Iz pera Novaka Adžića izašla nova knjiga «Borci za nezavisnu Crnu Goru 1918-1941 - biografije ustanika, emigranata i komita, Tom I


Otvorena skrivana stranica istorije


Nakon nekoliko objavljenih knjiga istorijskog karaktera o vremenu i prije i poslije aneksije crne Gore iz pera Novaka Adžića pojavio se prvi tom knjige "Borci za nezavisnu Crnu Goru 1918-1941". U njoj su štampana i dokumenta važna za razumijevanja razloga za božićni ustanak i posljedica po ustanike. Obrađene su i biografije 1.141. crnogorskog ustanika, emigranta i komite. Knjiga je podijeljena na pet poglavlja od kojih je prvo «Božićni ustanak crnogorskog naroda 1919 godine». Posebno poglavlje autor je posvetio vojnom vođi Božićnog i Petrovdanskog ustanka brigadiru Krstu Zrnovu Popoviću a posebno predsjedniku Vlade u egzilu i političkom vođi Božićnog ustanka Jovanu Simovom Plamencu. Dok posljednje posvećuje gotovo jedan vijek tabu temi u Crnoj Gori koji se odnosi na ubijanje, proganjanje, zatvaranje Crnogoraca i paljenje crnogorskih domova pod režimom Karađorđevića. U novoj knjizi Novaka Adžića pored obilja istorijskih podataka na 766 strana date su biorafije od kojih su neke opširnije, neke konciznije a neke i sa manjkom istorijskih podataka što autor i sam navodi. No, biografije više hiljada onih crnogorskih patriota koji nijesu u formi leksikografskih jedinica zastupljeni u ovom leksikonu prema obećanju autora biće obuhvaćene u drugom i trećem tomu ove edicije za koje prikuplja građu. Novak Adžić iako po zanimanju pravnik koji radi kao kao pomoćnik Ministra kulture u Vladi Crne Gore posjeduje izvanredan dar da napiše istoriografski utemeljene ali i popularne knjige. Do sada je objavio knjige: «Crnogorska Crkva je bila autokefalna", «Stvaranje i razvoj crnogorske nacije», « Balšići 1360- 1421godine » , «Posljednji dani kraljevine Crne Gore, «Kratka isotirja CPC, «Poslansta u Crnoj Gori, 1878- 1921», «Crnogorski heroji Savo Raspopović i Petar Zvicer , kao i posljednju «Sudbine crnogorskih patriota 1919 –1941»
Što se same knjige tiče ona ima i jednu dimenziju koja je u neku ruku lična ali utemeljena i predstavlja moju impresiju njome i poduhvatom autora. Kada sam knjigu dobio u ruke gotovo pola sata prije nego sam je otvorio zurio sam u njene korice. Jer sam dugo vremena razmišljao o jednom događaju iz vremena božićnog ustanka koji mi je svojevremeno ispričala moja pokojna majka. Govorila mi je o njemu negđe krajem 80. godina da bi mi ukazala, vjerovala je, na uzaludne žrtve boraca za nezavisnost domovine. Pričala mi je kako je, čini mi se Bogdan Kusov, čija je, inače, biografija napisana u ovoj knjizi, u januaru 1919 godine, jedno veče, sa rogamskih strana zazivao nekog rogamljanina riječima - Ajde da se sklonimo brzo će ga doći naša.
A onda je dodala - Nikad im ga nije došla ta naša. Tako me je majka savjetovala te 1989 godine. A te godine, iskren da budem, nijesam ni ja vjerovao da će ga ikada više doći naša niti da će se ikada pojaviti ova knjiga.
O knjizi i njenom značaju, umjesto riječi kojih mi pošteno rečeno fali da iskažem svoj sud, mogu samo da zahvalim autoru u znak dubokog poštovanja. Jer se njome, u ime zemlje i svih nas njihovih potomaka, odužio za sva vremena onima koji su 1919. godine više voljeli domovinu nego domovina njih. Kad pomislim da su slične leksikone partizanskih boraca pisale i istraživale desetine autora i svi istorijski Instituti zajedno još i podržani izjavama tada živih svjedoka pitam se u šali jeli autor knjigu pisao uz pomoć kakve organizacije koja je bila u stanju da mu dostavi više od hiljadu biografija. Nažalost, u nas je uobičajeno da ljudi vjeruju da je neko, u ovom slučaju Novak, obavezan da čini ovakva pregnuća a da ga oni posmatraju i o njemu odoka prosuđuju. Još i uvjereni da mu je s neke visoke adrese dat i nalog da to čini i da ga zato debelo plaća.
Pa mu se može desiti da ga nezadovoljni potomci onih koji se sticajem okolnosti nijesu našli u knjizi još i javno napanu. Svjedok sam, tokom traganja za osnovnim podacima o izvjesnim emigrantima i komitima iz Pipera koje sam činio da bih pomogao Novaku da kompletira biografije, da njihovi potomci nijesu ni znali da su im preci bili zelenaši. Tek tada sam shvatio do koje mjere je izbrisano pamćenje potomaka o precima koji su ulagali mladost i živote da bi branili nezavisnost domovine. Bolje i da ne mislim o tome koliko je još malo vremena falilo da i to malo pamćenja bude zauvijek izbrisano.
Međutim, upravo ova knjiga pokazuje kolika može da bude moć samo jednoga Crnogorca, njenog autora, posvećenog ovoj zemlji i njenoj slobodi koji je u stanju da njome razgrne vjekovnu tminu, povrati pamćenje kolektivu i dostojanstvo i živima i mrtvima koji su se borili za njenu slobodu.
Knjiga između ostalog bjelodano pokazuje i do koje mjere čovjek može moralno da posrne, tako naprimjer na strani 551, u biografiji ubijenog komite Dušana Roganovića, donosi članak lista «Crna Gora» iz avgusta 1927. godine u kojem se Milivoje, Dušanov ubica javno se fali da je Roganovića ubio s leđa i priča da su vlasti od njega tražile da izda rođenog brata, koji je takođe bio komita, a on, veli, nije znao đe se nalazi.
Ali u ime svojih saboraca očekuje da im se što prije isplati novčana nagrada.
Upravo na ovom primjeru iz knjige gospodina Adžića, najezgrovitije sam razumio razloge svojevremenih surovih obračuna partizana sa italijanskim i četničkim obavještajcima o čemu sam imao sasvim dugačiji sud. Očito da je Crna Gora i 1919 i 1941 godine bila prepuna ovakvih Milivoja o kojima je sud tuđih istorija, nažalost, iskazivao najdublji pijetet. Evo sam, napokon doživio da se o takvima kaže kakvi su a da nas iz Beograda, u pismima čitalaca beogradskih petparačkih dnevnih novina, ne napanu kao ustaše i izdajnike.
Na kraju ovih, u neku ruku, i ličnih impresija zahvaljujem se Novaku Adžiću, makar u ime mojih predaka i želim da ga u ime svih crnogorskih potomaka obavežem ali i podržim da napiše drugi i u treći tom ilustrovan fotografijama svih stradalnika za domovinu. Ujedno ga podsjećam da ga na takav čin obavezuje i jedna arapska poslovica koja kaže da «Alah nikog ne tovari preko njegove moći».


Stevo Vučinić