Nikada nisam uspio da ukapiram nostalgiju ljudi za nekim pokretom kraljevine… Taj period svakako po nikakvom razvoju nije upamćen, pa mi nije jasno u čemu je fora. Jugoslavija poslije II svjetskog rata koja je stvorena i razvijala se je nešto najbolje što se moglo desiti narodima ovih prostora. Jasno mi je da ne možemo svi isto misliti ali su stvari veoma jasne. Kada čujem priče tipa "Tito na me heba majku" ja ne mogu da ne reagujem ko god bio... Skoro su proletjela Podgoričkim nebom dva eurofajtera, pa me vratilo u djetinjstvo. Koji je to osjećaj bio, makar nama koji smo živjeli na starom aerodromu. Zvuk vojnih aviona je bio osjećaj sigurnosti, išli smo na ćemovsko da iz daljine pratimo vježbe padobranaca, noćne skokove , svakakve aktivnosti vojske JNA. Kada su prolazili pored zgrade, koračajući umorni sa vježbi, žene su im davale hranu iz ulice...to su bila neka vremena kojih se rado sjećam. Koliko smo samo nagaznih dimnih bombi dobili od njih za šteku cigareta. Ono što je bilo najslađe jeste jednakost svih i vjerska i klasna… Dok ne dođoše ovi lešinari koji su i dan danas tu, sve je bilo itekako dobro.
Reply With Quote
Bookmarks