Liberalni savez Crne Gore je instruiran od inostranih centara moći i izazvao je nepovratan nacionalni, kulturni i duhovni razdor u pravoslavnoj populaciji na teritoriji Crne Gore. Ideologija Liberalnog saveza svojevrsna je sinteza njemačke nacional-socijalističke ideologije i ideologije Komunističke partije Jugoslavije iz međuratnog perioda. Radi se o modelu totalitarne partije, koja je sebe deklarativno promovisala demokratsko-liberalnom partijom, a koja je po svom suštinskom smislu težila stvaranju totalitarnog društva u kome bi srpska nacionalna svijest bila definitivno i trajno eliminisana sa ovih prostora, a pravoslavlje kao naše vjersko, kulturno i duhovno ishodište konačno odstranjeno s ciljem da se Crna Gora iz istočno-pravoslavnog duhovnog miljea prevede u zapadni, rimokatolički duhovni i kulturološki obrazac, kaže povodom dvadesetogodišnjice osnivanja Liberalnog saveza član Srpskog nacionalnog savjeta, profesor istorije Predrag Vukić.
- Gospodine Vukiću, šta po vašem mišljenju čini suštinu ideologije Liberalnog saveza?
- Suština ideologije Liberalnog saveza je stvaranje totalitarne države, u kojoj bi državni aparat kontrolisao sve forme društvenog života, politiku, privredu, kulturu, čak i sport. Njihov cilj nije promocija ljudskih i građanskih prava, nije demokratizacija crnogorskog društva. Takva totalitarne država bi poslužila kao okvir za konačnu eliminaciju srpskog nacionalnog identiteta u Crnoj Gori. Kult crnogorske države, obogotvorenje države kao idola, kao izvora i smisla življenja – to je, ustvari, suština ideologije Liberalnog saveza. Liberali su željeli da formiraju takav društveni sistem u kome bi državna administracija, Liberalni savez kao hipotetički vladajuća partija i državna bezbjednost srasli u jedinstveni sistem. U takvom društvu ne bi bilo ni minimalnih sloboda niti građanskih i ljudskih prava za one koji drugačije misle, pogotovo ne za Srbe. Prema tome, samo ime Liberalni savez, s obzirom na stvarne ciljeve ove partije, nije adekvatno. Ono kamuflira njihove suštinske ciljeve. Lovac na naciste Simon Vizental u djelu „Draeda, ne osveta”, koja je na srpskom jeziku publikova-na 1991. godine, kaže da su austrijski nacisti nakon restauracije Republike Austrije 1955. godine formirali neonacističku partiju. I znate li kako je ona ime nosila? Zvala se Liberalna partija Austrije. Dakle, ovdje se po mom mišljenju radi o jednom ideološkom konceptu čiji su nosioci htjeli da totalitarnost socijalističkog društvenog poretka zamijene novim totalitarnim konceptom, koji bi ustvari bio spoj njemačkog nacional-socijalizma i crnogorskog boljševizma.
KOSOVSKI ILI KULT CETINJA
Kako, s obzirom na istorijski kult Cetinja i stare Crne Gore, objašnjavate činjenicu da je jedna takva ideologija naišla na plebiscitarnu podršku cetinjskog stanovništva? Da li je to nesaglasje dokaz da je taj kult u stvari velika srpska obmana, ili je nešto drugo u pitanju?
- Kult Cetinja je zaista, poslije kosovskog kulta, bio nesumnjivo dugo vremena najsnažniji kult u srpskoj kulturi i duhovnosti. Po mom ličnom mišljenju, taj kult je velika obmana i zabluda čitavog niza generacija u srpskom narodu. Zaista veličanstvene duhovne karakteristike Svetog Petra Cetinjskog i vladike Rada, a i drugih velikana, nekritički su prenošene i pripisivane cjelokupnoj cetinjskoj populaciji, koja takve visoke duhovne domete uopšte nije imala, ni u to vrijeme a kamoli danas. Osim toga, bez obzira na mit o Cetinju kao navodnoj srpskoj Sparti, mi zaboravljamo da je uloga Cetinja od Božićnog ustanka 1919. do danas na srpskoj nacionalnoj sceni izrazito dezintegrativna. Ne zaboravimo da je Božićni ustanak planuo upravo u Katunskoj nahiji i da je u cetinjskoj okolini imao najveći broj pristalica. Ne zaboravimo da je Cetinje u Drugom svjetskom ratu dalo 49 narodnih heroja socijalističke revolucije, koji su se, htio to neko priznati ili ne, borili i za eliminaciju srpske nacionalne svijesti u Crnoj Gori i za promovisanje crnogorske nacionalne doktrine. Ne zaboravimo da je Cetinje od 1990. godine središte antisrpske histerije. Prema tome, Cetinje je već punih 90 godina epicentar militantne srbofobije na ovim prostorima. Imajući u vidu takvo političko i istorijsko nasleđe Cetinja, bilo je za očekivati da upravo ovaj grad postane središte antisrpske ideologije. Morao bih isto tako da naglasim i da se školovani, obrazovaniji dio Cetinjana, koji je imao srpsku nacionalnu svijest, nepovratno i trajno iseljavao iz Cetinja od 1945. godine na ovamo. Primjera radi, moj predmetni profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu dr Mihailo Vojvodić, koji mi je predavao opštu istoriju novog vijeka, rođeni je Cetinjanin, ali on sa duhom cetinjske srbofobije nema ništa zajedničko, ili, recimo, pokojni dr Branko Petranović, koji mi je na studijama predavao istoriju Jugoslavije, takođe je rođen na Cetinju, ali ni on nikad nije sledovao duh cetinjske srbofobije. Mogao bih nabrojati još mnoge ljude koji su rodom Cetinjani, a ostvarili su značajnu naučnu,umjetničku ili kulturnu afirmaciju u Beogradu ili širom meridijana. Takvi ljudi su se trajno raselili sa Cetinja, a Cetinje je naselio radničko-seljački plebs iz Katunske i Riječke nahije, uglavnom neobrazovan ili poluobrazovan polusvijet, koji je poslužio kao podesan amalgam za stvaranje nove nacije, novog identiteta.
- O onome što suštinski jeste jedna partija ne govore samo izjave, intervjui i ukupno javno ponašanje njenih čelnika, već i ponašanje njenih pristalica. Kao rođeni Cetinjanin, kakve zaključke o Liberalnom savezu izvlačite iz ponašanja vaših sugrađana, koji su u isto vrijeme bili i pristalice partije Liberalnog saveza u proteklih 20 godina?
- Suština ideologije Liberalnog saveza ne može biti shvaćena ukoliko čovjek nije živio na Cetinju i imao neposredan kontakt sa pristalicama te partije. Ne zaboravimo, iako je rukovodstvo Liberalnog saveza težilo da postane uticajna politička partija na nivou cjelokupne Crne Gore, njima to nije pošlo za rukom. Oni su do kraja ostali lokalistička, u suštini katunsko-cetinjska partija. Prema tome, samo u kontaktu sa njihovim članstvom i simpatizerima čovjek je mogao da shvati šta liberali u stvari žele. Vi to ne možete shvatiti čitajući njihove partijske dokumente i programska načela, koja su frizirana za neuke i lakovjerne. Dakle, ne samo za Liberalni savez, nego za svaku političku partiju, ukoliko želite utvrditi njene realne ciljeve, morate imati kontakt sa članovima te partije. U protivnom, naći ćete se na stranputici i nećete spoznati istinu. Liberalni savez je okupljao neobrazovanu ili poluobrazovanu omladinu i regrutovao socijalni polusvijet u svoje redove. Razumije se, nije svaki član Liberalnog saveza pripadao tom sloju, pogotovo ne van Cetinja, ali kada je o samom Cetinju riječ, zaista velik broj sledbenika te partije bili su nezaposleni mladi ljudi bez visoke stručne spreme, bez stabilnih izvora prihoda, mnogi i bez porodice. To su bili ljudi koji su godine potrošili učestvujući na mitinzima Liberalnog saveza i na kraju su iskorišćeni i zaboravljeni od sopstvenog rukovodstva. Ova partija se, dakle, u značajnoj mjeri oslanjala upravo na svijet ulice, ili, kako se to kaže, lumpen-proleterijata. Taj segment društva je bilo najlakše regrutovati, iskoristiti i potkupiti, a potom ga usmjeriti protiv klira Srpske pravoslavne crkve na Cetinju. Međutim, takva strategija na kraju se završila neumitnim neuspjehom.
Stiče se utisak da dok je vodio izrazitu antisrpsku politiku, zasnovanu na cetinjsko-katunskom populizmu, Liberalni savez je bio za ovdašnje prilike moćna politička partija. Čim je njegovo rukovodstvo napravilo blagi otklon od takvog kursa, doživio je politički debakl. Kako to objašnjavate?
- Vrlo jednostavno. Divlja i bezgranična mržnja prema Srbima u Crnoj Gori, ali i na Balkanu uopšte, bila je osnovni i jedini ideološki objedinitelj članova Liberalnog saveza. Osim određenih materijalnih benefita, koje su pojedini članovi Liberalnog saveza ostvarivali zahvaljujući takvom angažmanu, srbofobija je bila jedini pokretač i integrativni faktor koji je objedinjavao liberale. Čim je rukovodstvo Liberalnog saveza, makar deklarativno, počelo da napušta radikalnu antisrpsku retoriku, mnogi sledbenici više nisu mogli da se prepoznaju u toj i takvoj organizaciji. U stvari, dobar broj članova Liberalnog saveza nikad nije mogao psihološki da shvati da u Crnoj Gori postoje Srbi kao narod i da je sasvim prirodno i logično praviti koalicije sa srpskim strankama, pa zašto da ne i Vladu Crne Gore u kojoj bi Srbi bili zastupljeni. Za mnogo članova Liberalnog saveza takva mogućnost je bila zastrašujuća i apsolutno neprihvatljiva. Kada je dosta njih njih osjetilo da je moguće stvaranje koalicije Liberalnog saveza i onih stranaka koje su se zalagale za opstanak savezne države prelazili su u DPS ili SDP, koji su upravo tada antisrpski barjak jednostavno preuzeli iz ruku liberala.
Bookmarks