RELIGIJA ILIRA


Uz oslonac na poznatu knjigu Aleksandra Stipčevića "Iliri", bosanski autor Adnan Tinjić iznosi osnovne elemente ilirske religije na širokom prostoru od Istre pa prema jugoistoku do Epira


Vjera u život poslije smrti


UVOD:
Religija je u objektivnom smislu skup nazora, pravila i uredbi kojima se izražava religioznost. Sama riječ religija, dolazi od lat. riječi "religio" (pobožnost, vjersko osjećanje, svetost). Religija je, prema Ciceronu, ispunjenje dužnosti prema višim silama. Laktancije smatra da bi religija bila povezanost s božanstvom. (T. Ivančić, Religija i religije; morfologija i fenomenologija religija, Teovizija, Zagreb, 1998.)
Ilirska religija podrazumijeva religijska shvatanja, kultove i rituale indoevropskih plemena koja su u I milenijumu prije nove ere naseljavala jugozapadne djelove Balkanskog poluostrva, odnosno istočne obale Jadranskog mora. Razlike koje postoje među ilirskim plemenima uočljive su i u duhovnoj kulturi, samim tim i u religiji. Živeći u različitim prilikama, od društveno-političkih do klimatskih, razvoj i manifestacija religijske svijesti bila je drugačija. Bitan je i uticaj drugih kultura i religija, posebno grčke i rimske.

IZVORI:
Izvori za ilirsku religiju izuzetno su oskudni. Grčki pisci već od VII stoljeća prije nove ere (Alkman, Hekatej iz Mileta, Pseudo Skilaks) pominju pojedina ilirska plemena, ali ne daju podatke o njihovoj religiji i mitologiji. Kasniji grčki i rimski autori (Plinije Mlađi, Apijan, Strabon, Diodor i dr.) opisuju ilirske zemlje i sukobe pojedinih ilirskih plemena sa susjedima i Rimljanima, ali ni oni ne govore o vjerovanjima Ilira. Arheološka građa sa ilirskih teritorija veoma je bogata, posebno ona koja je otkrivena na nekropolama. Raznolikost ove građe pokazuje, međutim, da Iliri nikada nisu ostvarili jedinstvenu kulturu niti konzistentnu religiju. Jasno se uočavaju izvjesne razlike u duhovnoj i materijalnoj kulturi između južnoilirskih i sjevernoilirskih plemena. Arheološki nalazi sa južnih ilirskih teritorija ukazuju na kult zmije, dok oni sa sjevernih teritorija naseljenih Ilirima upućuju na astralne kultove, prvenstveno na kult Sunca. Ni način sahranjivanja nije jedinstven: na jugu se pokojnici gotovo isključivo sahranjuju u opruženom položaju pod tumulima, za središnje oblasti su karakteristični grobovi u vidu kamenih sanduka u koje su polagani pokojnici u zgrčenom stavu, dok su u sjevernim oblastima oni spaljivani i sahranjivani u urnama. Kako su mrtvi redovno sahranjivani sa velikim brojem priloga, može se zaključiti da je kod svih ilirskih plemena postojalo vjerovanje u život poslije smrti.

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=317551

Malo se zna o svetilištima


Velike i složene grobne konstrukcije koje se uočavaju na nekropolama iz VI – IV stoljeća prije nove ere ukazuju da je kult mrtvih u to vrijeme prerastao u kult herosa. Na nekropolama u Istri (Nezakcijum, Pula) nađene su kamene ploče sa udubljenjima na kojima su prinošene žrtve. Za grobove u Nezakcijumu vjerovatno se vezuju i kamene skulpture (naga ženska figura sa djetetom, itifalični konjanici) s kraja VI stoljeća prije nove ere koje su nadahnute idejom o stalnoj obnovi života. Na liburnskim nekropolama uočeni su nad grobovima ostaci kuća. Posebnu grupu čine takozvane kamene japodske urne iz V – VI stoljeća prije nove ere, sa predstavama koje su svakako povezane s kultom mrtvih. Na njima su prikazane scene žrtvovanja, kao i povorke konjanika i žena, vjerovatno pri ceremoniji sahrane, kao i heroiziran pokojnik na prijestolu. Figure bika, divljeg vepra, ribe i ptice, pokazuju da su te životinje imale određenu ulogu u vjerovanjima o svijetu mrtvih i podzemnim silama. Iz nešto kasnijeg vremena (III – II stoljeće prije nove ere) potiču metalne pojasne pločice koje su otkrivene u grobovima sa šire ilirske teritorije, od Like do Albanije (Prozor, Ošanići, Gostilj, Donje Selce), a na kojima su predstavljeni različiti religiozni simboli i koplje sa Meduzinom glavom pobodeno u zemlju, grifoni, delfini, ptice ili heroizirani pokojnik na konju, koji sa zmijom iza sebe uništava neprijatelja.
O mjestima žrtvovanja i svetilištima malo se zna. Kao svetilište protumačena je jedna zgrada građena u tehnici suhozida, u Gorici kod Grude, na teritoriji Dalmata, sa jednom većom i jednom manjom prostorijom. U zadnjem dijelu veće prostorije otkrivena je riznica sa različitim predmetima (nakit, oružje) koji su tu, vjerovatno kao zavjetni darovi, deponovani od početka VII stoljeća prije nove ere pa do vremena rimskog osvajanja.
Arheolozi su 1999. godine u Spili (kod zaseoka Nakovana, između Orebića i Lovišta na poluotoku Pelješcu u Dalmaciji) u jednoj dobro skrivenoj dvorani špilje pronašli ilirsko svetište plodnosti. Nalazilo se u središtu pećine u kojemu je centralni kultni simbol bio stalagmit u obliku falusa. Uokolo falusnog stalagmita zatekli su mnoštvo ulomaka keramike - porijeklom iz Italije, Grčke i drugih djelova Sredozemlja - koja je vjerovatno bila prinošena u žrtvenim obredima.

http://www.vijesti.me/index.php?id=317645

Da li je bilo sveštenih lica



Sa periferije ilirske teritorije poznato je jedno svetilište na gradini Pod, kod Bugojna, sa kraja VII vijeka prije nove ere, sa pravougaonom platformom i žrtvenikom u središtu. Platforma je bila ukrašena ljudskim likovima modelovanim od gline na vrhovima vertikalnih greda ili Sunčevim diskom. Mjestima namijenjenim za obavljanje kulta smatraju se tumuli koji se često nalaze pokraj gradinskih naselja, a koji umjesto grobova sadrže slojeve paljevine, sa velikom količinom keramičkih fragmenata. O vrstama i načinu prinošenja žrtvi malo se zna, a otvoreno je i pitanje da li su kod Ilira određena lica obavljala svešteničke funkcije. Pretpostavlja se i postojanje ljudskih žrtava, jer Arijan saopštava da su branioci grada Peliona prinijeli na žrtve tri dječaka, tri djevojke i tri crna ovna. (A. Cermanović-Kuzmanović i D. Srejović, Leksikon religija i mitova drevne Evrope, Beograd 1992).

MIT O ILLYRIOSU. RELIGIOZNA SIMBOLIKA U ILIRA:
Prema jednoj starogrčkoj legendi koju je zapisao Apolodor, Illyrios, rodonačelnik ilirskog roda, sin je Feničanina Kadma i njegove žene Harmonije. Po nalogu svoga oca Agenora, kralja Feničana, Kadmo je morao poći u potragu za svojom sestrom Evropom koju je ugrabio Zeus. Nakon mnogih lutanja, ne usudivši se neobavljena posla vratiti u domovinu, zaustavio se sa svojim drugovima u Beociji u Grčkoj i tu osnovao grad Tebu. Oženivši se Harmonijom, kćerkom boga rata Aresa i boginje Afrodite, ode Kadmo po nalogu proročišta među ilirske Enhelejce i postate njihov kralj. Tu, u zemlji Ilira, rodi im se sin Illyrios, po kojem su Iliri i dobili ime. U starosti Kadmo i Harmonija pretvorili su se u zmije i u tom obliku nastavili živjeti na Elizejskim poljanama. Kadmov i Harmonijin grob pokazivan je kod Epidamna (današnji Drač). (A. Stipčević, Iliri, Zagreb, 1989. str. 19)
Prema kasnijem predanju, Illyrios je sin Polifema i Galateje, Keltov i Galatov brat. Ilirijevi sinovi Antarijej, Enhelej, Perhaib, Taulo, Darto, Disaro i Parto postali su eponimni heroji ilirskih plemena.
U ovoj legendi Illyrios (Ilirije) je tijesno povezan sa zmijom: ona ga je obavila čim se rodio prenijevši tako u njega svoju magičnu moć. Savremena filologija nastoji takođe dokazati da je ilirsko ime etimološki vezano za tu životinju, koja igra važnu ulogu i u ilirskoj religiji. (A. Stipčević, Iliri, Zagreb, 1989. str. 181)

http://www.vijesti.me/index.php?id=317752