Gerilske akcije komunističkih oružanih grupa su, prema planu, počele 13. jula.
Njima su se pridružili mnogi građani, tako da su ove akcije do 20. jula prerasle su u ustanak u kome je učestvovalo oko 30.000 boraca.
Na osnovu toga se zaključuje da su ustanak organizovali komunisti i da su oni činili njegovo političko i borbeno jezgro i da je zbog masovnosti dobio opštenarodni karakter.
Među onima koji su se priključili ustanku bilo je i oficira prethodne Jugoslovenske kraljevske vojske koja je kapitulirala 17. aprila.
Tako su se ustanku pridružili Bajo Stanišić i Pavle Đurišić.
Velikosrpski falsifikatori istorije to tumače kao dokaz da su i četnici učestvovali u ustanku.
No, oni tada nijesu bili četnici, jer četnički pokret nije postojao u Crnoj Gori u periodu ustanka.
Ovaj pokret se u Crnoj Gori formirao tek u jesen 1941. i odmah je uspostavio saradnju sa okupatorom.
Bez crnogorskih komunista ne bi bilo Trinaestojulskog ustanka ni antifašizma.
Uprkos tome, Andrija Mandić je u spisku organizatora ustanka komuniste stavio na začelje i još ih je sakrio pod nazivom „slobodoljubivi ateisti“.
Jakov Milatović tvrdi da je ustanak bio „odjek savjesti“, čime je prećutao istinu da su komunisti organizovali ustanak.
Savremenici su naglasili i dominantno crnogorski državni i nacionalni karakter ustanka.
Italijanski ministar spoljnih poslova grof Galeaco Ćano je 17. jula zapisao da se „zapravo vodi pravi rat između Italije i Crne Gore“, dok je jedan italijanski konzul napisao da je ustanak u stvari „crnogorski komunistički pokret“
Moskovska „Pravda“ je objavila da je „vjeran ratnim tradicijama svojih predaka, gotovo sav crnogorski narod otišao u partizanske odrede“.
Josip Broz Tito je zapisao da je to „zaista bio opšti ustanak u Crnoj Gori“ i da je Crna Gora tako „dala ostalim narodima Jugoslavije podstrek za njihovu borbu“.
Čak je i prema informacijama jugoslovenske kraljevske Vlade u Londonu oružani sukob izazvala „borbenost Crnogoraca, udruženih s komunističkim pokretom“.
Mandić je u organizatore ustanka upisao sveštenike i vjerujući narod. Termina vjerujući narod nema u izvorima o ustanku.
To je termin litijaškog pokreta koji Mandić pokušava da premjesti u 1941.
Što se tiče doprinosa SPC, odnosno stava Mitropolije crnogorsko-primorske prema ustanku, o njemu najbolje govori činjenica da je mitropolit Joanikije Lipovac učestvovao na Petrovdanskom saboru, a potom je podržao četnički pokret i okupatore.
Primjer te politike je prijem koji je mitropolit Joanikije organizovao za italijanskog generala i okupacionog guvernera Crne Gore Pircia Birolija u manastiru Ostrog 18. oktobra 1942. godine. Joanikije je na italijanskom jeziku održao zdravicu Biroliju i, između ostalog, rekao: „Radostan je danas sav naš narod sa područja Guvernorata Crne Gore što je Vaša ekselencija sa Vašom cijenjenom Gospođom i Vašim eminentnim saradnicima, kao sin pobožnog italijanskog naroda, došao u Sveti Ostrog…
Vaša pobožna i herojska duša osjetila je da je pravo da se ovdje u ovoj našoj najvećoj svetinji zajednički pomolimo Gospodu Bogu za vječni pokoj poginulih italijanskih i naših boraca u borbama protiv partizana i da se pomolimo da i dalje među nama vlada međusobno poštovanje i sloga“.
Većina sveštenstva SPC u Crnoj Gori je podržala Joanikijevu politiku.
No, 34 sveštenika su se pridružila partizanskom pokretu, a kasnije ih je 6 odlikovano partizanskom „Spomenicom 1941.“.
Mitropolit Joanikije je u aprilu 1942. godine izdao naredbu da se sveštenici koje se bore u redovima partizanskog pokreta otpuste iz službe i zabranio im svešteničko dejstvo.
Četnički revizionisti istorije pokušavaju da Trinaestojulski ustanak predstave i kao simbol borbe protiv ideje o crnogorskoj državnosti i nacionalnosti. Upravo je suprotno.
Na godišnjicu ustanka 13. jula 1944. godine u Kolašinu je održano Treće zasijedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja (ZAVNO) Crne Gore i Boke, na kome je ovaj vrhovni organ partizanske vlasti u Crnoj Gori preimenovan u Crnogorsku antifašističku skupštinu narodnog oslobođenja (CASNO).
Odlučeno je da se CASNO konstituiše u najviše zakonodavno i izvršno tijelo Crne Gore kao ravnopravne federalne jedinice u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji.
Istaknuti komunistički i partizanski funkcioner Božo Ljumović tada je naveo:
„Na ovom trogodišnjem trnovitom putu pali su mnogi dični sinovi crnogorskog naroda, pali su za čast i slobodu…
Iz krvi njihove niču naše velike tekovine, niče slobodna Crna Gora u ravnopravnoj zajednici bratskih naroda…
Danas mi stvaramo najveću zakonodavnu i izvršnu vlast crnogorskog naroda.
Našu Antifašističku skupštinu narodnog oslobođenja.
Ovim se ostvaruju težnje crnogorskog naroda da sam upravlja svojom sudbinom.“
Bookmarks