Federalizam, a s njim i Seljačko-demokratsku koaliciju, proglasio je krvnim neprijateljem države i dinastije. Diktatura je od privremene administrativne mjere pretovorena u sistem tajne vladavine. Proglasivši kralja čuvarom svakidašnjih narodnih interesa, diktator je proglasio narod i državu svojim vlasništvom.
Srbija je bila preslaba da bi mogla vladati nad ostalim zemljama samim nasiljem. Pozvala je korupciju u pomoć. Već od samog početka korupcija je postala vrlo zapažena pojava u Jugoslaviji. Počelo se s "izvoznicama" i "uvoznicama", koje su značile monopoliziranje trgovine s drugim zemljama za pristalice režima. Kad je došlo do skidanja sekvestara i pljačke reparacija, korupcionaši su postali snažan politički faktor u državi. U Beogradu, koji je do kraja 1918. bio poznat po svojim skromnim kućama i turskoj kaldrmi, počele su filmskom brzinom nicati višespratne palate. Ne iz mjeseca u mjesec, nego iz dana u dan Beograd je mijenjao lik. Za dvije decenije postao je velegrad. Njegova okolina, s Dedinjem na čelu, načičkana je raskošnim vilama. Sjaj spomenika na Avali rječito odaje ludilo ondašnjih megalomanskih planova.
Za vrijeme diktature korupcionaši su postali vladajući stalež, na čijem je čelu stajao kralj. Krali su ministri, njihovi pomoćnici i načelnici. Krali su generali. Sa svima njima zajedno državu su pljačkali državni liferanti i poduzetnici državnih radova. Ni ostali članovi korupcionaškoga staleža nisu stajali skrštenih ruku. U ministarstvima nijedna novčana stvar nije se mogla obaviti bez posrednika. Veliki dio beogradskih advokata bavio se gotovo isključivo posredovanjem u ministarstvima. Tamo su imali svoje ortake, s kojima su dijelili "zaradu". Ne samo advokati, nego i znatan broj drugih iz beogradske "čaršije" koji su imali "veze", sticali su velika imanja od intervencija. Korupcionaški stalež se naglo umnožavao ili, kako se to službenim jezikom govorilo, neprestano je rastao broj vjernih kralju i otadžbini.
Ministarstvu vojske i mornarice dato je, od 1919.-1941.godine, redovnim, vanrednim i tajnim kreditima, oko stotinu milijardi dinara. Polovina te svote trebala se utrošiti na naoružanje vojske. Godine 1941. dokazalo se da je najveći dio toga pokraden. Dokazalo se, da je vladavina nasilja pretvorila vojsku u ništa i da ju je korupcija ostavila bez ičega.
Do kralja su dopirali glasovi, da se u narodu govorka da on najviše krade. Da bi ućutkao ta govorkanja, kralj je s vremena na vrijeme davao znak beogradskoj štampi da napadne ponekoga korupcionaša. Napade je redovno počinjao beogradski dnevnik "Politika", u kojem je većinu dionica imao kralj. Taj ratoborni stav beogradskih listova trajao je po nekoliko nedjelja i prestajao na dati znak. I svoju Narodnu skupštinu kralj je upotrebljavao u istu svrhu. Tako je naredio članu skupštine, bivšem ministru saobraćaja Andri Staniću, da u skupštini optuži aktivnog ministra saobraćaja, Lazara Radivojevića, da je pri gradnji željeznica ukrao osamsto miliona dinara. Beogradski listovi su se tom aferom bavili preko mjesec dana. Kralj je vjerovao, da tim manevrisanjima uspješno skreće pažnju naroda sa sebe na drugu stranu.
Reply With Quote
Bookmarks