Memorandum je svojim neistinama, svojom žučnošću, a naročito otvorenim kidanjem Kraljevim sa narodnim ujedinjenjem nanio Kralju posljednji, najteži udar. Nezadovoljstvo izazvano i pojačano u javnosti, odazvalo se i u najbližoj i najvjernijoj okolini Kraljevoj. Odmah iza saslušanja pred Konferencijom, činovnici u ministarstvima u Neji počeše davati ostavke izjavljujući da ne mogu i dalje ostati s vladom, poslije njene izjave protiv narodnoga ujedinjenja, koje oni kao i svaki Srbin žele...
Ostao je kod Kralja još samo đeneral Anto Gvozdenović. Od onog dana kada je bilo sa zlosretnim memurandumom pred Konferencijom ni jedan od pomenutih oficira nije više ni njega ni predsjednika vlade Plamenca, pozdravljao, kad bi, dolazeći Kralju svratili u ađutanturu. To je jadnoga starca jako boljelo. Govorio mi, da i on sam zna, da je Kralj propao i da on nije pošao s Plamencem pred Konferenciju sa mislima, da će to Kralju što pomoći, nego što mu se nije mogao odreći. I poslanstva u Vašingtonu primio se, kaže, samo zbog toga, da se udalji od Kralja jer više nije mogao kraj njega i K. Ksenije izdržati. Dao bi i sam rado i odavno ostavku, ali da ne može, jer nema niđe ništa, a osta bi na ulici. A zalud je doktor medicine.
Kralj, ovako napušten sjedi zamišljen po vazdan u svojoj sobi. Njegov najvjerniji kamerijer i brijač, priča, da se noću po više puta diže, sjedi i puši i onako poluobučen lijega, ma kami zaspiva. Jedno jutro, a to mu je bila navika svaki dan, pita Milana: "Ima li što novo?" "Ima, Gospodaru", odgovori mu Milan, "padaju Kraljevi ka gnjile sa kruške."
"Muč, pogani!" osječe se Kralj. "Ti znaš!"
"Ne znam ja ništa, ma eto ih pune novine."
Kralj se sa Gvozdenovićem kadikad, izveze automobilom, ili prošeta malo obližnjim ulicama oko hotela. Jednom sam ga, sa Gvozdenovićem, na toj šetnji sreo. Uzeo me pod ruku i produžio šetnju, idući polako, tromo. Do hotela nije progovorio ni riječi. Ni Gvozdenović, koji je vada i mnogo govorio nije prekidao Kraljevu zamišljenost. Pred hotelom pozdravih Kralja da pohitam doma. Bilo je blizu podne. Kralj me samo pogleda i mahnu glavom za znak oproštaja.
Dirnuo me je taj pogled. Vidio sam ga u samrtnika, koji ne može već da govori i posljednjim, malaksalim pogledom izražava okupljenijema svoje muke, stradanje, kajanje, očajavanje, sve, osim nadanja. Siromah Kralj!
Tu skoro razgovarah s Kraljem o Caru Viljemu, o slomu Carstva i prestola mu, o njegovom bjekstvu u tuđi svijet i o odluci pobjedilaca, da ga traže i stave pred sud. "Ljepše bi mu bilo", rekoh tada Kralju, "da se neđe izložio i poginuo u boju, nego što je to doživio!"
"Ljepše! Završio bi carski, junački, slavno", reče Kralj.
Idući doma sjetih se toga i pomislih: možda je i kralj, dok smo šetali, razmišlja: koliko bi mu ljepše bilo, da je poginuo, ili bar umro odmah iza rata g. 1876, kada je bio u jeku svoje slave, nego što je dočekao ove žalosne dane!...
I na tu pomisao otrže mi se pređašni uzdah: Siromah Kralj!
Bookmarks