Već duže vrijeme kako prolaze godine, posmatram svijet oko sebe i ovaj prostor bivše Jugoslavije, mimo Slovenije koja se izdvojila na neki način.

I.. kako razmišljam o ovom prostoru, primjećujem da se stvari uvijek "ponavljaju" na neki način, ali to nije ponavljanje, to je zid u koji ljudi sa ovih prostora stalno udaraju a sami su ga napravili. Uvijek se vode isti ratovi i iste priče, samo sa novim učesnicima - novim generacijama.
Kao da se đeca igraju, vi ste Srbi, vi Crnogorci, vi Hrvati, vi Japanci, te ovi, te oni...
I uvijek ista priča... Ajmo da vidimo šta nas to razdvaja, da se naljutimo jedni na druge pa da ratujemo, a svi smo u suštini isti.

Šta je to što ljudi vide u nacionalnoj pripadnosti? Šta je to nacionalnost?
Po pravilu lični osjećaj i nečije izjašnjavanje, ali ipak nije tako...

Zbog čega ljudi ne mogu da se bave socijalnim problemima, sopstvenim kao i kolektivnim napretkom već samo traže razlike i biju stare bitke "zarad predaka koji opominju svaki dan"?

Pretpostavljam da je nekad lakše bit dio nečeg velikog i ponašat se u skladu sa većinom, manje su individualne posljedice i osjećaj krivice a zadovoljstvo "nacije" se posmatra kao lično zadovoljstvo.

Valjda je to razlog...

Ovu temu sam pokrenuo iz razloga što se ljudi u mom užem a i širem okruženju stalno trude da pokažu kako su pripadnici neke nacije, a ja ih posmatram i čudim se, i na pitanje "šta si ti?" odgovaram sa građanin planete zemlje, bez nacionalnosti i dugova iz prošlosti...


Temu nisam stavio u politiku jer se politika samo pominje, više se radi o filozofiji i psihologiji.