su počeli osvajati jedno po jedno zvanje, dokle nisu izvojevali svoje kmetove, bratstvene starešine, a docnije i pravo učešća na narodnim zborovima i skupštinama. No i pored tih zadobivenih prava, Srbljaci su kao manjina bili i ostali potišteni, zapostavljeni, jer ih Vasojevići nisu nikada hteli primiti u svoju sredinu kao ravnopravne članove, pošto su oduvek smatrali da su od njih nešto više i da se s njima ne mogu nikako izjednačiti.

Usled te dugotrajne borbe i međusobnog gloženja, beše se i kod jednih i kod drugih razvio toliki antigonizam, da je ta borba Srbljake ujedinila, i od njih, kao raznorodnih elemenata, stvorila jednu takvu celinu, da se oni danas mogu smatrati kao jedna zajednica koja ima iste misli, iste želje, iste osećaje.

Zbog toga oštrog razlikovanja koje je postojalo između Vasojevića i Srbljaka, zakonodavac je morao u ovome propisu da izrečno spomene i jedne i druge, te da bi se znalo da se on odnosi na sve Srbe bez razlike plemena i staleža, jer da je spomenuo samo Vasojeviće, onda se takav propis ne bi odnosio na Srbljake i obrnuto, pošto su to bila takoreći dva "posebna naroda", koja su se među sobom bitno razlikovala kako po svome duhu, karakteru i osećaju, tako i po drugim etničkim odlikama.


Fino piše Jelić da su Srbi i Vasojevići bili dva naroda, potpuno različita, koja se nijesu podnosila međusobno.
l

Jesm li ja jedini koji vidi razliku izmedju Luzana, Bukumira, Macura, Spanja i Latina(misle na katolike?) koji se onda zajedno zovu srbljacima i srba?

[FORMICA]

I odmah sljedeća rečenica.
Srbljaci ne predstavljaju etničku celinu, jer oni nisu jedna porodica, jedno pleme, jedna krvna zajednica, već skup raznih rodova koji su se tokom vekova tako izmenili, da se danas za mnoge sigurno ne zna ko od koga vodi svoje poreklo. Otuda Srbljaci, uzeti kao celina, nemaju tradicije o svojoj prošlosti, jer nemaju zajedničkog pretka od kojega bi izvodili svoje zajedničko ime i poreklo.

[sparco]

ima li ko kakvu pricu o cuvenoj vukani od koje su vukanici ponikli kao i deletici culafici, i bog zna ko sve ne ? cuvena harambasa cerka vuka delije, koja je vele sjekla turke ka ipojedan momak ?

[Mstislav]

I odmah sljedeća rečenica.
Srbljaci ne predstavljaju etničku celinu, jer oni nisu jedna porodica, jedno pleme, jedna krvna zajednica, već skup raznih rodova koji su se tokom vekova tako izmenili, da se danas za mnoge sigurno ne zna ko od koga vodi svoje poreklo. Otuda Srbljaci, uzeti kao celina, nemaju tradicije o svojoj prošlosti, jer nemaju zajedničkog pretka od kojega bi izvodili svoje zajedničko ime i poreklo.

Da, i sta sad to znaci?
To ih automatski ne smjestava u srbe.
Jer ako su ta plemena ili ti narodi srbi onda je pola crne gore srpsko.