Čovjek koji je jeo smrt od Pekića je isto dobra priča kad smo kod tih političkijeh umiranja.

Baš ta giljotina je surova, al opet kad pogledaš, brza i laka smrt, pa i danas letalne injekcije pri izvršavanju smrtne presude su tehnički daleko humanije, da kažem, nego dobrovoljno umiranje od brojnih bolesti.


Uvijek se govori "od čega je neko umro", ne o tome šta mu se dešava sad kad je mrtav.


Ali kao da većina očekuje od smrti baš to - ništavilo ili bjekstvo od boli života, od umiranja zapravo, mučenja u umiranju. Pa i nacisti su svi nosili cijanid.