Nakon brutalnog ubistva roditelja u Bosni i Hercegovini, braću Kemala i Ramiza Biteviju sudbina dovela kod rožajske porodice Fazlić
Otrgnuti od zla devedesetih u Foči
ROŽAJE - Šesnaestogodišnji Ramiz Bitevija sjedi sa svojim poočimom Jusufom Fazlićem (73) ispred frizerskog salona u centru Rožaja, nad obalom Ibra, koji nosi naziv po njegovom nadimku - Čampi. Iz mladića je uzalud pokušavati izvući sjećanje na ratne strahote i gubitak oba roditelja u Foči, jer je tada imao tek godinu, ali mu je poznato da mu je taj simpatični nadimak, po kojem ga danas svi u Rožajama znaju, dao pravi otac na rođenju. Prošlog mjeseca Čampi i stariji brat Kemal bili su na sahrani posmrtnih ostataka oca Muniba.
- Nakon 15 godina pronašli su grobnicu u kojoj je bilo šest ubijenih civila. Naši roditelji bili su umotani u jedno ćebe, ali uzorak majčine DNK još se ispituje u Visokom i upoređuje s našim, da bi bili sasvim sigurni. Rekli su nam da će to biti završeno sljedećeg mjeseca i da će tada biti i njena dženaza - priča Čampi.
Stariji Kemal, kojeg nijesmo zatekli u Rožajama, nije mogao telefonom da govori o tim događajima.
- Možemo kada se vratim. Prosto ne umijem telefonom. Malo što ću vam ja reći što vam oni nijesu već ispričali. I ja sam bio mali - kaže on, izvinjavajući se.
Poočim Jusuf, kojeg mladići tradicionalno zovu babo, priča kako ranije nije dozvoljavao da se o tome govori, jer su djeca bila pod traumom, ali da je sada drugačije.
- Odrasli su. Treba da se suoče sa istinom i zlim vremenom u kojem su izgubili roditelje, a ja sam danas srećan čovjek što sam im postao novi roditelj i što sam uspio da ih podignem i izvedem na put - ističe Jusuf.
Braća Bitevije stigli su u Rožaje u ljeto ratne 1992. Konvoj od sedam autobusa prepunih žena i djece bošnjačko-muslimanske nacionalnosti, koje su Srbi protjerali iz Foče, kretao se polako sjeverom Crne Gore. U Beranama nije bilo dozvoljeno da uđe u grad i samo se na kratko zaustavio na periferiji Rudeš, da bi im sunarodnici iz tog mjesta donijeli nešto pomoći u hrani. U Rožajama je raspoloženje u to vrijeme bilo sasvim drugačije, ali se ni tu u prvom navratu nije zadržao dugo, jer je krajnja destinacija trebalo da bude Makedonija. Policija i vojska nijesu, međutim, dozvolili izlazak iz zemlje i konvoj je s granice vraćen u Rožaje, koje je tada polagalo prvi, ali na žalost ne i posljednji ispit iz humanosti tokom ratova na ovim prostorima.
- Izbjeglice su najprije smještene u školama i džamijama, a onda su ih građani primali po kućama. To je bilo tužno - prisjeća se Jusuf.
Braću Bitevije, Kemala koji je imao nepunih pet godina i Čampija od svega 14 mjeseci, dovela je komšinica Safeta sa još četvoro male djece. Još dvoje svoje i dvoje od djevera. Za Kemala i Čampija tražila se porodica koja bi ih primila. Jusuf i njegova supruga Naila, koja je umrla samo godinu nakon toga, imali su već šestoro djece, ali su se odlučili da ne dozvole da se Bitevije odvoje u različitim porodica i uzeli su obojicu. Safeta je kasnije otišla za Njemačku, a Fazlićima je ispričala potresnu sudbinu koju su dječaci doživjeli u Foči, kada su im jedne stravične noći ubijeni roditelji.
- Bilo je valjda dva poslije ponoći. Upali su im četnici u kuću. Vrata je otvorio otac i odmah je ubijen. Majka Raza je valjda ubijena u krevetu gdje je ležala s malim Ramizom. Oboje su usmrćeni hladnim oružjem - priča Jusuf.
Kemal se danas, kaže, ne sjeća da je upravo on, tako mali, tek prohodalog brata uzeo potom za ruku i odveo kod komšija preko puta, usred noći.
- Pokucao je na vrata kod Safete i molio da ih primi. Rekao je da im nema roditelja. Safeta je tek ujutru primijetila da je Čampiju pidžama krvava i ušla u njihovu kuću gdje je čekao stravični prizor. Beba je, valjda, bila uz majku - prenosi Jusuf njene riječi.
Fočanski muslimani, žene i djeca, prije protjerivanja proveli su neko vrijeme u logoru u tom gradu, u neljudskim uslovima.
- Djeca su bila potpuno iscrpljena kada su stigla u Rožaje i spasili su ih samo moji prijatelji ljekari koje sam danonoćno angažovao. Onda su preuzele da ih podižu moje ćerke koje su ih prihvatile i sada prihvataju kao braću - kaže Jusuf.
Kemal i Ramiz i danas nose prezime svojih pravih roditelja, ali su mnogo više Fazlići. Potpuno su odgojeni u duhu te stare gradske porodice u gradu na Ibru.
- Trudio sam se da im ništa ne fali. Na žalost, oca i majku nijesam mogao da im vratim, ali sam pokušao da ih zamijenim. Nijesam ih odvajao od moje djece, ni tada, ni danas kada su odrasli - priča Jusuf.
Priljubljen uz njega, Čampi, potvrđuje te riječi.
- Babo i ja još spavamo u istoj sobi. Ne možemo da zaspemo jedan bez drugog - kaže Čampi kroz osmijeh.
On i Kemal ne razmišljaju da odu iz Rožaja iako su, kako kažu, božji putevi nepredvidivi. Foča je mračna prošlost, negdje u podsvijesti, a bosanska rodbina koja je sada sva u Sarajevu, nekako daleka i hladna. Fazlići su im pružili toplinu i sve u životu i ako ukoliko negdje odu, njima će se opet vratiti.
- Upisao sam bosansko-turski koledž u Sarajevu zbog toga što se uči dosta stranih jezika. Biću u internatu od jeseni. Možda kasnije odem i na fakultet, ali poslije se sigurno vraćam u Rožaje i Crnu Goru. Ovo je moj dom - kaže Čampi.
Babo Jusuf nerado sluša o odlasku, ali se ne protivi.
- Kako god odluče, nijesu više mali. Ali znam da im ni ubuduće neće ništa faliti, gdje god da su - kaže on.
Kemal je završio srednju drvoprerađivačku. Možda ipak nastavi Jusufov, frizerski zanat, što već čine njegova braća i sestre Fazlići.
Priču o braći Bitevije u Rožajama skoro svi znaju. Jusuf je, kažu Rožajci, i bez toga zaslužio poštovanje i iskrene pozdrave prolaznika, ''merhaba efendija'', s rukom na grudima i blagim naklonom - dok sjedi ispred porodičnih radnji na najpromjetnijem mjestu u gradu i smireno ispija penzionersku kafu...
Tufik Softić
Bookmarks