FILOZOFSKI RAZOVOR S KANGRGOM 1.dio

Autor: Hrvoje Jurić


MILAN KANGRGA u razgovoru s Hrvojem Jurićem govori o etici i bioetici, ekologiji, revoluciji i re-evoluciji, feminizmu i feminističkoj kritici, utopijskom mišljenju i kraju povijesti, Karlu Popperu, Isusu Kristu i "Crkvi u Hrvata", Stipi Šuvaru, alter-globalizmu, kršćanskoj etici i teologiji oslobođenja, anarhizmu, šezdesetosmoj i sedamdesetprvoj, i dakako, o švercerima vlastitih života.
Nazivaju ga »najvećim živućim hrvatskim filozofom« i »jednim od najvećih hrvatskih filozofa«. Nazivaju ga i »posljednjim Mohikancem praxis-filozofije«, te općenito lijeve, marksističke misli na ovim prostorima, kao i »angažiranim intelektualcem u pravom smislu riječi«.

Milan Kangrga, rođen 1923. u Zagrebu, više od četrdeset godina predavao je etiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je prije toga diplomirao i doktorirao filozofiju. Predavao je i znanstveno se usavršavao i na nekolicini drugih sveučilišta u bivšoj Jugoslaviji i inozemstvu, prvenstveno u Njemačkoj. Jedan je od osnivača časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole. Objavio je četrnaest knjiga i mnoštvo članaka. Njegova Odabrana djela u četiri sveska objavljena su u zagrebačkom Naprijedu, 1989. godine. Godine 2004. u Njemačkoj je, kod izdavača Königshausen & Neumann, objavljen prijevod njegova djela Praksa – vrijeme – svijet, a krajem iste godine, kod izdavača Golden marketing – Tehnička knjiga, izašla je Kangrgina knjiga Etika – Osnovni problem i pravci.

Nakon okrugloga stola Mogućnosti i granice etike u djelu Milana Kangrge, organiziranog 2003. godine, u povodu Kangrgina osamdesetog rođendana, časopis Filozofska istraživanja (br. 94-95/2004) objavio je istoimeni tematski broj s prilozima dvadesetak domaćih i stranih filozofa. Ovaj je broj Filozofskih istraživanja bio predmetom organizirane medijske hajke koju je započeo Goran Milić u svom popularnom nedjeljnom TV-dnevniku, prepustivši potom štafetnu palicu drugim »državotvornim« i »domoljubnim« novinarima u istim takvim medijima. No, kada je Kangrga u pitanju, takvi napadi nisu novost. Naime, zbog svojih je stavova, kao i zbog njihova beskompromisnog zastupanja, te neuvijenoga izražavanja, Kangrga nerijetko bio izložen kritikama i »kritikama«, a jedna takva »kritika« nedavno je imala čak i sudski epilog.

Pošto se o tome već očitovao u nekolicini medija, kojima su takvi »slučajevi« često jedina zanimljiva stvar vezana uz Kangrgu, ovu smo priliku iskoristili da s Milanom Kangrgom razgovaramo o drugim temama.


Vaša knjiga Etika – što se kod nas ne događa često – izazvala je veliko zanimanje i prije objavljivanja. Kakve su bile prve reakcije na knjigu i očekujete li daljnje reakcije, produbljena i kritička čitanja, polemike? Kakvu sudbinu, općenito, proričete svojoj Etici?

Moja je knjiga Etika već dosad izazvala veliko zanimanje, čak i šire publike; dobivam telefonske pozive i pismena odobravanja, tako da me s te strane ovako velik odjek i raduje i ohrabruje. Na dosadašnjim promocijama (Novi Sad, Subotica, Beograd, Maribor, Zagreb, Dugo Selo) knjiga je dobila veliko priznanje, tako da sam s te strane vrlo zadovoljan. Mislim da će tako biti i ubuduće.

S druge strane, Etika je – što se i moglo očekivati – naišla na vrlo oštre kritike, koje se, međutim, uglavnom svode na ideološku ravan. Manje je bilo riječi o samim problemima i kvaliteti knjige. Ta je ideološka dimenzija kritikâ došla do izražaja naročito u vezi sa spomenicom objavljenom u Filozofskim istraživanjima, odnosno skupom koji je meni u čast, uz 80. godišnjicu života, priredila Katedra za etiku pri Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U nizu članaka objavljenih u domaćim novinama, kao i u samom TV-dnevniku urednika Gorana Milića (20. veljače 2005.), koji je pokrenuo ove napade, oštro se (a može se reći i: neprofesionalno) napada prije svega kolegu dr. Božidara Jakšića, sociologa iz Beograda, koji je u svom prilogu za spomenicu samo ponovio neke moje stavove o pljačkama i ubojstvima što su se događali u Hrvatskoj devedesetih godina. Međutim, smatram da smo kolega Jakšić i ja u ovom trenutku Hrvatske bili samo jedan od instrumenata napada desničarskih snaga u zemlji, koji smjeraju na kritiku Sanaderove vlade zbog njegove politike oko ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

Inače, uvjeren sam da će moja Etika naići na dobar prijem, prije svega zbog njezine kvalitete, kao i zbog toga što je to prva sistematska etika u Hrvata do danas, pa će se to morati honorirati i općenito, a posebno zato što može poslužiti kao udžbenik u studiju filozofije i etike, a ujedno i u srednjim školama. Stoga smatram da će moja Etika zadržati trajnu vrijednost i za buduće generacije.

U knjizi se ne suzdržavate od ekskursa u kojima etičko-moralna pitanja oprimjerujete, s jedne strane, anegdotama iz vlastitoga života, a s druge strane, društveno-političkim aktualijama. Tako se u kazalu imena na kraju knjige, uz Aristotela, Kanta, Hegela, Marxa i mnoge druge filozofe, nalaze također imena Franje Tuđmana, Slobodana Miloševića, Ivice Račana, don Živka Kustića... Mislite li da će to naškoditi eventualnom korištenju vaše knjige kao udžbenika etike i što općenito možete reći o ovakvom svom pristupu koji je neuobičajen u našoj filozofijskoj literaturi?

U vezi s tim pitanjima – samo, dakako, sa suprotnim »usmjerenjem« i u drugom smislu – upućene su knjizi neke kritičke primjedbe i zamjerke, s obzirom na to da su ti, kako kažete, ekskursi išli malo dalje od uobičajenog pisanja o etičko-moralnoj problematici, ali i o filozofiji samoj. Zato ovdje prije svega želim naglasiti nešto što je bitno ne samo za mene, nego i u mnogo širem smislu: pored toga što sam filozof (naglašavam: ne filozof »po struci«; filozofija nije struka, jer se ne ustručava govoriti o svim bitnim problemima svijeta i čovjeka), ja sam i intelektualac, pa sam – na čuđenje nekih – naglasio i »vrhunski intelektualac«, i to kako u ovoj zemlji, tako i u europskim razmjerima. Intelektualac je, pak, par excellence kritičko biće koje nužno reflektira o svim bitnim općim interesima života oko sebe i u svijetu. Zato često naglašavam da je za mene paradigma intelektualca bio i ostao francuski književnik i intelektualac Émile Zola, sa svojim čuvenim J'accuse! (Optužujem!), u javnoj borbi za istinu i pravdu. Samo oni filozofi koji još nikada nisu čuli za Kantov pojam »primata praktičkog uma«, te su ostali, ili zastali, isključivo u horizontu spoznajne teorije – a danas je pomodno govoriti o »epistemologiji« (od grčke riječi epistęme, znanje) – odnosno metafizike ili najnovije mudrosti »analitičke filozofije«, te ne znaju abecedu samog početka filozofije kao filozofije, nikada neće dospjeti ni do pojma intelektualca, jer to nisu i nikada neće biti. Za takve je posve primjerena Krležina ironična uzrečica: »Tak čkomi, kak da v gupcu deci svete vode ima!«, a u Hrvatskoj se to ljepše kaže – »hrvatska šutnja«. Intelektualac koji šuti nije intelektualac, nego u najboljem slučaju – inteligent.

Zato sam – u vezi s vašim pitanjem – pored svojih filozofskih napora u knjizi Etika, posve primjereno samoj etičko-moralnoj problematici, »povezao« to s nekim aktualnim pitanjima koja su upravo moralnoga karaktera, jer ta pitanja u nas »lebde u zraku« kao krucijalni problem našeg svakidašnjeg života. Tako su ti »nefilozofski pasaži« itekako duboko povezani s onime što nas svakodnevno »tišti«, i to toliko da tzv. »prosječan čovjek« smatra da će svoje bitne životne probleme riješiti svakidašnjom uzrečicom »Fali nam više morala u društvu«, što je dakako točno, samo što se etičko-moralnim instrumentarijem ti problemi ne daju ni razriješiti, ni riješiti, jer problemi zasijecaju mnogo dublje od te »sfere«.

Moj bi odgovor na vaše pitanje mogao, dakle, glasiti: čitavim svojim životom, i kao filozof i kao intelektualac i kao građanin, pa napokon i kao čovjek određene sredine danas i ovdje, borim se za nešto bolje od onoga što nam svakodnevno priređuju ovi politički i kulturni polutani, i to već jako dugo. Svojom kritikom želim pridonijeti tome da se u ovoj zemlji živi i bolje i humanije i dostojnije, a to uvijek iznova smeta onima kojima je svagda najbolje u postojećem status quo. Zato i ističem da sam ljevičar i socijalist (ne staljinist!), jer ujedno smatram da je sintagma »desničarski intelektualac« ono što se logički naziva contradictio in adjecto, ili po naški – drveno željezo!

Zato prepuštam »kritičarima« neka se i dalje »zgražavaju« nad time kad mi kolege kod kuće i u inozemstvu odaju priznanje ne samo kao vrsnom filozofu, nego i kao intelektualcu!