Barski slučaj

[Ćipur]

ISTORIČAR GURAKUĆI NA ČELU KOMISIJE ALBANSKOG PARLAMENTA

Istraga zločina u Baru



Tirana - Istoričar Romeo Gurakući predvodiće Komisiju albanskog parlamenta koja bi trebalo da ispita zločin nad Albancima sa Kosova koji se krajem Drugog svjetskog rata dogodio kod Bara. Osim njega u tom parlamentarnom tijelu, koje je počelo sa radom prošle nedjelje, predsjedavaće bivši poslanik vladajuće Demokratske partije Uran Butka.
Kako je javila albanska televizija “Top chanel”, parlamentarna komisija odobrila je program koji obuhvata pregled arhivske građe, ali i svih ostalih dokumenata koji bi mogli pomoći prilikom ispitivanja okolnosti pod kojima se dogodio zločin u Baru. Kako je rečeno u komisiji očekuju pomoć svih relevantnih institucija u Albaniji, Kosovu i Crnoj Gori kako bi se rasvjetlile istorijske činjenice o zločinu u Baru.

Opozicija u albanskom parlamentu, koja ne učestvuje u radu komisije, obrazložila je da se radi o pitanju kojim treba da se bave istoričari, a ne političari. Opozicione partije su se usprotivile ideji o osnivanju Komisije, ističući da vladajuća Demokratsak partija na taj način pokušava da stekne političke poene među Albancima u zemlji ali i regionu.
Inicijativu za rasvjetljavanje zločina pokrenula je vladajuća Demokratska partija čiji je lider, premijer Salji Beriša, ranije optužio posljednjeg predsjednika komunističke Albanije Ramiza Aliju da je učestvovao u masakru. Bivši komunistički lider Alija je odgovorio da “premijer Beriša ne zna šta priča”, jer je u to vrijeme bio u Bosni, “a Bar je u Crnoj Gori”.
U Tirani se tvrdi da su jugoslovenski partizani u proljeće 1945. godine kod Bara “likvidirali hiljade Albanaca sa Kosova”. U tom zločinu, poznatom u Albaniji kao “Tivar masakr”, prema albanskim izvorima, likvidirano je 1.500 do 2.000 Albanaca sa Kosova.

Sa.K.

[Mstislav]

Читање овог поста https://forum.cdm.me/showthread.php?...27#post5784627 ме је подсјетило на судбину друге колоне косовских регрута.

С обзиром да сам из овог извора http://www.hri.org/news/balkans/ata/...19.ata.html#03 прочитао да је масовна гробница побијених албанских регрута наводно пронађена још 1996. године од стране Зекерија Цане и то у Туђемилима, да ли ико има сазнања да ли је гробница заиста тамо, и да ли је можда обиљежена?
Такође да ли је ко у сазнању да ли је и од кога покренута иницијатива за обиљежавањем тог масакра ?

П.С.
За невјеровати је да је бошњачки магазин (из чијег текста су направљени први постови ове теме) овај фељтон назвао барски случај.

[Tom]

Zainteresova me ovo Barski slucaj pa pročitah početne postove...

U jednoj od ispovijesti ovih kosovara jedan kaže da je sa terase hotela Rumija gledao pokolj, i da su u jame pored trpali pobijene.

Hotel Rumija je današnja upravna zgrada Luke Bar.


Kad je Zetagradnja ogradila prvu zgradu u onom parku izmedju današnjeg Hotela Sidro i tzv Cvene Banke, dje je danas Vodovod i dio Muoa za izdavanje dokumenata u Baru cio grad je brujao o tome da se iskopavaju kosti, da je cio onaj teren prepun grobnica itd.

Tada su barani izbegavali da kupuju stanove u toj zgradi, zvanično iz tog razloga, realno i jer je bila jedna od skupljih lokacija.

Inace radovi su bili zaustavljeni na kratko i onda se jako nastavilo sa betonirnajem kako bi se sto prije prevazišao taj "problem", a u ono vrijeme 90 i pocetak 2000 to i nije bilo teško znajuci stanje u institucijama i danas a ne tada.

Sjecam se da je obrazloženje bilo kako se zna za neku bitku iz vremena turaka koja se tu vodila i da je to razlog tooikog broja ostataka kostiju.

Eto ja tipujem da je to mjesto, a za lokaciju u Tuđemilima nisam nikad čuo, mozda i postoji ali ne znam ima ista obilježeno, inace mi je taj dio blizak, i prešpartao sam ga kao mlađi mnogo puta a nikada nisam naišao cak ni na informaciju.

[Mstislav]

Сигурно је лакше било покопати побијене ту, него их преносити у туђемиле, али нажалост ово су све спекулације.
Дакле сјећање барана није толико кратко, али питање је да ли је ико жељан баш о томе јавно да говори.
Питам се зашто локална/државна власт нису ово никада споменули, да ли постоји страх од захтјева за одштетом, или само страх од ружења слике народно ослободилачке борбе?

[Tom]

Tačno, moje špekulacije.
Fascinantna mi je činjenica da se o tome u Baru ne govori, da se za to i ne zna.
Evo u mojoj "kuci" ne znaju za to, stariji im nisu pričali, a poslednjih 10 generacija smo u Bar i oko Bara.

[Mstislav]

Tačno, moje špekulacije.
Fascinantna mi je činjenica da se o tome u Baru ne govori, da se za to i ne zna.
Evo u mojoj "kuci" ne znaju za to, stariji im nisu pričali, a poslednjih 10 generacija smo u Bar i oko Bara.

Ко воли да прича о својој срамоти?

На сајту Oral History Kosovo сам нашао једно кратко свједочење преживјелог, а онда и интерју са његовим сином. На енглеском су, нема превода на нашки нажалост.

https://oralhistorykosovo.org/shaban-pajaziti/

Shaban Pajaziti: It was downhill to the sand road. When we went down to the planes, we sat, they made us sit in the street just the way we were. And the battalion after us, we could also see them, they were 50 meters from us. One of them stood up, a kind of water tap, there was a tap just close there, they stopped to rest just like us, and then all of a sudden a gunshot was fired, we heard the loud bang of the gunshot, in the battalion behind us. Back then, we knew nothing, there were military forces in that…there, in Bar, in that city. They suddenly came, I still wonder how they managed to be that close, they turned the mašinka[2] on us, they pulled the mašinka towards us, trrak. We were sitting, no one was allowed to move.


Adem Pajaziti: Did you have any arms at all?


Shaban Pajaziti: No, not at all, none of us. Then we saw them, there it became, it became noisy, some drugarica[3] came, saying, “On je bio borac ‘41 partizan [He is a 1941 partisan].” We saw an officer come, he was wearing English clothes.

............

Adem Pajaziti: Was that war long, all that massacre?


Shaban Pajaziti: The massacre lasted for around half an hour, or less, it didn’t last long, only gunshots. It didn’t last long.

.......

https://oralhistorykosovo.org/adem-pajaziti/

Then he said, “They ordered us to get inside that building, that building was a Monopoly of Tobacco.” This means that it was a tobacco warehouse, a warehouse for collecting and manufacturing tobacco. “We started to get inside,” he says, “by the door there were two soldiers standing with guns and another one with a metallic pole with which he tried to catch each one of us who was getting inside and send us down to the basement.” He says, “There were some stairs that led to the basement. The ones who were fast could escape, and while they were escaping, the one with the metallic pole would try to hit them in the head or wherever he could.” He said, “Usually, in the entrance, they would ask which one is… they took a hostage, one of us, and said, ‘Tell me, who took the pistol from my hand?’ The officer, ‘Identify him as he comes inside.’” He said that he didn’t know who took the pistol from his hands, who took it for one moment, [who] took the pistol and then threw it to the ground. He did it in order for a tragedy not to happen, in order for him to calm down. But however, they aimed to make a bigger tragedy. And he said that he [the hostage] didn’t manage to identify who was the one who had taken the pistol from his hands, and in the end, in order to save himself from getting shot, he pointed at some random man, to some man that no one would react for, because he said that when he pointed at someone, all the others would react. “Don’t, why…He is not the one!” And as for him, no one could say anything, “I am not the one!” he said as he was taken and got shot. .....


..... “We got inside,” he says, “in one part of it, some of us inside the building, it got full.” The building had two stories and was empty. Then he said that they started to shoot from every side, with various kind of guns, on the groups that were coming, each one of those who were heading to that building which he called the Monopoly of Tobacco. He says that it started to get filled up, and there were people who remained outside. He says, “We went and gazed through the windows to see what was happening, then they started to shoot our walls with a barrage of guns, our windows as well, that’s why we fell on the floor as soon as we could manage, while the bullets kept hitting the side of the wall on our back and the shells of the guns fell close to us, up there.” .......

..... He said that when they got close to the door, they didn’t dare get inside, as if, and they asked them to go out, at some point they only asked for a representative, “Can two representatives come and talk, because there was a misunderstanding.” He said, “There was no misunderstanding, we were not armed, we had nothing, we were tattered, with the clothes from home, just as we were.” He says that later on they started going out, gradually in groups of two-three people, and just when they realized that nothing was happening to them, all of them went outside. He said, “They got us close to a wall, and asked us to raise our hands. On the other hand, the soldiers were prepared with arms. We thought that they would shoot us there, the ones who were left.” But he says that they checked all their bags and pockets to see if they had anything, “And they ordered us to head to the sea. The sea was not far, we could see it, and they put us in a field. Until we passed,” he said… “the shoes, the Albanian leather shoes, we used to wear the leather shoes back then…and all of us that were wearing the leather shoes,” he said “our feet got filled with blood. Such was the amount of blood streaming in that part.” ......

..... In the morning, at around eight o’clock, they came to take us and send us to that building again. When we went there, they had already cleaned it as if nothing has happened; we could not see anything, no blood, nothing, they had cleaned it. They got us inside the building, again in the Monopoly of Tobacco. We spent two nights there. In the meantime we could see, in the garden of that building, we could see English officers, we could recognize the English uniform, and got the information that the English had come to see what happened here. .......

...... As for the question that you asked me about comparing the data we have, to be honest, except Prof. Dr. Hakif Bajrami who researched the archives and found the old documents of the Yugoslav Army with the stamp “top secret,” which are documents where it’s explained who was…I mean, which brigade’s duty was to mobilize them, which was the one in charge to escort them to the meeting point and who was the responsible person during the escort, and who was the one to wait for them at the arriving point. Hakif published all of these documents, I read them. It’s interesting because according to those documents, according to the numbers in those documents, there were over five thousand mobilized people. Three groups, there were over five thousand people. .....



.... Noar Sahiti: How was it for you, personally, to see the locations which you had been constantly told from your father about as a child?


Adem Pajaziti: It was an extraordinarily tough emotion, but the kind of emotion, that I got very emotional when I saw the creek and remembered where the beginning of the massacre was, then the doors of the Monopoly, I touched them with my own hands, and it seemed, I checked my hands if they got bloody when I touched the stones {stares at his hand as if there were blood prints on it}…and the door, the door wasn’t changed; it was a door made out of thick plank, you could easily notice that it is very old. Except the fact that there were renovations done inside, otherwise, also because they only allowed us to see the corridor, they didn’t allow us to go further, because people started to immediately come around.

The emotion I felt started to get mixed up because the friend who was with me said, “I guess it’s dangerous for us to be here longer, because someone can attack us,” so we quickly collected our cameras and our stuff and left. It was hard, it was really hard! It seemed like even the steps weren’t the same as when you walk freely, they were heavy. It was a very heavy emotional state to remember all the people who died there, whose blood flew there, for what reason? For one…senseless, I don’t know, why? What reason for? Just because they were Albanians? Just because they didn’t speak the same language as theirs? Or because they didn’t have claims towards their place, towards their place of birth, towards their lands, towards their property? This is senseless! .......


...... Noar Sahiti: Would you like to add something at the end, some other detail?


Adem Pajaziti: Yes, I just hope that now we will realize the initiative we started to build a reference point for the victims of that massacre. I hope we will raise that obelisk, or that memorial in Prizren. I hope that our historians as well as good-willing people will open the archives and find materials to bring light to this case, because the government has kept that case hidden for 50 years. And as for the moral aspect of this, it’s people’s obligation to bring light to this issue, and even though the people who committed this massacre will not be able to be punished, the bad act will be punished, the genocide committed on those people will be punished. ......


Необично је што Адем Пајазит помиње 4. црногорску бригаду као починиоца злочина за разлику од миловића који спомиње 10. бригаду.

Шта се данас налази у згради Дуванског Монопола?

[murrayjestin]

Ipak su to ljudi koji su ginuli za ideologiju koja da je prolsa mozda bi i bila bolja!

[Tom]

U toj zgradi je dugo bio Second hand shop, u zadnjih par godina mislim da je skladište neke firme.

[murrayjestin]

U toj zgradi je dugo bio Second hand shop, u zadnjih par godina mislim da je skladište neke firme.

Speed Test

[Mstislav]

Partizani završili u SDT-u

Specijalnom tužilaštvu podnijeta krivična prijava protiv nepoznatih pripadnika Desete crnogorske udarne brigade.


Pozivajući se na arhivsku građu, Aleksandar Zeković napisao je u prijavi da je 1. aprila 1945. godine na teritoriji opštine Bar ubijen veliki broj regruta NOVJ, uglavnom mlađe dobi i uglavnom albanske nacionalnosti, porijeklom sa Kosova.


Egzekuciju su izvršili pripadnici Desete crnogorske udarne brigade kojoj su regruti predati na sprovođenje od Skadra do Bara. Radi se o istoj brigadi čiji su pripadnici i na Cetinju, 14. i 15. novembra 1944. godine, izvršili ratni zločin prema civilnom stanovništvu....



Tužiocima je naglasio i da je, u izvještaju obavještajnog oficira štaba Dvadeset sedme srpske brigade obavještajnom sektoru 46. divizije, navedeno je, da su u incidentu u Baru ubijena 452 regruta albanske nacionalnosti, dok je njih 104 ranjeno.


“Egzekuciju su izvršili pripadnici Desete crnogorske udarne brigade kojoj su regruti predati na sprovođenje od Skadra do Bara. Radi se o istoj brigadi čiji su pripadnici i na Cetinju, 14. i 15. novembra 1944. godine, izvršili ratni zločin prema civilnom stanovništvu zbog čega je Specijalnom državnom tužilaštvu Crne Gore, početkom jula 2024. godine, podnijeta krivična prijava od strane potomaka jedne od žrtava”, napisao je on.


Partizani završili u SDT-u


Колико је тема битна (ипак хвала што су пренијели) говори и избор слике који прати ову вијест.

[Xtraktor]

Sad je jasnije zašto Zekovići malo goozicom malo moodima u groodima brane Crnu Goru

[Mstislav]

Ђед му је убијен од стране партизана на Цетињу, мислим да је ова кривична пријава из 2024 такође његова.
Врло необичан човјек.

[Mstislav]

Položeni vijenci ispred zgrade bivšeg Monopola duvana u Baru


Polaganjem vijenaca ispred zgrade bivšeg Monopola duvana danas je obilježeno 80 godina od "barskog masakra" u kojem je nastradalo više stotina Kosovara, dominantno albanske i bošnjačke pripadnosti.


Ispred organizatora, cvijeće su položili predsjednik Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori, Suljo Mustafić, predsjednik Albanskog nacionalnog savjeta u Crnoj Gori, Faik Nika i predsjednik Opštine Ulcinj, Genci Nimanbegu.

Ovom simboličnom događaju prisustvovala je i ambasarodorka Kosova u Crnoj Gori, Ariana Žerka Hodža i porodice žrtava.


Mustafić je kazao da obilježavanje 80. godišnjice predstavlja početak rasvetljavanja jedne vrlo tamne stranice prošlosti Bara.


"Ovo je spomen na stravični zločin u kome je stradalo stotine nedužnih judi, strijeljanih bez krivice, bez suda, u najvećem broju pokopanih bez imena i obilježja", poručio je on....

..."Ta istina treba da postane i dio školskih programa i udžbenika. Isto tako, smatramo da je potrebno napraviti i spomen obilježje, i sve će to zajedno podsjećati i opominjati našu kolektivnu savjest, da se ovakvi događaji više nikada i nikome ne ponove. Duzni smo to, zbog nas samih, ali i naših potomaka, narednih generacija, koje će, vjerujemo u modernom Baru, sačuvati zajednički život različitih kultura, viera i nacija koje, zaista, jesu dominatno obilježje ovog grada", rekao je Mustafić....

.....Obilježavanju nijesu prisustvovali predstavnici Opštine Bar. Kako saznaju "Vijesti", organizatori su im uputili poziv pa ih je predsjednik barske uprave, Dušan Raičević, informisao da danas nije u zemlji ali nije bilo pojašnjenja zašto se niko od drugih zvaničnika lokalne uprave nije odazvao na poziv.
Položeni vijenci ispred zgrade bivšeg Monopola duvana u Baru


Ваљало би спомен обиљежје поставити, по могућности када се усагласи оквиран број страдалих, то је прилика да ЦГ покаже да смо ипак бољи од других.

[NetworkMaster]

Ovo je isto kao kad dizu spomenik Drazi Mihailovicu... isti arsin

Sent from my SM-A546B using Tapatalk

[Mstislav]

Не баш.

[Mstislav]

Захтјев Александра Зековића и Коље Цамаја за именовањем једне улице "Улица жртава Барског масакра" ће бити одбијен.

Ništa od Ulice žrtava barskog masakra?

Можда је и боље направити споменик него улицу, видећемо шта ће Општина Бар урадити поводом инцијатива, можда ће се нешто покренути током предизборне кампање?

Прије два мјесеца обајвљено ново свједочење о овом злочину од стране партизанског борца Васа Марковог Вујовића :



“U Bar su poslije nekoliko dana počeli da pristižu od Skadra Kosovci…koje su naše jedinice poslije teških borbi na… Kosovu i Metohiji opkolile i zarobile, oko 40.000”. To su bile jedinice koje su se borile sa Njemcima ali koje nisu htjele odstupiti sa njima nego su ostale na Kosovu. Nove vlasti su ih mobilizirale i krenule slati na front maršem preko Prizrena i Skadra u Bar pa “brodovima za Hrvatsku i Istru”. Kada je počelo prebacivanje “već je stiglo… oko 5.000 ovih Kosovaca” piše Vujović. Smješteni su u zgradu Monopola a počele su pristizati i “ostale kolone tako da ih je bilo tog dana u Baru oko 12.000”.


Vaso Vujović navodi da je dok je bio kod radio stanice čuo pucanj puške. Nakon nekoliko sekundi još jedan pucanj. Došao je do vrata Monopola da vidi šta se dešava. Rečeno je “kako je jedan Kosovac ubio jednog našeg sprovodnika ispred ulaska u Novi Bar”. Kosovar je, uz pomoć drugog, oteo pušku od sprovodnika koji je stajao sa strane i ubio ga. Nakon toga su drugi sprovodnici ubili Kosovara. Kolona je onda nastavila put i ušla u dvorište Monopola koje je bilo već prepuno. Kada je Vujović ušao u avliju primijetio je “uzburkanost kod Kosovaca”.


U avliji su bili poručnik OZNE Radomir Đukić i Ivo Vukotić, zamjenik komandanta bataljona sa još jednim partizanom. Vezali su drugog Kosovara koji je pomogao ubijenom u otimanju puške. Onda je on počeo vikati “na njihovom jeziku, izgledalo je kao da poziva u pomoć”. Ispalo je da jeste jer su se Kosovari okupili oko partizana a oni koji su bili u zgradi su izašli na prozore. “Odjednom iza ovog povika počeše da se razilaze oko nas, oni sa prozora miču se, već nam je sumnjiva stvar” dalje piše Vujović. Iznenada je sa prozora među partizane doletila ručna bomba. Uspjeli su se razmaći prije eksplozije tako da niko nije pogođen. “Komandant brigade sa nekoliko oficira iz štaba brigade bili su pred samim vratima od Monopola, pored kunete (jarka) s one strane ceste prema moru na trotoaru”. Odmah nakon prve bombe doletila je i “druga bomba iz stroja (kolone) pred vratima Monopola na našeg komandanta brigade i oficire”. Srećom, eksplodirala je u kunetu (jarku) ne pogodivši nikoga. “U istom krenula je jedna grupica Kosovaca… na našeg puškomitraljesca Boška Martinovića, koji je bio, odmah lijevo od komandanta brigade Nikole Živkovića i onih oficira, postavio puškomitraljez”. Masa je pojurila da otme oružje. Živković je naredio da se ne puca, ali Martinović, u strahu da će Kosovari zgrabiti cijev mitraljeza je “odmah opalio rafal… i ubio Kosovce koji su htjeli da mu ga otmu”. “Odjedanput su iz stroja Kosovci bacili nekoliko bombi”. Partizanske jedinice su već bile u pripravnosti a u pomoć je stigla i mornarička jedinica. “Sa svih strana zapucala su razna automatska oružja, mitraljezi… šarci i bombe”. Vujović, i još navedena trojica se nalaze izolirani u avliji Monopola. Partizani su sa svih strana otvorili vatru na Monopol i “ne znaju da se mi tu nalazimo”. “Počeli su (pucati) od onda i iz kuća oko Monopola, sa prozora” piše Vujović. Oko njih padaju mrtvi u avliji dok oni čekaju da ih partizani uoče i istovremeno paze na Kosovare da ne krenu na njih.


“Krenuli smo prema ulaznim vratima Monopola, ali na vratima je bila naslaga od jednog metra mrtvih… kako su ono jurnili na vrata naši su osuli vatrom… Zastali smo malo pored vrati da bi se glavna vatra sa vrata prebacila… i u međuvremenu iskoristili priliku da preko gomile lješeva prijeđemo u hodnik od Monopola. Čitavo dvorište bilo je zastrto mrtvima, hodnik skroz. Između gomile mrtvih, na vratima i hodnikom, bilo je i ranjenih koji jauču.” Vujović navodi da su njih trojica imali samo pištolje dok četvrti nije imao ništa. “Očekujemo kad će nas ubiti naši… očekujemo kad će Kosovci navaliti na nas”. Uperili su pištolje u Kosovare koji su željeli vani “misleći da su se njihovi latili oruđja i da im pomognu, kao i da bi se spasili od eventualnog strijeljanja kada prestane vatra.” “Nama se učinilo da je takvo stanje trajalo dugo”, velik je bio i sekund. Nakon pola sata je vatra počela jenjavati. Tada su dozvali partizane rekavši da su njih četiri unutra. Istovremeno Kosovari traže od četvorke besu da će ostati u životu. “Govorili smo besa je (od nas) samo ne mrdajte iz mjesta, ne pokušavajte na izlaz, mi garantujemo za sve vas.” Zamjenik komandanta bataljona Vukotić je rekao da će izlaziti jedan po jedan preko gomile leševa. Partizani su motrili na prozore Monopola. Kada su izašli u avliju “nigdje nisi mogao ugazit na zemlju” jer je sve bilo pokriveno leševima, piše Vujović.


“Grozno je to bilo pogledati, bilo ih je koji su jošt živi, koprcaju se, jauču”. Kada su izašli iz avlije, prizor je bio isto jeziv. “Mogao si da vidiš samo mrtve po cesti, jedan preko drugog se isprebacali… ne vidiš ceste od lazine (mnoštva) mrtvih skroz do mostića za ulaz u Novi Bar. Potoci krvi iz ceste otiču u kunetama.” Neki Kosovari su se uspjeli domoći kuća u pokušaju bijega dok je bataljon iz Starog Bara odmah opkolio područje da ne umaknu.


Nove kolone Kosovara koje su pristizale (preko Skadra) kad su vidjele gomile mrtvih i ranjenih počele su glasno klicati partizanima i Titu u nadi da neće proći kao prethodni. Nove dolazeće kolone su partizani temeljno pretresali. Vujović navodi da je pronađeno više od 300 bombi, 60 pištolja i nekoliko kama koje su provukli tokom zarobljavanja i sprovođenja u sastav NOVJ.


Kad se sve stišalo, “naši bolničari i bolničarke su odmah uz pomoć ostalih partizana, počeli da prenose u bolnici ranjene Kosovce… bilo je mnogo ranjenika” i onih kojima nije bilo pomoći. Sve je činjeno da se što više njih spasi.


Isto veče kada se bolnica punila ranjenima “naši partizani prikupljali su na željezničkoj… lješeve Kosovaca, utovarivali ih u vagone… sakupljeno ih je oko 700… puna četiri vagona naslaganih mrtvih Kosovaca” piše Vujović. Mrtvi su “odvezeni željeznicom, i negde ispod Sutormana izručeni, nasuti benzinom i zapaljeni, pošto se nije imalo vremena i ko je mogao tu masu zakopat”. Neki su prije utovara leševa pljačkali što su našli, iako je bilo strogo zabranjeno. Vujović ističe da ne bi ništa uzeo i da nije bilo zabranjeno.


Kasnije su preživjeli Kosovari ispitivani kako je došlo do svega. “Zaključeno je da je kroz njih uz put strujala četnička propaganda… neko im je rekao hoće da vas odvezu morem i pobacaju u more. Neće na vas da troše metke… (ili) hrane vas u zatvoru”. U Baru su vidjeli mnoštvo brodova i proširila se priča da je strah opravdan. Uz procjenu da nema puno partizana pobuna se učinila izvodljivom.


“Tako se završila čitava ova tragedija” završava autor uz naglasak da “nikad u težem škripcu niti situaciji nijesam do danas bio”.

SVJEDOČANSTVO MASAKRA KOSOVARA U BARU 1945.: Nesuočavanje Crne Gore sa mrljama prošlosti – Monitor


Овај случај је прије 10-15 помињан од стране рахметли Бардхија, што је пренио Монитор :

Masakr u Baru – Monitor
Kad istina kasni – Monitor

[Mstislav]

У стилу Ћипура пренијећу текстове Шерба Растодера ако је то ок са модераторима :

FELJTON: NOVA I DO SADA NEPOZNATA SVJEDOČANSTVA O TZV. "BARSKOM MASAKRU 1945." (1)
Neispričana priča naše prošlosti

Jedna od "bijelih mrlja" crnogorske istoriografije je svakako činjenica da do sada nije napisan ozbiljniji naučni rad na ovu temu, od strane istoričara iz Crne Gore. Razloga je tome više i oni su objektivne i subjektivne prirode. Objektivni razlozi su svakako nedostatak primarnih istorijskih izvora, odnosno njihova nepristupačnost.


Autor ovih redova prisjeća se vremena kada je, kao mladi istraživač, negdje prije više od trideset godina, boraveći u Vojnoistorijskom arhivu u Beogradu (vrijeme kada je ovaj arhiv redovno poslovao i imao sređenu arhivsku građu, posebno onu iz Drugog svjetskog rata) tražio na uvid predmet o ovom događaju. Zahtjev je bio obrazložen saznanjem da je Komisija, kojom je rukovodio general Boško Đuričković[1], neposredno nakon događaja sastavila izvještaj koji je bio predat tadašnjem vojnom i državnom rukovodstvu.Vrijeme kada sam to "istraživao" očigledno nije bilo povoljno, jer je tada "iredenta" bila najčešće izgovarana riječ u javnom prostoru. Vjerovatno nesvjestan vremena, odlučno sam tražio od odgovornog lica da mi stavi na uvid tu dokumentaciju. Odgovor je bio da je to moguće samo na par minuta, jer je predmet stajao u posebnom sefu, zaključan. Naravno da je ono što sam tada vidio samo potvrdilo moje sumnje da to postoji i da će u to ostvariti uvid ako ne moja generacija, onda neka druga u budućnosti. Međutim, nakon bombardovanja ovoga objekta 1999. više nijesam siguran da je to sačuvano i da je, već mogući izgovor, da je "uništena".


U svakom slučaju, priča o ovom događaju me prati od mojih ranih studentskih dana. Naime, negdje 1989. ili možda 1990. se radilo na obnovi "Luke Bar". Sjećam se da su u tom poslu bili angažovani radnici preduzeća "Ivan Milutinović". Pošto su većina radnika tada u ovom preduzeću bili Albanci, po nacionalnosti, a u Baru niko nije "htio ili smio " da ih primi na boravak, dok je trajala gradnja, to su jednog dana direktori ovog preduzeća došli kući kod nas sa molbom za mog oca da ih primi na boravak. Tada je brzo pao dogovor da se tek završeni drugi sprat naše kuće osposobi za prijem 25-30 radnika na prenoćišta, tako što su na brzinu stavljena vrata i prozori i po četiri kreveta u svakoj sobi.


Ono što je zanimljivo u čitavoj priči je činjenica da su ovi radnici, ugledavši komšiju čija je kuća udaljena od naše, nekih 10-15 metara, pitali mog pokojnog oca ko je taj komšija. Otac im je kazao i oni su ga zamolili da neke od njih odvede kod njega, kući. Tada me, nažalost, to nije zanimalo, jer o tome nijesam ništa znao, ali se sjećam priče moga oca da su kada su ugledali komšiju Miloša Petrovića neki od ovih radnika pali ničice pred njega, govoreći da im je on spasio život. Tada uopšte nijesam znao ono što sam kasnije saznao iz raznih izvora - da je Miloš Petrović, čija se stara kuća i imanje tada nalazilo tik uz Volujicu, nedaleko od Pristana i Monopola duvana, u ovoj drami nekoliko njih sakrio (po jednoj verziji u buradima, po drugoj u svinjcu) i tako im spasio život.


Time je priča o "Barskom masakru" na raznorazne načine bila i priča vezana za moju mladost, do one možda najmorbidnije kada je mojoj rahmetli majci, tada čuveni ulcinjski hodža kazao "sreća da se selite iz te kuće (naša stara kuća se nalazila u barskom Polju,blizu željezničke stanice) jer je ona navodno sagrađena na nečijim kostima". Kasnije sam saznao da su leševi stradalnika u ovom događaju bili rasuti čitavom dužinom od Monopola do Starog Bara i da je u njihovoj likvidaciji učestvovalo, pored vojske, i lokalno stanovništvo. Dakle, u priči starijih Barana bilo je veoma prisutno sjećanje na ovaj događaj. Pričalo se tada čak i o tome ko je bio najrevnosniji "u lovu" i "progonu" ovih nesretnika. Spominjalo se u tom kontekstu najčešće ime "jednog Muslimana iz Zaljeva", možda iz zbog toga da se "zločinu" ne bi pripisivao isključivo nacionalni i vjerski predznak. Sjećam se nelagode vozača čuvene "Rumijatrans" kada bi dobili nalog da robu voze na Kosovo kamionima barske registracije. Tada ne znajući ništa o tome, a posebno to da se sve igrom slučaja desilo u Baru, i da se tako nešto moglo desiti i u bilo kom drugom mjestu, nijesam znao za izvor ove "nelagode" i posebno za razloge čestog kamenovanja ovih vozača i njihovih kamiona.


Jedini stručan, kompetentan i na arhivskim dokumentima rad o ovom događaju objavio je urednik Pirotskog glasnika i samostalni istraživač Goran Nikolić[2]. Izvori iz Vojnoistorijskog arhiva u Beogradu, posebno oni partizanske provinjencije, počev od izvještaja štabova, brigada, sjećanja i zabilješki pojedinaca, monografije brigada involviranih u ovaj događaj, ovom radu pribavljaju zavidnu heurističku osnovu i naučnu kredibilnost kojom se ne može pohvaliti niti jedan sličan rad. U ovom radu su serioznom analizom obuhvaćeni i izvori kojih nema, a trebali bi biti, literatura o ovom događaju i njena heuristička utemeljenost kao i kritički osvrt na činjenicu zašto je ova tema "preskakana, zanemarivana i marginalizovana, čak i u vrijeme komunizma, odnosno socijalističkog perioda u Jugoslaviji".


U svakom slučaju, ako bismo ovaj slučaj posmatrali kao "ekces u nauci", ne bismo se u konačnom mogli oteti utisku da su ipak vidljivi neki pomaci u onome što bi se moglo nazvati istoriografskom naracijom o ovom događaju, koji mnogi nazivaju "nemilim", "neugodnim" i u svakom slučaju kolokvijalno nazvanom "Barski masakr", iako takav naslov nije naučan, ali do sada niko nije smislio bolji. Danas mi to znači toliko da se o tom događaju "mnogo" znalo, a malo ili skoro nikako pričalo, a da ne govorim o potrebama organizovanog i naučnog istraživanja. Primjećujem da su politički diletanti i NVO paraderi zagrlili ovu temu. Čak u našem vremenu, imamo "odbranjene" doktorske disertacije o albanskom stanovništvu u Crnoj Gori, a da se ovaj događaj i ne spominje, a da ne govorim o potrebi da se objasni. Tu već prestaju objektivni razlozi i polako se ulazi u zonu subjektivnosti sklonoj manipulacijama, spekulacijama, nivelaciji i relavitizaciji. Sporadični pokušaji i napori koji su primjetni tek od vremena uoči referenduma 2006, kada je delegacija naučnika sa Kosova uz prisustvo ovog autora vodila pregovore sa predstavnicima vlasti o tome da se organizuje naučni skup na ovu temu, što je ostalo mrtvo slovo na papiru.


[1] Boško Đuričković je rođen 19. decembra 1914. godine u Gornjem Zagaraču u porodici Miloša Đuričkovića. Umro je u Beogradu 16. maja 2003. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a nižu gimnaziju u Danilovgradu. Višu gimnaziju završio je u Podgorici. Kao učenik gimnazije u Podgorici priključio se revolucionarnom omladinskom pokretu. Tokom služenja vojnog roka završio je Školu za rezervne oficire. Na Pravni fakultet u Beogradu otišao je 1937. izdržavajući se samostalno. Kao student ovog fakulteta početkom 1939. godine postao je član KPJ. U toku ljeta 1940. učestvovao je u radu mjesne konferencije KPJ za Danilovgrad, a prisustvovao je i sastancima Mjesnog komiteta Danilovgrad. Na Pravnom fakultetu jedno vrijeme bio je sekretar partijske grupe. Uoči rata radio je u Centralnoj tehnici KPJ u Beogradu kojom je rukovodio Svetozar Vukmanović Tempo. Kao rezervni oficir bio je mobilisan i učestvovao je u Aprilskom ratu 1941. sa svojom jedinicom u okolini Sarajeva. Nakon sloma vojske uputio se pješke iz Sarajeva u Crnu Goru. Uoči ustanka 10. jula 1941. izabran je za člana Okružnog komiteta KPJ za Podgoricu. Sekretar Okružnog komiteta bio je od jula do novembra 1941. Učestvovao je u pripremi ustanka 1941. kao član Komisije za prikupljanje i sklanjanje oružja (Vojne komisije) Pokrajinskog komiteta za Crnu Goru. Kao član Mjesnog komiteta Danilovgrada bio je zadužen za izvođenje akcija iz vojnog domena, a jedno vrijeme bio je i instruktor Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru pri Okružnom komitetu Nikšić. Kao delegat Glavnog štaba i Pokrajinskog komiteta u oktobru 1941. upućen je u štab Durmitorskog odreda. Ubrzo je, polovinom novembra 1941, postavljen za zamjenika političkog komesara novoformiranog Crnogorskog odreda za operacije u oblasti sjevera Crne Gore. Sa ovim odredom učestvovao je u bici na Pljevljima decembra 1941. Nakon rasformiranja ovog odreda postavljen je za političkog komesara novog Crnogorsko-sandžačkog odreda. Za političkog komesara Glavnog štaba Sandžaka postavljen je u martu 1942. Ovu dužnost obavljao je do juna 1942. kada je postavljen za zamjenika političkog komesara IV crnogorske brigade. Za političkog komesara III proleterske brigade postavljen je u oktobru 1942. Sa ovom brigadom učestvovao je u više borbi, između ostalih i na Neretvi i Sutjesci 1943. Od juna do septembra 1943. obavljao je dužnosti u pozadini okupirane teritorije. U tom periodu bio je sekretar KPJ za Nikšić, a zatim je kao delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru bio na dužnosti u Okružnom komitetu KPJ za Cetinje. Potom je u oktobru 1943. postavljen za rukovodioca politodjela V crnogorke brigade, a 27. decembra 1943. za rukovodioca politodjela Treće divizije. Od avgusta 1944. do aprila 1945. bio je komesar Primorske operativne grupe. U aprilu 1945. postavljen je za komesara Drugog udarnog korpusa. Od aprila do maja 1945. bio je inspektor u Političkom odjeljenju Jugoslovenske vojske. Odlikovan je Orednom narodnog heroja (10. jula 1952. godine).


[2] Vidi više: Goran Nikolić, O masakru u Baru 1945, Pirotski zbornik br. 44, str. 87-146, 2019.


Neispričana priča naše prošlosti

[Mstislav]

Istorijska istina između svjedoka i arhiva

U međuvremenu su se pojavile knjige[1], članci, filmovi, pozorišne predstave, posebno na Kosovu, koji su uobličili naraciju u kojoj ima samo osnove za istu, ali ne i potrebe kritičkog i sveopšteg naučnog sagledavanja. Na tu činjenicu ukazuje podatak da je tek prvi rad na našem jeziku, na području naše države na ovu temu prezentovan na naučnom simpozijumu "Zločini nad Bošnjacima Sandžaka u XX vijeku", na međunarodnom naučnom simpozijumu održanom u Novom Pazaru 29. i 30. juna, i u Bijelom Polju 1. jula 2024. godine. Radovi sa ovoga skupa su objavljeni u dvotomnom Zborniku radova[2]. Tada je poznati kosovski novinar i publicista, Mustafa Balje, koji je, nakon feljtona u nastavcima, objavljenom u "Alemu", u kojem su preživjeli svjedoci govorili o Barskom masakru, napisao i prezentovao rad[3]. Prve radove na te teme ovaj autor je objavio u časopisu "Alem" 2002. i "Takvimu " 2005. Bili su to prvi publikovani zapisi sjećanja nekih od preživjelih učesnika ovoga događaja. Kao takva i ta sjećanja su nužno jednodimenzionalna, kao i sva druga slična, sagledavana iz ugla žrtve, bez potrebe šireg sagledavanja konteksta i ugla posmatranja koji će kazivača izvesti iz sužene nacionalizovane i ideologizovane vizure. Ali u svakom slučaju, vrijedno i više nego potrebno istraživanje.

Nažalost, "s druge strane" nije bilo takvih istraživanja, niti objavljenih sjećanja, posebno od strane učesnika, ne samo zbog elementarne metodološke pretpostavke "audiatur et altera pars", nego i zbog potrebe cjelovitijeg razumijevanja samog čina zločina i okolnosti unutar kojih je on bio moguć. Sjećanja "posmatrača" ovoga čina iznijeta na skupu (okrugli sto 2006. u Baru, sala Doma kulture), iako nijesu publikovana, mogu se svesti na dvije tada naglašavane činjenice: prva, radi se o nedvosmislenom zločinu o kojem treba pričati, i druga, koja je iskazivala žaljenje da to što se desilo u Baru može biti slučajnost koja se mogla desiti u bilo kojem drugom mjestu, na putu transporta ovih ljudi od Kosova do Bara, i da je u tom smislu stigmatizacija Bara i Barana neosnovana i neodrživa, te su iznijeti brojni primjeri spašavanja tih "nesretnika" od strane domicilnog stanovništva. Tim prije što Bar nosi imidž tolerantne multinacionalne sredine, uz Rožaje i Plav, jedine opštine u kojoj su devedesetih pobijedili reformisti, odnosno jedine koju nijesu uspjeli osvojiti vazali Slobodana Miloševića. To je bio veliki i značajni kapital uoči referenduma, te tu vrstu naglašavanja treba razumjeti u tom kontekstu.


S druge strane, u konstrukciji stručne naracije o ovoj "neispričanoj, zaboravljenoj, preskočenoj ili potisnutoj priči", svaki novi izvor je dočekan sa posebnim interesovanjem. Otuda je saznanje da je u Istorijskom institutu Crne Gore pohranjeno sjećanje jednog od sudionika ovoga događaja podstaklo znatiželju, tim prije što bi to trebalo da bude prvo "zapisano sjećanje druge strane", ako se apstrahuje periferno pominjanje istog od strane generala Boška Đuričkovića i drugih.


Radi se o memoarskom spisu, obima od nekih 70 strana, prekucanog na pisaćoj mašini, partizanskog borca, Vasa Markova Vujovića iz sela Čukojevići, kod Rijeke Crnojevića. Zahvaljujući činjenici da su potomci ovaj rukopis ustupili na čuvanje Istorijskom institutu Crne Gore, i da sam, ljubaznošću direktora i kolege dr Radenka Šćekića, isti dobio na uvid, stvorila se nenadano mogućnost komparativne analize sa predhodnim znanjima i naučna lagodnost procjene vrijednosti ovoga rukopisa. Sudeći po tekstu koji je kucan na pisaćoj mašini, vrijeme ovoga zapisa bi se moglo locirati negdje u šezdesete godine XX vijeka i svakako u vrijeme još uvijek svježih sjećanja autora.


Autorova naracija počinje od prvih godina djetinjstva, osnovnoškolskog perioda, prvih susreta sa komunističkim idejama, literaturom, aktivnostima vezanim za učešće u demonstracijama 30-ih godina na Virpazaru, Rijeci Crnojevića, Cetinju (dva puta), Gornjem Ceklinu, Belvederu (26. jun 1936), odlazak u vojsku gdje ga je zatekao rat na Albanskom frontu, napuštanje vojske i dolazak kući, pripreme za Ustanak i učeśće u njemu, zarobljavanje, internacija, povratak iz logora kroz zamjenu zarobljenika, ponovni odlazak u partizane, ponovni pad u ruke neprijatelju, suđenja, odlazak u logor u Baru, potom u logor u Italiji, bjekstvo iz logora, povratak u Jugoslaviju (Kolforito - Peruđa - Firenca - Bolonja - Venecija - Trst) - pješice do Nikšića, na putu od dva mjeseca, priključenje partizanima, učešće u borbama u Crnoj Gori i kasnije u Bosni.


Na tom dramatičnom životnom putu, sa brojnim detaljima i sekvencama iz ovog perioda života, put sudbine donosi Vasa Markova Vujovića u Bar u vrijeme dramatičnih dešavanja (31. mart, 1-2. april 1945) koja su predmetom naše pažnje. Kazivanje o tome počinje negdje na 57. strani rukopisa i cijeneći značaj iskaza, prenosimo ga integralno, uz upozorenje da neke od riječi ili nijesu dovoljno čitljive ili su ispuštene, što svakako obavezuje svakog budućeg korisnika da ostvari uvid u original rukopisa.


Opisujući put radio-telegrafiste na brojnim pozicijama u partizanskom pokretu, dolazi u oslobođeno Cetinje, odakle su partizanske jedinice (Lovćenski partizanski odred) kretale u oslobođenje Danilovgrada, Spuža, Podgorice. Nakon oslobađanja Podgorice, počinje iskaz o dešavanjima u Baru…


"Naša brigada dobija zadatak da odmah krene u pravcu Bara da bi zaposjela i obezbijedila obalu Crnogorskog primorja od svake eventualnosti. Brigada je bila zamorna od teških svakodnevnih borbi. Od njenog položaja preko Rijeke Crnojevića, za Virpazar, preko Sutormana, kroz tunel[4] za Bar. Iskoristio sam priliku da predahem -prevezem preko Sića, kako bih malo stigao do moje kuće u Čukojevićima. Više od dvije godine je bilo prošlo da nijesam bio gledao svoje kuće, i rodnog mjesta, bio sam preželio. Čim su stigle naše jedinice, zajedno sa njima sam nastavio put za Bar. Stigli smo u Bar, brigada je raspoređena na obezbjeđenje morske obale. Od Bojane pa i Boku Kotorsku, čitavu obalu Kotor - Bojana prema Skadru. Štab brigade se bio smjestio na Pristan u Novi Bar.


Ja sam se sa radio stanicom smjestio u kući nekog Sava Popovića u Novi Bar na Pristan. Sa mnom je bio i drug Božo Radošević, kao radio-telegrafista i šifrant. On je bio šifrant i šef-oficir za vezu u štabu brigade. U Baru su poslije nekoliko dana počeli da pristižu, od Skadra, Kosovci[5], mase onih bjelokapovića[6], koje su naše jedinice poslije teških borbi na području Kosova i Metohije opkolile i zarobile oko 40.000 (?)[7]. Ovo su bili Kosovci koji su bili sa Njemcima, a koji su se prilikom odstupnice Njemaca odvojili, nijesu htjeli da odstupe sa svog terena, odvojili su se i vodili ogorčenu borbu sa partizanima.


Kada su ih pri jednom brdu partizani opkolili, njih oko 40.000 Kosovaca, i držali ih u blokadi nekoliko dana, da niti hrane niti drugog ničega nije moglo stići, da niotkuda ni vodu nijesu imali, i prisiljeni su bili na predaju. Ta vojska je bila takva, pričao mi je jedan sprovodnik iz jedne srbijananske divizije, koji je sa njima vodio borbu, kako su prije blokade nekoliko puta mučki napadali njihove jedinice. Uđu partizani u selo neko, oni ih lijepo dočekaju, pa kad krenu da izlaze iz kuća i sela iz svake kuće iz onih prozorčića-puškarnica njihovih zapuca sa svake strane, zabune partizane i bilo je slučajeva da od jednog bataljona partizanskog izađe iz sela živo samo po desetak vojnika. Ovi Kosovci su bili jako dobri strijelci, da im je svaki pogodak od kuće iz zaklona bio siguran.


Već pošto su ih Partizani zarobili, šta će od tolike vojske? Da ih postrijelja, nekako ne zvuči lijepo politički, da ih zatvori, ko će im davat hranu kad nijesmo imali dovoljno ni za partizane. Riješi se da se prebace preko Prizrena - Albanije za Bar i da se odatle rasporede svuda po našim jedinicama. Tako da ih bude, po mogućnosti, što manje zajedno, da se rasture po jedinicama partizanskim, nigdje dva u jedno odeljenje…


[1] Vidi: Vladimir Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, Rijeka, Zagreb 1981; Deseta crnogorska narodnooslobodilačka brigada, Titograd 1984; Đuričković Boško, Sjećanja, razmišljanja, reagovanja, Beograd 1990; Elsie, R. Kosovo and the Bar Tragedy of March 1945. Südost-Forschungen, 71, 2012, 390-400; Маdić, М., Јončić, Dvadeset peta srpska brigada, Beograd 1989; Masonićić Nikola, Pokoljenjima za pamćenje: opština Bar u NOR-u i revoluciji 1941-1945, Beograd, 2005; Osnivački kongres KP Srbije, Beograd 1972; Vujović Đuro, Crna Gora u Narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945, Podgorica, 1997; Živković A. Dvadeset sedma srpska NO brigada, Beograd 1991.


[2] Vidi: Zbornik radova Zločini nad Bošnjacima Sandžaka u XX vijeku 1-2, IHDAS, Novi Pazar, Rožaje 2024.


[3] Vidi više: Mustafa Balje, Barski masakr u sjećanjima učesnika i literaturi, Zbornik radova knj.1,99-117.


[4] Misli se na stari tunel na Sutormanu kroz koji je nekada prolazio voz od Bara-Virpazara, tzv. ćira.


[5] Izraz koji autor upotrebljava za regrute koji su transportovani sa Kosova.


[6] Očigledno su na glavama imali tradicionalnu albansku bijelu kapu - ćulaf.


[7] Cifra je očigledno proizvoljna.


Istorijska istina između svjedoka i arhiva

[Mstislav]

U središtu događaja: zapis svjedoka


…Tako je i bilo, počelo je prebacivanje, po grupama u Bar. Već je u Bar stiglo oko 5000[1] ovih Kosovaca i smješteni su u Monopol Barski. Bio je pun monopol, zgrada i avlija. Počele su pristizat i ostale kolone, od više hiljada, tako da ih je bilo toga dana u Baru oko 12.000[2]. Ja sam bio kod svoje radio-stanice, odjednom sam čuo pušku koja je pukla, nedaleko. Nije mnogo prošlo, nekoliko sekundi, pukla je i druga puška. Onda je bilo strogo naređenje da se ne smije pucat, da je pucanj znak napada. Odjedanput sam skočio, mada nijesam morao, moje je mjesto bilo kod radio-stanice - izašao sam i potrčao da vidim šta je to bilo. Došao sam pred vratima zgrade od Monopola i stao. Pričaju mi neki drugovi, kako je neki Kosovac, ubio jednog našeg sprovodnika[3]. To je bilo onako, ispred ulaska u Novi Bar, naši sprovodnici su išli malo sa strane. Jedan Kosovac neprimjetno priskoči ka našen sprovodniku, otkine mu kaiš od puške, i u toliko priskoči u pomoć drugi Kosovac, otmu pušku našem sprovodniku i ubiju ga. U toliko odmah priskoči naš drugi sprovodnik, ubije ovog Kosovca koji je ubio našeg sprovodnika[4](?). I tako je ovaj stroj nastavio put do Monopola i ušli su u avliju od Monopola.


Ostali pristižu u grupama ali nemaju gdje da stanu i kolone staju. Ja sam ušao u avliju Monopola i vidio tamo neko komešanje. Uzburkanost se primjećuje kod Kosovaca. Ušao sam u avliju Monopola, ono je neki oficir OZNE brigade Radomir Đukić[5], poručnik sa Ivom Vukotićem, zamjenikom komandanta bataljona i još jedan drug nepoznat. Uhvatili su onog Kosovca koji je pomagao onom da otme pušku, i ubije našeg sprovodnika. Vežu ga i ovaj se dere. Ja sam prišao u pomoć, pošto se trzao i drao. Poviknuo je nešto na njihovom jeziku. "Izgledalo je da poziva u pomoć".


Tako je i bilo. Okupili su se Kosovci oko nas, kao i oni koji gledaju sa prozora Monopola. Odjednom iza ovog povika, počeše da se razilaze sa prozora Monopola, miču se i već nam je sumnjiva stvar. Odjednom je sa prozora Monopola bacio neko među nas neku bombu. Mi smo se malo razmakli i bomba je eksplodirala. Dim nas je od bombe sve obuhvatio ali nije bilo rana. Komandant brigade, sa nekoliko oficira iz štaba brigade, bili su na samim vratima Monopola, pored kunete sa one strane ceste, prema moru na trotoaru, i odmah poslije ove bombe bacaju na nas, bacaju i drugu bombu iz stroja, pred vratima od monopola, na našeg komandanta brigade, i ove oficire. Bomba je pala u kunetu, eksplodirala, ali nije ranila ni jednog, mada je bilo kroz odijela šupica od bombe.


U istom momentu, krenula je jedna grupa Kosovaca, istrčala iz stroja na našeg puškomitraljesca, Boška Martinovića, koji je bio odmah lijevo od komandanta brigade Nikole Živkovića[6] i onih oficira, bio postavio puškomitraljez. Potrčali su na njega da mu otmu puškomitraljez. U istom momentu komandant brigade je rekao Martinoviću, koji je bio spremio mitraljez, da ne puca, ali Kosovci su već bili prišli da uhvate za cijev puškomitraljeza, a Martinović je naravno, nalazeći se u takvoj situaciji, odmah opalio rafal iz puškomitraljeza i ubio Kosovce koji su htjeli da ga otmu. Odjednom su iz stroja Kosovci bacili nekoliko bombi, iz čitave kolone koja je bila dugačka oko pola kilometra, počeli su bacat bombe. Redovi Kosovaca bili su po osam u jednom redu i tako su išli. Naše prištabske jedinice, već su bile u pripravnosti još ranije, nalazile su se oko strojeva i Bara. Takođe je bila i jedna mornarička jedinica koja je odmah pritekla u pomoć.


Odjedanput sa svih strana zapucala su razna automatska oružja, mitraljezi, puškomitraljezi, šarci, protivtenkovske puške i bombe. Mi, nas četvorica, nalazimo se u avliji Monopola, izolovani. Partizani otvaraju vatru sa svih strana, na Monopol, ne znaju da se mi tu nalazimo. Pucali su od svuda i iz kuća oko Monopola, sa prozora od kuća. Počeli su oko nas padat mrtvi u avliji. Mi, nas četvorica, nalazimo se u vrlo kritičnoj situaciji. Očekujemo svakog momenta da će nas naši partizani ubiti, s druge strane, da će nas raskupst Kosovci. Krenuli smo prema ulaznim vratima. Kako smo jurnuli na vrata a naši osuli vatrom iz automatskih oružja. Zastali smo malo pored vratima, da bi se glavna vatra s vrata prebacila i u međuvremenu iskoristili priliku da preko gomile leševa pređemo u hodnik od Monopola.


Čitavo dvorište bilo je zastrto mrtvima, hodnik skroz. Između gomile mrtvih na vratima i hodniku bilo je i ranjenih koji jauču. Stali smo u hodniku, dva sa jedne, dva sa druge strane uza zid, i ono je uz neki mali zapodić koji nas je pomalo štitio od neposredne vatre, ali ne i od bočne vatre. Trojica od nas smo imali pištolje, jedan drug nije imao nikakvog oružja. Kroz hodnik padaju zrna dum-dum, od protivtenkovske puške, padaju između nas. Očekujemo da će nas ubiti naši partizani, očekujemo da će navaliti na nas Kosovci u hodniku da nas raskubu zubima, ako ne čim drugim. Držimo nas trojica pištolje na gotovs uperene u pravcu Kosovaca, koji bi htjeli da izlaze napolje, misleći da su se njihovi latili oružja da im pomognu, kao i da bi se spasili od eventualnog strijeljanja, koje su svakako očekivali kada prestane vatra.


Od jake vatre ne čuje se ništa. Pokušavamo dozivanjem da uspostavimo vezu sa našim partizanima, ali ne uspijevamo tako lako, ne čuje se ništa od jake pucnjave. Kosovci pokušavaju i pored tolike vatre nekoliko puta da se iz hodnika probiju napolje, ali ih mi pištoljima uprenim na njih prijetimo i sprečavamo. Jedan, kao krajnju mjeru upotrebljava, skida gaće kao da će da vrši nuždu, kako bi na taj način izašao, a uz njega i ostali, ali mu ne damo, govoreći da vrši nuždu tu u mjesto. On nije uopšte vršio nuždu, već se pomirio sa sudbinom kad je vidio da mu ne uspijeva.


U dvorištu u Monopolu bilo je oko 5000 ovih Kosovaca, a nas samo četvorica u takvoj situaciji očekujući svakog momenta kad će nas ubit naši ne znajući da smo tamo i već šta smo mogli očekivati od Kosovaca, samo kad će nas noževima, pa i zubima raskubit. Ne bih pretjerao ako se izrazim da su ti Kosovci kao neki divljaci. Nama se učinilo da je takvo stanje trajalo dugo, velik je i nam bio jedan sekund. Ta neprekidna borba trajala je nešto oko pola sata, i poslije se smanjila vatra, i mi smo ponovo počeli sa dozivanjem da uspostavimo vezu sa našim partizanima koji su otvarali vatru sa jednog prozora koji nam je najbliži bio, sa uzvikom ne pucajte ovamo su, pa nabrajamo: zamjenik komandanta bataljona Vukotić Ivo, oficir OZNE Đukić, Vujović, ne sjećam se imena četvrtog. Kada je pucanje malo prorijedilo, u jedno vrijeme, već uspostavljamo vezu sa partizanima.


Stalno za ovo vrijeme našeg boravka među Kosovcima, pitali su nas, je li besa da im neće bit životima ništa, govorili smo im besa, ne mrdajte sa mjesta ne pokušavajte izlaz, mi garantujemo za vas. Kad smo uspostavili vezu, rekao je Vukotić da ćemo mi jedan po jedan izlazit, i da nam obezbijede izlazak, s tim što bi to bilo onemogućeno Kosovcima, da eventualno bace bombu na nas sa prozora kada budemo prolazili kroz avliju. Partizani su odmah okrenuli vatru ka prozorima, pa smo jedan po jedan počeli oprezno da preko gomile mrtvih polazimo ka vratima i izlazu napolje.


Ja sam izlazio posljednji, imao sam neki pištolj na kolo - italijanske marke, metci su bili pravljeni i nijedan original, baš je to bilo nesigurno, možda da nije htio opaliti u slučaju potrebe, ali Kosovci su se plašili od njega, više nego ja, dvojica smo se plašili od njega, ne manje i ne više dvojica smo strahovali od njega i ja da neće opaliti od njih, svak se plašio sebe.


Išao sam ponazadačke, pogledom prema Kosovcima preko gomile mrtvih, držeći se za zid jednom rukom a drugom držao pištolj uperen prema Kosovcima, motreći da me ne bi neki od njih ne bi eliminisao baš u zadnjem času, kad postoji mogućnost da budem spašen iz te situacije. Izašli su drugovi u avliju, izlazim i ja, ali ni po dvorištu nijesam mogao ugaziti na zemlju, jer je bilo prepuno mrtvih…


Autor je redovni član CANU, BANU i DANU


Nastavak sjutra


___________


[1] Sudeći po primarnim istorijskim izvorima, broj pristiglih nije mogao biti toliki.


[2] Čak da su do Bara tada bila pristigla sva tri poslata ešalona regruta, nije ih moglo biti toliko


[3] Radi se o ubistvu koje se desilo 31. marta 1945, kada je na Kurilu ubijen Dabanović Sava Božo, borac koji je bio napunio tek 28 godina. Zanimljivo da ga je smrt našla u mjestu u kojem se rodio.


[4] Ako je ovaj dio iskaza tačan, to bi značilo da je ubica kažnjen na licu mjesta.


[5] Đukić Radonja Vukašinov, opunomoćeni oficir brigade Ozne od septembra 1944. do kraja rata.


[6] Zanimljivo je da Nikola Živković tada nije bio komandant nego zamjenik Gaša Markovića. Inače, Živković, kojem se ne zna tačan datum rođenja (rođen negdje uoči I svjetskog rata, umro u Beogradu 1980) bio je kolonista na Kosovu (porodica mu od 1928. živjela u selu Kruševac u okolini Peći), koji je kao vojnik sa albanskog fronta došao u rodni kraj, gdje su mu bili izbjegli roditelji. Učesnik Ustanka, bio komandant bataljona u Šestoj crnogorskoj brigadi, da bi po formiranju Desete bio postavljen za zamjenika komandanta. Po nekim izvorima, nakon istrage povodom zločina u Baru, postavljen za komandanta na mjesto smijenjenog Gaša Markovića. Zanimljivo da njegov biograf ne spominje te činjenice. Vidi: Kovačević Stevo, Nikola Živković (1912-1980) Deseta crnogorska narodnooslobodilačka brigada, Titograd 1984, 225-228.


U središtu događaja: zapis svjedoka

[Mstislav]

Ko su bili pripadnici jedinica sa Kosova koje su stigle u Bar?

…Tako smo se spasili bez opasnosti. Gledao sam na prozor od Monopola, u prolaz od jednog Kosovca, polovinu lobanje od glave sa čitavim mozgom u toj krgi bila je odstrkla od kuršuma, a Kosovac sa ostalim dijelom tijela i onom drugom polovinom glave ležao je ispod prozora. Grozno je to bilo pogledati. Svi su bili jednako obučeni u neke uske suknene gaće, i džamadane, i svi su imali bijeli fesić, i pasove crvene. Kad smo izašli ispred ulaznih vrata od avlije od Monopola ima se šta i ovdje vidjet. Svud tom cestom bili su postrojeni Kosovci po osam u jedan red. U momentu kada su oni bacili na Martinovića, jasno je kakva je to lavina bila kada je osuo Martinović u osmoredni stroj Kosovaca. Nije osuo vatru samo Martinović, već je istovremeno osulo na njih nekoliko automatskih oružja. Mogao si samo da vidiš mrtve po cesti, jedan preko drugog isprebacani. Ne vidiš cestu od leševa mrtvih skroz do mostića za ulaz u Bar. Potoci krvi na ceste otiču u kunetima.


Čujem puškaranje na sve strane i poljem i periferijom Starog i Novog Bara, položajima oko Novog i Starog Bara, Zaljeva i raznim selima oko Bara. Ove jedinice su odmah posjele položaje da bi onemogućili Kosovcima da pobjegnu u brda. Pojedini su se bili posakrivali u kućama, pa su oskakivali i sve na cik pokušavali da se spasu i pobjegnu. Interesantno ih je bilo posmatrat, bježe i prebacuju se, kao divokoze su izgledali, kao neki divljaci. Oni su tokom čitave te borbe pokušavali da otmu oružje od partizana, nasrćući po jedan od njih u grupicama, i uspjeli su bili da otmu od jednog partizana jedan šarac, ali municiju nijesu uspjeli otet. Tako su našim šarcem grupno pokušavali da se prodiru, držeći ga na gotovs. Nijesu bili uspjeli otet od naših samo šarac, već su bili oteli i jednu mašinku od jedne naše drugarice, a i po neku pušku. Nijesu dugo Kosovci zadržavali u svojim rukama oteto oružje od partizana, već su naši partizani nasrtali na njih i oteli od njih oružje.


Već su počele da pristižu grupa po grupa zarobljenih Kosovaca, sprovodili su ih naši partizani prema Pristanu. Kosovci viču parole "Živio Tito", samo si mogao da čuješ da se razliježe od njih o takvim parolama po Baru. Prolaze pored gomile mrtvih i ranjenih ali neprekidno nižu parole "Živjeli partizani" i "Živio Tito". Određeno je mjesto na Pristanu pored porta, na onom pijesku da se svi prikupe ovdje i prethodno pretresu u prolazu pored stepenica, koje vode na pijesak. Počeo je pretres, stalno pristižu kolone belokapovića. Pronalazi se kod njih oružje, pištolji i bombe, kao i kame. Oni su ovo oružje uspjeli da sakriju kod sebe tom prilikom kada su zarobljeni na Kosmetu. Nađeno je kod njih više od 300 bombi, raznih - njemačkih, italijanskih, engleskih, američkih, kao i jugoslovenskih. Tako je nađeno oko 60 pištolja raznih kalibara i nekoliko kami. Svi su prikupljeni na Pristan na ovom pijesku.


Jedan od njih pokušava da pobjegne prema moru, počne da gazi u more i kad mu voda već dolazi do grla počne onda obučen da pliva. Odmakao se podalje od obale, posmatramo ga, oće jedan da puca na njega, da ga ubije, ali naš komandant ne da, daj da vidimo što hoće, doklen će tako. Odalji se skoro pola kilometra, i onda je jedna barka sa dva partizana otplovila za njim, pristigla ga i krenuli da ga ubace, mada je on pokušavao i njima da pobjegne. Ubacili su ga u barku i dovezli kraj njegovih drugova. Eto, i po tom primjeru se može zaključit kakvi su ti Kosovci bili, kao divljač neka. Naši bolničari i bolničarke su odmah u pomoć ostalih partizana, počeli da prenose u bolnicu ranjene Kosovce, s tim što ih prethodno na licu mjesta previju. Bilo je mnogo ranjenika. Bilo ih je dosta, kojima ne pomažu nikakvi ljekovi, niti ljekari, koji ne bi mogli ostat živi ni da su ih stavili u najmodernije bolnice kod najvećih specijalista ljekara. Šta se od takvih moglo činiti, već sa po jednim metkom učiniti mu samo da se tako dalje ne muči. Napunila se bolnica, kao i nekoliko privatnih kuća od ranjenika.


Kasnije su, pošto su prikupljeni svi Kosovci na Pristan, koji su bili pobjegli, počelo je prebacivanje ovih koji su bili u Monopolu na Pristan, i oni su čitavim putem išli dižući parole "Živio Tito i partizani". Sa svih strana postavljeni su mitraljezi i puškomitraljezi. I tako je čitavu noć pod stražom ostala ova grupa Kosovaca na Pristan. Već je bilo stiglo na pristaništu više brodova kojima će se ovi Kosovci prebacit prema Istri i Hrvatskoj i raspodijeliti po našim jedinicama. Jošt prve večeri ispred noći, istovremeno kad i ranjene za bolnicu, naši partizani prikupili su na željezničkoj stanici mrtve leševe Kosovaca, utovarivali su ih u vagone, da bi se prebacili mrtvaci negdje dalje od Bara. Sakupljeno je oko XXX -700, sedam stotina mrtvih, ispunjeno puna četiri vagona, naslaganih mrtvih Kosovaca. Puni su ovi Kosovci bili novca, pogotovo leka. Imali su mnogi i nakita i satova, većinom džepnih turskih lančeva, prstenja i para. Bilo ih je i od onih koji su ponešto uzimali, kada su ih ubacivali u vagone, mada je to bilo strogo zabranjeno, nekako mi se ovo sve mrsko činilo.Tako su oko 700 mrtvih leševa odvezeni željeznicom, negdje ispod Sutormana izvučeni, nasuti benzinom i zapaljeni. Pošto se nije imalo vremena i ko je mogao toliku masu zakopat.


Pitao sam se kasnije, kako i zašto se misli da je došlo do svega ovoga, iz ispitivanja ovih Kosovaca zaključeno je da je kroz njih uz put strujala četnička propaganda, neki im rekao negdje uz put, kad su se oni odmarali, da vas partizani vode, hoće da vas odvezu morem i pobacaju u more. Neće na vas da troše metke da vas ubijaju i nemaju ih dovoljno ni hrane da ve drže u zatvor, drže nemaju, i tako su riješili da vas u more pobacaju. I kad su u Bar došli, vidjeli su na pristaništu mnogo brodova, pomislili su zbilja izgleda da će sa nama bit kako je onaj rekao i zato su se organizovali da pokušaju bjekstvo, a izgledalo im je da u Baru nema mnogo partizana i da bi mogli uspjet. Tako je to stvarno i izgledalo, malo su jedinica vidjeli, samo prištabske, ostale su bile na položajima. Možda su mislili, njih je malo, uspjet ćemo da ih razoružamo, zauzmemo ovaj teren, i postepeno se šire.


Tako se završila čitava ova tragedija. Uglavnom, ja nikada u težem škripcu, niti situaciji nijesam bio, nego tada kada sam se nalazio među Kosovcima samo - četvrti, očekujući i od Kosovaca i od partizana smrt. Onaj momenat kada sam na Podbižur ušao među Njemce i četnike na pola kilometra ipak je za mene bio lakši, mada ni on nije bio lak. Tim prije što u Baru nijesam morao dolazit u takvu situaciju, nego sam eto slučajno izašao da vidim šta je, i zapao u takav škripac[1]…


Trudeći se da integralno prenesemo ovaj zanimljiv zapis o jednom dešavanju o kojem ima relativno malo primarnih izvora, dužni smo da se naučno odredimo prema njemu i njegovom sadržaju. Prvo, nesumnjivo je da je svaki iskaz ove prirode nužno subjektivan, te bi neosnovano prihvatanje istog u vidu činjenice bila nedopustiva stručna i naučna interpretacija.


Vrijednost citiranog iskaza je prije svega u tome, što ga možemo uporediti sa zapisanim svjedočenjima preživjelih ("sa druge strane") i što možemo na osnovu komparativne analize pozicionirati neke činjenice, uz obaveznu napomenu da bi one zaista bile "istinite" morale bi biti potvrđene i drugim istorijskim izvorima.


No, bez obzira na to, usudićemo se da pozicioniramo i razmotrimo neke bitne činjenice, ostavljajući mogućnost da one mogu biti promijenjene, osnažene, pa i osporene novim sveobuhvatnijim istraživanjima:


Prva činjenica koja se djelimično može izvesti iz uporednih kazivanja, tiče se pitanja: ko su bili pripadnici jedinica Kosovara koje su pristigle u Bar, počevši od kraja marta 1945. - zarobljenici, balisti ili mobilisani partizani? Sudeći po iskazu Vujovića, nema dileme da se radi o zarobljenicima nakon teških borbi u oslobađanju Kosova, čiji je broj bio toliki (40.000?) da ih je bilo nemoguće sve pozatvarati ili na drugi način kontrolisati, te je donijeta odluka da se rasporede po partizanskim jedinicama u Istri i Hrvatskoj. S druge strane, ovo stanovište relativizuju svjedočenja preživjelih Kosovara, koji ne spominju nikakve borbe na Kosovu, niti zarobljavanje. Otuda podnaslov u radu kosovskog istraživača Mustafe Balje "Mobilisani kao redovna vojska, ubijani kao balisti"[2] ima smisla. Jer, jedan od kazivača u tekstu, po imenu Mehmed Kaplani, kao jedan od preživjelih od njih "60 mobilisanih iz Jablanice, od kojih je šest strijeljano", odnosno iz Gornjeg Ljubinja odakle je "u dva navrata mobilisano njih 27", odakle je bio i Kaplani koji izričito tvrdi: "Mobilizacija se desila u subotu 10. marta 1945. kada su nas okupili i odveli do Sredske, pa zatim do Prizrena. Na početku su nas obavijestili da nas vode kao ispomoć partizanima u borbi protiv Njemaca koji su se ukopali negdje na primorju. Iz Sredske je sa nama bio i Vojo Mandušić, vodnik po činu. Oni koji su imali 'pik' od vlasti bili su mobilisani.

[Mstislav]

Ovaj svjedok tvrdi da je među njima, osim Albanaca, bilo i drugih koji su "mobilisani": Srba, Crnogoraca, Bošnjaka i navodi neka od tih imena. Slični su iskazi i drugih preživjelih, od kojih se Balje skoncentrisao uglavnom na one porijeklom iz Župe, Gore kod Prizrena, među kojima je bio mlinar Bedžet Demiri, koji je izbjegao "mobilizaciju", ali koji je tvrdio da ga je o masakru u Baru izvijestila partizanka Anila i da je na osnovu njenog iskaza bio siguran: "To je bila, u stvari, namještaljka. Tamo je pobijeno nekoliko hiljada ljudi. Tako me nakon masakra u Baru obavijestila Anila, partizanka. Ona me još obavijestila da se mobilisani vode ovdje kao regularna vojska, a da se tamo ubijaju kao balisti". Navodno opisujući detalje pokolja, da mu je Anila kazala: "Rekla mi je da je tamo bilo puno četnika koji su pomogli u strijeljanju…[3]


Autor je redovni član CANU, BANU i DANU


Nastavak sjutra


___________


[1] Rukopis se nalazi u Arhivu Istorijskog instituta, još uvijek kataloški neobrađen.


[2] M. Balje, n.d. 108.


[3] Ibid, 108-110.


Ko su bili pripadnici jedinica sa Kosova koje su stigle u Bar?

[Mstislav]

Potraga za uzrocima tragedije


Između dva oprečna stanovišta o “prisilno mobilisanim ili zarobljenim” stradalnicima nije zahvalno arbitrirati osim nedvosmislenih činjenica koje je moguće osnažiti i tvrdnjom iz drugih izvora. Dakle, na osnovu danas raspoloživih dokumenata i literature, čini mi se osnovanim zaključiti da se radi o licima koje pomenuti autor Nikolić najpreciznije imenuje sa ”regruti”. Ovakav naziv ne isključuje fakte da su to uglavnom ”prisilno, a ne dobrovoljno mobilisani” ljudi i da se ne radi o partizanima, jer bi onda nemoguće bilo objasniti pratnju tokom transporta od Prizrena, preko Albanije, do Skadra, pa potom do Bara i da ih je do predaje crnogorskim partizanima pratio srbijanski partizanski bataljon sastavljen uglavnom od Piroćanaca i Vranjaca. Takođe se zanemaruje širi istorijski kontekst bitan za razumijevanje ambijenta u kojem se zbiva događaj.


Naime, zna se da su Kosovo i Metohija u decembru 1944. oslobođeni od njemačkog okupatora i da već početkom 1945. godine tamo izbija masovna pobuna protiv nove jugoslovenske komunističke vlasti. Pošto je glavno žarište ove masovne pobune bilo u Drenici, Vrhovni štab NOV i POJ prvo šalje oko 30.000 vojnika radi gušenja pobune, da bi već 8. februara 1945. bila zavedena Vojna uprava na Kosovu i Metohiji. Iako je glavni otpor slomljen tek u martu 1945, dakle u vrijeme prvih mobilizacija, ipak treba imati na umu da osnov nepovjerenja između ovih snaga nije nastao danom mobilizacije, nego je bio vidljiv u masovnoj kolaboraciji sa okupatorom s jedne i završnim operacijama u progonu okupatora sa ovih područja, sa druge strane.


Pobunjeničke snage na Kosovu konačno su bile slomljene tek krajem februara, nakon opkoljavanja na planini Čičavici. Nakon toga se nametnula potreba za masovnijim uključivanjem stanovništva albanske nacionalnosti u redove partizanskog pokreta. Napomenimo da je to i vrijeme kada se masovni tranzit iz četničkog u partizanski pokret privodio kraju i da je znatan broj dojučerašnjih “četnika” već bio u partizanskim jedinicama. Ovim se nema namjera naglasiti nacionalna ideologija partizana već se pokušava razumjeti da formalna i ideološka konverzija ne moraju ići istovremeno. Ako je to tako, sigurno je da je između deportovanih regruta i njihovih pratilaca postojalo nepovjerenje, kao što je sigurno da brojni partizanski dokumenti sadrže izričite naredbe o tome kako treba korektno postupati prema ”regrutima” (u dokumentima su oni najčešće označeni kao ”Šiptari”). To istovremeno ne znači da sve to treba idealizovati ili bez opreza povjerovati partizanskim izvještajima u kojima se izričito govore o ”prijateljskom i blagonaklonom” dočeku partizanskih snaga od domicilnog albanskog stanovništva, tokom ovog puta. Ponašanje pratilaca tokom transporta ovih ešalona od Kosova do Bara, kada po mnogim svjedočenjima nijesu dozvoljavali zadržavanje za uzimanje vode, pa čak i za vršenje fizioloških potreba, što je dovodilo do manjih incidenata tokom puta, treba shvatiti kao iskaz međusobnog nepovjerenja i potrebe previše revnosnog izvršavanja naređenja kako bi se smanjio broj bjegunaca.


Šta je uzrok masakra kojeg su se svi “stidjeli”?


Svaki događaj u istoriji ima uzrok i posljedicu. Bez tih obilježja događaj je nemoguće razjasniti, posebno ako nemate detaljan uvid i svjedočanstva o tome. U ovom slučaju, postoji nekoliko putokaza kojim se zločin objašnjava. S obzirom na to da svako ”objašnjenje” zločina liči na njegovo pravdanje, što je, po nama, uzaludan i besmislen posao, to smo pokušali na osnovu postojećih znanja i svjedočanstava da proniknemo u razloge koji su mogli dovesti do ovog događaja.


Na osnovu onoga sa čime raspolažemo kao uzroci se naziru: ”vjerska i nacionalna netrpeljivost” ,”osveta”, “pobuna”. Analizirajući svaku od navedenih stavki, čini nam se da je tek simbiozom navedenih uzroka, pa i onih koje ne znamo, moguće proniknuti u srž uzroka ovog događaja. Vjerska i nacionalna netrpeljivost ili tzv. ”vjerski i nacionalni atavizam” objašnjenje je koje se često navodi u situaciji kada nema razumljivog objašnjenja. U njemu su koncentrisani vjekovi istorije, koji se ”najčešće lažno” prikazuju kao permanentan sukob, po pravilu od onih koji pravdaju ili navodno razumiju zločin.


Na ovom konkretnom primjeru pokušaćemo da predočimo koliko je takva argumentacija održiva, a koliko je iskaz uopštenosti, koje po mnogima ne traži objašnjenje. Jednostavno se to tumači kao ”dato stanje” koje je često istorijska izvorna laž, kao što je, sa druge strane, često ne manja laž ona o ”iskonskoj ljubavi, međusobnom poštovanju i toleranciji”.


Dakle, u konkretnom, radilo se o populaciji koja je na jednom dijelu jugoslovenske teritorije trpjela ugnjetavanje, stigmatizaciju, progon, pa čak i projekcije o iseljavanju[1], te je u tom smislu njegova masovna kolaboracija sa okupatorom velikim dijelom i iskaz stečenog nepovjerenja u državu u kojoj se nijesu osjećali ravnopravnim. Na takvom iskustvu se gradila i projekcija nove komunističke vlasti koja je ističući parolu o ”bratstvu i jedinstvu” jugoslovenskih naroda imala potrebu da je osnaži i konkretnim aktivnim učešćem svih naroda u redove NOR-a. Iako ovo pitanje nije dovoljno istraženo, a radi se o kraju rata, treba imati na umu da je masovno prisustvo Srba (izvan Srbije) u partizanskim redovima dodatno pojačano sveopštom amnestijom četnika avgusta 1944. i njihovim masovnim ulaskom u partizanske jedinice. Slično se dešavalo sa muslimanima u Sandžaku, gdje se u ovo vrijeme (pri kraju rata) osnivaju prvi ”Muslimanski partizanski bataljoni”.


Ove činjenice su uglavnom prećutane u oficijelnoj istoriografiji kao i mnogo što drugo. To ne znači da ih ne treba uvoditi u opticaj razmatranja navedene problematike. Mustafa Balje ne ukazuje na motive, jer to kazuju njegovi sagovornici, preživjeli učesnici ovoga događaja i zato on tvrdi: ”Istina o Barskom masakru, kada je krajem marta 1945. godine strijeljano više od dvije hiljade Kosovara još uvijek je pod velom tajni ili je malo predstavljena, našoj, kosovskoj, ali i široj javnosti. Za taj masakr niko do sada nije odgovarao, nisu ni rasvijetljene okolnosti i motivi, ali je izvjesno da su zločin počinili partizani, dok su stradalnici bili kosovski mladići, regruti, sakupljeni iz različitih sredina. Ovaj događaj u Baru ostaće upamćen kao jedna od najvećih masovnih egzekucija na tim prostorima u režiji partizana”. Jedan od njegovih kazivača, Mehmed Kaplani, navodi: ”Na početku su nas obavijestili da nas vode kao ispomoć partizanima u borbi protiv Nijemaca, koji su se ‘ukopali’ negdje na Primorju. Iz Sredske je sa nama bio i Vojo Mandušić, vodnik po činu. Oni koji su imali ‘pik’ od vlasti bili su mobilisani. Iz Drajčića je bio Slave Kekov, iz Gornjeg Sela Miloš, iz Ljubižde Trajko, dok iz Mušutišta Spiro Petković i neki Petko koji je u Baru bio ranjavan i kome je amputirana noga”.


Dakle, ovaj preživjeli učesnik nedvosmisleno potvrđuje da među regrutima nijesu bili samo Albanci (u dokumentima ”Šiptari”) nego je bilo i drugih. Isti svjedok kazuje: ”Do Skadra nas je vodila piroćanska i vranjanska vojska. Ti partizani u civilu nisu imali nikakva obilježja. Imali su puške “kragujevke” i u Skadru su nas predali 10. crnogorskoj brigadi, koji su bili dobro naoružani i obučeni u “engleske uniforme.[2] Činjenica je da su regrute sa Kosova (sabirno mjesto bilo u Prizrenu) prvo pratili srbijanski partizani (Piroćanci i Vranjanci) da bi ih u Skadru predali X Crnogorskoj brigadi uz to zaključuje: ”Ovi iz Crnogorske nas nisu toliko mučili kao Vranjanci i Piroćanci, koji su na nas prije toga pucali kada je neko htio da napuni vode iz rijeke. Oni su nas smatrali dezerterima”.[3]

Drugi svjedok, Zejno Šefitagić je Bošnjak iz Donjeg Ljubinja koji je sa još osmoro mještana preživio barsku golgotu, konkretniji je u opisu atmosfere i prijema: ”Svi smo krenuli sa uvjerenjem da smo mobilisani kao ispomoć u borbi protiv Nijemaca u Crnoj Gori. U Skadru smo sa nevjericom čuli od nekih građana riječi poput: ‘Kini me pa ju Kosovar, kini me pa k’tu” (Vidjet ćete, Kosovari, vidjet ćete tu...). Bilo mi je čudno kako su se ponašali građani Skadra! Prodavali su nam vodu. Za jednu čuturicu vode tražili su 10 leka. Nismo uspjeli da dokučimo otkud tolika mržnja prema nama Kosovarima. I oni muslimani ko i mi, a mrze nas”.[4] Njegov sin Adil Šefitagić je, igrom slučaja, bio jedan od radnika koji je boravio u mojoj kući, jer navodi: ”Spletom okolnosti ja sam od 1988. do 1990. godine radio u Baru pa sam saznao neke nove detalje koje otac nije znao”. Potom navodi da je tada od Barana (pominje Nuza, predsjednika vakufskog odbora) saznao da su mnogi stanovnici Bara pucali na njih, ali nije zaboravio da spomene ni primjer kojem sam bio svjedok: ”Bilo je i onih koji su se drugačije ponijeli. Tokom moga boravka čuo sam da je neki Petrović, od jedne od imućnijih porodica u Baru, sedmoro Kosovara spasio od najgoreg. Nakon zločina u Baru poslao ih je natrag na Kosovo žive i zdrave”…[5] Već pominjani Adžo Bedžeti decidno tvrdi: ”To je bila, u stvari, namještaljka”!


Autor je redovni član CANU, BANU i DANU


Nastavak sjutra


__________


[1] Vidi više: Šerbo Rastoder, Jedan manje poznat elaborat Vase Čubrilovića o rješavanju manjinskog problema u Novoj Jugoslaviji od 3. novembra 1944. godine


[2] Mustafa Balje, n.d. 99-117.


[3] Ibid.


[4] Ibid.


[5] Ibid.

Potraga za uzrocima tragedije

[Mstislav]

Ko je odgovoran: od optužbi do ćutnje

U preispitivanju stavova uzroka i odgovornosti za ovaj zločin u kojem sagovornici, preživjeli učesnici u iskazima nedvosmisleno govore ”o vjerskoj i nacionalnoj mržnji” kao jedinom i glavnom uzroku. Tek nekoliko decenija kasnije, u tekstu uvaženog ulcinjskog intelektualca dr Naila Drage, javilo se posve novo mišljenje, za koje mislimo da je više izraz antikomunističkog refleksa, nego što je oslonjeno na činjenice: ”Iako je prošlo 79 godina od masakra u Baru, do sada nismo imali priliku da pročitamo bilo šta konkretno o ovoj tragediji od vladinih struktura Albanije. Zapravo, o ovoj tragediji se prećutkuje, čak i u kalendaru historijskih događaja, jer su svjesni odgovornosti koju snose. Jer, kako se može dozvoliti da čitavi ešaloni građana Kosova, u pratnji srpsko-crnogorskih vojnika, navodno regrutovani da učestvuju u konačnoj potjeri za neprijateljem u Istri i Sloveniji, prođu kroz teritoriju Albanije, kada je završen Drugi svjetski rat. Nema sumnje da je to bio monstruozan i antidržavni čin tadašnjeg rukovodstva Albanije, koje je odgovorno za masakr u Baru”.[1]


Naravno, ovom mišljenju se može samo dodati da je saradnja jugoslovenskih i albanskih partizana u vrijeme rata bila intenzivna i uzajamna i da su tu saradnju i pospješivali najviši jugoslovenski partijski rukovodioci, koji su na području Albanije boravili kao instruktori. Zato je “optuživati” Albaniju zbog toga što je odobrila prelaz djelovima svoje savezničke vojske neutemeljeno, ukoliko se ne pokažu dokumenti o tome da je sve bilo unaprijed planirano i smišljeno, posebno zbog toga što još uvijek nije bio kraj rata. Mi ne raspolažemo niti dokumentacijom niti indicijama koje bi ukazivale na tako nešto. Naprotiv. Čitam obimnu monografiju od 436 strana, “X Crnogorska narodnooslobodilačka brigada, Titograd 1984. (redakcioni odbor: Ratko Vujošević, Branko Lazović, dr Zoran Lakić, dr Radoje Pajović), urednik dr Zoran Lakić i ne nalazimo ni riječi o ”Barskom masakru”, odnosno događaju u kojem je ova brigada bila glavni akter.


Propust ili namjera? Teško bismo mogli prihvatiti da se radi o propustu, jer nam na to ukazuju izvodi iz objavljenih dnevnika boraca brigade: dr Danila Vujičića i Branka Krkeljića da u njima nedostaju (?) djelovi koji bi se odnosili na kraj marta i početak aprila 1945, jer kod dr Danila Vujičića, nakon opisa 13. decembra i boravka u oslobođenom Cetinju, ide opis: ”Nešto kasnije, po oslobođenju Podgorice, cijela Deseta brigada razmještena je duž Jadrana, od Bojane do Herceg Novog, a štab bataljona je bio u Budvi. Štab je premješten u Stari Bar 15. marta 1945, jedinice u Bar i okolinu, a jedna četa u Krajinu kod Skadarskog jezera. Za stanovnike Bara naša amaterska grupa je prikazala ‘Voda sa planine’ koju smo ranije uspješno davali u Budvi. Prebacivanje na crnogorsko primorje po naređenju Štaba III udarnog korpusa imao je za cilj ‘da se obezbijedi primorska obala, dio granice prema Albaniji i pomoglo organima vlasti i društveno-političkim organizacijama na terenu’. Zato su jedinice ove brigade raspoređene po raznim reonima: Štab brigade, izviđačka četa, četa minobacačkih i mitraljeskih oružja i ostali prištabski djelovi - Bar; drugi bataljon - Igalo-Herceg Novi-Luštica; četvrti bataljon - Radanoviće-Grbalj, prvi bataljon - Petrovac-Bar; a treći bataljon - Ulcinj-Vladimir-Ostros. Nešto kasnije su drugi i treći bataljon zamijenili reone svojih dejstava. Peti bataljon je rasformiran odmah po dolasku brigade na Primorje.[2]


Objavljeni spisak boraca i njihova prezimena ukazuju da su borci bili uglavnom iz Cetinja i okoline, nikšićkog, danilovgradskog i podgoričkog kraja, te Bara i Ulcinja, da je bila mješovitog nacionalnog i vjerskog sastava jer su u njenim redovima bili i: (Aručević Muho, Aručević Jusuf, Begzić Sulejman, Demirović Osman, Divanović Bajram, Đuraković Rizo, Zef Ljuca, Kambarov Muhamed, Karamazović Junuz, Lalatović Rizo, Rašketić Omer, Strinić J. Džemo, Strinić J. Slado, Strinić J. Halid, Čabović Smail, Hajdarević Ramadan). Izdvajanje imena ovih boraca ima za cilj samo da pokaže da je brigada po svom sastavu bila multikonfesionalna i multinacionalna skupina, te imajući tu činjenicu na umu i posebno ono što je objavljivano u publikacijama brigade, teško bi se mogao steći utisak da je nacionalna i vjerska netrpeljivost bila njena prepoznatljiva crta. Svakako da ovako uopšteni zaključci mogu biti demantovani pojedinačnim primjerima. U tom smislu čini nam se indikativnim način označavanja regruta sa Kosova u djelovima opširno citiranog iskaza Vujovića, koji često upotrebljava izraze (”bjelokapići”, “Kosovci”, umjesto Kosovari, a ponekad ih naziva i ”divljacima”). No, recimo da je to dio folklora i da u takvim situacijama ponašanje diktira komandni kadar, od kojeg isključivo zavisi vojna disciplina i poštovanje naredbi.


Odmah nakon osnivanja brigade, naredbom Štaba II udarnog korpusa od 15. septembra 1944, za komandanta brigade je imenovan kapetan Nikola Banović[3], dosadašnji zamjenik komandanta VI Crnogorske NOU brigade, za političkog sekretara je imenovan Stevo Kovačević, dosadašnji komesar bataljona u VI Crnogorskoj NOU brigadi. “Odlukom Štaba II udarnog korpusa u Štab X Crnogorske brigade su postavljeni: za zamjenika komandanta poručnika Nikolu Živkovića, dosadašnjeg komandanta bataljona u VI Crnogorskoj NOU brigadi; za načelnika štaba kapetana Vladimira Dragovića, dosadašnjeg komandanta bataljona u VI Crnogorskoj NOU brigadi. Ostali članovi štaba brigade postaviće se naknadno. Deseta Crnogorska NOU brigada ulazi u sastav i pod komandu Primorske operativne grupe. Ovlašćuje se štab Primorske grupe da izvrši postavljenje štabova bataljona i komandi četa, kao i ostalih potrebnih rukovodilaca u brigadi… Ovu naredbu - na dan formiranja brigade - pročitati pred strojem”. Naredbu je potpisao politički komesar, pukovnik Radoje Dakić, komandant general major Radovan Vukanić. Već u Naredbi br. 1, od 18. septembra 1944, komandant Nikola Banović je imenovao štabove bataljona.


Inače, osnivanju ove brigade 18. septembra 1944. u selu Buronje prisutstvovao je tadašnji sekretar pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru i Boku, Blažo Jovanović… Na dan formiranja brigada je imala 850 boraca i rukovodilaca. Treba napomenuti da je u vrijeme događanja u Baru komandant brigade bio Gašo Marković[4], koji je smijenjen nakon ovog događaja i postavljen je za komandanta Nikola Živković. Do kraja rata, kroz brigadu je prošlo 1.600 boraca. Brigada je demobilisana 10. marta 1946. U svakom slučaju ova brigada je očigledno bila sastavljena od boraca proslavljenog Lovćenskog odreda, nikšićkog udarnog bataljona, te ljubotinjske čete. U cjelini posmatrano, ako imamo na umu borbene puteve ovih jedinica, moglo bi se reći da se radilo o prekaljenim i pouzdanim borcima. Teško bi bilo povjerovati da nakon svega onoga kroz šta su prošli, borbe koje su vodili, da su borci ove brigade bili od onih koji su partizanske parole o ”bratstvu i jedinstvu” te potrebi razvijanja tolerantnih međunacionalnih odnosa shvatali samo formalno. To opet ne znači da je njihova svijest u odnosu na stvarnog ili imaginarnog “neprijatelja” bila obilježena humanim i ljudskim postupanjem. Uostalom, prije tragičnih dešavanja 1. aprila 1945. ne nailazimo na primjere vjerske i nacionalne netrpeljivosti među pripadnicima ove brigade. Naknadno “učitavanje” u pokušaju objašnjavanja onoga što se dogodilo, čini nam se uslovno prihvatljivim.


Jedan od onih Barana koji je o ovom događaju veoma mnogo znao i poput drugih to svoje znanje ponio u grob, iako je autor ovih redova u brojnim razgovorima sa njim bio ubijeđen da je u posjedu značajnih dokumenata o ovom događaju, jer ih je vidio u kutiji koju je sakrivao ispod kreveta, a i najavljivao je spremnost da sve to sabere i pretoči u knjigu, bio je bivši član UDBE i višegodišnji predsjednik SUBNOR-a Bar, Nikola Masoničić. Iako ga Goran Nikolić[5] (?) smatra pripadnikom X brigade, njegovog imena nema (?) u popisu boraca brigade. No, bez obzira na to, Masoničić je tada bio na ovom terenu i bio je precizno obaviješten o događaju te se njegova sjećanja objavljena u lokalnoj štampi moraju shvatiti ozbiljno, bez obzira na to što u autorskom prilogu objavljenom u monografiji o X Crnogorskoj brigadi i ne spominje ovaj događaj.


Iako je bio stanovišta da će ”to zlo ispaštati i naši unuci i praunuci”, Masoničić je poput mnogih iz njegove generacije umišljao da će ”zlo” biti zaboravljeno ukoliko se bude ćutalo o njemu. No po njegovom kazivanju, objavljenom u “Novim barskim novinama” Masoničić tvrdi da u vrijeme ubijanja regruta nije bio u Baru, već da je tamo stigao istog dana uveče. No, učestvovao je izgleda u istrazi jer navodi i ime Čeda Dragovića kao mještanina koji je kucao izvještaj…


Autor je redovni član CANU, BANU i DANU


Nastavak sjutra


___________


[1] Ibid,115-116.


[2] Vidi više: X Crnogorska narodnooslobodilačka udarna brigada, Titograd 1984, 314.


[3] Banović Nikola, rođen 22. marta 1920. u selu Prekornica kod Cetinja. Komandant X brigade od osnivanja.


[4] Gašo Blagojev Marković, rođen 18. decembra 1910. u selu Kuside, Nikšić. Od decembra 1944. komandant X Crnogorske.


[5] Nikolić Goran, n.d.

Ko je odgovoran: od optužbi do ćutnje

[Mstislav]

Šta je Ranković govorio o događaju u Baru

Iz konteksta se može naslutiti da se radi o istrazi, koju je sprovodio general Boško Đuričković, koji je ostao nepoznat do današnjeg dana, jer Đuričković u svojim sjećanjima, objelodanjenim 1990, niti navodi po čijoj naredbi je pravljen izvještaj, niti kome je dostavljen, niti šta je sadržavao. Da li je neka "kopija" ovoga izvještaja ostala kod Masoničića, možemo saznati samo ako se jednog dana pojavi njegova ("pripremljena"?) knjiga o ovom događaju. No, i pored toga, Masoničić je tvrdio da je "imao uvid u dokumenta sa saslušanja aktera barske tragedije i da su smijenjeni dotadašnji komandant X Crnogorske brigade, Gašo Marković, kao i politički komesar, komandanti bataljona i četa, čak i puškomitraljesci". Ovo bi bila nedvosmislena potvrda toga da se rukovodstvo brigade nije smatralo "bezgrešnim" u ovim događanjima. Međutim, ukazujući ili "pravdajući" učešće stanovnika Bara u ovom zločinu, Masoničić podsjeća "da je po izbijanju rata veliki broj Crnogoraca koji su bili kolonisti na Kosovu, naročito na Metohiji, pobjegao odatle, a italijanski okupator im nije dozvolio da se rasture po svojim rodnim mjestima širom Crne Gore, već je oko 400 porodica kolonista bilo smješteno u Baru. Masoničić misli da je prisutstvo ovih ljudi pojačalo antialbansko raspoloženje i kod stalnih mještana Bara i stvorilo pogodnu atmosferu da se kod nekih ljudi pomisli i na osvetu, ali ne samo prema nekim Albancima koji su činili zlo, već prema Albancima uopšte. Albanske regrute u Baru nijesu masakrirali samo pripadnici X Crnogorske brigade, već i civili, obični građani koji su imali oružje".[1]


Iako je Masoničićeva "argumentacija" činjenično održiva, logički je teško prihvatljiva. Posebno ako se ima na umu da je nakon sprovedene "istrage" i smjene (?), koju niko ne spominje, komandanta brigade Gaša Markovića na njegovo mjesto postavljen njegov zamjenik Nikola Živković. Prema citiranom sjećanju Vasa Markova Vujovića, zamjenik komandanta Nikola Živković (1912-1980) bio je sve vrijeme događaja u zgradi "Monopola" gdje se dogodio najveći pokolj. Ono što dodatno iziskuje pažnju je činjenica da je Nikola Živković bio potomak kolonista iz Metohije. "Kapitulacija bivše jugoslovenske vojske u aprilskom ratu zatekla ga je na albanskom frontu, odakle se pod punom ratnom opremom vratio u rodni kraj (selo Kupinovo, u blizini manastira Ostrog), gdje su mu roditelji iz Metohije (selo Kruševac u okolini Peći) bili izbjegli pred fašističkim terorom".[2] Ni u njegovoj sažetoj biografiji se ne spominje vrijeme i razlog njegovog imenovanja za komandanta brigade, ali se na osnovu drugih dokumenata nedvosmisleno može konstatovati da je to urađeno nakon zločina, koji se zbio 31. marta 1945. Treba takođe napomenuti da izuzev onoga što je zapisao Vaso Markov Vujović o njegovom ponašanju u ovom događaju nema drugih dokumenata.


Istovremeno, dužni smo ukazati da je o ovom zločinu informaciju posjedovao tadašnji vojni i politički vrh Jugoslavije. Za Titovu reakciju bismo morali sačekati nova dokumenta, posebno izvještaj komisije koja je osnovana i vršila istragu nakon događaja. No, više nego zanimljiva je reakcija Aleksandra Rankovića ("ikone srpskog nacionalizma" - Nikolić) i tada, vjerovatno, najuticajnijeg člana KPJ iz Srbije. Naime, na osnivačkom kongresu KP Srbije, koji je održan samo mjesec dana nakon zločina u Baru (8-12. maja 1945). Na kongresu je isticano da se "pred Komunističkom partijom Srbije kao osnovni zadatak postavlja borba protiv šovinističkih i hegemonističkih tendencija i to uglavnom velikosrpskih, borba za bratski odnos među svim nacionalnim grupama koje žive u Srbiji, Vojvodini, na Kosovu i Metohiji, borba za potpuno ostvarenje nacionalnih prava svih nacionalnih manjina". [3]


Aleksandar Ranković je u svom govoru istakao sljedeće: "Mi bismo pogrešili ako ovde na ovom partijskom sastanku ne bismo naveli izvesne strašne greške, koje su počinjene baš prema Šiptarima, o kojima smo ovde govorili. Vi znate da je na Kosovu i Metohiji postavljen zadatak mobilizacije. Ta mobilizacija je sprovedena, ali partijska organizacija, partijsko rukovodstvo na Kosovu i Metohiji nije preduzelo sve mere da se obezbedi pravilna mobilizacija, nego da se javljaju dobrovoljno u našu vojsku, da shvate da je njihova dužnost da se odazovu pozivu naše armije i da učestvuju u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika. Dogodile su se stvari takve koje najbolje govore o šovinizmu o lokalpatriotizmu i uopšte nepravilnom odnosu komunista prema masama. Prilikom sprovođenja jednog broja Šiptara za popunjavanje jedinica IV armije izbio je jedan incident, koji nije bio takav da se nije mogao lokalizovati. Ja neću ulaziti u detalje. Jedan Šiptar naljutio se na jednog sprovodnika, skinuo pušku i ubio ga. Dakle, ubio je našeg druga borca. To je primer na kojem se moramo učiti i mi koji radimo u vojsci i mi koji radimo na terenu. Ja mislim da je takva stvar, koja nam nanosi velike štete, koja ruši ugled, ne samo naše vojske, nego i naše partije, ruši ugled naših rukovodilaca. Drugi slučaj, koji je opet posledica birokratizma, jeste da su neki Šiptari iz tog transporta, smešteni u prostorijama gde je ranije bio neki magacin, barutana. I tu se ugušilo 130 ljudi… Šiptari su izgubili poverenje. To je jasno i nisu ga izgubili samo zbog toga što su osetili na svojoj koži staru Jugoslaviju, nego su ga izgubili i zbog grešaka koje prave naši rukovodioci prema njima. Sve je ovo moglo biti izbegnuto, samo da je naše rukovodstvo na Kosovu izvršilo pravilnu mobilizaciju i izvršilo pravilan transport tih vojnika".


Svaki objektivni analitičar bi ukazao na sljedeće bitne činjenice koje su iskazane u ovom govoru. Prva, Aleksandar Ranković nije bio neko ko bi neodgovorno govorio o ovom događaju, da nije bio informisan kao načelnik OZNE za Jugoslaviju (osnovana 13. maja 1944). Drugo je pitanje mjesta i sudbine dostavljenog izvještaja. Drugo, Ranković pominje neke detalje koje ne nalazimo kod drugih aktera događaja. ("Ali naši drugovi rukovodioci umesto da čitavu stvar reše tako da ne razvijaju sukob, oni su hteli da ih kazne, hteli su da primene represalije, hteli su da streljaju 40 Šiptara za jednog borca. Izbile su bune. Neki Šiptari su počeli da bacaju bombe. To je možda bilo nekoliko bombi. Ali naši rukovodioci su otvorili vatru i ubili 300 Šiptara".[4] (podvukao R. Š.)) Ne sumnjamo da je ovo, izrečeno mjesec dana nakon događaja, osnovano i da to objašnjava elemente pobune među regrutima kroz pojave bacanja bombi, otimanja oružja (Vujović), do stalnog pominjanja "strijeljanja" od preživjelih regruta. Uz to, i ovaj primjer nakaradnog poimanja "osvete" od strane Crnogoraca u XX vijeku nije bio usamljen u pravdanju zločina (primjer Šahovići i drugo).


S druge strane, nigdje ne nailazimo, nego samo kod Rankovića, da se za ubistvo"našeg borca" htjeli da izvrše kolektivnu odmazdu strijeljanjem 40 boraca. Zašto baš toliko i da li je lov na nenaoružane Albance, duž čitavog barskog polja od Monopola do Starog Bara, doživljen kod istih kao"strijeljanje" može se naslutiti iz sjećanja preživjelih regruta. Ko je bio taj "naš borac i pod kakvim okolnostima je stradao". Radi se o borcu II bataljona Dabanović Sava Božu koji je ubijen u mjestu njegovog rođenja (Kurilo, 31. marta 1945). Činjenica da se radilo o mještaninu Bara, koji je imao nepunih 28 godina, koji je po svjedočenju jednih: "Jedan Kosovac neprimjetno priskoči ka našen sprovodniku, otkine mu kaiš od puške, i u toliko priskoči u pomoć drugi Kosovac, otmu pušku našem sprovodniku i ubiju ga. U toliko odmah priskoči naš drugi sprovodnik, ubije ovog Kosovca koji je ubio našeg sprovodnikaa…(..?) I tako je ovaj stroj nastavio put do Monopola i ušli su u avliju od Monopola. Ostali pristižu u grupama ali nemaju gdje da stanu i kolone staju. Ja sam ušao u avliju Monopola i vidio tamo neko komešanje" - Vujović. Tadašnji zamjenik, a potom komandant brigade, Nikola Živković, osim što konstatuje da je nakon ovog ubistva "odjednom nastalo komešanje kod Šiptara i jedan iz te grupe je bacio bombu na borce X Crnogorske brigade"[5] ne kazuje više podataka vezanih za ovaj događaj.


Đuričković pak tim povodom kazuje: "da je u vrijeme približavanja regruta Baru, za vrijeme odmora kolone 'jedan regrut Albanac ubio crnogorskog sprovodnika Dabanovića. Ostali sprovodnici nijesu uspjeli da identifikuju tog Albanca [6] jer se on umiješao u grupu ostalih regruta. O ovome su brzo obaviješteni i ostali borci X Crnogorske brigade. Taj momenat je izazvao silno ogorčenje i spremnost na energičan postupak, da ne kažem osvetu, ukoliko se što slično ponovi. Zbog toga su bili zaposjednuti položaji oko puta kojim se kolona kretala, kao i oko kruga Duvanske stanice (Monopola), gdje su mobilisani Albanci trebali da se smjeste. Kolona je najzad stigla na ulaz u Novi Bar i trebalo je ispred samog brda Volujica da skrene ulijevo, u krug koji je bio predviđen za njen smještaj. Tada je patrola izdvojila onih 16 (?), ranije osumnjičenih da je među njima i Dabanovićev ubica, i s njima krenula u Komandu mjesta radi vođenja istrage…


Autor je redovni član CANU, BANU i DANU


Nastavak sjutra


__________


[1] Nikolić Goran, nd. 110.


[2] Deseta crnogorska narodnooslobodilačka udarna brigada, Titograd 1984, 225-228.


[3] Osnivački kongres KP Srbije, Beograd 1972, str. 226.


[4] Goran Nikolić je u dodatku VIII objavio cjeloviti govor Rankovića na kongresu, str. 146.


[5] Živković 1990, str. 260; Nikolić, str. 99.


[6] Vujović, pak, tvrdi da je ubica odmah ubijen i da je u Monopol doveden onaj koji mu je pomagao.

Šta je Ranković govorio o događaju u Baru

[Mstislav]

Koliko je zaista bilo žrtava?


...Masa mobilisanih je počela da se talasa i protestuje, a neko je iz te gomile u pravcu sprovodnika bacio i jednu ofanzivnu italijansku bombu. Ubrzo je planula i druga bomba. Kada su bombe eksplodirale i time izazvan metež, začuo se povik ”Pobuna Šiptara”! U brdu iznad samog ulaza u krug Duvanske stanice bio je postavljen jedan puškomitraljez. On je odmah počeo da dejstvuje po gustoj gomili, koja je u panici počela da bježi na sve strane. Na povik “Pobuna”, stupila je u dejstvo četa Komande mjesta a i svi građani koji su imali oružje. Mobilisani Albanci su počeli u neredu da bježe prema sjeveru, ka brdima. Jedan bataljon X brigade bio je u Starom Baru. Obaviješten o pobuni, on je u streljačkom stroju stao pred masu. To je bio strašan prizor. Poginulo je oko 400 ljudi, a nekoliko stotina je ranjeno. Ostatak je prikupljen i smješten na predviđeno mjesto. Bili su strahovito preplašeni, spremni da učine sve što se od njih traži.[1]


Ako se uporede sjećanja Đuričkovića sa ostalim, posebno Vujovića, uočava se da se oni u nekim segmentima podudaraju, a u nekim bitno razlikuju (posebno oko pozicije mitraljeza i mitraljezaca), da ne govorimo o razlikama ovih iskaza u odnosu na iskaze koji je od preživjelih regruta sakupio Mustafa Balje. Dok general Boško Đuričković sve to posmatra kao ”pobunu” kojoj je predhodilo ubistvo sprovodnika, vjerovatno skrivanje ubice, bacanje bombi i slično, dotle prezivjeli regruti uglavnom ne pominju te činjenice ili ako ih pominju, to je u aluziji i periferno. Tako je jedan od njih, Mehmed Kaplani, isto vidio na sljedeći način: “Njih dvije stotine nas je sprovelo u Bar i dok su se stražari odmarali u livadi, čuli smo kako je eksplodirala neka bomba. Mi smo mislili da se radi o pucnjavi u gradu. Zatim smo čuli i pucanj. Tada je na bijelom konju naišao komandant te 10. Crnogorske koji je odjednom stražarima koji su odmarali viknuo: ‘Na gotov’s, majku vam vašu’, da bi dalje produžio. U međuvremenu su stražari već bili na nogama. Tu sam vidio nekog ubijenog crnogorskog vojnika. Kažu da ga je ubio neki Albanac koji mu je nakon što ga je taj vojnik odgurnuo od česme dok je pio vodu, uzeo pušku i ubio ga. Nakon toga su tog mladića i još dvojicu masakrirali. Nas su kasnije odveli u fabriku Monopol, gdje nas je dočekao neki oficir riječima: ‘Majku vam vašu, vi ćete se boriti protiv partizana’. Tek smo tada konačno shvatili da nas smatraju neprijateljima partizana. Mi iz Ljubinja smo bili negdje u sredini Monopola. Tu smo vidjeli vojnika koji je okrenuo puškomitraljez prema nama, dok jedan od mojih rođaka, koji je bio sa mnom uplašeno reče: ‘Dajidža, ima da nas strijeljaju’. Ja sam mu, tješeći ga odgovorio da se to neće dogoditi. Samo što sam to izustio počela je neviđena pucnjava na nas. Mnogo je ljudi tu pokošeno. Zatim su se čuli pucnjevi iz svih raspoloživih oružja od strane partizana. Izbezumljeni narod je počeo da vrišti, urla... Mene je metak pogodio u petu, ali sam nekako ćutao”.[2]


Kaplani, koji je nakon ranjavanja bio prebačen u Miločer, a potom u Herceg Novi na liječenje, iznio je sljedeće razloge u objašnjenju onog što se dogodilo: kaže da se radilo o “osveti prema Kosovarima još iz perioda 1935. godine kada je tadašnja vlast Kraljevine Jugoslavije otela zemljište od Albanaca sa Kosova na području Đakovice i Peći i to isto dala Crnogorcima. Mnogo je takvih primjera otimanja tuđeg zemljišta. Jednom katoliku iz Trepetince oduzeto je veliko imanje sa kućom i dato Crnogorcima. Tako su uradili i u Dušanovu i Ljutoglavu kod Prizrena. Otimali su albansko, tursko, muslimansko po čitavom Kosovu. Kada je Njemačka 1941. godine objavila rat, Crnogorci su počeli da bježe preko klisure prema Crnoj Gori. Tada su se Albanci njima osvetili za otetu zemlju”.[3]


U svakom slučaju uz elemente “pobune” koja je očigledno sadržana u uzajamnoj svijesti o “osveti” moglo je doći do događaja u kojem su kondenzovani vjekovi različitog razumijevanja. U svakom slučaju, bilo da se radi o “pobuni”, ”osveti“ ili nečem trećem, naknadno su svi akteri došli do saznanja da se radilo o događaju kojim se niko nije ponosio, čak su mnogi tvrdili da je to bio ”sraman čin” ,”nedopustiva greška rukovodstva”, ”incident ” i slično, što samo otvara nova pitanja koja traže nove odgovore.


O brojevima ili neodgovornom licitiranju?


Postoji nešto zajedničko svim narodima na Balkanu, što dovodi do umjesnog zaključka - nikada im ne vjeruj, a posebno ne onda kada broje mrtve: “svoje“ ili “tuđe” - svejedno. Sklonost ka hiperbolisanju je opšte mjesto iz razloga što se nikada ovdje nije razvila kultura da je ubistvo jednog nevinog čovjeka - zločin i da je morbidno isti pretvarati u statistiku. No, kako je tako nešto opšta pojava, ne možemo zaobići pitanje: koliko je ljudi pobijeno krajem marta i početkom aprila u Baru?


Odgovor na gubitke kod pripadnika X Crnogorske brigade imamo: jedna žrtva, pominjani Dabanović Sava Božo, rođen 1927. godine u Kurilu, ubijen 31. marta 1945. u Kurilu (X Crnogorska brigada). S druge strane priča o stradalnicima među regrutima ima toliko verzija da je sigurno da se malo kojoj od njih može vjerovati.


Zato ovu analizu započinjemo stavovima koji su prisutni na Kosovu: ”Istina o Barskom masakru, kada je krajem marta 1945. godine, strijeljano više od dvije hiljada Kosovara još uvijek je pod velom tajni ili je malo predstavljena, našoj, kosovskoj ali i široj javnosti. Za taj masakr niko do sada nije odgovarao, nisu ni rasvijetljene okolnosti i motivi, ali je izvjesno da su zločin počinili partizani, dok su stradalnici bili kosovski mladići, regruti, sakupljeni iz različitih sredina. Ovaj događaj u Baru, ostat će upamćen kao jedna od najvećih masovnih egzekucija na tim prostorima u režiji partizana. Nije utvrđeno koliko je ljudi ubijeno. Brojke variraju od 400 do 450 ljudi (službeni partizanski hroničari), 1.500 do 2.000 (albanski historičari), u zavisnosti od izvora, dok postoje i procjene prema kojima je u Baru ubijeno više od četiri hiljade ljudi. Masovna grobnica žrtava barskog pokolja je otkrivena tek poslije više od pola vijeka nakon zločina, ali o tome nema nikakvih dokaza. Navodno ju je otkrio 17. septembra 1996. godine, kosovski historičar, prof. dr Zekerija Cana[4].


U svakom slučaju, tada Cana nije znao za rukopis Vujovića, koji navodi: ”Jošt prve večeri ispred noći, istovremeno kad i ranjene za bolnicu, naši partizani prikupili su na željezničkoj stanici mrtve leševe Kosovaca, utovarivali su ih u vagone, da bi se prebacili mrtvaci negdje dalje od Bara. Sakupljeno je oko XXX -700, sedam stotina, mrtvih, ispunjeno puna četiri vagona, naslaganih mrtvih Kosovaca. Puni su ovi Kosovci bili novca, pogotovo leka. Imali su mnogi i nakita i satova, većinom džepnih turskih lančeva, prstenja i para. Bilo ih je i od onih koji su ponešto uzimali, kada su ih ubacivali u vagone, mada je to bilo strogo zabranjeno, nekako mi se ovo sve mrsko činilo.Tako su oko 700 mrtvih leševa odvezeni željeznicom, negdje ispod Sutormana izvučeni, nasuti benzinom i zapaljeni. Pošto se nije imalo vremena i ko je mogao toliku masu zakopat”.


Dakle, lokacija masovne grobnice još nije precizno utvrđena, a igra brojevima mrtvih je vidljiva već kod prve komparacije različitih izvora. Čini nam se da je u tome najbliži objektivnoj procjeni samostalni istraživač i urednik “Pirotskog zbornika” Goran Nikolić, koji je u traganju za ovim podatkom logično pošao od toga (na osnovu primarnih izvora) koliko je regruta transportovano do Bara. Ovdje treba imati na umu da je tokom marta i aprila 1945. iz Prizrena do Bara bilo upućeno šest grupa ešalona regruta. Dakle, nijesu svi regruti transportovani istovremeno i nas zbog toga zanima samo ona grupacija koja je u Bar pristigla prije 31. marta, odnosno 1. aprila 1945. Prema raspoloživim izvorima u martu su uz pratnju jedinica 27 srpske brigade 46 divizije JA, transportovana tri ešalona: prvi je krenuo iz Prizrena 24. marta sa 2.394 regruta, drugi 26. marta sa 2.382 regruta i treći 27. marta sa 2.700 regruta. Na osnovu ovih podataka preuzetih iz Izvještaja štaba 46 divizije sačinjenog 8. aprila 1945, kao i iz izvještaja sačinjenog još 27. marta, dakle prije događaja, ukazuje da je u Bar sigurno prije 31. marta bilo pristiglo 4.776, odnosno 7.476 regruta, uz pretpostavku da je treći ešalon mogao pristići u Bar za tri, odnosno četiri dana.


Nikolić zbog toga tvrdi “da je u Baru pobijen deo drugog martovskog ešalona (od 2.382 regruta)”.[5] Partizanski izvještaji pominju cifre od 450 mrtvih i 120 ranjenih. Đuričković, Masoničić i Vujović operišu ciframa od 700 pobijenih, što bi bilo negdje oko 34-35 % procenata od regruta drugog ešalona. U svakom slučaju niti cifra od 452 niti ona od 700 nema precizno heurističko utemeljenje, te čak ni proizvoljno pisanje Vladimira Dedijera o 500-600 pobunjenika, koji su svi pobijeni[6], nije ništa drugo do samo nedokazano mišljenje.