Svi smo preživjeli taj uzrast, i ranije se o tučama govorilo godinama, ko se sa kim i kad pobio, ko je koga izbio i sl, ali su se te priče pričale u užem društvu, između sebe što se veli.
Sad je već drugo vrijeme, društvene mreže, telefoni, Viberi, Telegrami, sve se snima i dijeli, desi se tuča u Ulcinju, za pola sata za nju znaju svi vršnjaci u Pljevljima, što ima nesagledive posledice na dječiji mozak (posebno mozak žrtve ili slabijeg ukoliko je tuča bila "fer"). Svi poznajemo onaj osjećaj stida (ako se može uopšte tako nazvati, ali vjerujem da smo ga svi tako percipirali) kad mislite da ako se nešto desilo svi znaju za to, pa ako izvučete deblji kraj u tuči, mislite kako svi znaju, kako misle da ste slabić i sl, e u današnjem vremenu je to istina, jer informacije nenormalno brzo kruže.
Naš kompletan sistem obazovanja i kulture je truo (kultura praktično i ne postoji), kako očekivati od tog sistema, koji je na nižem nivou nego što je bio prije 50 godina, da se bori sa savremenim problemima? Mi kao nacija moramo da se resetujemo, bukvalno da se vratimo na fabrička podešavanja i da zajednički, smisleno, krenemo od temelja graditi neko normalnije društvo, normalniju sredinu.
P.S. Samo se nadam da neću nikad doći u situaciju kao roditelji ovog dječaka, jer se bojim šta bih uradio.
Bookmarks