Rodjendan...
Dvadeset i peta opomena
za dugujuci zivot.
Vec - dvadeset i peta!
Kako se ludo okrece ova matora planeta,
kao zaljubljena siparica
blesava od srece.

Okreci se ti samo, stara,
okreci, okreci...
Sto se mene tice
- ja cu samo da zacepim usi,
pa i poslije stote opomene,
bicu opet duznik ravnodusni.

Ali da platim
- ne, nikako!
Radje
odlazim iz ovog gnijezda.

Hej,
zaustavite planetu,
ja hocu da izadjem,
idem u vjecnu skitnju izmedju zvijezda.

Sta?...Necete?...
O, ima i tome lijeka,
jer iako nijesam Galilej
ni Djordano Bruno,
ja sam covjek jednog svemocnog vijeka,
pa znam da ce morati,
lijepim il` bunom,
da padne taj jogunasti
sto ne da i steze,
dosta je samo da neko vrisne:
`Dolje apsolutizam zemljine teze!`

Uostalom,
vec su pocela da kevcu stenad po vasioni.

Hej,
zaustavite planetu!
Cujete li - zvonim...