Tradicija koja traje
Iz Rusije su stigli pozdravi i adrese naučnih institucija Sankt-Peterburga, Moskve, Kijeva, Harkova i drugih gradova. U jednoj od zdravica je rečeno: Obodska štamparija je otvorena šezdeset godina prije otvaranja sličnih štamparija u Moskvi. „Hvala i čast narodu koji je, u takvim uslovima života, smogao snage da podrži svoje vladare u njihovim pravoslavno-prosvjetiteljskim preduzećima”.
Svečanost je prošla kao veliki praznik slovenske i, u tom okviru, crnogorske kulture. Po povratku u domovinu A. I. Aleksandrov i A. Parevski upoznali su čitaoce sa svojim utiscima.
Na granici devetnaestog i dvadesetog vijeka značajan uticaj na upoznavanje ruske javnosti sa istorijom i kulturom Crne Gore izvršili su radovi A. I. Aleksandrova, profesora Kazanskog univerziteta.
On se bavio proučavanjem slovenske filologije. U periodu od 1893 do 1896. godine, dok je radio u arhivama i bibliotekama Crne Gore, Dalmacije, Bosne i Srbije, obratio je pažnju na nedovoljno izučavanje istorije Crne Gore i površnost čitavog niza opisnih radova, koji su, uz to, bili razbacani po raznim listovima i časopisima. Kao rezultat njegove istraživačke djelatnosti pojavilo se publikovanje dokumenata o istoriji Crne Gore sedamnaestog i osamnaestog vijeka.
Prilikom izučavanja crnogorske književnosti, Aleksandrov je koristio rad Rovinskog o Crnoj Gori, koji je on nazvao „prvi iscrpni rad o istoriji Crne Gore”. Pa ipak, za razliku od Rovinskog, karakterišući razvoj tradicionalnih veza između Rusije i Crne Gore, on je prioritetni značaj davao jedinstvu „vjere i nacije”, tvrdeći da ruski vladari upravo zbog toga subvencioniraju crnogorske vladike, a ostvarivanje političkih ciljeva je „direktna posljedica takvog vođenja poslova”.
Crnogorci u Rusiji
Kao nastavljanje dobrih tradicija, došlo je do publikovanja više radova crnogorskih učenika i studenata koji su se školovali u Rusiji. U Kijevu je 1897. godine bila štampana knjiga Lazara Popovića „Crnogorski vladika Petar Prvi, posvećena opisivanju života i rada tog istaknutog državnog vladara Crne Gore. U toj knjizi posebno interesovanje izaziva opisivanje ratnog prijateljstva Crnogoraca i Bokelja sa mornarima eskadre vice-admirala Senjavina.
Lazar Popović ukazuje da su svi pokušaji Francuske da pridobije mitropolita za sebe, ostajali bez rezultata. Na osnovu toga, on dolazi do zaključka da je Petar Prvi sproveo politiku u skladu sa interesima Rusije, kojoj je bio bezgranično odan. Autor nema dilema o tome u čemu su uzroci proruske orijentacije politike Crne Gore.
U skladu sa rusofilskim gledanjima su bili napisani i drugi radovi crnogorskih autora. Za vrijeme školovanja na Kazanskom univerzitetu, Jovan Roganović je izdao knjigu „Crnogorski teokratizam 1496-1861. godine” (Kazanj 1899. godine). Stefan Jovanović, koji je završio školovanje u Rusiji, preveo je na srpskohrvatski jezik odlomak pod naslovom „Rustem i Zorab” iz djela velikog persijskog pjesnika Firdousa „Šajhname”. Prevod je urađen sa ruskog teksta, koji pripada peru Žukovskog, prvog prevodioca koji je ruske čitaoce upoznao sa stvaralaštvom Firdousa.
Razmatrani materijali svjedoče o velikom interesovanju ispoljenom u Rusiji za Crnu Goru. U razvoju rusko-crnogorskih veza veliku ulogu nastavili su da igraju liberalni i konzervativni krugovi ruskog društva. U istorijskoj nauci, kao i ranije, glavno mjesto obrade crnogorske problematike pripada naučniku-demokrati P.A. Rovinskom.
Ekonomska pomoć
Osamdesetih godina devetnaestog vijeka nije se smanjivao politički uticaj apsolutističke Rusije na Balkanu. Poslije promjena orijentacije Srbije prema Austro-Ugarskoj (1881. godine), došlo je do raskida diplomatskih odnosa između Srbije i Bugarske, koji su trajali oko deset godina. To je doprinijelo daljem povećanju značaja Crne Gore u balkanskoj politici Rusije. Ruska vlada počela joj je poklanjati značajnu pažnju.
To je dovelo do povećanja godišnjih državnih subvencija Crnoj Gori i uplaćivanja novčanih iznosa kneževskoj porodici. Knjaz Nikola je, sa svoje strane, nastavio da se čvrsto orijentiše i oslanja na Rusiju. Pored čvrstih političkih veza, uspostavljene su i dinastičke veze između carskog i kneževskog dvora. Knjaževe kćerke Anastasija i Milica bile su udate za ruskim velikim kneževima Nikolajevićima-Petrom i Nikolom.
Krajem osamdesetih godina Rusija postepeno počinje da uspostavlja izgubljene pozicije na Balkanu. Prvi korak u tom pravcu u Srbiji je napravljen poslije odustajanja od prijestola kralja Milana (1889. godine), a 1894. godine ona je odustala od produžetka tajne konvencije sa Austro-Ugarskom. Potom Rusija uspostavlja političke odnose sa Bugarskom (1896. godine).
Pa ipak je Austro-Ugarska još uvijek čuvala ekonomske pozicije u Crnoj Gori. Dualistička monarhija zauzimala je dominantan položaj u unutrašnjoj i spoljnoj trgovini kneževine Crne Gore. Drugo sredstvo njene ekspanzije bili su zajmovi, čijim posredstvom je austrijski kapital zahvatao značajan dio nacionalnog dohotka zemlje.
Da ne bi dozvolila slabljenje ruskih pozicija u Crnoj Gori, vlada Aleksandra trećeg dva puta upućivala novčane pozajmice radi likvidacije zaduženosti kod austrijskih banaka. Potom su te dugove otplaćivale državne finansijske institucije. Na taj način je carizam išao na značajne rashode da bi ostao u vrhu konkurentske borbe.
Treba imati u vidu da je materijalna podrška Rusije imala pozitivni značaj u dijelu jačanja nezavisnosti crnogorske države, jer je doprinosila njenom odupiranju ekonomskoj i političkoj ekspanziji Austro-Ugarske. Zahvaljujući podršci Rusije, Austro-Ugarska nije mogla ojačati svoje političke pozicije u Crnoj Gori.
Agresivne tendencije Austro-Ugarske monarhije na Balkanu stvarale su pogodno tlo za razvoj političkih odnosa između Crne Gore i Osmanlijske imperije, što je Rusija podržavala.
Pa ipak, to nije pratilo uspostavljanje ekonomske saradnje u organizovanju radova na regulaciji toka rijeke Bojane i melioraciji okolnih terena, za što su Crnogorci osjećali potrebu. To je trebalo da doprinese ekonomskom progresu države, razvoju poljoprivrede, širenju i jačanju trgovine i konsolidaciji pomorskog saobraćaja.
U uslovima kada je među zvaničnim krugovima Srbije i Crne Gore nastupio period zahlađenja, koje je povremeno prelazilo i u neprijateljstvo, Rusija je imala uzdržavajuću poziciju, pomažući da se razriješe konflikti do kojih je došlo među njima. Prestavši da u Srbiji pomaže antivladino djelovanje, vlada Aleksandra trećeg se, takođe negativno odnosila prema sličnim pojavama u Crnoj Gori.
Nakon dolaska na vlast u Beogradu radikalne partije, ruska vlada je počela podržavati i pomagati proces normalizacije srpsko-crnogorskih političkih odnosa. U isto vrijeme ruska diplomatija je težila da ne dozvoli zaoštravanje srpsko-bugarskih odnosa. Rusija se zauzimala za jačanje političkih odnosa među balkanskim državama.
Kraj
--------------------------------------------------------------------------------
Bookmarks