Posto svi putevi pocinju sa Cetinja put za dobrom ribom krece od Konaka do Rijeke Crnojevica. Svak se bar desetak puta zadrzi da slika pejzaz i nekome pokaze, a Rijeka Crnojevića skoro kao i prije desetak godina.
Restoran Mostina sa finom terasom, pogledom i izuzetno brzim kelnerom koji stize bas svuda, dok se ne primijeti da ustvari sluze dvojica blizanaca. Pastrmku iz rijeke se ne moze naruciti jer je zabranjeno izlovljavanje zbog prirucnog alata struje i dinamita pa se gost mora zadovoljiti tovljenom i pored sve ekologije i svjetskih reklama.
Usluga i ljubaznost za svaku pohvalu i na kraju nesto sto nema nidje osim u Crnoj Gori.
Posto se ne moze platiti kreditnom karticom radi probe kazemo da nemamo gotovine samo kartice. Odgovor je "nema problema donijecete drugi put." Onaj koji je prvi put u Crnoj Gori samo zbog toga ce se vracati i samo za nesto tako zavoljeti nase ljude.
Starim putem do Virpazara dosta turista i dosta onih koji slikaju zaustavljajuci auta i na ne bas preglednim mjestima. Sljedeci cilj je hvaljena Konoba Badanj na koji je steta trositi rijeci i taj restoran treba odma zaobici i ostaviti im miris uzeglog ulje i opravdanje da se renoviraju.
Ko zeli biti docekan i ugisćen na Virpazaru neka ipak izabere Pelikan. Za dobrodoslicu kuca casti patispanj, a za dovidjenja i srecan put prospekt i bosiljak. Nije cudno sto je malo turista koji tu samo jednom svrate.
U potrazi za dobrom ribom starim putem do Danilovgrada. Pauza u novom hotelu Perjanik kojim se mozemo pohvaliti i najprobirljivijim strancima

Savrsena cistoća i usluga je garancija kvaliteta, ali nedostatak reklame je vjerovatno uzrok sto hotel nije bio krcat turistima.
I nezaobilazni Slap. Nekad poznati restoran sa ribom zbog porodicne tragedije je pred zatvaranjem i na prodaju, a samo par stotina metara naprijed buduci restoran u izgradnji bez ikakvih oznaka, ali miris przene ribe i rasirene mreze natjeraju svrati.
Simpaticni vlasnik sa slamenim sesirom nudi da se sa njim izlovi riba i izabere koja ce se isprziti. Koga put nanese i ko voli da se nabuca dobre ribe za jeftine pare to mjesto ne moze preskociti.
Put preko Glave Zete do Bogetica svi znaju, a lokalne kamikaze valjda misle da samo oni tuda prolaze. Na izlasku je restoran Koliba.


Nasmijani kelner Mare se sjeca proslogodisnje posjete sa strancima i donosi tradicionalno toceno niksicko za "stare goste". Najzad prava pastrmka potocara i porcije koje jedva pojede i onaj koji je tri dana gladovao.
Za one kojima je vec dosta ribe "mala porcijica" popeka. Sve u svemu konoba koju mozete preporuciti svakom da se ne zastidite, ali na zaloast, kako rekose, vec od marta tu ce biti neko drugi jer zakup sadasnjem vlasniku istekao i cekaju se opstinski tenderi.
Sljedeca degustacija ribe na Pivskom jezeru i pomalo razocaranje, ali i divan gest vlasnika Eko sela na Breznima.
Navodno dijeli besplatne placeve svima koji su spremni da na tom placu izgrade vikendice, kolibe za turiste ili neki ugostiteljski objekat. Cudno i za svaku pohvalu da neko sam sebi stvara konkurenciju. Ne znam da li je to zaista istina ili neka lokalna posalica, ali gest vrijedan svake pohvale.
Za opisivanje panorame i puta do Zabljaka trebalo bi malo talantovanija osoba, ali u restoranu na Crnom jezeru konobarica rece da se priganice treba sacekati dok se podgriju. To je bio dovoljan razlog da se produzi na Most na Tari. Mali restorancic sa terasom preko ulice ne uliva bas neko povjerenje za turiste, a posto je okrenut valjda za unaprijed dogovorene ruckove onih koji splavare nijesu bas nesto ni zainteresovani za prolazne goste.
Po principu svuda podji na veceru kod taste dodji, smocani kacamak i lisnati kolasinski sir je nenadmasan, ali zbog ljubomore to ostavljam samo za sebe i ne pozivam stidne goste.
Sve u svemu lijepo je da se i na sjevere nase domovine ljudi okrecu turizmu i da se moze reci nase a i evropsko.