Religija Ilira

[Ćipur]

RELIGIJA ILIRA

Uz oslonac na poznatu knjigu Aleksandra Stipčevića "Iliri", bosanski autor Adnan Tinjić iznosi osnovne elemente ilirske religije na širokom prostoru od Istre pa prema jugoistoku do Epira


Vjera u život poslije smrti


UVOD:
Religija je u objektivnom smislu skup nazora, pravila i uredbi kojima se izražava religioznost. Sama riječ religija, dolazi od lat. riječi "religio" (pobožnost, vjersko osjećanje, svetost). Religija je, prema Ciceronu, ispunjenje dužnosti prema višim silama. Laktancije smatra da bi religija bila povezanost s božanstvom. (T. Ivančić, Religija i religije; morfologija i fenomenologija religija, Teovizija, Zagreb, 1998.)
Ilirska religija podrazumijeva religijska shvatanja, kultove i rituale indoevropskih plemena koja su u I milenijumu prije nove ere naseljavala jugozapadne djelove Balkanskog poluostrva, odnosno istočne obale Jadranskog mora. Razlike koje postoje među ilirskim plemenima uočljive su i u duhovnoj kulturi, samim tim i u religiji. Živeći u različitim prilikama, od društveno-političkih do klimatskih, razvoj i manifestacija religijske svijesti bila je drugačija. Bitan je i uticaj drugih kultura i religija, posebno grčke i rimske.

IZVORI:
Izvori za ilirsku religiju izuzetno su oskudni. Grčki pisci već od VII stoljeća prije nove ere (Alkman, Hekatej iz Mileta, Pseudo Skilaks) pominju pojedina ilirska plemena, ali ne daju podatke o njihovoj religiji i mitologiji. Kasniji grčki i rimski autori (Plinije Mlađi, Apijan, Strabon, Diodor i dr.) opisuju ilirske zemlje i sukobe pojedinih ilirskih plemena sa susjedima i Rimljanima, ali ni oni ne govore o vjerovanjima Ilira. Arheološka građa sa ilirskih teritorija veoma je bogata, posebno ona koja je otkrivena na nekropolama. Raznolikost ove građe pokazuje, međutim, da Iliri nikada nisu ostvarili jedinstvenu kulturu niti konzistentnu religiju. Jasno se uočavaju izvjesne razlike u duhovnoj i materijalnoj kulturi između južnoilirskih i sjevernoilirskih plemena. Arheološki nalazi sa južnih ilirskih teritorija ukazuju na kult zmije, dok oni sa sjevernih teritorija naseljenih Ilirima upućuju na astralne kultove, prvenstveno na kult Sunca. Ni način sahranjivanja nije jedinstven: na jugu se pokojnici gotovo isključivo sahranjuju u opruženom položaju pod tumulima, za središnje oblasti su karakteristični grobovi u vidu kamenih sanduka u koje su polagani pokojnici u zgrčenom stavu, dok su u sjevernim oblastima oni spaljivani i sahranjivani u urnama. Kako su mrtvi redovno sahranjivani sa velikim brojem priloga, može se zaključiti da je kod svih ilirskih plemena postojalo vjerovanje u život poslije smrti.

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=317551

Malo se zna o svetilištima


Velike i složene grobne konstrukcije koje se uočavaju na nekropolama iz VI – IV stoljeća prije nove ere ukazuju da je kult mrtvih u to vrijeme prerastao u kult herosa. Na nekropolama u Istri (Nezakcijum, Pula) nađene su kamene ploče sa udubljenjima na kojima su prinošene žrtve. Za grobove u Nezakcijumu vjerovatno se vezuju i kamene skulpture (naga ženska figura sa djetetom, itifalični konjanici) s kraja VI stoljeća prije nove ere koje su nadahnute idejom o stalnoj obnovi života. Na liburnskim nekropolama uočeni su nad grobovima ostaci kuća. Posebnu grupu čine takozvane kamene japodske urne iz V – VI stoljeća prije nove ere, sa predstavama koje su svakako povezane s kultom mrtvih. Na njima su prikazane scene žrtvovanja, kao i povorke konjanika i žena, vjerovatno pri ceremoniji sahrane, kao i heroiziran pokojnik na prijestolu. Figure bika, divljeg vepra, ribe i ptice, pokazuju da su te životinje imale određenu ulogu u vjerovanjima o svijetu mrtvih i podzemnim silama. Iz nešto kasnijeg vremena (III – II stoljeće prije nove ere) potiču metalne pojasne pločice koje su otkrivene u grobovima sa šire ilirske teritorije, od Like do Albanije (Prozor, Ošanići, Gostilj, Donje Selce), a na kojima su predstavljeni različiti religiozni simboli i koplje sa Meduzinom glavom pobodeno u zemlju, grifoni, delfini, ptice ili heroizirani pokojnik na konju, koji sa zmijom iza sebe uništava neprijatelja.
O mjestima žrtvovanja i svetilištima malo se zna. Kao svetilište protumačena je jedna zgrada građena u tehnici suhozida, u Gorici kod Grude, na teritoriji Dalmata, sa jednom većom i jednom manjom prostorijom. U zadnjem dijelu veće prostorije otkrivena je riznica sa različitim predmetima (nakit, oružje) koji su tu, vjerovatno kao zavjetni darovi, deponovani od početka VII stoljeća prije nove ere pa do vremena rimskog osvajanja.
Arheolozi su 1999. godine u Spili (kod zaseoka Nakovana, između Orebića i Lovišta na poluotoku Pelješcu u Dalmaciji) u jednoj dobro skrivenoj dvorani špilje pronašli ilirsko svetište plodnosti. Nalazilo se u središtu pećine u kojemu je centralni kultni simbol bio stalagmit u obliku falusa. Uokolo falusnog stalagmita zatekli su mnoštvo ulomaka keramike - porijeklom iz Italije, Grčke i drugih djelova Sredozemlja - koja je vjerovatno bila prinošena u žrtvenim obredima.

http://www.vijesti.me/index.php?id=317645

Da li je bilo sveštenih lica



Sa periferije ilirske teritorije poznato je jedno svetilište na gradini Pod, kod Bugojna, sa kraja VII vijeka prije nove ere, sa pravougaonom platformom i žrtvenikom u središtu. Platforma je bila ukrašena ljudskim likovima modelovanim od gline na vrhovima vertikalnih greda ili Sunčevim diskom. Mjestima namijenjenim za obavljanje kulta smatraju se tumuli koji se često nalaze pokraj gradinskih naselja, a koji umjesto grobova sadrže slojeve paljevine, sa velikom količinom keramičkih fragmenata. O vrstama i načinu prinošenja žrtvi malo se zna, a otvoreno je i pitanje da li su kod Ilira određena lica obavljala svešteničke funkcije. Pretpostavlja se i postojanje ljudskih žrtava, jer Arijan saopštava da su branioci grada Peliona prinijeli na žrtve tri dječaka, tri djevojke i tri crna ovna. (A. Cermanović-Kuzmanović i D. Srejović, Leksikon religija i mitova drevne Evrope, Beograd 1992).

MIT O ILLYRIOSU. RELIGIOZNA SIMBOLIKA U ILIRA:
Prema jednoj starogrčkoj legendi koju je zapisao Apolodor, Illyrios, rodonačelnik ilirskog roda, sin je Feničanina Kadma i njegove žene Harmonije. Po nalogu svoga oca Agenora, kralja Feničana, Kadmo je morao poći u potragu za svojom sestrom Evropom koju je ugrabio Zeus. Nakon mnogih lutanja, ne usudivši se neobavljena posla vratiti u domovinu, zaustavio se sa svojim drugovima u Beociji u Grčkoj i tu osnovao grad Tebu. Oženivši se Harmonijom, kćerkom boga rata Aresa i boginje Afrodite, ode Kadmo po nalogu proročišta među ilirske Enhelejce i postate njihov kralj. Tu, u zemlji Ilira, rodi im se sin Illyrios, po kojem su Iliri i dobili ime. U starosti Kadmo i Harmonija pretvorili su se u zmije i u tom obliku nastavili živjeti na Elizejskim poljanama. Kadmov i Harmonijin grob pokazivan je kod Epidamna (današnji Drač). (A. Stipčević, Iliri, Zagreb, 1989. str. 19)
Prema kasnijem predanju, Illyrios je sin Polifema i Galateje, Keltov i Galatov brat. Ilirijevi sinovi Antarijej, Enhelej, Perhaib, Taulo, Darto, Disaro i Parto postali su eponimni heroji ilirskih plemena.
U ovoj legendi Illyrios (Ilirije) je tijesno povezan sa zmijom: ona ga je obavila čim se rodio prenijevši tako u njega svoju magičnu moć. Savremena filologija nastoji takođe dokazati da je ilirsko ime etimološki vezano za tu životinju, koja igra važnu ulogu i u ilirskoj religiji. (A. Stipčević, Iliri, Zagreb, 1989. str. 181)

http://www.vijesti.me/index.php?id=317752

[Ćipur]

Čuvarka doma i demon voda



Izvanredno velik broj privjesaka sa simboličkim značenjem pruža nam bogatu građu za upoznavanje duhovnog svijeta Ilira. Sitni privjesci i grafički prikazi pojedinih simbola na glinenim ili metalnim predmetima otkrivaju glavni objekt kulta praistorijskih Ilira – Sunce. Privjesci u obliku koncentričnih krugova, isti motiv uklesan na kamenim spomenicima, ugraviran na metalnim predmetima i slično, te brojni drugi simboli povezani sa kultom Sunca, govore o izvanrednoj raširenosti ovog kulta u Ilira. Tome u prilog idu i na primjer svastike, spiralni ornamenti, privjesci u obliku konja, likovi ptica selica, itd. Svastika simbolizuje sunce u pokretu, sunčana lađa, često prikazana kod Liburna nosi sunčani disk po nebeskom svodu, zmija kao simbol plodnosti, čuvarka kućnog ognjišta i htonička životinja u mnogim je elementima povezana sa solarnim kultom, jelen kao žrtvena životinja, konj koji vuče kolica (po nebeskom svodu), itd. (A. Stipčević, Iliri, Zagreb, 1989. str.183).
Kult Sunca temelj je svim ostalim religioznim manifestacijama. Ovaj kult najizrazitije je razvijen u sjevernim ilirskim krajevima. Dominantna uloga heliolatričkog kulta u sjevernim ilirskim krajevima dokumentovana je velikim brojem simbola tipičnih za taj kult: barske ptice, konj, koncentrični krugovi i slični simboli mnogo su češći u tim krajevima nego u južnim, gdje dominira kult zmije.

Zmija je na Balkanu vrlo stara kultna životinja. Susreće se već u neolitu, ali je njeno značenje uveliko poraslo u vezi s pojavom Ilira na ovom tlu. Kao životinja-totem ilirskog roda ona ima središnju ulogu u mitološkom i religijskom sistemu južnih Ilira. Brojni prikazi ove životinje postaju osobito česti od V stoljeća prije nove ere u nakitu (kao završeci na narukvicama, ogrlicama, fibulama, i sl.) Osobito su česti ti prikazi u Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Albaniji. Zmija se tamo pojavljuje kao čuvarka kućnog ognjišta (vrlo žive ostatke tog vjerovanja naći ćemo i danas na Balkanu), kao simbol plodnosti, htoničko božanstvo apotropejska životinja, totem, demon voda, itd (A. Stipčević, Iliri, Zagreb, 1989. str. 184).
Hrišćanstvo će pokušati, i umnogome će i uspjeti, istjerati iz narodnog vjerovanja taj ilirski simbol, ali nikada potpuno, tako da će se on sačuvati zajedno sa mnogim drugim ostacima iz praistorijskih vremena, u svijesti tamošnjih stanovnika sve do danas.

http://www.vijesti.me/index.php?id=317813

Velika zmija u Epidaurusu



Sv. Jeronim priča kako je sv. Hilarion 365. god. došao u Epidaur da oslobodi tamošnje hrišćane od velike napasti. Velika zmija koju je narod na svom jeziku nazivao Boas gutala je ne samo stoku nego i seljake i pastire. Da ih oslobodi od tog zla došao je sv. Hilarion koji je zmiju brzo savladao i ubio. Taj čudesni podhvat Hilariona snažno je uticao na tamošnje hrišćane. Naučno tumačenje te legende dao je prije više od sto godina Artur Evans, koji je u njoj vidio personifikaciju pobjede hrišćanstva nad starim paganskim vjerovanjima. (A. Stipčević, Iliri, Zagreb, 1989. str. 184)
Pojava kulta zmije samo u južnim ilirskim krajevima (na sjeveru su prikazi zmije vrlo rijetki) daje nam pravo da razlikujemo dva prilično jasno definisana, makar ne i jasnom granicom odijeljena, dva religiozna kompleksa. Na jugu je kompleks u kome dominira kult zmije u raznovrsnim manifestacijama, a na sjeveru kompleks u kojem vladaju barske ptice i drugi simboli Sunca.
Za mnoge simbole na primjer za zmiju, spiralu (shematski prikaz zmije), koncentrični krug, svastiku i dr. zna se da su postojali u predilirska vremena; drugi simboli ulaze u religiozni sistem Ilira iz Grčke, odnosno iz ranijih kultura bronzanog doba na Egejskom moru (na pr. dvostruka sjekira – labrys, golubica, lav, posmrtne maske i dr.) ili kao rezultat stepskih uticaja u sjevernim ilirskim krajevima (svastika sa konjskim glavama), ili pak dolaze u ove krajeve sa Keltima (na pr. koralj i crveni emajl). (A. Stipčević, Iliri, Zagreb, 1989. str. 184).
Veliku skupinu čine simboli koji govore o praznovjerju Ilira. Mnoge predmete za koje se vjerovalo da donose sreću i slično, vješali su Iliri kao amulete oko vrata. Ti su amuleti štitili njihovog vlasnika od neprijatelja, od zlog pogleda, itd. Tadašnji je čovjek izgradio u obliku raznovrsnih amuleta cijeli odbrambeni sistem protiv vidljivih i nevidljivih sila.

TOTEMIZAM U ILIRA:
Vjerovanje da između ljudi, s jedne, i životinja i biljaka, s druge strane, postoji poseban mitski odnos u kojem se životinje (biljke rjeđe) pojavljuju u ulozi zaštitnika i rodonačelnika plemena ili roda, bilo je poznato Ilirima. Međutim, o ovakvom vjerovanju, tj. o totemizmu Ilira možemo govoriti gotovo samo na osnovu imena pojedinih plemena, gradova i ljudi, koji se mogu etimološki izvesti iz imena životinja ili biljaka, i na osnovu te činjenice zaključivati da su mnoga plemena vjerovala da potiču od odgovarajućih životinja ili biljaka, odnosno da uživaju njihovu posebnu zaštitu.

http://www.vijesti.co.me/index.php?id=317941

Samo ime Ilir vezano za zmiju



Samo ime Ilir vezano je za zmiju, a antička legenda i priča o rođenju i porijeklu rodonačelnika ilirskog roda, Illyriosa, govore o njegovoj tijesnoj vezi sa zmijom. Čak su i Illyriosovi roditelji Kadmo i Harmonija – pretvoreni u zmije.
Svoj totem u obliku životinje ili biljke imala su i druga ilirska plemena: Enhelejci, čije se ime dovodi u vezu sa jeguljama (u antičkoj zoologiji jegulje spadaju u zmije, te prema tome i kod Enhelejaca imamo totem zmije), Taulanti (lastavica), Dalmati (ovca), Dardanci (kruška).
Niz ilirskih naselja nosilo je imena izvedena iz životinjskog svijeta, što pokazuje vjerovanje da im je životinja, čije ime grad nosi, mitski predak i zaštitnik. Takvi su gradovi Ulcinium, današnji Ulcinj čije se ime izvodi iz indoevropske osnove ulkas (= vuk), pa Delminium (ista osnova kao i ime plemena), itd. Brojna su i lična imena životinjskog porijekla koja su nađena na nadgrobnim spomenicima tog doba. Sve navedeno predstavlja ostatke jednog starijeg stanja u društvenim odnosima i religioznim shvatanjima Ilira i njihovih prethodnika na ovom tlu. (A. Stipčević, Iliri, Zagreb, 1989. str. 190)

KULT POKOJNIKA. POJAVA ANTROPOMORFNIH BOŽANSTAVA:
Značajnu ulogu, posebno od gvozdenog doba, igra kult pokojnika. Na bosanskohercegovačkim prostorima u sjevernim krajevima i dalje preovladava spaljivanje, na jugu sahranjivanje. U toku kasnijih stoljeća situacija se mijenja. Na jugu se uvodi običaj spaljivanja mrtvih, što je naročito evidentno na glasinačkom području, gdje ovaj običaj od kraja VI stoljeća dobija široku primjenu. Pepeo spaljenih pokojnika nije stavljan u urne, već je nad njim, kao i nad tijelima onih koje nisu spaljivali, podizana grobna humka (tumulus). Slične se tendencije prelaska na spaljivanje mogu konstatovati i kod drugih ilirskih plemena, naseljenih u zapadnoj Srbiji i istočnoj Makedoniji. Mrtvi su u grob nosili predmete koji su im služili u svakodnevnom životu: odjeću, nakit, posuđe, oružje i sl. To očito govori da je bilo razvijeno shvatanje o zagrobnom životu. (Grupa autora, Kulturna istorija BiH, Sarajevo, 1966. str. 167)
Za poznavanje religije u toku kasnog bronzanog i gvozdenog doba posebno je interesantna glinena antropomorfna plastika. Najpoznatiji u toj grupi su tzv. ripački idoli. Radi se o terakotama među kojima, po izgledu i tehnici, možemo razlikovati tri glavna tipa. Prvi tip sačinjavaju figurine sa jednom zaobljenom i jednom ravnom stranom (pljosnato – zaobljeni idoli).

http://www.vijesti.co.me/index.php?id=318047

[Ćipur]

Hodočastili u grčke hramove



Na prednjoj, ravnoj strani naznačeno je lice sa očima, ustima, nosom, ekstremiteti su prikazani u obliku patrljaka, a posebno su naglašene primarne i sekundarne karakteristike pola. Drugi tip čine valjkasti ili vretenasti idoli, s rukama u obliku patrljaka i redukovanim nogama, ali opet s naglašenim genitalijama i grudima kod ženskih figura. Treći tip čine prizmatični idoli, do kraja uprošćene, upravo simboličke predstave ljudskih bića. Na prizmatičnom idolu iz Kekića glavice prepoznajemo, na gornjem dijelu, osim nosa, i još dvije izbočine koje simbolizuju rogove. Tako predstavljeno božanstvo nam je poznato u doba rimske vladavine pod nazivom Silvan, a su se naučnici složili da je to jedno od glavnih božanstava predrimske religije.
U grupu antropomorfne plastike spadaju i stubasti idoli nađeni u Podu kod Bugojna. Za ovaj lokalitet se veže jedno od rijetkih ilirskih svetilišta u obliku građenog objekta. Dugo se smatralo da su Iliri kultne obrede obavljali isključivo u pećinama, svetim gajevima, izvorima i sl. Drugi lokalitet u Bosni i Hercegovini u kojemu se nalazi arhitektonski objekat koji je služio kultu je u selu Gorici kod Gruda. (Grupa autora, Kulturna istorija BiH, Sarajevo, 1966. str. 169)
Zapaženo je da su u mnogim grčkim hramovima nađeni objekti koji potiču iz ilirskih krajeva. To je slučaj sa poznatim svetilištima i proročištima, kao što su Delfi i Olimpija, zatim Dodona u Epiru, pa hramovi Here Akraje i Here Limenije kod Korinta ili hram Artemide Oritije u Sparti, i mnoga druga. Jedan dio ovih objekata mogao bi se tumnačiti kao ratni plijen Grka u ratu sa ilirskim plemenima, ali vrlo mali dio ovih nalaza čini bojna oprema. Većina ilirskih predmeta nema veze sa ratom, to su različiti metalni djelovi nošnje i nakit. Prema tome, očito je da su ova svetilišta i proročišta bila poznata i poštovana i među nekim ilirskim plemenima.
Ako, dakle, možemo da uočimo veoma izražen kult pokojnika iz kojeg postepeno izrasta i kult istaknutih predaka – heroja-polubogova i, s druge strane, jak uticaj razvijenijeg religijskog sistema starih Grka, može se zaključiti da je razvoj religije tekao u pravcu antropomorfizma – zamišljanja bogova u ljudskom obliku. (Grupa autora, Kulturna istorija BiH, Sarajevo, 1966. str. 175)
O ilirskim bogovima znamo samo ono što su nam sami Iliri ostavili u doba kad su potpali pod rimsku vlast, kad su svojim bogovima dizali, po rimskom običaju, spomenike.

http://www.vijesti.co.me/index.php?id=318161

Hram ilirskom bogu u Numidiji



Na tim se spomenicima prvi put pojavljuju i orginalna imena mnogih ilirskih božanstava. Jako važno za stručnjake je da su Iliri kao i mnogi drugi narodi koji su došli u sastav Rimskog carstva, identifikovali svoja narodna božanstva sa pojedinim božanstvima iz rimskog panteona, prilagođavajući staru religiju novonastaloj situaciji. Prvi doseljenici, kolonisti, legionari i funkcioneri uprave koji su došli iz Italije uvjerili su se da među brojnim domaćim božanstvima postoje i takva koja odgovaraju božanstvima iz njihove religije. Jezik domaćeg stanovništva nisu razumjeli, a i sama imena autothonih kultova zadavala su im teškoće pri izgovoru, tako da je ovim nosiocima novog poretka i vlasti ostalo samo to da ove kultove nazovu latinskim imenima. Tako je došlo do pojave poznate kao interpretatio Romana, što u stvari znači prevođenje autothonih božanstava u rimski panteon i mjenjanje njihovih imena u latinska. (Grupa autora, Kulturna istorija BiH, Sarajevo, 1966. str. 291)
Ni u ovo vrijeme Iliri nisu imali jedno zajedničko božanstvo, već je svako veće pleme poštovalo svoje tradicionalne bogove, najčešće pod rimskim imenom. Na užem ilirskom području je poštovan bog Medaur (Medaurus), zaštitnik Risiniuma (ilirski Rhizon, današnji Risan u Bokokotorskom zalivu), koji je predstavljen kao konjanik sa kopljem u ruci. Njegovo postojanje je posvjedočeno u Lambesiju, rimskom logoru u Numidiji, gjde je u njegovu čast podignut hram od strane Ilira – vojnika, za vrijeme cara Marka Aurelija.
Neki ovo božanstvo smatraju bogom rata, a drugi ilirskog Asklepija, boga medicine. U Istri su poštovani boginja Eia, zatim Melesocus, Boria, Iria i dr. Kod Liburna susrećemo druga božanstva: Anzotica (Venera), Ica, Iutossica, Latra, Sentona i dr.
Na području plemena Japoda najznačajnije božanstvo bio je Bind (Bindus), čije je svetilište otkriveno na izvoru rječice Privilice kod Bihaća. Po svojim atributima bio je blizak Neptunu, zaštitnik voda i izvora.
U Bosni i Hercegovini spominju se natpisi nekoliko domaćih božanstava, ali ime se nekima sačuvalo samo u rimskoj interpretaciji. Takav je bio Armatus, čiji su žrtvenici pronađeni u Duvnom, predstavlja lokalnog boga rata. Slično je i sa Liberom, koji je sličan Silvanu, te Terminus, vjerovatno zaštitnik međa. Na Glamočkom polju nađene su predstave lokalnog genija – zaštitnika kuće i njenih stanovnika, a nije nađeno njegovo ni ilirsko ni rimsko ime. (A. Stipčević, Iliri, Zagreb, 1989. str. 187)

http://www.vijesti.co.me/index.php?id=318256

Romanizovanje ilirskih bogova



Zaštitnikom izvora smatra se i Vidas (Vidasus) koji se u natpisima uvijek spominje sa pratilicom Thanom. U Topuskom su otkriveni ostaci hramova i brojni natpisi posvećeni rimskom bogu šuma, pašnjaka i izvora, Silvanu, pa je na osnovu toga zaključeno da se Vidas podudara sa ovim rimskim božanstvom. Ovaj par je zasigurno imao važno mjesto u hijerarhiji ilirskih bogova. Na to upućuju brojni spomenici podignuti Silvanu i Dijani. Ipak, nemoguće je na osnovu tih spomenka rekonstruisati izgled predrimskog Vidasa i Thane.
Nalazišta reljefa sa likom Silvana pokazuju da je njegov kult bio vrlo raširen i popularan, naročito u dalmatinskom području. Likovne predstave ilirskog Silvana podsjećaju na biće koje je pola jarac, pola čovjek (antropoteriomorfni grčki Pan). Na spomenicima se, međutim, javlja pravi antropomorfni lik ovoga božanstva. Na žrtvenicima posvećenim Silvanu sačuvani su natpisi sa dedikacijama. Tu se pored obične posvete često nalaze i posebne oznake. Tako se javlja Silvano Messori (zaštitnik šuma i stada kome su proširene kompetencije na obradivu zemlju i usjeve). Osim toga, česte su posvete Silvano Silvestri (zaštita šuma). Usamljeni su natpisi sa posvetom Silvano Cor... i Silvano Aug. U prvom slučaju je Silvan izjednačen sa rimskim Jupiterom (Iuppiter Cohortalis). Epitet Augustus govori o velikom ugledu koje je božanstvo uživalo. Imena dedikanata pokazuju da se radi o domaćim ljudima iz II i III stoljeća nove ere. (Grupa autora, Kulturna istorija BiH, Sarajevo, 1966. str. 292)
U našim krajevima javlja se i samostalni kult Dijane, ali dosad jedino u Duvnu, Blažuju i okolini Bihaća. Slike na reljefima uvijek je prikazuju kao Artemidu, boginju lova u lakoj lovačkoj haljini i u potjeri za šumskom divljači. Sem kultne zajednice sa Dijanom, na nekoliko mjesta posvjedočena je i kultna zajednica Silvana i nimfi (Založje kod Bihaća, Mataljka kod Jajca, Kamen na Glamočkom polju). Nimfe se javljaju kao same ili kao pratnja bogovima i pripadaju krugu autohtonih božanstava. Iz Ljubuškog i Bugojna su žrtvenici sa natpisom Nymphis sacrum (posvećeno nimfama) ili samo Nymphis. Usamljen je zavjetni reljef sa Livanjskog polja na kome je predstavljena kultna zajednica Silvana, Dijane i nimfi. (Grupa autora, Kulturna istorija BiH, Sarajevo, 1966. str. 293)
U doba krize Imperije na značaju dobijaju orijentalni kultovi, od kojih je najznačajniji kult Mitre (Mithras) – nepobjedivog boga Sunca iz persijskog panteona.

http://www.vijesti.co.me/index.php?id=318350

[Ćipur]

Strani uticaji i uticaj na druge


Sljedbenici su većinom bili stranci i doseljenici, prvenstveno s Orijenta. Bog Sabazije (Sabazius), izjednačavan sa Jupiterom, takođe je poštovan u ovim krajevima. Jedna votivna bronzana ruka, njegov simbol, pronađena je u Domaviji.
Na žrtveniku iz Ilidže kod Sarajeva spominje se ime Tadenusa, koji se identifikuje sa Apolonom. Natpis je iz III vijeka prije nove ere, kada se na ilirskom tlu sreće veliki broj stranih božanstava. Za Tadenusa se drži da je tračkog porijekla. Tračkog je porijekla i kult tzv. "tračkog konjanika", nepoznatog božanstva čije male reljefe sa prikazom konjanika ogrnutog ogrtačem što leprša nalazimo u velikom broju u istočnim ilirskim krajevima. (A. Stipčević, Iliri, Zagreb, 1989. str. 188.)
Od uspostavljanja rimske dominacije širila se i jačala imperijalna ideja moćnog Carstva kojoj je trebalo da služi i uvođenje kulta glavnih božanstava. Jupiter je poštovan kao vrhovno božanstvo u svim zemljama imperije i u njegovu čast su postavljani brojni kultni spomenici. Samostalni kult Jupitera bio je posebno zastupljen u istočnoj Bosni, da su i u drugim krajevima BiH nađene posvete sa posvetom "Iuppiter Optiumus Maximus", "Najboljem i Najvećem Jupiteru". Osim toga, sačuvani su predmeti i spomenici posvećeni i drugim rimskim božanstvima. (Grupa autora, Kulturna istorija BiH, Sarajevo, 1966 str. 295)
Dakle, božanstva domaćeg panteona su u toku rimske dominacije sačuvala svoj položaj i funkcije, ali je većina dobila latinsko ime i u novoj rimskoj interpretaciji našla mjesto među bogovima rimskog panteona.

ZAKLjUČAK:
Kao i na ostalim poljima (političkom, kulturnom i sl.) Iliri ni na religijskom nisu činili kompaktnu cjelinu. Različiti kultovi su bili praktikovani u različitim regijama. Tako sjeverni djelovi ilirskih zemalja poštuju Sunce, o čemu svjedoče brojni arheološki dokazi, a na jugu se poštuje zmija, totem-rodonačelnik cijelog ilirskog roda što se vidi iz mita o Kadmu i Harmoniji.
O predrimskoj religiji malo se zna, a i to isključivo na osnovu arheoloških nalaza. Za rimske uprave nad Ilirima imena mnogih autothonih ilirskih božanstava su poistovjećena sa božanstvima iz rimskog panteona koja su imala slične atribute. Tako domaća božanstva dobijaju latinska imena, po kojima ih danas najčešće i poznajemo. Ipak, ilirska religija ne samo da je primala strane uticaje – grčke, orijentalne, rimske – već je i ona izvršila uticaj na druge. Neka vjerovanja su preživjela stoljeća i prenijeta su novom, slovenskom stanovništvu, u nasljeđe.

http://www.vijesti.co.me/index.php?id=318477



(Kraj)

[Ćipur]

Što kaže wiki za Ilire:

http://hr.wikipedia.org/wiki/Iliri

[istox]

ovo sam odavno našao, a ništa slično drugo

[Grenxa]

gledao sam ovaj film, na neki nacin opisuje stari duh ilira koji jos tece na ovim prostorima...

[FORMICA]

U bijednim tranjama nekad moćnih naroda uvijek ima budalaća posebne vrste koji sanjaju nekakve budalaste snove svoje veličine. Što je narod bjedniji to je više budalaća tipa Deretića. Naročito tim kretenima obiluje Srbija i Albanija tu je sustopice i Hrvatska a Bosna je specijalna jer su izgleda Bošnjaci bili muslimani prije Muhameda. Naravno sve je to sakriveno od običnog naroda pa će ti zamračeni i zamućeni umovi otkriti blistavu istinu. Gospode koje budale.

[simm]

Jes da je stara tema, ali je dan danas relativno isto udaljena od vremena Ilira.
Malo se o njima priča, jer se malo i zna, a praktično nema više ni značaja, kao ni većina istorijskih zavrzlama.
Ali je i dalje interesantno to ko su Iliri bili, kako su živjeli, čime su se bavili.
To malo što postoji po muzejima, u odnosu na veličinu prostora mnogo je više no što je ostalo od Vikinga, a ipak o Vikinzima postoje hiljade knjiga, filmova, serija, čak i Hogar Strašni
A o Ilirima par knjiga i ništa više.
Čak ni toponimi iz tog doba nijesu preživjeli.

[simm]

Uspjeh da dođem do primjerka romana Teuta iz 1966. Za sad su uključeni mnogi stvarni likovi, viđećemo oće li se pretvorit u prevrnutu ćikaru ili će bit nešto od svega toga.