Na dan moje smrti, moj mrtvački pokrov se kreće –
Ali to ne znači da mi je srce još na zemlji!
Ne plačite i ne žalite me: ''Avaj, kako je to strašno!''
Upali ste u đavolovu klopku – avaj, to je ono što je strašno!
Ne jaučite: ''Kuku, rastadosmo se!'' na mom pogrebu –
Za mene je ovo trenutak radosnog sastanka!
Ne recite ''zbogom'' kada me polože u grob –
To je zavesa što skrivaće večno blaženstvo.
Videste ''silaženje'' – sad gledajte uzdizanje!
Zar je zalazak pogibeljan za sunce i mesec?
Vama to liči na zalazak, a zapravo je izlazak;
Mrtvački kovčeg na tamnicu liči, a vodi u slobodu.
Koje je seme u zemlju palo a da nije pustilo izdanke?
Zbog čega sumnjate u sudbinu ljudskog semena?
Koje vedro nije izašlo iz čatrnje napunjeno?
Zašto bi se onda Josif ''Duša'' bojao ovog bunara?
Zatvorite usta ovde, a otvorite ih na tom kraju,
kako bi vaše himne odjeknule tamo u Nigdini!

(''Gle, ovo je Ljubav'')


Oni koji ne osećaju ovu ljubav
kako ih nosi poput reke,
oni koji zoru ne piju
kao da je čaša izvorske vode,
i koji zalazak sunca ne večeraju,
oni koji se ne žele promeniti,
neka spavaju..
Ova ljubav nadilazi izučavanje teologije,
te stare prevare i licemerja.
Želiš li tako razvijati svoj um,
spavaj i dalje.
Ja sam od svog uma odustao,
razderao sam odeću i bacio je.
Ako još nisi sasvim go,
svoj lepi ogrtač od reči omotaj oko sebe…
i spavaj.