Priredio: Veselin Lazarević: PRIČE I ANEGDOTE O PIPERIMA


Nova slava Božidara Vukotina


Vojvodu Božidara prevariše Turci na vjeru, da ojde na stanak u Podgoricu, te ga zarobe (oko 1630. g.). Krenu tako Turci noćno iz Podgorice niza Zetu sa robljem crnogorskijem, i našijem Božidarom među njima. Ali je i roblje jašalo na konje pod pratnjom turskom koja i je sprovodila do Skadarskog jezera, a otole je trebalo lađama za Skadar.
No, kako je bila noć, a padala je i kiša, često su saginjali glave ispod vrbovije grana te Božidaru Bog pomože da se uvati za granu, i tu privisi dok ovi uminuše. Tader ti pobježe natrag i zaskoči Podgoricu sa istočne bande i udari na rijeku Moraču.
A to je bilo, taman uoči Mitrovadne, a Morača od koša nabujala s obale na obalu.
Tu je umoran malo zaspa u pećinicu pored vode, no mu se pričini ka da ga neko zaziva: "Bježi, vojvodo, ako boga znadeš". Tu se prene i Bogu pomoli na svetoga Dimitrija, da mu bude slava, ako bog da. Zgučio je bio kožuh poda se do sredine vode, a kad ga je dokopala matica, više nije ni bio svjestan, dok se nije naša pri drugoj strani Morače. Kad je opet malo prikupio prisebnost, krenuo je ka kući na Stijenu, na Lelestvu.
U čas dolaska vojvode na Lelestvu, na Dmitrovdan, zapucaju puške, okupe se Stijenjani i drugi Piperi. Božidar zakolje dosta stoke, te spremi takav doček, te tako proslavi Dmitrovdan.
Kako je taj put, tako i za vazda, ali nije zaboravlja da prisluži i staru slavu Aranđelovdan. Božidar se proziva po ocu Vukotić, a poznije su se izdijelili na više bratstva. Tako su se po Božu, unuku Božidarevu, prozvali Božovići, a od Vuka, isto unuka vojvodina, proizveli su se: Boljevići, Milutinovići, Vujovići i Bešići. Božo i Vuk su sinovi Đureze Božidarova, a kad pitate bilo koga od našija plemenika o precima, reći će:
"Uva... a da ko će to sve znat... ma znamo jedno, svi smo ti nastali od Božidara Vukotina."

Božidar i Baćo

Dodignu tri brata, zbog krvi, iz Banjana u Župu Nikšićku (oko 1670), koja je bila tadar pod Turcima. Jednom je bilo ime Baćo, a od koje porodice ne mogu znat. Baćo se odvojio od braće i dođe u Pipere, kod vojvode Božidara. Kod njega se unajmi na rad, te ostade više godina. Božidar, iako star, izađe jednom prilikom uz Vratlo, uza Stijenu, da obiđe čobana i imanje.
Zateče tamo Baća, đe spava, a ovce i koze u sampas. Božidara to naljuti te udari Baća nogom. On se trgne, okrene pušku, te udari Božidara po glavi. Božidar pane, a Baćo misleći da ga je ubio na mrtvo, pobježe u Župu. Braću ne nađe, jedan umro, a drugi se poturčio, od koga su vele Mećikukići iz Spuža. Božidar kad se osvijesti, dožene stoku i kaže sinovima da se Baćo nešto naljutio i pobjega, ali za biće ne reče ništa.

Treći sin

Neđe na vr godine, Baćo uze pušku i džebane, te pođe na Stijenu s namljerom da nekoga još ubije, jer je bio kivan, toliko služio ništa ne ćario. Pravo dođe na vr Vratla, i tu ufati zasjedu znajući da te tudijer naljeć neki od Božidarovije sinova. Dok, evo li ti stari Božidar, i sa njim snaa, žena Đurezina, te sjedoše na počivalo od Vratila da se starac odmori.
- Vala đedo – reče snaa – oću da te pitam, odakle ti ta rana što ti viri ispod perčina?
- Ta će mi rana uzet obraz i na ovi i na nebeski svijet. Oni nesrećnik naš, naljuti se na mene, pa me udari i pobježe.
- Pa nijesi ti, ni da bog, tu obraz izgubio, kad te on udario, đedo.
- E moj sine, više je on jada kod nas vidio, no oba moja sina, pa ojde, a ne ponese ni opanke na noge. Naše je sad sve grešno i opakljeno, te se bojim, zalud ćemo se mučit. Da bi, bar da mu platim za muke njegove.
- Što bi učinio đedo, kad bi opet doša?
- Vala da ga zagrlim, pa da umrem, moj bi svijet bio.
A to Baćo i sluša i gleda, pa plačući obje ruke ka đedu ispruži.
- Evo me đedo!
Tu bi i plača i veselja, pa otolen pođi zajedno na Lelestvu. Zapucaše puške, narod se okupi a Božidar će reć:
- Ljudi, evo mi je doša moj treći sin, što mi se bješe izgubio, pa što sam želio, to doživje. A ti, moj Baćo, uzmi sad trećinu đe oćeš od našega imanja, što tebe pripada.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2005-08-31

Svak ugađa, niko ne pogađa


- Nijesam zaslužio toliko đedo.
- Ovako, drukčije nikako!
- Da mi onda, one lijepe doline pri Vežešniku – reći će Baćo.
- Bolje da si ovamo neđe bliže, bojat se da ti ko jači ne uzme.
- Kad mi ti daš, to mi niko uzet neće!
Tako i bi, i svako je poštiva tu odluku vojvode Božidara, a od Baća, nastalo je bratstvo i mjesto Baće, sa dva ogranka: Vukotići i Stojanovići, i svi primjerno služili plemenu svome.
Božidar se naslijedio samo od Đureze, a mi svi od njega, a Iveza je poginuo od Turaka u donju Stijenu, ispod Ravnog Laza, đe se i sad zove po njemu Ivov Trn.

Zelene slame

Toško Bajov Bajović pristade na dogovor sa spuškijem kapetanom (oko 1730), da na lak način odrede pipersko tursku granicu. Neka Toško pošlje jednoga Pipera, a on će jednog Turčina iz Spuža, da dobro porane, pa đe se sretnu, tu da bude granica, da bi se više prekinula svađa zbog toga.
Toško pošlje svoga brata, Petra, ali Turčin bolje porani i sretnu se u donji dio Stijene, zapadno od Ravnog Laza. Petar se zabavio o jadu, što sad da radi, kumim te bogom. Turčin mu u pleme ugazio, i tu da mu granicu određuje, pa onako ljut iščupa jednu zelenu slamku, pa je stane grickat na zube. U to će mu Turčin reć:
- Što Bajoviću, grizeš jutros tu zelenu slamu? Bilo ti je bolje poranit, no ovođen granica, pa ovudijen, pa ovođen!
Na to će Petar njemu:
- Ko je ovođen u sred sela, ******** nijedna, no natrag e bi druga!
Tako Petar zajami natrag Turčina, a on se poizmicaše sve malo, po malo, dok dođi na Pazarište. Tu zapne te reče:
- Vala Bajoviću, da ću poginut, nazad više neću!
Petar ga ne smijedne pogubit, da ne pokvari primirje, te tu ostane granica i pazarsko mjesto. A, ono mjesto đe su se sreli, ostane da se i danas zove Zelene slame, zbog onoga što je Turčin Petru reka. Kapetan je spuški bio od Zotovića, koji su dali oko sedam begova, vladara spuškije. Ovo bješe prije Mahmuta Zotovića, kojega je 1765. godine pogubio ispod Studenoga, Bećko Bajović Božović.
U početku 1800. godine, Savić Radojev Božović, pogubio je drugoga bega, samo niže u polje. Bećko je bio prijed Savića na trides i pet godina.

Otmica Nikole Stojanova

Bijaše čuveni brdski vojvoda Pejo Božović sa Stijene. Njegoš u "Svobodiji" ovako kaže:
Božoviću vitez Pejo
i Piletić znatni Ćetko
okupiše sve pipersko
hrabro pleme i nahiju...
Te Pipere Turci izgoret oćahu, no, ne daše ove brdske vojvode. Stojan Stojanović bješe bogat čovjek, pa mu neko ukrade jalovu kravu, te će reći:
- To je bogomi, Pejo Ilin sa družinom. Pejo za tu uvredu gađa iz puške Stojana i slomi mu nogu u bedro i ostavi ga s po života. Pejo, znajući da će doć kuluci i da će ga sudit i sve mu uzet i pokretno i nepokretno, smisli da bježi preko granice, ali neće kod Turaka. Kad Stojan dozna da je Pejo pobjegao sa porodicom i pokretnom imovinom, proglasi da će dat velike pare ko ubije Peja.
Kad Pejo za ovo čuje, pređe preko Morače i krijući dođe u Stijenu kod svojih prijatelja i propita đe se ko nalazi od Stojana, i saznade da Nikola, Stojanov sin, čuva jarad u Vučju rupu. Nikola je tada imao oko deset godina. Pejo mu se tada privuče, uvati ga i zaveže mu usta i sa njim se skrije do noći, tada ga uprti i pobježe šnjim u Kuče.
Ne samo Stojan s porodicom, no i cijela Stijena daju se u potražnju za Nikolom. Te biće ga zmija zapunila, te biće u bunar panuo ili otiša na Zetu da se kupa pa se utopio, ali Nikoli ni traga. Prenose se priče, svak ugađa, a niko ne pogađa.
Pejo, pošto ih dobro izmuči, poruči Stojanu ovako:
- One pare, što si obeća ljudima da daš ko me ubije, donesi na gaz morački pod Zlaticu, da mi daš, a ja ću tebe Nikolu. Ako to ne učiniš, Nikolu nikad nećeš viđet! Stojan kad ovu poruku čuje, odma spremi pare, zakolje brava uzme rakije i drugije darova, natovari na konja i eto ga pravo na Zlaticu. Tu nađe Peja i Nikolu. Tu se izmire i okume i Pejo se opet na Stijenu vrati.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2005-09-01