U stvari, ova vijest bi trebala malo koga da čudi, pošto se u mojoj „butigi“ do prije par mjeseci uveliko bila počela hvatati paučina i da nije bilo ovog potonjeg „osvježenja“, ionako bi ostala da se raspada sama od sebe...
Ova neočekivana obnova nije me samo iznenadila već i nagnala da se dobro zamislim u pogledu ovog svojevrsnog (duhovnog) poduhvata, osobito kad vidim uvećani broj ulazaka u ovu moju „butigu“ koju mirne duše mogu poistovjetiti sa izvjesnim objektom vrhunske (duhovne) gastronomije, u koji namjernici ulaze kao u neku od - narodnih kuhinja - i to onda kad pare potroše na piće i jebačine pa, onako mamurnim, glad nadvlada osjećaj stida te mrgodni navrate da utole glad i neprimijećeni išunjaju u mrak...
No ja ih potpuno razumijem, jer ne samo ono što se dobije džabe nema svoju vrijednost no gubi i time što želi da se nametne a i za ovo saznanje zahvaljujem jednom UDBA-šu, koji mi je svojevremeno, u iskrenom prkosu, naredio:
- „Ajde de, sad me ubijedi u to ako ti basta...!“
Vazda mu fala dje čuo i dje ne čuo...!
U medjuvremenu sam svoju klijentelu upoznao do mjere da, njih dostinu, kao dobre i pouzdane prijatelji, na čast mogu pozvati u svoj (duhovni) dom (Blog) a ovu moju „butigu“ zatvoriti da od nje ne ostane ruševina pored puta „kojim se rijetko ide....“
- M -








Reply With Quote
Bookmarks