https://www.vijesti.me/bbc/783053/it...ubijaju-civile
Godine 1992, ruski nacionalistički pisac i političar Eduard Limonov snimljen je kako ispaljuje više metaka u Sarajevo iz teškog mitraljeza.
Ratni lider Republike Srpske Radovan Karadžić, koga je kasnije međunarodni tribunal u Hagu osudio za genocid, vodio ga je u obilazak položaja na brdima.
Limonov, međutim, nije platio za svoj ratni turizam.
Bio je tamo kao Karadžićev poštovalac, govoreći mu: „Mi Rusi treba da vas uzmemo za primer.“
...
U CG najvise mafijaju djeca policajaca i ljudi na malo vecoj poziciji, ne znam kako se zove taj fenomen al dok sam ja bio u srednju nije bilo nijednog mafijoze sirotinje no sve neki imucni. Jbg, kad sistem ne postoji pa mogu da se izivljavaju
Nema pravila tu niti ih je ikad bilo,zapravo jeste davno,znalo se da iz siromashnih familija chesto neko ode tim putem,sad je sve izmixano.
...
Ne lupetaj o onome o cemu nemas pojma.
Prvo, od demokrata u Budvi ne bi dobili donaciju jer ima precih potreba u infrastrukturi na koje bi se trosile, od Df moguce.
Drugo, stalno su se klali i prozivali javno Carevica zbog kombinacija njegovih, bukvalno bar jednom nedeljno.
Inace nije samo milion donacija, pise i da opstina preuzima komunalno opremanje, sto znaci oprostene desetine ili stotine hiljada eura za komunalije.
Sent from my phone
Jes čuo sam da su iz vlasti izašli (obalili je) zbog Carevića.
Prozivali ga. I Carević kad ga prozovu počeše se po guzici da ne završi u dom zdravlja od napada smijeha.
A kad ga ljaljaši baš ozbiljno prozovu, išao je kod urologa zbog bola u Mugabeu.
Ka i što danas pati od kurcobolje.
Čija vlast dade neku zemlju u Tivat za crkvu?
Koja partija bješe u vlast?
Da se nisu ljaljaši pobunili?
Sent from my iPhone using Tapatalk
Last edited by Gagarin; 13-11-25 at 15:17.
Tko leti, vrijedi...
Ima li srpskog nacionaliste da zna svu ćirilicu.
Ćaci epidemija stigla i u Herceg Novi.
Ove grafite niko ne prefarba kao one UÇK.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Tko leti, vrijedi...
Po cijenu da se izblamiram
Dje je pravopisna greska osim sto je odvratno sve ispisano?
Sent from my SM-F766B using Tapatalk
Evo i ja gledam
Sent from my SM-S918B using Tapatalk
Ako laze centrala laze i gagarin![]()
Nasmija me, ne mora da znaci.
Ponijelo ga u zaru borbe
Zaletio se na kos.....a ispod kosa slavko vranes
Sent from my SM-F766B using Tapatalk
Pogriješi žena, a ne gagarin
Last edited by diVerso; 13-11-25 at 16:41.
"Zivot je Avganistan, vjeciti rat niskog inteziteta"
• No Rich Parents •
Nije valjda coek otkaz dobio zbog ove greske u koracima, nema ga nidje odjednom lele
Kako dobar naslov
Odjeljenje bezbjednosti Tivat zatvoreno zbog nebezbjednosti
https://bokanews.me/odjeljenje-bezbj...ebezbjednosti/
Sent from my iPhone using Tapatalk
Što li je mexiko razmišljao kad je lajkovao.On je vidio samo gagarin, 4S i udri odmah lajk
Sent from my SM-S918B using Tapatalk
Varvari imaju definitivno ljepše grafite a tek Nikšić Čelik.
Viđeh ovo neki dan so sweeet
![]()
Last edited by Bluemoon; 13-11-25 at 19:21.
No da vidimo kakve ovi imaju grafite:
https://www.dw.com/sr/srbi-kao-kolat...ici/a-74708251
Neko bi reka patrioti.
Poslano sa mog SM-A566B koristeći Tapatalk
^
https://pescanik.net/biljeznica-robija-k-moj-grad/
Ona učiteljica Smilja je rekla: „Ka šta san van juče najavila, danas pišemo zadaću iz hrvackog! Naslov je Moj grad!“ Mi rulja u razredu smo zakolutačili sa očima. Uča je rekla: „Kane, šta ti radiš na ponistri?“ Kane Šteta je bio ustao iz klupe i ćiribimbijo je kroz ponistru. Kane je rekao: „Evo baš gledan kako četri mrgaša šaraju grafite po zidu od škole!“ Uča je pitala: „Kakve grafite?“ Kane Šteta je rekao: „Ima par kukastih križova, par ušatih U, pa Ubij Srbina, pa Srbe na vrbe…“ Mi rulja smo svi skočili iz klupa i pojurili smo prema ponistrama. Samo učiteljica Smilja je dreknila: „Mičite se od ponistri! Ajmo svi na svoja mista! Brzo!“ Mi smo u roku dz vratili se u klupe. Uča je rekla: „Da ste odma otvorili bilježnice i krenili pisat zadaće! Naslov je Moj grad!“ Svi u razredu su otvorili bilježnice. Onda sam ja pitao: „A šta ćemo sa mrgama šta crtaju ustaške grafite po školi?“ Uča je rekla: „Šta se to nas tiče? Mi imamo svog posla!“ Ona *****ica Sandra je rekla: „Pa tribalo bi nešto napravit…“ Učiteljica Smilja se napečila: „A šta napravit, molinte lipo?“ Ja sam rekao: „Zvat panduriju!“ Uča je podviknila: „Ja da zoven panduriju?! Ja?! Pa da mrgaši skuže da san ih ja cinkala i negdi me natamburaju? Nou ćens, darling!“ Moj drug Dino je pitao: „Pa šta ćemo onda?“ Učiteljica je rekla: „Ništa! Triba ih pustit da se demokracki izraze, a posli ćemo osudit njihov vandalski čin!“ Ona Nela Svinjogojstvo je rekla: „Znači, ponašaćemo se ka da je sve normalno?“ Uča je zarežala: „A šta to nije normalno, Nela?“ Ona tuljanica Niveska je rekla: „Meni nije normalno ić u išaranu školu!“ Mala Teica je rekla: „Meni je ka Srpkinji bolje poć doma!“ Uča je zaškarpunila se po faci: „Šta ti to brbotaš, Teice?! Pa otkad si ti Srpkinja?“ Teica je dignila bradu i rekla je: „Odsad!“ Onaj flomić Boban je rekao: „I ja san odsad Srpkinja!“ Tu je u razredu uletijo revijski kes. Samo onda je učiteljica Smilja zveknila sa dnevnikom po klupi i viknila je: „Dosta je bilo! Neću više da vas čujen! Da ste smista otvorili bilježnice i krenili pisat zadaće! Naslov je Moj grad!“ Ja sam rekao: „Okej, ja van odma mogu predat svoju zadaću! Tačno znan šta ću napisat!“ Uča je pitala: „Štaš napisat?“ Ja sam rekao: „U mom gradu huligani šaraju ustaške parole po školi, a učiteljica neće da zove panduriju!“
Učiteljica Smilja je najprvo stavila ruke na kukove i piljila je u nas. Onda je ona izvadila mobitel i nazvala je. Onda je ona rekla: „Gospojo direktorice! Oćetel molinvas skočit do mog razreda, jer pošto nema uvjeta za održavanje nastave!“ Onda je za dva minuta u razred ugibala ona direktorica. Ona je pitala: „Šta je bilo, Smiljo? Koja je frka?“ Uča je rekla: „Dica su taman išla da će pisat zadaću iz hrvackog Moj grad, a onda smo skužili da četri mrgaša šaraju grafite po školi!“ Dića je rekla: „E znan, vidila san ih kroz ponistru! Lipi su in grafiti za popizdit! Ubij Srbina, Zakolji Srbina, pa kukasti križovi…“ Uča je pitala: „I šta ćemo sad?“ Dića je rekla: „Ništa! Nastavićete pisat zadaću! Šta se to nas tiče?“ Uča je rekla: „Ali tribalo bi nešto poduzet…“ Dića je rekla: „Ma šta poduzet, Smiljo, za gospu blaženu?“ Uča je rekla: „Zvat panduriju!“ Dića je viknila: „Ja da je zoven?! Jesi ti, Smiljo, pri sebi?! Pa da oni hahari uberu da san ih ja špijala i onda me negdi skrše na mrtvo ime? Nou ćens, darling! Šta ti ne zoveš muriju?“ Uča je rekla: „Nisan ja direktorica!“ Dića je rekla: „Nisan ni ja samoubica!“ Uča je pitala: „Šta onda, ponašaćemo se ka da je sve normalno?“ Dića je rekla: „A šta to nije normalno, bogati? Triba te tupamarose pustit da se demokracki izraze, a posli ćemo najoštrije osudit njihov čin!“ Uča je rekla: „Nije normalno da dica idu u išaranu školu! I plus toga ima masu Srba u razredu! Usrali su se ka grlice!“ Dića je zinila: „N bava kua? Koliko masu? Aj neka Srbi dignu ruke!“ Mi niko u rezredu nismo dizali ruke. Onda je uča dići prosikćala: „Jesan van rekla? Bil se vi smili autat u ovakvin okolnostima, a?“ Dića je skupljala usta i mrgodila je ombrve. Uča je rekla: „A da ne pričan šta mi je jedan od njih reka da će napisat u zadaći!“ Dića je pitala: „Šta će napisat?“ Uča je rekla: „U mom gradu huligani šaraju ustaške parole po školi, a direktorica neće da zove panduriju!“
Dića je najprvo stavila ruke na kukove i piljila je u nas. Onda je ona izvadila mobitel i nazvala je. Onda je rekla: „Jakove, aj hitno dođi u razred od trećeg a!“ Onda je za dvi minute u razred ugibao onaj podvornik Jakov. Dića je njega pitala: „Jakove, jesi ti vidija ona četri mrgaša šta šaraju grafite po školi?“ Jakov je rekao: „Jesan! Iša san ih pitat jel in triba još spreja, jerbo ga imamo u skladištu! Al rekli su da ne triba, da imaju dosta!“ Dića je pitala: „A zašto nisi zva panduriju?“ Jakovu je uletilo čudilo: „Zašto bi zva panduriju?“ Dića je podviknila: „Zato jer pošto si ti podvornik! Tvoj je posal da se brigaš za red i sigurnost u školi!“ Jakov je rekao: „Ne kužin šta nije okej sa redon i sigurnosti ako mladići na zidu pišu Ubij Srbina?“ Dića je viknila: „Jakove, neću se sa tobon raspravljat! Da si isti sekund nazva panduriju!“ Jakova je opet zdimila zbunjoza: „Ali zašto…?“ Dića je dignila kažimprst: „Ne zaboravi da si još na privremenon ugovoru! Nemoj me tirat da te zaminin sa nekin Nepalcom ili Vjetnamcom!“ Jakov je rekao: „Okej, nou frks…“ Onda je podvornik Jakov izvadijo mobitel i nazvao je. Glas iz sluje je rekao: „Postaja prvog zdruga grackog redarstva, izvolite!“ Jakov je rekao: „Triba bi panduriju!“ Glas je rekao: „Dobili ste redarstvo!“ Jakov je rekao: „Onda me spojite sa pandurijom!“ Glas je pitao: „Šta će van pandurija?“ Jakov je rekao: „Tija bi in javit da ovde neka četvorica šaraju grafite po školi!“ Glas je pitao: „Kakve grafite?“ Jakov je rekao: „A ono, klasika! Za dom spremni, Srbe na vrbe, pet-šest kukastih križova, desetak ušatih U…“ Glas je rekao: „Time se ne bavi redarstvo, nego milicija!“ Jakov je rekao: „Pa onda me spojite sa milicijon!“ Glas je rekao: „Samo trenutak…“ Jakov je rekao dići i uči: „Evo, saće me spojit…“ Glas je rekao: „Ostanite di jeste! Za desetak minuti će doć patrolna kola po vas, pa ćete dat iskaz u postaji!“ Jakov je pitao: „Zašto po mene?“ Glas je rekao: „Čim neko traži miliciju, znamo da je četnik!“
https://pescanik.net/za-dom-i-druge-bajke/
Prije nešto više od trideset godina, u siječnju 1994., stjecajem uzbudljivih historijskih okolnosti završio sam na prisilnoj vojnoj obuci. Povod je bila naslovna stranica lista za koji sam tada radio – s fotomontažom Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića kako se razodjeveni grle u krevetu – nakon koje je netko odgovoran u državnome vrhu, po svemu sudeći sam Neprežaljeni, izdao nalog da me se kao glavnog urednika mobilizira i udalji s posla.
Uglavnom, poslije kratkotrajnog boravka u zatvoru – jer se, eto, nisam dobrovoljno odazvao vojnome pozivu – bio sam pridružen skupini od tridesetak mladića (najstariji od njih bio je barem deset godina mlađi od mene) koji su, pod strogim i stručnim nadzorom, izlagani ozbiljnim fizičkim naporima i obučavani složenim ratničkim vještinama. To je uključivalo i dril u vidu usvajanja niza svakodnevnih rituala što su se imali obavljati mehanički, „bez razmišljanja“, bez pogovora, a jedan od njih ponavljao se češće od drugih.
Neposredno komandno lice isprsilo bi se ispred stroja i muževnim glasom uzviknulo „Za dom“, a postrojeni momci, u stavu mirno, svi kao jedan, uzvraćali bi sa „Spremni“. Prije jutarnjeg podizanja zastave, prije kolektivnog odlaska na doručak, prije polaska na improvizirani vojni poligon, po dolasku na poligon, po povratku s poligona… ukratko, za svakog postrojavanja, što će reći dvadesetak puta dnevno, pa tako trideset dana, koliko je trajala obuka. I već poslije dva-tri dana „Za dom spremni“ je postao savršeno rutiniziran i u danom ambijentu neusporedivo normalniji od „Dobar dan“, „Faljen Isus“ ili štogod slično.
Moram reći da su se neposredna komandna lica, mahom nositelji nižih činova, prema meni ponašala uzorno korektno, tretirajući me poput svih ostalih, iako su morali uočiti da sam jedini u stroju (barem mi se učinilo da sam jedini) koji ne odzdravlja na zapovijed, nego pizdunski drži zatvorena usta, zuri u tlo i na poticaj „Za dom“ uzvraća tupom i malaksalom šutnjom, kršeći disciplinu i pravila dresure. Nijednom mi zbog toga nije bilo prigovoreno. Istu su korektnost neposredna komandna lica demonstrirala i kod drugih elemenata vojne obuke, koje sam, za razliku od ustaškog pozdrava, uredno otaljavao.
Bilo je, doduše, bizarnih prizora, svakako van zone njihovih zapovjednih ingerencija, poput portreta Ante Pavelića u uglu zajedničke spavaonice, no to je nalikovalo spontanoj inicijativi usklađenoj s duhom vremena: trajao je rat, svaki simbolički doprinos borbenom antisrpstvu smatrao se dobrodošlim, naposljetku, isti takav uramljeni portret, nešto većih dimenzija, visio je na zidu zapovjednika (barem) jedne policijske postaje u Splitu, u što sam se osobno osvjedočio.
Moram također reći da je upadljivo odbijanje odgovaranja na naredbu – dvadesetak puta dnevno tokom mjesec dana – iziskivalo priličan mentalni napor. Nešto poput pasivnog otpora silovanju, gdje je uklonjena razlika između pobune i predaje, a usamljenost poprima svemirske dimenzije. U samome početku, ne mogavši povjerovati da se nacistički pozdrav regularno koristi u hrvatskoj oslobodilačkoj vojsci, pomislio sam da je militarni igrokaz možda jednokratan i prigodan, režiran upravo zbog mene, jer je politički motivirana mobilizacija u međuvremenu izazvala javnu pažnju, a reagirale su i praktički sve međunarodne novinarske organizacije, no pomisao sam hitro odbacio, shvativši da bi vodila u paranoju i žaljenja vrijedno uvećavanje vlastite važnosti, pogotovo dok sam na vojničkome kruhu, koji je, zna se, svima jednak.
Uskoro se i to pretvorilo u monotoniju: kao što se čovjek rutinski odaziva na komandu, može se rutinski i ne odazivati na nju, kada je već takve sreće da izostaju sankcije. Da prekratim dosadu, u par navrata sam provodio smiješne intimne vježbe samouspravljanja, pa bih na uzvik zapovjednog lica „Za dom“ u sebi uzvratio „***** se“, kreirajući zabavnu kombinaciju – „Za dom… ***** se!“ – ali u sebi, rekoh, što je uzrokovalo još veću tjeskobu, ta nečujna, bijedna figa u grlu, kao otužna simulacija zaštite dostojanstva, kao jasan znak paralize vlastitog morala i ljudskosti u prijetećem oružanom okruženju. Bio sam, može se reći, dvostruko konotiran: s jedne sam strane, kao, sabotirao stroj, a s druge ostajao njegov neodvojivi dio.
Epizodu sam opisao davnih dana, jednom i u formi književne proze, a sada je ponavljam samo zbog jednog podatka: vojnu obuku, naime, nisam gulio u jedinici HOS-a, među kreaturama u darkerskim uniformama, nego u jednoj od bojni proslavljene gardijske brigade, najslužbenijoj od svih službenih sastavnica Oružanih snaga RH, čiji je tadašnji zapovjednik kasnije postao ministar obrane, a prije rata je, jasno, bio oficir JNA. HOS-a nije bilo u blizini.
Informacija mi se čini instruktivnom zbog aktualnih zgražavanja nad „ustašizacijom Hrvatske“ koju, prema većini dijagnoza, predvode relativno malobrojni pripadnici radikalne desnice, a HDZ-ova vlast im, tobože, kukavički drži svijeću ili uzmiče pred njihovom agresijom. Netko bi trebao stati pred stroj i uzviknuti: HOS-u ne pakovati! Kao ni ekstremističkoj desnici koja se, po važećoj opsjeni, značajno razlikuje od vladajućeg centra.
Ustašizacija Hrvatske u prevelikoj je mjeri bila HDZ-ov državni projekt – i to projekt duga vijeka, začet s prvim kmečanjem države u jaslama, a u sklopu kojeg je sam pozdrav „Za dom spremni“ bio ponajmanje važan – da bi se njenu okosnicu i dalje smjelo tražiti na crnoj margini. Ta margina, na kojoj vlada puna sloboda urlanja, mahanja crnim zastavama i razmetanja naci-fetišima, idealan je deponij za odlaganja tuđih grijeha i zapravo služi skrivanju pune istine o kasarni koju zovemo hrvatskim društvom.
A opet, budući da po kriterijima što su ih ustanovili Andrej Plenković i njegov vladajući personal spadam među „radikalne ljevičare“, sasvim je moguće da sam gornju priču izmislio, zato da bih podlo blatio Domovinski rat, stranku na vlasti, a onda i samu hrvatsku državu. Štoviše, kao „radikalni ljevičar“ nisam je mogao ne izmisliti, jer čak i da je priča istinita, odgovorni građani, koji drže do vrijednosti Domovinskog rata i hrvatske države, obavezni su je tretirati kao gnjusnu laž. Pravila ponašanja unutar vojarne, s jasno definiranim svetinjama, takva su da standardne kategorije istine i laži prestaju važiti. Stvoren je prostor za produktivnu šizofreniju, naime za „dvostruku konotaciju“.
Isto često važi i na drugoj strani političkoga fronta. Jedna od današnjih gorljivijih liberalki, Jadranka Kosor, nekadašnja HDZ-ova maskota, ustvrdila je da događaji tokom hrvatskoga fašističkog ljeta, skupa s legaliziranjem ustaškog pokliča, predstavljaju zastrašujuću „detuđmanizaciju“. Tako je i Neprežaljeni ispao dvostruko konotiran, kao da nije dao ukloniti tri tisuće antifašističkih spomenika, kao da nije Endehaziju proglasio „izrazom težnje hrvatskog naroda za svojom državom“, kao da nije obznanio da mu žena „srećom nije ni Srpkinja ni Židovka“, i kao da je njegovo histerično harangiranje protiv „žutih i zelenih vragova“, te nemilosrdno gaženje nezavisne štampe i nezavisne kulture bilo u čistoj suprotnosti s recentnim napadima na ljevičarske festivale u Benkovcu, Šibeniku i Korčuli.
Kada šef hrvatske vlade, kao najdosljedniji baštinik Tuđmanove hipokrizije, kao korifej građanski ispeglanog ekstremizma, biva optužen za izdaju Oca države, bojim se da postoji problem s istinom širih razmjera. Pomoću krivotvorene prošlosti krivotvori se sadašnjost, a u krivotvorenoj sadašnjosti lažni centristi – kao i nekoć, kao i uvijek – švercaju fašizam u zonu društvene normalnosti, vabeći usput oponente da upiru prstom u marionetsku „radikalnu desnicu“. Nasuprot proklamacijama, HDZ je bio i ostao proustaška stranka. „Dvostruka konotacija“ Andreja Plenkovića ne predstavlja podilaženje fašizmu: „dvostruka konotacija“ jest fašizam.
Nije ni cudo sto je Momo studirao 13 godina pravni fakultet kako rece jer nije mogao od DPS i borbe protiv njega.
Ostaje misterija kako je sa ovako birtkom logikom uspio da zavrsi ista. Poslusajte ovaj biser.
https://youtube.com/shorts/30YuC4BkY...5ncF-xIfPHs8ZU
Loše stvari dolaze u paketu, za dobre stvari treba vremena.
11.11. nam se javila djevojka (25) koju je prethodne večeri na neprimjeren i neprofesionalan način, kršeći etički kodeks ljekara i Hipokratovu zakletvu, napao ginekolog u privatnoj bolnici. Odmah nakon što nam je ispričala detalje seksualnog uznemiravanja od strane ginekologa, zajedno smo otišle u Centar bezbjednosti Podgorica i prijavile slučaj inspektoru za krvne i seksualne delikte.
Postupajući inspektor je imao veoma profesionalan i stručan pristup, što je veoma važno za osjećanje sigurnosti žrtve i njeno povjerenje u institucije sistema.
Slučaj je predat ODTu, kojom prilikom je postupajući državni tužilac
Nažalost, sasvim suprotan tretman je imala iste večeri u KCCG, gdje je došla u pratnji policajca da joj se, po nalogu državnog tužioca, uzme bris. Naime, od tri dežurna ginekologa, koji su po protokolu prisutni kod prijave seksualnog nasilja, dvojica su odbijala da postupe po nalogu tužioca.
Ovom prilikom želimo da pohvalimo policijskog službenika, koji je bio u pratnji napadnute djevojke, za profesionalan i korektan odnos. Tek nakon što je od ginekologa tražio da daju pismenu izjavu da neće da urade bris i razloge za to, ginekolozi KCCG su postupili po nalogu državnog tužioca.
Seksualno nasilje, samo po sebi, težak je udar na osjećaj sigurnosti, mentalni i fizički integritet osobe koja ga je preživjela i zato je od izuzetne važnosti da se ono ne produbljuje i ne produžava institucionalnim nasiljem nad žrtvom.
Sa druge strane, postupanje službenika CB Podgorica je primjer kako treba postupati u ovakvim slučajevima, što sigurno može pomoći osobama sa iskustvom seksualnog nasilja da isto prijave.
@policijacg
Nvo Prima
Sent from my SM-A546B using Tapatalk
Šumokradice s Kosova nemilice odnosile drvnu masu iz Šekulara, Mještani: Branićemo teritoriju po uzoru na pretke...
Interesatno...
Sent from my SM-A546B using Tapatalk
Samo ekonomske teme.
https://www.bl-portal.com/region/mit...nauke-u-skole/
Mislim da bi za početak punoljetni vjernici SPC trebalo da odrade update pa onda đecu da ubače u mašinu.
Tačno je da bez duhovnosti čitava lepeza tema ne može da se razumije. Religija i duhovnost nisu isto ali jesu grane jednog drveta. Nejasno je da li Joanikije pravi razliku i da li zna da ljudi ne prave pa bira ovaj način da ih približi duhovnosti. Kako sam i ranije govorio, jako sam rezervisan prema kapacitetima Joanikija kao nekog ko treba da je zvijezda vodllja.
Last edited by Caesar; 14-11-25 at 12:38.
γνῶθι σαὐτόν
There are currently 5 users browsing this thread. (0 members and 5 guests)
Bookmarks