Ko je bio Simo Popović svi znamo, valjda to nije potrebno uvoditi. Tako ću ovdje po prvi put objaviti dijelove iz njegovih memoara, gdje opisuje kakav je bio život u izgnanstvu u Parizu u Vladi Kraljevine Crne Gore i sa zbačenim i izgnanim kraljem Nikolom Petrovićem (govori o smjeni Evgenija Popovića početkom 1919. godine):

Prošlo je još i mjesec dana, a Kralje ne postavi novog predsjednika i ako mi je govorio, da mu je to hitna potreba radi šiljenja delegata na Konferenciju. Međutijem, među Crnogorcima je odila riječ, da je Kralj imenovao Predsjednika Ministarstva zloglasnoga Jovana Plamenca i čula se osuda i opšte nezadovoljstvo. Dolazak Plamenčev na vladu znači borba protiv svršenog aujedinjenja i za "suverenitet C. Gore", jer je on taj koji je priredio ono bratsko krvoproliće u oči Božića na Cetinju a koji je objavio u jednim njemačkim novinama da je Kralj mrtav za C. Goru i svakojega Crnogorca od onog časa, kada je napustio svoju zemlju.

Dođe Plaenac. I odmah prvoga dana zasjede na predsjedničku stolicu i uze vladu u svoje ruke tako bezobzirno, da je i samome Kralju došlo malo tijesno, a Ksenija se počela javljati kao protivnik nove vlade, u koju je ušao i ministar na raspoloženju Pero Vučković.

Prva posljedica dolaska Plamenčeva na vladu je odstupanje Nika Hajdukovića, ministra unutrašnjih poslova i zastupnika ministra vojnog. Kralju je došla teško njegova ostavka i mnogo se mučio, da ga pomiri s Plamencem i održi na položaju. Hajduković nije htio nipošto ostati. Rekao je kralju, da on nije u nikakvu svađu s Plamencem, ali da ne može raditi s čovjekom, koji je učinio, da na Cetinju u pči samoga Božića padne toliko nevinih žrtava i da se prolije bratska krv, te se oko veselijeh badnjaka mjesto pjesme čula samo kuknjava po C. Gori.

Hajdukovića je zamijenio brigadir Vučinić, koji je zajedno s Plamencem pobjegao iz C. Gore u Italiju, kada vidješe, da se ne mogu dokopati vlasti.

Odmah prvih dana Plamenac se dao na posao, da sakupi vojsku kojom će upasti u C. Goru, pohvatati ili pobiti Izvršni odbor skupštinski i uzeti vlast u svoje ruke. Računao je u ovu vojsku sve Crnogorce izbjeglice u Italiji i Francuskoj, koji su još vjerni Kralju i austrijske zarobljenike, muhamedance iz Bosne i Hercegovine, koji će mu italijanska vlada staviti na raspolaganje. Bilo je nekoliko Crnogoraca dobrovoljaca u francuskoj vojsci, koji su po zaključenju primirja otpušteni. I njih je pozvao Plamenac u Neji, u svoje ministarstvo, i govorio im da je njihova dužnost sada, da brane Kralja i samostalnost Crne Gore od Srbijanaca. U Rim je poslao novog ministra Pera Vučkovića, na mjesto Vujovića, da drži vezu sa Crnom Gorom i prikuplja vojsku. U Rimu su na prešu izrađivane vojničke haljine i grbovi za vojničke glavare, a "Glas Crnogorca" donosio je ukaze, kojima se proizvode i unapređuju oficiri.
nastavak slijedi...