"Vijesti", 27. 04. 2009.
I Marko Miljanov je imao vodenicu
NA POTOKU U FUNDINI NEKADA JE MLJELO 11 MLINOVA, VODE NEMA NAKON ZEMLJOTRESA
Penzioner Stefan Rašović rođen 1935. godine pamti da je u Fundini, od glavnog puta kroz Kuče do zaseoka Rašovići, bilo 11 mlinova. Mlinovi su bili izgrađeni na potoku izvora Đurat, odakle poslije zemljotresa 1979. godine više nije tekla kao prije. Mještani pričaju da iz tog izvora, vode ima više samo u zimskim mjesecima, mada dovoljno samo za piće. Rašović se prisjeća da je točak na posljednjoj vodenici prestao da se okreće 60 –tih godina prošlog vijeka.
Prihodi od mlinova potočara, u kojima se „u staro vrijeme“ mljelo žito, garantovali su ondašnjim vlasnicima ugodniji i lakši život u odnosu na mještane, koji su živjeli od stočarstva i poljoprivrede. Od mlinova su ostali samo „suvozadi“, dijelom urušeni, zapušteni i obrasli u sitno rastinje, ali najstariji mještani pamte vrijeme kada su putem prema Kučima sa konjskim zapregama punih žita dolazili ljudi iz Zete, kučkih sela i drugih krajeva da u mlinovima samelju proizvode sa svojih njiva.
- Predanje govori da riječ „fundina“ znači voda, a sve do zemljotresa 1979. godine u Fundini bilo preko 30 izvora. Stari su pričali da je mlinove gradio ko je imao mogućnosti, i ko je za mljevenje žitarica mogao dotjerati takozvani „pitomi kamen“ iz Kosovske Mitrovice. Kamenje za vodenicu ćeralo se zapregama sa volovima dok je bilo puta, a onda se nosio na rukama do mlina. Gornji i donji kamen, sjećam se, moralo je nositi deset ljudi. Mlin potočar imao je i vojvoda Marko Miljanov, i on mu je obezbjeđivao dobre prihode – prisjeća se Rašović.
U mlinu porodice Stefana Rašovića takođe se nekada mljelo žito, a Stefan priča da su se vlasnici mlinova „računali u gazde“. Mlinari su uzimali kilogram brašna na svakih 20 kilograma samljevenog žita.
- Nakon Drugog svjetskog rata, narod se odselio u Podgoricu i počeo da radi u fabrikama. Od 200 duša koliko je živjelo u Rašovićima u 40 domova, danas stalno živi svega 16 duša, mahom starijih – rekao je Rašović.
Za razliku od drugih crnogorskih sela, u Rašovićima se najmanje osjeća razlika između gradskog i seoskog načina života. Zahvaljujući slozi, stanovnici tog zaseoka, napravili su jednu kaptažu za vodu na početku, a drugu na kraju sela, tako da u njihovim slavinama teče izvorska voda.
- Vodovod smo napravili prije šest godina. Živi se mnogo lakše. Nekada su se držale koze, sve dok Tito nije zabranio. Međutim, bolje da je maka' neke rukovodioce – ocijenio je Stefan Rašović vrijeme u kojem se nekad živjelo, napomenuvši da je u njivama u Fundini uspijevala pšenica, kukuruz, te da je svako domaćinstvo proizvodilo sadnice crnog luka, kao i da se sadio krompir, uzgajale smokve i vinova loza, jabuke i šljive.
Stefan je kazao da je u seoskoj školi, prije Drugog svjetskog rata, nastavu pohađalo 70 đaka, i naglašava da se posljednje dvije decenije u toj školi ne čuju djeca i školsko zvono.
- U Fundini je trebalo da se gradi bolnica za plućne bolesti, ali neki su se tome usprotivili, tako da je napravljena u Brezoviku kod Nikšića. Stručnjaci su dolazili u naš kraj i pronašli velike količine laporca, koji služi kao baza za proizvodnju cimenta. Međutim, i od toga se odustalo - sjeća se Rašović, istakavši da su izvorska voda, čist vazduh, i izvaredna klima, ostali tako netaknuti u Fundini.
Mještanin Ljubo Rašović zagazio je u devetu deceniju života. Njegova životna priča, ali i sažeta priča o tom kraju, počinje od čuvenog „oslobođenja“.
- Kada smo se 1945. godine oslobodili od italijanskog fašizma i njemačkog nacizma imao sam 18 godina. Prvo smo radili na lokalnim radnim akcijama, a onda smo pošli na radnu akciju „Brčko –Banovići“. Iz Kuča na toj akciji bili smo samo nas dvojica. Značku udarnika dobio sam na radnoj akciji „Šabac – Sarajevo“, a učestvovao sam na izgradnji pruge Nikšić – Podgorica“. U kolektiv ulazimo 1947. godine. Zemljoradničkim zadrugama dali smo zemlju i stoku. Bilo je teško. Nijesmo mogli napredovati. Tada je došla 1948. godina, i Infobiro, a iz Fundine je zatvoreno 25 ljudi. Mnogi su pobjegli u Albaniju. Organizovan je SKOJ i Antifašističko vijeće žena, a i nastupila je agitacija da se napuštaju sela, i da se ide u privredu. Najsiromašniji su otišli u fabrike, a kasnije za njima i ostali. U društvenom sistemu bilo je rada i teškoća, ali se dobro živjelo sve do 1991. godine kada se raspala Jugoslavija. Imam 83 godine i sada vidim da je narod, iako je život lakši, mnogo nezadovoljniji. Prije rata u Fundini od 150 domova samo su trojica ljudi imali penzije. Poslije oslobođenja bile su dvije partije, a jedna je morala pobijediti. Danas imamo 16 političkih stranaka, a narod je mnogo podvojen. I dalje mnogo radim, krčim put, pravim podzide i kamene zidove. Zidovi i međe mogu biti mali, ali su krši veliki. Nakon oslobođenja omladina je gradila mostove, fabrike, i puteve, a danas se sve prodaje. Novi sistem napravio je neradnike – rekao je Ljubo Rašović.
Pješke od Konika do Fundine
Milivoje Popović namjerava da se vrati na starevinu. Popović je ogradio imanje u Rašovićima, nedavno je uzorao i zasadio krompir, luk, sadnice jabuke i vinove loze.
- Radio sam u jednoj društvenoj firmi koja je u međuvremenu propala. Trenutno sam na Birou rada. Sjećam da smo se kao djeca igrali oko mlinova. Oko svakog mlina bile su vodene ustave, a mi smo ih zvali guvna. U guvnima se skupljala voda koja se po potrebi usmjeravala na vodenicu i pokretala vodenički kamen. U tim guvnima u ljetnjem periodu mi smo se kupali – rekao je Popović, dodavši da su momci, a i stariji, u poslijeratnom periodu pješke dolazili u Podgoricu.
- Sjećam se da sam jednom prilikom pješice pošao sa Konika, gdje nam i sada porodična kuća, do Fundine u Rašoviće, samo da donesem pet litara rakije, i „kamen ubojiti“, kako se zvala jedna vrsta kamena kojim se liječila stoka. Krenuo sam preko Ćemovskog polja, preko Kakaricke gore, pa na prečac do Fundine. Put je onda bio makadamski. Koliko se sjećam trebalo mi je sat i po da pođem i da se vratim – rekao je Popović.
Reply With Quote
Bookmarks