Priče sa $evera
Nesvakidašnja zbirka udesa: Marijan Marijanović iz Polja kod Mojkovca je barem 40 puta bio u smrtnoj opasnosti
Maler rođen pod srećnom zvijezdom
...Noć je polako gutala Potarje. Svjetla okolnih poljanskih kuća, i ulične svjetiljke Mojkovca, izgledale su Marijanu beskrajno daleko. Grčevito je, kao da bježi iz pakla vijetnamskog rata, zabadao izranjavane prste u vlažnu, studenu travu, izvlačeći, gore svoje iščašene noge, napukle karlične kosti, izubijano i izmučeno tijelo. Samo da se što dalje pomjeri od oštre stijene pred kojom se zaustavila njegova "fića". Da je nastavila još samo pola metra presjekla bi ga - napola! Bila je jesen, početak devedesetih...Penzioner Marijan Marijanović, danas star 56 godina, iz Polja kod Mojkovca, imao je tada sreće, kao i mnogo puta ranije, kao i što će je često imati kasnije...
Maler, rođen pod srećnom zvijezdom. Marijan, čovjek koji je barem četrdeset puta hodio tankom linijom koja razdvaja život i smrt.
Da je mornar bio, ako ništa drugo, barem bi nekoliko puta, sigurno pao sa broda. Ili, da je, kojim slučajem, radio u vodenici,tvrde oni koji ga znaju, najmanje jednom bi osjetio na svojoj koži kako se osjeća zrno pšenice kada ga dohvati vodenički kamen.. Marijanu bi se to, ili nešto slično moralo dogoditi. Njemu se vazda nešto događalo. On kao da nije mogao da izađe iz kuće a da se ne vrati sa nekim novim biljegom. Njegov život je, zapravo, prava, rijetko viđena zbirka padova, lomova, sudara, posjekotina... Bilo ih je na stotine.
Njegova supruga Radojka je, za 33 godine braka, vjerovatno vidjela više povreda od većine osoblja mojkovačkog doma zdravlja. Mogla bi se, komotno, zaposliti u hitnoj službi te ustanove, prakse barem ima.
“Vjeruj mi, ne znam da nije bio jedan mjesec a da se nije nešto dogodilo. Kad god neđe mrdne, samo stiže glas – Marijan pao, Marijan se ubio, Marijan se ranio, Marijan sa kolima, motorom, sa biciklom, pritisla ga bukva... Samo trči, plači, vrišti – od sedamdeset treće do danas. Kao da je Marijan jedini, kao da niđe nikog drugog na svijetu nema da pane i ubije se, no stalno on.”
Svoju zbirku udesa Marijan je pisao po drumovima, livadama i šumama, stvarao je, zapravo, gdje je stizao. Prvo njegovo veliko, najveće iskušenje nije, međutim, imalo nikakve veze sa udesima. Bilo je to prije 48 godina.
Povratak iz mrtvih
U kuću Milivoja i Dunje Marijanović uvukla se tuga. Njihov osmogodišnji sin Marijan je umirao. Bolest je pobjeđivala. Više nije bilo ni nade, ni pomoći - ostala je samo smrt. Milivoje je otišao kod krojača da sašije ukopinu za sina. Ali, tu je zapelo.Vještom majstoru prvi put nije polazilo za rukom da završi posao. Trudio se kao nikad ali igla i konac ga nijesu slušali. “Mora da je živ “, rekao je majstor, pokušavajući da objasni čudo koje ga je snašlo. I, bilo je tako. Marijan je, bukvalno, ustao iz mrtvih!?
“Kupali su me ko pokojnika i ja sam se, u tome, pokrenuo “.
Marijan je, nakon toga, nekoliko godina proveo po bolnicama , a onda su počeli njegovi padovi i lomovi, nekad spektakularni do nevjerovanja, ponekad smrtno opasni.
Godine 1973. Marijan je doživio jedan od svojih najčudnijih ali i najtežih udesa na cesti. Pošao je biciklom na posao. Radio je kao jamski radnik u rudniku Brskovo. Nekako istovremeno, sa posla je prije vremena, isto na biciklima, krenulo nekoliko njegovih kolega. Oni u bjekstvu, žureći da što prije odmaknu a Marijan da ne zakasni, sreli su se kod kombinata «Vukman Kruščić», u punoj biciklističkoj brzini. Bio je to, u mojkovačkim krajevima, nezapamćen lančani sudar dvotočkaša, koji Marijana umalo nije koštao glave - sedam dana je proveo u komi. Ako je za utjehu, nije više morao u jamu. Ljekari su napisali da je invalid a firma mu dala posao kurira.
Marijan je dugo vozio i motor. Izmijenjao ih je nekoliko i sve to kroz udese. Jedne prilike oborio je sve mojkovačke letačke rekorde, naravno bez korišćenja tehničkih pomagala. Pokušao je da pretekne kamion sa prikolicom... “Fištio sam motorom u njegovu prednju gumu. Letio sam, ko iz praćke izbačen, preko dvadeset metara ! Motor su ispresovali kamionski točkovi a ja sam, jedva, nešto malo bolje prošao.”
Sa “fićom” je upisao veći broj nezgoda ali je onaj sa početka devedesetih bio poseban. Pravo je čudo kako ga njegov voljeni auto nije, tada, po kratkom postupku, ali ne na cesti već na livadi, poslao na onaj svijet i to u djelovima. Spustio se sa “fićom” niz jednu strminu, pored njegove stare kuće u Poljima, sve do ivice provalije. Sve bi u toj ludoj vožnji bilo, manje – više, u redu da se Marijan nalazio na mjestu na kom se, obično vozač nalazi. On je, međutim, bio ispod nje!!! “Zaustavio sam, bio u strani i sišao dolje da otvorim vratnicu. Noć je već bila pala. Krenuo sam gore u auto. Nijesam ni gledao, žurio sam...” Ali, žurilo se,izgleda i fići, krenula je odozgo, “pokupila” Marijana, vukla ga pod sobom, gazila stotinak metara, do ivice provalije...Nekoliko mjeseci bio je potpuno nepokretan.
Tuče sa bukvama
Dobar dio života Marijan je proveo sa motornom testerom u rukama. Sa njom je dodatno zarađivao. Bio je za nju vezan, ponekad i previše. U Poljima je, jednom komšiji, svojevremeno, rezao drva. Granje mu je vratilo testeru i umalo nije odsjekao sopstvenu nogu. “Krv je šikljala ali sam se, nekako, sam odvezao kolima do bolnice u Mojkovcu, gdje su me zašili. Drugi put, dok je radio jednu sušaru, lanac mu je zakačio pantalone i mač mu se zabio u nogu. Opet su ga šili u Mojkovcu. Na katunu Kravar, Marijan je pao sa bora, sa svojom ljubljenom testerom, naravno. Oni jedno drugo nijesu ostavljali. Pokidala mu je, tada, tetive na ruci. Tog puta rane su mu vidali beranski ljekari.
Sa testerom je Marijan često radio u mojkovačkim šumama. Obarao je bukve kao rijetko ko, ali obarale su i one njega, kao malo koga drugog. Bio je to rat bez milosti. Prije tridesetak godina kratio je, u Rudnici, neke “obješene” bukve. Jedna je skliznula brže nego što je očekivao,i pala na njega.Iz tog bliskog kontakta Marijan je izašao sa tri polomljena rebra,slomljenom ključnom kosti, probijenom usnom, nekoliko zuba manje... Ipak, kaže, imao je tada mnogo sreće. U Jakovićima ga je, opet, bukva bukvalno ispresovala na panju. Trebalo mu je, tada, sedam mjeseci ležanja da, koliko-toliko sanira zgnječene kosti, pokidane tetive, rasporen butni mišić... ”Opet sam se jedva izvukao”, rekao je po ko zna koji put sebi. Ožiljke je, kaže, davno prestao da broji...
* * *
U prijatno uređenoj kući Marijanovića u Poljima, koja odiše toplinom i gostoprimstvom karakterističnim za taj kraj, nešto više od godinu dana vlada mir. Nema novih povreda, padova, lomova. Od prošle jeseni Marijanu se ništa nije dogodilo ali, razlog je, originalan, tipično njegov. On naime, još vida zadnje rane. Vraćao se iz Štitarice sa kamionom drva. Bio je gore, na utovaru, kada se vozilo zaljuljalo. Marijan ne bi bio Marijan kad ne bi pao praćen trupcima. Padali su i po njemu i oko njega...
Marijan, ipak, kaže da će mu to sigurno biti zadnja povreda. Ne daju mu, veli, đeca više da radi pa je odlučio da ih posluša...Oni koji ga dobro znaju tvrde da će ga ta, za njega neobična boljka, brzo proći. On jednostavno nešto mora da radi,a kad radi,kažu, ožiljak je sigurniji od zarade...
Reply With Quote
Bookmarks