Crnogorsko pleme Banjani

[Ćipur]

Željko Vukmirović: Banjani, najmlađe crnogorsko pleme


O braći, kršima i dolovima


Sa jedne prenke, nedaleko od raskrsnice na putu za Trebinje, baš tamo gdje na putokazu piše Velimlje, sve naprijed, pa i lijevo i desno, pripada teritoriji Crne Gore pod nazivom Banjani. To prostranstvo broji 380 kvadratnih kilometara zapadno od Nikšića. U istorijskim spisima prvi put se pominje 1319. godine. Banjani su Crnoj Gori prisajedinjeni 1878. godine na Berlinskom kongresu. Prema tome, najmlađe su crnogorsko pleme

Čini se da točkovi automobila baš lagano ''grabe'' prelazeći preko starog i od mnogih snjegova oštećenog asfalta na putu koji vodi k Banjanima. Oštar planinski vazduh priziva skoru promjenu i pretpostavke o novom snijegu se završavaju tipom – iz jedan u jedan. Ipak, bar još za malo, sunce ostavlja prostora za jedan drugačiji pogled.
I priča može da počne.
Sve do početka šezdesetih godina prošlog vijeka na teritoriji današnjih Banjana postojala je opština Banjsko – vučedolska, koja je brojila čak 14 hiljada žitelja. Danas, pak, od tog broja na teritoriji u okruženju brda Gradina, Vardar, Golo brdo i Zaljuta, te pogledom na planine Bratogošt, Njegoš i Somina, malo je ostalo.
Raseljenje nije zaobišlo ni ovaj dio Crne Gore.
No, ostalo je da se zna, i to za vazda – ko je, gdje i odakle.
O tome, u društvu Rada Filipova Pejovića, jednog od malobrojnijih ovdašnjih autora bratstveničkih rodoslova i pisca knjige ''Erakovići u Banjanima''.
''Rođen sam i odrastao u selu Cerovica koja je, naravno bez prava na dvoumljenje, ime dobila po cerovoj šumi koja je okružuje. Ipak, to bogatstvo podrazumjeva tek drva za ogrjev i spremanje lista za stoku, te i nema neku važniju upotrebu. Selo Cerovica se nalazi na ispod 800 metara nadmorske visine i klima je nešto povoljnija. Uspijevaju sve žitarice. I kukuruz i pšenica, ječam, raž, ovas... krompir, skoro sve vrste zeleni i svekolikog voća, posebno onog divlje-prirodnog, kao što je drenjina, šipurak, gloginja, trnjina, jagoda...''
Prvo zastajanje, u jedinoj banjskoj varoši Velimlju, Rade koristi da pokaže tamošnju seosku bistijernu zvanu Vladičina voda, spomen obilježje žrtvama fašizma iz Drugog svjetskog rata i tri biste narodnih heroja Mila Kilibarde, Sava Erakovića Strahinje i Vasilja Koprivice.
A onda, kako se pogled otima i prelazi preko brdsko planinskog horizonta, samo kratko dodaje:
''Ma, samo ti se čini da od ovih krša čovjek ne može ni kosom da mane ali, ima tu i lijepih dolova. I za seljaka koji radi na zemlji ovdje ima dosta posla. Vazda se ovdje držala stoka, i goveda i ovce. I vazda je bilo da se prodaje i meso i vuna.''
Tu negdje, u priči o hrani, odvojila se po koja riječ i za ovdašnji kačamak, čuvenu krtolu i posebni sir zvani ''prljo'', onaj slani, tvrdi, spravljen u obliku malih oblutaka, kao stvoren za mezu uz po koju kap ''konavaoke'' (rakija iz Konavla koja je nekada bila neizostavno piće na banjskim trpezama – nap.a).
Tek, vrijeme je i da se kaže o svakom bratstvu ponešto.
Prema ovdašnjem uvjerenju bratstvo Koprivica je najbrojnije i za njih važi priča da ih u Banjanima i po svijetu ima bar 8.000 muških i ženskih glava. Ovdje su naseljeni u selima Renovac, Čista Vlaka, Crni Kuk, Brekovac, Šake...
Najveće selo koje naseljava bratstvo Miljanića je Dubočke. A i Muževice, naravno. Od ovih Miljanića potiče i serdar Đoko Radov Banjanin.
Selo Tupan, Gornji i Donji, naseljavaju Kilibarde, Erakovići, Sarići, Bakoči... U selima Dolovi i Dukat, takođe, postoje kuće Kilibarda i Erakovića.
Selo Riječani pripada porodicama Andrijaševića, Kilibarda, Nikolića.
U selu Cerovica žive Pejovići, porijeklom od Erakovića, potomci kapetana Ćetka Pejova, po kojem su kasnije uzeli prezime Pejović. U Cerovici žive još i pripadnici bratstva Elezovića i Ognjenovića.
Selo Prigradina pripada bratstvima Matovića, Mićovića i Krušića.
U selu Rusenovići žive uglavnom Ognjenovići.
Pod planinom Somina su Orbovići, Tomaševići, Đurkovići, Sarići i Mujičići, od kojih potiče i banjski serdar Todor.
U selu Macavare i danas žive pripadnici bratstva Mirkovića i Perovića.
U selu Dubočke, osim pomenutih Miljanića, ima i Milovića. A ima i Krš Milovića, da se zna.
Klenak naseljavaju Baćovići, od kojih potiču jedine ovdašnje vojvode, Jovan, Maksim i Simo. U ovom selu žive Komnenovići za koje važi da su jedno od najstarijih banjskih bratstava. Tu su još Lučići, Antovići, Tomaševići i Zečevići. Iz ovog sela potiču i Đurkovići, te od njih i doktor Živko Đurković, autor knjige ''Klenčani''.
U selu Podljut su Bijelovići, Milovići, Radojevići i po jedna kuća Đurkovića i Elezovića.
U selu Petrovići i okolnim zaseocima žive Mrkajići, Pejovići, Vasiljevići, Kneževići, Popovići, Janičići. U blizini ovog sela nalazi se i, sada već čuveno, arheološko nalazište Crvena Stijena.
U Velimlju – Papići i Radojevići. I bar poneka kuća od svih banjskih bratstava. Plus, doseljenici.
Svakako, zastajkivanje na ovom mjestu podrazumjeva i obilazak spomenika, najprije onom koji pripada spomenu na Stevana Pavlova Kilibardu, koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu, u bici kod Verdena, kao narednik 10. artiljerijskog puka američke vojske i jedinom čovjeku s područja bivše Jugoslavije koji je bio nosilac ratnog ordena Čeličnog krsta. Do tog spomenika je i onaj podignut Kilibardama koje je 1918. godine zvjerski pobio austrougraski okupator.
A onda i pogled na drugu stranu, prema velikoj zgradi smještenoj u okrilje brda, Osnovnoj školi ''Rade Perović'' te bolnici ''Dr Niko Miljanić'', nazvanoj po banjskom ljekaru čiji je otac Petar bio osnivač bolnice ''Danilo I'' na Cetinju.
Na kraju, jedini zaključak koji se nameće je da o ovdašnjim bratstvima, te predjelima od krša i dolova - uvijek ima još nešto da se kaže.
Zato, do prve sljedeće prilike...

[Ljuban]

Ako su Banjani Crnogorci zašto se tako nisu i nazivali prije pripajanja tih krajeva Crnoj Gori.?Ima li pomena Crnogoraca u Banjanima prije 1878 ?

[Ćipur]

Pavle Kapetanić, rođen u Argentini 1924. g. ponovo u Crnoj Gori (jul 2005.)

PAVLE KAPETANIĆ PO DRUGI PUT U ZEMLJI PREDAKA



Elegantni osamdesetogodišnjak upozorava nas na početku razgovora:
"Malo sporije zborim".
Koristi stare izraze koje su mnogi u Crnoj Gori zaboravili. A kad zaškripi potpomogne se ponekom - španskom rijecju.
"Moj otac je otišao 1907. iz Banjana, gdje im je već tjesno bilo živjet, bilo ih je mnogo u porodici, malo mjesto, siromašno. Otišao je kao i puno naših da traži mjesto u svijet gdje bi mogao bolje živjet i imati buducnost, a i da pomogne svoje koje ostavlja odje u Crnu Goru. Kad je otišo tamo radio je na željeznicku prugu, postavljao šine, sa isto jednim Kapetinicem koji je tamo otišao par godina ranije".
Pavle Kapetinić, prvi Crnogorac koji je davne 1924. rođen u La Montenegrini, koloniji crnogorskih doseljenika u argentinskoj provinciji Ćako, nalazi se ovih dana u Crnoj Gori. U zemlju predaka došao je povodom objavljivanja knjige La Montenegrina, u kojoj je opisan nastanak pomenute kolonije.
Sa njim je stigla i grupa potomaka Crnogoraca koji su se pocetkom prošlog vijeka odselili u Argentinu. Medu njima je i autorka knjige Katalina Milović.
Sa Pavlovim ocem Markom Kapetinićem u Argentini su se obreli i njegov stric Petar Kapetinić i Mitar Milović. Nakon nekoliko godina rada na željeznici zaposlili su se na velikom rancu: "Oni su kod gospodina koji se zvao Nikolas Ambosijus, još se sjecam njega pošto su ga uvijek spominjali kao dobrog covjeka, radili tri godine na njegovom rancu i bili su mu desna ruka", prica Pavle.
Za to vrijeme grupa Crnogoraca naselila se u provinciji Ćako. Tamo su poceli da gaje pamuk.
"Otuda su im pisali da su doznali da se u Ćaku mora ići da se naseli, da država dava zemlju da rade kad bi se oni tamo doselili. Kad su naši to doznali, odma su otišli tamo. Nijesu znali kakva je ta zemlja, kakva je tamo klima i kakav narod i ima li ga uopšte".
Bila je to nepristupacna i neistražena teritorija, kilometrima udaljena od najbližeg naseljenog mjesta. Uz pomoc vodica, jedne Indijanke koja je poznavala teritoriju, na konjima su se probijali kroz šume i visoku travu.
"Pričali su da ih je Indijanka dovela do jednog mjesta i rekla da je tu dobro. Zatim se okrenula i otišla u šumu. Prvu noć oni su morali izgraditi nešto oko sebe da se zaštite, pošto su čuli da je tu bilo nekih zmija te lete i drugijeh fantastičkih živina. A oni su imali svoj vincester, tako da je po jedan stražario a ostali su spavali uz vatru koju su priždili na sredini. Ogradili su se granama, jer su citali da postoji neka grand beštija koja kad vidi vatru sve pogazi i pobije. To naravno nije bilo istina, ali jeste da je bilo puno zmija od svake vrste", kaže Pavle.
Ubrzo su poceli da oplemenjuju divljinu u koju su došli. Gradili su kuce od drveca, zemlje i slame, poceli su obradivati zemlju, saditi pamuk. Jedine komšije bili su im Indijanci.
To je bilo 1917. kada su se oni tu naselili. Pismima su poceli i druge da zovu, a ubrzo su im se pridružila i ona cetvorica koja su im i rekla za ovu zemlju. Nakon nekoliko godina poceli su da prodaju pamuk. Prilikom prve prodaje kupac je uzeo pamuk i pobjegao, nije im platio. Ali vremenom su se izvještili. Radom su išli naprijed, sami su gradili puteve po šumama, da bi bolje mogli doc do grada i mogli prodat robu. Mesa im nije falilo, jer je tamo bilo svake vrste divljaci i sve je to mirno bilo, divljac je prilazila kucama, pa je lako bilo i uloviti. Išli su u grad za so, caj, paštu, raznu robu... Grad je sada daleko 36 kilometara, a onda po šumama bilo je i 40 kilometara. Išli su jedan pješke, a jedan na konja. Prvo izade onaj pješke, koji je krenuo sat prije, onda ga onaj na konja stigne i prestigne, i onda ostavi konja dok ovaj dode, a on ide pješke".
I tako sve do 1923, muka i rad. Tada je Pavlov otac, koji je imao 45 godina i bio najstariji, rekao ostalima da više ne ide tako. Sve sami muškarci. I pala je odluka - moraju se ženiti. Dogovorili su se da Marko ode u Crnu Goru i isprosi djevojke za sebe i brata Petra.
"Došao je opet u Crnu Goru, otišao je kod Vujacica i isprosio moju mamu, za mog strica Petra isprosio je Jovanu iz Pejovica. I onda su se vrnuli u Caku. Mama nam je pricala poslije - mjesec dana su putovali brodom iz Italije do Buenos Ajresa, pa opet otole 900 kilometara do Caka teretnim vozom. Kad su došli blizu mjesta gdje su se naselili, gdje završava pruga, uzeli su u kiriju dva automobila - "forda". I onda su njima išli. Ovi koji su ostali vec su znali da ce doc i cekali su ih. Kaže mama, kad su došli u ono mjesto blizu vidu sa obje strane Indijanaca, okitili se i igraju a naši pored njih pucaju. Bože moj kud sam došla, pomislila je?".
Sljedece godine rodio se Pavle. "Poslije toga i strina Jovana je dobila dijete nakon dvije godine. Onda su se i ostali ženili. Poslije su došli i drugi. Striko Ðuro sa ženom i dvoje dece. Vremenom ju tu postala velika kolonija. Jedan je zvao jednoga i pomogao mu, kad je ovaj malo omoca zvao je drugoga. Tako da je u najboljem vremenu u La Montenegrini bilo oko 70 familija".
Prisjeca se Pavle ranog djetinjstva:
"Vazda su tamo kad god bi se skupili pricali o Crnoj Gori, pjevali smo naše pjesme, kad smo išli da radimo na polje i kad smo se uvece vracali pjevali smo pjesme, jedni sa jedne strane pocinjali, drugi sa druge odgovarali. Nedeljom ili kojim praznikom kad smo se okupljali vazda smo igradli crnogorsko i pjevali naše pjesme".
U međuvremenu, u La Montenegrini su osnovani klub, crkva i trogodišnja škola.
Mi smo samo govorili crnogorski, tek kad smo krenuli u školu poceli smo da ucimo španski. Došao je jedan ucitelj kod nas u La Montenegrinu i tamo smo, mi prvo troje djece koji smo stasali za školu, završili prva ti razreda. Kasnije smo pošli u grad Esperanca, 800 kilometara daleko od našeg mjesta. Uveli su nas u cetvrti razred. Nakon 15 dana su nam rekli:
Vidite, vi sve drugo znate bolje no drugi u četvrtom razredu, iako ste malo slabi u španskom jeziku, pa ćemo vas mi staviti u peti razred, pošto vi ovdje gubite vrijeme. I na svršetku godine jedan od nas, sin Dušana Svorcana, je bio najbolji u tom petom razredu. Vremenom on je postao doktor medicine, sin Buratovica je bio farmaceut, a ja sam postao građevinski inženjer".
Nakon završene škole i njih je, kao i vecinu djece rodene u La Montenegrini, put za poslom i boljim životom vodio širom Argentine. Pavle vec 53 godine živi u velikom industrijskom gradu u centru provincije Buenos Ajres, koji se zove Olavarija. Sa ženom Dalijom ima "sedmero djece, dvoje muško i petero žensko i imamo vec 13 unucadi. Jedan sin je inženjer kao i ja, najmanji sin je hirurg radi u Buenos Ajresu u velikom njemackom hospitalu", ponosno pripovijeda Pavle.
"Mi njima vazda govorimo o Crnoj Gori, imam neke unuke koji su počeli učit nešto crnogorski. Ðeca nijesu imali prilike da nauce. Ja sam bio vazda u rabotama, a moja žena nije govorila naški i onda nam nije lako bilo ucit decu. Sada kad imamo malo vremena i ona više zna crnogorski, deca ne, ali unucad su pocela nešto da uce i sve ih više to interesuje".
Zahvaljujuci đeci ostvario je san da posjeti svoju đedovinu. "Prvi put sam došao u Crnu Goru ima cetiri godine. Kad smo ja i gospoda slavili 50 godina braka, onda su nam naša djeca darovali karte da poznamo ono mjesto kojeg su se naši vazda sjećali", po prvi put Pavle za kratko prekida govor.
"I čeznuli cjeli život za svoje mjesto i za svojom rodbinom. Oni su vazda pisali rodbini u Crnoj Gori, ali nijesu lako dolazila pisma i odgovori na njih, nekad je po tri mjeseca i više pismo putovalo. A odgovori su putovali i po godinu dana. A vazda se to cekalo i o tome govorilo. Još se sjecam kad je moja majka govorila o svojoj kuci, o svom dolu, otac isto o svom mjestu, o komšijama. Oni su se stalno toga sjecali, to je nama ostalo i sada kada idemo i gledamo to ne možemo nego prosut suze, jer oni nijesu imali srecu da to ponovo vide".
Pavle kaže da je u Crnoj Gori vidan napredak od njegove prošle posjete: "Sada je još ljepše, ima više automobila, viđu da svako djete ima i mobilni telefon, a to nije malo. Istina, ođe je bio rat i velika nesreća pa nije lako opet izać iz toga. Gledajući prirodu, istina u ovom momentu sve je zeleno i fino, sve nam izgleda prelijepo. A kad neko Crnu Goru gleda s očima od osjećaja baš mu je vazda lijepa".

Predrag NIKOLIĆ - "Monitor"

[Ćipur]

Vlado Gojnić: IZ ISTORIJE CRNOGORSKOG ISELjENIŠTVA


Američki heroj iz Banjana


Jedini vojnik sa prostora negdašnje Jugoslavije koji je u Prvom svjetskom ratu dobio najveće američko vojno odlikovanje i postao američki heroj, bio je Stevan Kilibarda, iz sela Tupan, u Banjanima. Visoko američko odlikovanje porodici je uručeno 1937. godine.
Joko Mešterović, iz okoline Tivta, dobio je američku Medalju za hrabrost. Joko Steva Šutova Leković, iz Godinje u Crmnici, je bio oficir u američkoj vojsci. Borio se na Verdenu u Francuskoj protiv njemačke vojne sile. Na grobnici crnogorskog iseljenika i američkog dobrovoljca u Prvom svjetskom ratu Milije Vojvodića, Moračanina, u gradu Kenetu, nalazi se bronzani vijenac američkog predsjednika Niksona, na kojem piše: «On je ratovao za Ameriku 1917. g.»

SVI U DOBROVOLjCE

U sastavu američke vojske na francuskom i drugim ratištima bilo je mnogo crnogorskih iseljenika-dobrovoljaca. Navodimo imena jednog broja: Ilija Spasojev Vukčević, zvani Mrko, koji je kao američki vojnik na Verdenu bio teško ranjen – ostao je bez oka. Teško je bio ranjen i Blažo Nikov Gojnić. Ostao je teški invalid. Jovan Stevov Vučković, rođen 1900. na Njegušima, bio je dobrovoljac u američkoj vojsci. Na Verdenu je teško ranjen 1916. Mitar Markov Dapčević, iz Brajića, Vukoman, Vuk Janković iz Grbovice dronjačke, Đuro Filipov Dapčević, Ilija Vukalov Jovičić i njegov brat Đuto, zatim Đuro Vukov Martinović, Niko Dumov Martinović, Mitar Gašov Martinović, Risto Batrićev Popović, Đuro Krstov Raičković, Boško Markov Stojanović, Niko Perov Šćepanović, Mitar Vukićević i drugi.
Hroničari iz Prvog svjetskog rata u Americi su zabilježili da su se braća i rođaci, prilikom upisivanja u dobrovoljce dogovarali koji od njih će ići u crnogorsku, a koji u američku vojsku, jer je neprijatelj bio isti. Želja im je bila da bar jedan od njih ostane živ.
I u Drugom svjetskom ratu crnogorski iseljenici su se borili kao dobrovoljci u američkoj vojsci protiv njemačke vojske u Francuskoj i Italiji i protiv Japana na Dalekom istoku. Iseljenik Stojan Pavića Perova Vukčević sa engleskim i američkim oficirima spustio se padobranom u Bosnu i priključio jedinicama narodnooslobodilačke vojske. U američkoj vojsci je bio Savo Radulović, poznati američki slikar, zatim Vladimir Šarčević, koji se američkoj vojsci priključio u Italiji. Ljubo Ilijin Vukmanović iz Kalifornije, u sastavu američke vojske ratovao je protiv Japanaca na Dalekom istoku, na Okinavi, gdje se istakao hrabrošću i dobio visoka američka odlikovanja.
Dobrovoljac je bio i Nikola Kovačević, koji je sa grupom iseljenika iz Kanade krenuo brodom u Evropu. Bilo se javilo mnogo iseljenika – dobrovoljaca! Prvu selekciju su vršili sami iseljenici, a drugu engleska komanda koja je željela da dobrovoljce dobro obučio kao padobrance. Brod je na Atlantiku potopila njemačka podmornica, a Nikola je bio teško ranjen.
Crnogorski iseljenici dobrovoljci u američkoj vojsci u Prvom i Drugom svjetskom ratu pokazali su veliku hrabrost. To su svijetli primjeri borbe crnogorskih iseljenika u Americi.
Nijesu svi željeli da rade pod zemljom. Bježali su od rudokopa kao od nečeg strašnog. Nadali su se da će negdje na prostranom američkom kontinentu pronaći neki lakši, unosniji posao, a možda postati bogati. Neki su danima lutali udaljenim još neispitanim američkim prostranstvima u nadi da će pronaći zlato, dokopati se naftonosnih polja ili plodnog zemljišta na kojem bi podigli farmu. Od alata su imali samo čekić, kojim su razbijali stijene, dok im je o ramenu visila torba sa nešto hrane i obavezno – puška. Kretali su se u malim grupama, ponekad i usamljeni.

CRNOGORCI STIGLI MEĐU PRVIMA

Među prvim evropskim doseljenicima na bijela prostranstva Aljaske stigli su Crnogorci. Istorijat evropskog iseljeništva na ovaj najsjeverniji dio američkog kontinenta vezan je za ime neustrašivog Jovana Džona Hajdukovića, iz crmničkog sela Podgor. Za njega se govorilo da je nekrunisani kralj nepoznate Aljaske. Pored njega se pominje i njegov brat od strica Milo koji ga je finansijski pomagao a kasnije u Ferbansku osnovao koloniju crnogorskih iseljenika. Za život Hajdukovića na Aljasci danas se prepričavaju legende. Poznata američka novinarka Džudi Ferguson o tome je napisala knjigu koju je nazvala ''Paralelne sudbine''. To je u stvari istorija Aljaske, a glavni junaci su Jovan Hajduković i njegov brat od strica Milo, nekad najbogatiji čovjek ove prostrane ''bijele zemlje.''
Treba podsjetiti da je Aljaska bila drugi dom mnogim Crnogorcima: Dapčevićima, Stijepovićima, Radovićima, Lazarevićima, Lakićevićima, Gregovićima, Pekovićima, Vojvodićima, Mihaljevićima, Ilićima i mnogima drugima koji su tu došli najvjerovatnije tražeći zlato i druge plemenite rude. Savo Dapčević je čuo da je na Aljasci pronađeno zlato. Sa još nekoliko Crnogoraca napustio je rudnik bakra u Bjutu i krenuo na sjever. Stigao je na Aljasku i tamo ostao. Počeo je novi život u dalekoj, surovoj i rijetko naseljenoj prostranoj zemlji na krajnjem sjeveru američkog kontinenta. Rad u rudnicima bio je najteži. Nije se imalo više gdje. Tamo se moralo ostati. Stigli su i drugi Dapčevići. U gradu Sitki Ivan Dapčević je postao gradonačelnik.
Iako su radili najteže poslove u rudnicima mnogi su željeli da se sa ušteđevinom što prije vrate među svoje u Crnu Goru. Mnogima se ta želja nije ispunila, pa su se tvrdili da sebi i svojoj porodici kupe ili sagrade kuću, ljepšu nego u starom kraju, da imaju svoj dom, svoj krov nad glavom, i da ih to podsjeća na zavičaj. U tome su često uspijevali.

SJEĆANJE NA ZAVIČAJ

Kad bi podigli ili kupili kuću, nastojali su da od nje stvore topli porodični dom, da bude kao u njihovom zavičaju u Crmnici, Katunskoj nahiji, u Paštrovićima ili Grblju, da bi imali gdje da dočekaju prijatelje, rođake i komšije, ali i prijatelje ''prave'' Amerikance. Bilo je tu ognjište, ponegdje odžaklija, prostrano dvorište sa mnogim elementima iz starog kraja. U najvećoj prostorji u kući o klin su obavezno visile gusle, oružje, odlikovanja, po zidovima fotografije Njegoša, kralja Nikole, Marka Miljanova i drugih ličnosti iz crnogorske istorije, zatim Sv. Vasilije Ostroškog, Sv. Nikole, Sv. Petra Cetinjskog, pa Lovćena, Cetinja, Ostroga, Ctinjskog manastira. Oko kuće obavezno bašta. Gajili su povrće: kupus, raštan, krompir, luk i drugo. Neki su sijali kukuruz, ječam, pšenicu i držali stoku: ovce, goveda, svinje i farme kokošaka.
Najdosljednije su običaje održavali kad su svadbe, krsne slave, proslave rođendana, Božića, Vaskrsa i kada neko umre.
Evo jednog primjera kako su se još krajem XIX i početkom XX vijeka naši ljudi u Americi održavali običaje. Četiri brata Ćupića, iz Zagarača: Vidak Vukotin – Turov, bio je najstariji, zatim Mijajlo, Jovan i Blagota. Vidak je prvi otišao preko Okeana. Bio je mlad i brzo naučio engleski. Završio je tehničku školu i posvetio se preduzimačkim poslovima i građevinarstvu. Sa jednim Italijanom preduzeo je izgradnju velikog nasipa pored željezničke pruge u dužini od osam kilometara. Tada je iz Crne Gore doveo tri brata i više rođaka i bratstvenika. Na izgradnji nasipa radilo je neko vrijeme 150, do 200 Crnogoraca. Uvijek su bili zajedno i u dobru i u zlu. Zajedno su proslavljali Božić i nalagali badnjake kao u svom selu. Svi su imali revolvere – koltaše. Našla se i poneka puška da se oglasi kad pregore badnjaci. Pucali su i veselili se. To je policiji bilo sumnjivo pa su brzo došli na konjima. Vidak im je objasnio da je to crnogorski običaj. Ponudili su ih jelom i pićem, pa su i oni počeli pucati.
Zimnicu su pripremali kao u starom kraju prije sto i više godina. Kisjelili kupus i klali svinje, pravili kobasice i sušili pršute i slaninu kao u Crmničkoj ili Katunskoj nahiji. Tako je crnogorskih specijaliteta bilo preko čitave godine.
Da bi sačuvali svoje nacionalno obilježje: jezik, vjeru, pismo i običaje stvarali su svoje naseobine – kolonije i formirali iseljeničke klubove i društva. Otvarali su škole, crkve, štamparije, nacionalne domove, pozorište, knjižare, hotele, gostionice, trgovine, zanatske radnje, izdavali časopise, listove, osnivali kulturno-umjetnička društva, muzičke i sportske klubove. Na taj način su lakše savlađivali teškoće, a život i rad u tuđini bio im je koliko-toliko podnošljiviji.

TEŠKO RASTAJANJE

Porodice su teško podnosile odlazak muške radne snage u Ameriku. Tugovali su roditelji, čeznula djeca, sestra brinula za bratom, majka se plašila da se sinu što ne desi u dalekom svijetu, a mlade žene su se osjećale usamljene, ali nijesu htjele to da iskazuju. Jedna se osmjelila i mužu poslala pismo: ''Ako se ne vrneš do Mitrovdana ja ću ofitati onu veliku kameru...'' Nije prošlo dugo vremena muž se vratio iz Amerike.

ISELjENICI PISALI ISTORIJU

Istorija crnogorskog iseljeništva predstavlja značajan dio istorije crnogorskog naroda, koji se nikada ne smiju zaboraviti. Puna je borbe, neizvjesnosti, napora i otpora, hrabrosti i odricanja, ali i pregnuća, plemenitosti i dostojanstva, borbe za slobodu, za očuvanje identiteta za jezik, vjeru i pismo za čvrsto povezivanje sa otadžbinom Crnom Gorom. Iseljenici su uvijek bili spremni da pomognu otadžbini i to su pokazivali na djelu.

TUŽNI RASTANCI

Zabilježene su tužne scene odlaska Bokelja u svijet. Kad bi se brod odvajao od obale pokrenule bi se mase onih koji su došli radi ispraćaja – vjerenica, tek dovedena nevjesta, sjedokosa majka, braća i sestre, a tu se našla i rodbina i prijatelji. Otegnula bi se pjesma:
''Sinje more ne utopi brode
i u brode vjerenika moga...
O vjetrovi utišajte snagu
da valovi mirniji postanu''...

http://www.republika.cg.yu/naslovna....ijest&id=28805

[Ćipur]

Stevan Kilibarda, legendarni artiljerac iz Banjana

http://montenegrina.net/pages/pages1...c_radovic.html