Dr Đuro Batrićević: Crnogorsko pleme Ćeklići, bratstvo Gvozdenovići


Pleme Ćeklići obuhvataju jedan od najkrševitijih krajeva u krševitom dijelu Crne Gore. Oni se na jugu graniče sa Cetinjskim plemenom, a na jugozapadu sa Njegušima. Na zapadu, prema Boki, granica im ide od Ivanova osoja, pa preko visokih brda Gomilica, Radaljeva vrha i Visoke glavice, do Gnjilova ždrijela. Odatle se nastavlja sjeverna granica Ćeklića prema Cucima. Ona prelazi preko visoke, prostrane zaravni Puhalovih krša i izlazi na vijenac planine Kurjanika, koja je na tromeđi Ćeklića, Cuca i Bjelica. Od Kurjanika nastaje, velikom dužinom, sjeveroistočna granica Ćeklića, prema Bjelicama. Ona ide preko visokih brda i planina: preko Debelog brijega i iznad Šijaca, pa visokom i prostranom presjedlinom Simunjom, iznad koje se diže na planinu Crni vrh i dalje ide sve vijencima visokih planina Čelinca i Oporca do na Radojev brijeg, a odatle granica skreće na jug, na planinu Sinsić, koja je na tromeđi Ćeklića, Bjelica i Kosijera i završava se dalje na jug na Latkovu ždrijelu prema Kosijerima.
Ovaj negostoljubivi prostor poslužio je njegovim žiteljima, kroz surovu borbu za slobodu, kao posljednji bastion za odbranu, pred nadirućom turskom najezdom.
Najstariji podaci o Ćeklićima datiraju, prema tvrđenju Konstantina Jiričeka, od 1381. godine.
Ćeklići se u početku pominju kao katuni, a u listini Ivana Crnojevića, iz 1489. godine, kao naselje.
Marijan Bolica je 1614. godine o Ćeklićima pisao kao o jednom od većih katunskih naselja.
U "Grlici" za 1835. godinu, pominju se u Crnoj Gori četiri nahije i u svakoj od njih se nabrajaju plemena. U Katunskoj nahiji se, među devet plemena, nabrajaju i Ćeklići, za koje se kaže da su nekad bili obrasli u gustoj cerovoj šumi, pa se, prije 100 godina, moglo s drveta na drvo prelaziti s kraja na kraj.
Međutim, uništenjem šume u ovom kraju, po pričanju starih Ćeklića, nestalo je jezera i podzemno oticanje rijeke Ljute, kod Orahovca u Boki.
Vuči Do, Antovo rodno mjesto, prvi put se pominje u knjizi Rista Kovijanića: "Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima (XIV-XVI)", u kojoj piše:
"Milovan iz Ćeklića, iz Crne Gore, otac pok. Jovana iz Ćeklića, koji je služio i umro na ratnoj galiji kojom je zapovijedao Đovani Kontarino, opunomoćio je 26. februara 1575., Rada iz Njeguša, bojadisara, da naplati novac za službu pok. Jovana, jer je on, prema Kotorskom statutu, zakoniti nasljednik zaostavštine svoga sina".
Dalje se kaže:
"Kojemu je rodu pripadao ovaj Milovan ne može se znati. U Ćeklićima je sačuvana uspomena na one plemenike koji su služili na mletačkoj ratnoj galiji kao najamnici za Bokelje koji su bili obavezni da odsluže vojni rok".

Povelja Ivana Crnojevića

Erdeljanović je zabilježio pričanje jednog starog Vučedolca: "kako je neko jednom Vučedoljaninu donio iz Kotora glas, da mu je sin, za kojeg je mislio da se utopio - živ".
U pomenutoj knjizi se pominju Ostojići, za koje se kaže: "Po njima se nazvalo selo Ostojići, u kojemu je bila džamija, koju Njegoš pominje u "Gorskom vijencu". To su: Ostojini doci, Ostojića krši, Ostojićska kamenica, Ostojićska jama i Ostojići (do i strana) u istom selu. Sve su to uspomene na negdašnje veliko i razgranato muhamedansko bratstvo Ostojiće". U istom dokumentu se dalje navodi: "U povelji Ivana Crnojevića iz 1489. godine pominje se Ljepoje Ostojić iz Ćeklića, jedan od prvaka plemena. To je, nesumnjivo, mlađi brat Branka Ostojića, koji se pominje u kotorskim spomenicima. Ostojini doci u Krajnjem Dolu vjerovatno su nazvani tako po rodonačelniku bratstva Ostojića, možda upravo po Ostoji, ocu Brajka i Ljepoja. Kako su se Ostojići bili raširili u više sela, nije isključeno da su Brajin do i Brajin vrh u Vojkovićima dobili ime po ovome Brajku Ostojinu".


Ilija Plamenac je pokrenuo podizanje džebeane


Na osnovu pisanja Rista Kovijanića moglo bi se zaključiti da su predstavnici današnjih Ćeklića bili Ikovići i Ostojići. Međutim, o tim prezimenima ni do današnjih dana nije doprla nikakva pouzdana tradicija. Postoje jedino navedeni topomini i ostaci nekih manjih kućišta, koja su skoro sravnjena sa zemljom, kao svjedoci da je tu nekad neko živio.
Kasnije su, od Njegoša na ovomo, taj lokalitet šapatom, a možda i zlonamjerno, pojedinci "identifikovali" kao naselje ********. Na jedan kilometar udaljenosti od tog lokaliteta nalazila se "džebeana", za koju se pouzdano zna da je podignuta poslije oslobodilačkih ratova, 1875-1878. godine, koju su pojedinci poistovjetili sa džamijom, valja da bi se potvrdili navodi u "Gorskom vijencu" o postojanju ćeklićkih Turaka.
U vezi sa pomenutom džebeanom u Ćeklićima, kao i ostalim, koje su podignute u Crnoj Gori onoga vremna, na jednom mjestu piše. "Neposredno po uspješnom završetku oslobodilačkih ratova, poučen dotadašnjim iskustvom, Ilija Plamenac je samoinicijativno pokrenuo podizanje pojedinih skladišta municije i naoružanja-džebeane. Tako je u Crnoj Gori za veoma kratko vrijeme podignuto nekoliko novih zgrada, a izvršena je i rekonstrukcija nekoliko postojećih objekata koji su adaptirani za skladište i čuvanje ratnog materijala". Dalje se navodi: "Sem toga, otvorena su skladišta naoružanja u Bajicama, Ćeklićima i na Čevu". Prema tome, ne radi se ni o kakvoj navodnoj "džamiji", već o džebeani, koju je ministar vojni, vojvoda Ilija Plamenac, kao i druge, podigao neposredno poslije 1878. godine.

Ljetnja pozornica na Cetinju

Vrlo je zanimljiva sudbina ove ćeklićke džebeane. Nju su, prema provjerenim podacima, neposredno pred drugi svjetski rat, mještani ćeklićkog sela Krajnji Do razrušili i od njenog fino tesanog kamena ozidali i svoltali divnu seosku bistijernu.
Sličnu sudbinu doživjela je, poslije drugog svjetskog rata, i džebeana u Bajicama, od čijeg je kamena dovršena Ljetnja pozornica na Cetinju.
Prema jednoj legendi u Ćeklićima su se poturčenjaci "bili veoma ugnjezdili i razgranali". Oni su kasnije odlučili da prodaju svoje posjede, a neke parcele lošijeg kvaliteta nijesu mogli ni prodati. Kako Krše Ostojića niko nije htio kupiti, oni su ostali komun tri sela: Krajnjeg Dola, Kućišta i Vučjeg Dola. Navodi se i ovaj primjer: "Jedan je poturčenjak zaostao u Ćeklićima do smrti i dao je jednom Vučedoljaninu Brajkov Do da bi ga sahranio". Legenda dalje kaže da u Ćeklićima nije bilo "neke krvave istrage muhamedanaca, nego da su oni pošto su izbjegli iz plemena (izuzevši one koji su se pokrstili) u toku 18. vijeka osjećajući da im nema više opstanka među njihovim hrišćanskim saplemenicima potpuno rasprodali svoja imanja i svoje porodice iz plemena iselili".
Prema jednoj legendi, rodonačelnik četiri ćeklićka bratstva: Džakovići i Sinanovići, iz Vojkovića, te Muhadinovića i Ramadanovića, iz Krajnjeg Dola, koja nose muslimanska prezimena, otišao je u Carigrad, kao član pratnje Stanka Crnojevića, i tamo primio islam. Kasnije se vratio u Ćekliće i od svoja četiri sina, kojima su data muslimanska imena: Džako i Sinan, u Vojkovićima i Muhamed i Romadan, u krajnjem Dolu, dobila su ime četiri navedena bratstva.

Različite legende

Postoje i druge legende. Jedna od njih je da su prvi ćeklići poturčenjaci bili zanatlije, koji su u Ćekliće došli da rade i tu ostali da žive. Po drugoj legendi ostalo je vjerovanje u narodu kad nekome djeca umiru, da im se daju muslimanska imena, pored pravoslavnih, koja se kriju od naroda, kako bi se "zlim duhovima" zavarao trag.
Po raspoloživim podacima, kao i po narodnom predanju, jasno je da izgnanje, ili "istraga" ******** iz Crne Gore, nije bio događaj koji se odigrao samo jednog, ili više dana. To je bio u stvari niz događaja, mjesnih i plemenskih sukoba s potučernjacima, koji su imali za posljedicu njihovo iseljavanje, a djelimično i pokrštenje, a dešavali su se u toku dosta dugog vremenskog perioda: "od crnogorskog ustanka (1684-1685), pa do u drugu polovinu 18. vijeka". Svakako je najžešći i najopsežniji od tih sukoba bio onaj, koji se obično naziva imenom "istraga ********", ili - "Badnje veče", "a dogodilo se pod uticajem vladike Danila u Cetinjskom Plemenu, u Ćeklićima, u Crmnici i u Ceklinu na početku 18. vijeka, najvjerovatnije 1709".
Vrlo je značajno napomenuti da su se poturčenjaci i u tim istim krajevima Crne Gore, kao i u svim drugim, neko vrijeme poslije istrage vraćali na svoja ognjišta i ostajali u svojim sjedištima neki duže, neki kraće vrijeme i šta više prodavali svoja imanja Crnogorcima, o čemu postoje i pisani dokumenti. To se donekle tumači kao posljedica uspješnog Ćuprilićeva pohoda na Crnu Goru 1714. godine i, s druge strane, slabosti Crne Gore usljed razdora i nesloge među plemenima, koja je trajala za sve vrijeme vladavine vladike Save Petrovića, a negdje još i dosta dugo poslije toga. Posebno treba istaći da su mnogi potučernjaci imali po plemenima svojih rođaka i prijatelja, koji su iz ma kojih razloga nalazili za korisnije da sa njima stoje u dobrim odnosima. Takve prilike su jedino mogle biti uzrok da se istraga ******** iz Crne Gore protegla sve do 1742. godine.