Više smo umorni od diletantizma Dritana Abazovića, ali šta ako njegov diletantizam nije diletantizam, već nešto mnogo podlije i promišljenije?
Insistiranje na Open Balkans projektu i maltene povlačenje za rukav Porfirija da "silu na sramotu" potpiše ugovor sa SPC, kada ni jedno ni drugo više niko ni ne pominje (čak ni Vučić i Rama), a u potonjem slučaju, ponižavajuće po državu koju nažalost predstavlja - u najmanju ruku je sumnjivo. Okretati se opet srbijanskom liderstvu, nakon potpunog razotkrivanja malignog ruskog uticaja i uviđanja čak i Zapada da taj uticaj ne samo da stanuje u SPC, nego se brutalno instrumentalizuje za izazivanje nestabilnosti na Balkanu - u ovom trenutku je previše za konstatovati, čak i za relaksirano stanje uma Abazovića.
Jedan dio jednačine svakako leži u savjetničkoj strukturi oko njega, koja je najbolje oličena baš u savjetniku za spoljnu politiku, čovjeku koji je, prije svega svojom nedoraslošću, propisno detonirao nuklearnu bombu u našoj diplomatiji, svijetloj tački gazdovanja tridesetogodišnje vlasti. Naravno, riječ je o bivšem ministru vanjskih poslova, nesrećnom "dual SIM" Đorđu Raduloviću. Abazović svakako ima tenedenciju ka avanagrdnim rješenjima, kontekst mu prečesto promiče, a Nikolaidis je odlično opisao njegov "javni tok misli". E, kada se na to dodaju ovakvi (još crnji) savjetnici...
No, sve me strah da to nije sve i da su ovi posljednji potezi više od populizma i pokušaja dodvoravanja prosrpskom biračkom tijelu za prethodne rezove (kako neki tumače).
Dodatno, u situaciji kada treba da iskoristimo istorijsku šansu i jedinstvo Zapada da "damo gas", vraćamo se propalim eksperimentima u organizaciji EU integracija, insistiranjem na krovnom ministarstvu, nečemu što smo već napustili zbog svih logističkih problema i nefunkcionalnosti. Sve me strah da ćemo opet propustiti voz, koji smo jednom već propustili krajem početkom devedesetih (tačnije, ušli smo u pogrešan), što smo platili zaostajanjem za civilizovanim svijetom za još koju deceniju. Tada nam je promakao pad Berlinskog zida, sada nam promiče Ukrajina. Nada je da srećom imamo neke kolonijalne upravnike, ali ako mi ne afirmišemo naše nacionalne interese, štaviše afirmišemo pogrešne, teško je očekivati da će neko uvijek biti tu da nas povuče za rukav.
S tim u vezi, Mićo Vlahović je odlično secirao političku realnost nakon invazije Rusije na Ukrajinu i šanse i opasnosti za Crnu Goru. Tekst je zaista bitan i analitički posložen. Obično izdvojim meni zanimljive djelove, ali ovo je jedan od onih koji se čita pažljivo od početka do kraja.
Link:
https://www.pobjeda.me/clanak/evrops...e-i-buducnosti
Reply With Quote
Bookmarks