Vrijeme

Svakom njegovo ludilo: moje je bilo da verujem da sam normalan,
opasno normalan. - Cioran


Razmišljate li o Vremenu ponekad? Ne o događajima, nego o Vremenu, ovom u ovom, hipersoničnom trenutku, ili nekom drugom. Ali samo čistom Vremenu. Ne i onim što ga ispunjava. Meni je ona rekla da treba da vodim računa o Vremenu. A kakvi su to računi o Vremenu, nema PDV na Vrijeme jer prolazi. I da, rekla mi je da osoba izgubi pojam o Vremenu, Vrijeme svakako prolazi i pojam je subjektivan, zato što nema tog objektivnog lika koji se uz Vrijeme moze šlihtat. Vreme je Novac, a ja pomislih, kakva sitna duša, što si sitna sestro iz Kraljevine, što? Za Vrijeme je uvreda poređenje novac. Ja, kao stari numizmatičar, sa punom kantom rimskog cara Justinijana i carice Teodore... bakrenih novčića, makar znam to, i ti znaš. Ne vrijede ništa sad u ovoj godini nove ere Vremena. Osim malo sentimentalno i Vremenski, vrijede zbog Vremena, ali Vrijeme nije Novac, i ne moze biti, jer prolazi, stalno, čisto, glatko, prolazi, svake sekunde, hirurški, a ti se okreneš, prošlo 7 godina otkad sam je zadnji put vidio na Kalemegdanu tamo ka Ratnom ostrvu, flashback, a ne, to je Vrijeme. Chronos i Eon, Eos, i ta Boginja Manija. Grčka Boginja ludih. Nije bilo psihijatrije, pa je Manija, boginja ludila, kaznjavala lude zbog ludila. Nije li to najveće ludilo. Platon pak kaze da je Manija stanje u kom pjesnik kontaktira sa bozanskim. Samo po sebi, osjećaj blizine Vremena, prisutnosti. Big Ben je jedan veliki sat i on računa Vrijeme. TIME se zove magazin, i naslovnica je Sat. Kao Sahat kula. Koja isto računa Vrijeme. Znam da se jedna sura iz Kurana zove Vrijeme. Eto i Bog razmišlja o vremenu, a zašto kad je Vječan. Znam da je Emil Cioran napisao Pad u vrijeme. Pa i ja imam osjećaj da sam pao u Vrijeme, ne samo pao, nego propao kroz Vrijeme i razbio se na drugom spratu, Chronos bog, zasjekao jednu čitavu sekvencu za mene. Kad kaze neko, nemam vremena, da li uopšte moze da posjeduje to neko potencijalno Vrijeme, pa da ga onda nema, jer ga rezervisao kao bioskop sjedište. Znamo samo da nekako prolazi, a i to znamo samo jer smo izmislili neki sat za koje Vrijeme ni ne mari, to je naša procjena. Da nismo, ne bi ni znali za to kako prolazi, jel bi onda uopšte bilo bitno da li prolazi i šta prolazi, grčki bog titan Chronos je za to kriv. Morali smo prvo da gledamo u Sunce. Pa u Mjesec i zvijezde, izračunamo kako i šta, i sve to samo da nađemo tačno Vrijeme. Kao da Vrijeme moze biti tačno. Sa koje distance, to je cijela svrha. Mi sa njim, Vremenom, svi istovremeno, kroz vremenske hipersekvence i neke kosmičke zone, smjene dana i noći prolazimo, zajednički, cijelo čovječanstvo i sva ostala bića. Kroz svaki minut prolazimo svi zajedno. Ali ako skrajnemo događaje, koje neminovno svi imamo oko nas, i razmislimo samo o Vremenu, kao zasebnom, šta je uopšte Vrijeme, bez sata, bez događaja? Opet grčki bog vremena Chronos...Vrijeme, prolazi, baš zato, zbog Chronosa, koji je između Neba i Zemlje zasjekao svojom sjekirom. Vrijeme i Chronos... su Hronos, logos. Hronologija. Događaji. Znači, i pored sve ove muke oko Vremena, Vrijeme je Događaj. Mozda i samo po sebi. Ali Chronos je sve to odradio, da mi našim sekvencama, nešto uradimo. Štagod. Prošetamo ulicom, popijemo kafu, odemo na pivo. Desilo se Vrijeme. Događaji. Desila se Hronologija događaja. Vrijeme je i jedina stvar koja se dešava, ono se dešava u dešavanjima, a ne obratno. Dešavanja u Vremenu. Nemoguće. Jedino što na svijetu zapravo vrijedi išta, a opet jedino što apsolutno ne kontrolišemo, i ne mozemo imati, drzati, uopšte sa tim komunicirati, prodati, kupiti, van je naše dimenzije gotovo u svojoj nezavisnosti od svega što postoji a stalno je tu, i jedino mozemo kao nekakvi voajeri da gledamo, a to je Vrijeme, Vrijeme, i to kako prolazi... a nemamo osjećaj da prolazi. Sve dok ne prođe. A i kad prođe, mi tu ne mozemo ništa. Vrijeme je zapravo sve, egzistencija jednog loop homo sapiensa je to, odlično Vrijeme, i on pored kojeg ono prolazi. Bez obzira na događaje. Chronos i logos. Mnogi sanjaju da putuju kroz Vrijeme, ali mi u ovoj sekundi putujemo kroz Vrijeme. Ali neki zele dalje sekvence u vremenu da proputuju. Vrijeme uvijek ide istom brzinom. Istom putanjom. Vrijeme... kad sam razmišljao o moći, pitao sam se, da li je to mozda Vrijeme. Ništa drugo se ne moze porediti sa Vremenom. I vrijeme ne mozeš da izgubiš, stalno je tu. U momentu. Ali ga ni nemaš. Jer prolazi pored tebe...a opet, uz tebe. I samo prolazi, prolazi, prolazi... Vrijeme, a ne mozeš ni da budeš ljut zbog toga, što prolazi, jer i dalje prolazi, iako se ljutiš ili mu se moliš. Evo baš sad. I sve mi više pada na pamet, da kupim sat, i počnem da gledam koliko je sati, da znam imam li Vremena, kao da mogu imat Vremena, ono će prolazit imao ga ne imao... iako ga nikad neću imat, a opet evo ga prolazi, i prolaziće cio dan, i noć, i tako dok ja izađem iz ovog Vremena u koje sam upao i propao, sve da bih se vratio starom Vremenu, a koje je isto kao ovo sad Vrijeme, što će kao i ono drugo Vrijeme prolazit još dosta puta sa mnom, a onda jednom bez mene, i biće sasvim svejedno što ja nisam tu a Vrijeme jeste, kao što je bilo svejedno i dok sam bio tu...Vrijeme će nastavit i bez mene, jer Vrijeme, šta ono i ima sa mnom, ono samo prolazi i stalno prolazi, prolazi. nikad neće prestat da prolazi. Ali u tome je i trik. Jer prolazi. I proći će, ali će i prolazit... I prođe, ali opet prolazi. Vrijeme prolazi... Vrijeme je prošlo... a opet evo ga prolazi. I prolaziće, iako baš sad prolazi, i večeras će prolazit. A ja ću gledati na novi sat, i pitat se, pa prolazilo je i bez sata. Nije ni bilo potrebe da računamo. Jer, ne mozemo ni da ga uračunamo... Samo gledat, kako prolazi. Već dugo, a opet kao sad, i tako dok se sve ne vrati, ili ode, a ono će i dalje prolazit... i prolazit... i prolazit... beskonačno, Vrijeme i Vječno, prolazi... I pomalo mi je drago što prolazi, jer i treba da konačno prođe... iako će opet prolazit, kao što treba da prolazi. I prolaziće dok god budeš tu, a i kad prođeš i ti, ono će proč pored tebe zadnji put, ali to će samo rutinski prolaz bit, jer Vrijeme prolazi, i prođe, al opet nekako, eto prolazi...Razmišljate li o Vremenu ponekad? Ne o događajima...