Riječi vojvode Sime Popovića o izgnanstvu Nikole

[Slavic]

Ko je bio Simo Popović svi znamo, valjda to nije potrebno uvoditi. Tako ću ovdje po prvi put objaviti dijelove iz njegovih memoara, gdje opisuje kakav je bio život u izgnanstvu u Parizu u Vladi Kraljevine Crne Gore i sa zbačenim i izgnanim kraljem Nikolom Petrovićem (govori o smjeni Evgenija Popovića početkom 1919. godine):

Prošlo je još i mjesec dana, a Kralje ne postavi novog predsjednika i ako mi je govorio, da mu je to hitna potreba radi šiljenja delegata na Konferenciju. Međutijem, među Crnogorcima je odila riječ, da je Kralj imenovao Predsjednika Ministarstva zloglasnoga Jovana Plamenca i čula se osuda i opšte nezadovoljstvo. Dolazak Plamenčev na vladu znači borba protiv svršenog aujedinjenja i za "suverenitet C. Gore", jer je on taj koji je priredio ono bratsko krvoproliće u oči Božića na Cetinju a koji je objavio u jednim njemačkim novinama da je Kralj mrtav za C. Goru i svakojega Crnogorca od onog časa, kada je napustio svoju zemlju.

Dođe Plaenac. I odmah prvoga dana zasjede na predsjedničku stolicu i uze vladu u svoje ruke tako bezobzirno, da je i samome Kralju došlo malo tijesno, a Ksenija se počela javljati kao protivnik nove vlade, u koju je ušao i ministar na raspoloženju Pero Vučković.

Prva posljedica dolaska Plamenčeva na vladu je odstupanje Nika Hajdukovića, ministra unutrašnjih poslova i zastupnika ministra vojnog. Kralju je došla teško njegova ostavka i mnogo se mučio, da ga pomiri s Plamencem i održi na položaju. Hajduković nije htio nipošto ostati. Rekao je kralju, da on nije u nikakvu svađu s Plamencem, ali da ne može raditi s čovjekom, koji je učinio, da na Cetinju u pči samoga Božića padne toliko nevinih žrtava i da se prolije bratska krv, te se oko veselijeh badnjaka mjesto pjesme čula samo kuknjava po C. Gori.

Hajdukovića je zamijenio brigadir Vučinić, koji je zajedno s Plamencem pobjegao iz C. Gore u Italiju, kada vidješe, da se ne mogu dokopati vlasti.

Odmah prvih dana Plamenac se dao na posao, da sakupi vojsku kojom će upasti u C. Goru, pohvatati ili pobiti Izvršni odbor skupštinski i uzeti vlast u svoje ruke. Računao je u ovu vojsku sve Crnogorce izbjeglice u Italiji i Francuskoj, koji su još vjerni Kralju i austrijske zarobljenike, muhamedance iz Bosne i Hercegovine, koji će mu italijanska vlada staviti na raspolaganje. Bilo je nekoliko Crnogoraca dobrovoljaca u francuskoj vojsci, koji su po zaključenju primirja otpušteni. I njih je pozvao Plamenac u Neji, u svoje ministarstvo, i govorio im da je njihova dužnost sada, da brane Kralja i samostalnost Crne Gore od Srbijanaca. U Rim je poslao novog ministra Pera Vučkovića, na mjesto Vujovića, da drži vezu sa Crnom Gorom i prikuplja vojsku. U Rimu su na prešu izrađivane vojničke haljine i grbovi za vojničke glavare, a "Glas Crnogorca" donosio je ukaze, kojima se proizvode i unapređuju oficiri.

nastavak slijedi...

[Slavic]

Nastavak:

Plamenac je izradio i odnio Kralju, a Kralj usvojio, ovaj plan: "Tek vojska u Italiji bude spremna za prelazak u Crnu Goru, Kraljica ide u Italiju a Kralj u Kapmarten. Kralju će doći depeša iz Italije, da je Kraljica bolesna, te će Kralj odmah k njoj. Ovo se čini zbog francuske vlade, da se ukrije pravi uzrok Kraljevog puta u Italiju. Plamenac sa vojskom prelazi u Bar i osvaja ga. Kralj sa Kraljicom ulazi trijumfalno u oslobođeni Bar. Plamenac sa vojskom ide odmah naprijed i osvaja Vir i Crmničku nahiju. Kralj sa Kraljicom dolazi iz Bara u Vir. I tako naprijed sve do Cetinja, odakle će Kralj objaviti proklamaciju svome dragom i vjernom narodu, s kojim se poslije toliko muka, opet sastaje, slobodni i nezavisni uprkos svijema spletkama i nasiljima neprijateljskim. Obustaviće se Ustav za kratko vrijeme, koliko je potrebno, da se u zemlji uspostavi zakoniti red i da se kazne izdajnici i nagrade dobri i vjerni, a za tijem će se dati narodu sve slobode i izliti na njega svaka blagodat..."

I zlo se preteklo već u Italiji, još prije polaska Kraljevoga i Plamenčevoga iz Pariza. Na dan polaska vojske iz Italije Crnogorci su odrekli poslušnost i izjavili, da oni neće biti sa svojom braćom.

Kralja je izvijestio o izvještaju komisije i odluci Konferencije italijanski poslanik Montenjari, zacijelo od strane grofa Orlanda jer je u isto vrijeme molio Kralja, da se jedan put jasno i određeno izjasni: što on hoće?

"To je potrebno znati", rekao mu je Montenjari, "a to se do sada još ne zna, jer vi govorite čas o ujedinjenju, neodređeno, u opštim frazama, čas o jugoslovenskoj konfederaciji, čas o samostalnosti C. Gore. Šta hoćete upravo?"

"Hoću, samostalnu Crnu Goru i da se vratim u nju. Ništa drugo", odgovorio mu je Kralj.

Kako Kralj slabo čuje, Montenjari je glasno govorio i taj smo razgovor čuli, sjedeći u ađutanturi, ja, komandir Vuksanović i poručnik Radonjić. Poslanik Montenjari, vazda nasmijan, izašao je od Kralja ozbiljan. Žalio se kom. Vuksanoviću, koji ga je ispratio, kako se s Kraljem ne može više govoriti ni raditi. "Što danas reče, sjutra poreče", rekao je Montanjari. "Sad traži da ga saveznici povedu u Crnu Goru, a kad bi saveznici pristali, on bi im se odrekao. To je učinio prilikom ulaska savezničke vojske u oslobođenu C. Goru. Htio je da se odmah vrće. A kad sam mu saopštio da mu je italijanska vlada stavila u Brindizi na raspoloženje jedan ratni brod, odgovorio je da neće oditi. Pisao je Prestolonasljedniku Danilu, da on pođe. Odgovorio mu je, da neće ni on. Ne znam što oni hoće. Izgleda mi, da ne znaju ni oni."

Ako italijanska vlada dosada nije bila načisto sa Kraljem, sada je mogla biti zadovoljna. U memorandumu, koji su Kraljevi izaslanici pročitali pred savjetom četvorice Konferencije mira, Kralj se izjasnio protiv ujedinjenja i tražio samostalnost C. Gore, i svoj povratak na prijesto. Memorandum je obuhvatio sve što je dotle pisano u "Glasu Crnogoraca" protiv zvanične Srbije. Plamenac je nabrajao sva "zločinstva", koja su Srbijanci počinili po C. Gori, pa među njima i to, kako su porušili sve javne spomenike, kojih nije ni bilo u Crnoj Gori. Bio je samo jedan kameni stupčić na pjaci podgoričkoj; podignut je po naredbi Kraljevo, kada se osnovala "Mirkova varoš" (nova Podgorica) u spomen njegovom ocu Vojvodi Mirku. Njega su Crnogorci bacili u Moraču...

nastaviće se

[Ćipur]

Simo Popović je bio čisti Srbijanac sa oromnim privilegijama u Crnoj Gori. Malo ko je bolje živio od njega u Crnoj Gori, zahvaljujući onome što mu je pružio Nikola.
Na kraju je negativno pisao o Nikoli i pljunuo je na sve što je Nikola učinio za njega.

[Slavic]

Nastavak:

Memorandum je svojim neistinama, svojom žučnošću, a naročito otvorenim kidanjem Kraljevim sa narodnim ujedinjenjem nanio Kralju posljednji, najteži udar. Nezadovoljstvo izazvano i pojačano u javnosti, odazvalo se i u najbližoj i najvjernijoj okolini Kraljevoj. Odmah iza saslušanja pred Konferencijom, činovnici u ministarstvima u Neji počeše davati ostavke izjavljujući da ne mogu i dalje ostati s vladom, poslije njene izjave protiv narodnoga ujedinjenja, koje oni kao i svaki Srbin žele...

Ostao je kod Kralja još samo đeneral Anto Gvozdenović. Od onog dana kada je bilo sa zlosretnim memurandumom pred Konferencijom ni jedan od pomenutih oficira nije više ni njega ni predsjednika vlade Plamenca, pozdravljao, kad bi, dolazeći Kralju svratili u ađutanturu. To je jadnoga starca jako boljelo. Govorio mi, da i on sam zna, da je Kralj propao i da on nije pošao s Plamencem pred Konferenciju sa mislima, da će to Kralju što pomoći, nego što mu se nije mogao odreći. I poslanstva u Vašingtonu primio se, kaže, samo zbog toga, da se udalji od Kralja jer više nije mogao kraj njega i K. Ksenije izdržati. Dao bi i sam rado i odavno ostavku, ali da ne može, jer nema niđe ništa, a osta bi na ulici. A zalud je doktor medicine.

Kralj, ovako napušten sjedi zamišljen po vazdan u svojoj sobi. Njegov najvjerniji kamerijer i brijač, priča, da se noću po više puta diže, sjedi i puši i onako poluobučen lijega, ma kami zaspiva. Jedno jutro, a to mu je bila navika svaki dan, pita Milana: "Ima li što novo?" "Ima, Gospodaru", odgovori mu Milan, "padaju Kraljevi ka gnjile sa kruške."

"Muč, pogani!" osječe se Kralj. "Ti znaš!"

"Ne znam ja ništa, ma eto ih pune novine."

Kralj se sa Gvozdenovićem kadikad, izveze automobilom, ili prošeta malo obližnjim ulicama oko hotela. Jednom sam ga, sa Gvozdenovićem, na toj šetnji sreo. Uzeo me pod ruku i produžio šetnju, idući polako, tromo. Do hotela nije progovorio ni riječi. Ni Gvozdenović, koji je vada i mnogo govorio nije prekidao Kraljevu zamišljenost. Pred hotelom pozdravih Kralja da pohitam doma. Bilo je blizu podne. Kralj me samo pogleda i mahnu glavom za znak oproštaja.

Dirnuo me je taj pogled. Vidio sam ga u samrtnika, koji ne može već da govori i posljednjim, malaksalim pogledom izražava okupljenijema svoje muke, stradanje, kajanje, očajavanje, sve, osim nadanja. Siromah Kralj!

Tu skoro razgovarah s Kraljem o Caru Viljemu, o slomu Carstva i prestola mu, o njegovom bjekstvu u tuđi svijet i o odluci pobjedilaca, da ga traže i stave pred sud. "Ljepše bi mu bilo", rekoh tada Kralju, "da se neđe izložio i poginuo u boju, nego što je to doživio!"

"Ljepše! Završio bi carski, junački, slavno", reče Kralj.

Idući doma sjetih se toga i pomislih: možda je i kralj, dok smo šetali, razmišlja: koliko bi mu ljepše bilo, da je poginuo, ili bar umro odmah iza rata g. 1876, kada je bio u jeku svoje slave, nego što je dočekao ove žalosne dane!...

I na tu pomisao otrže mi se pređašni uzdah: Siromah Kralj!

Vrlo lijepo i dirljivo.

[Slavic]

Simo Popović je bio čisti Srbijanac sa oromnim privilegijama u Crnoj Gori. Malo ko je bolje živio od njega u Crnoj Gori, zahvaljujući onome što mu je pružio Nikola.
Na kraju je negativno pisao o Nikoli i pljunuo je na sve što je Nikola učinio za njega.

Simo Popović nije bio Srbijanac. On je bio vojvoda i jedan od najbližih saradnika Nikole do kraja.

Ne vidim što je negativno pisao i kako je šta popljuvao, baš je dirljivo i lijepo napisano, naprotiv.

[Ćipur]

Srbijanac koji je dugo živio u Crnoj Gori, čak je i govorio crnogorski.

[Slavic]

Srbijanac koji je dugo živio u Crnoj Gori, čak je i govorio crnogorski.

Simo Đ. Popović je Crnogorac porijeklom, to što je rođen u Austrijskom carstvu i što je Krajišnik, odnosno Prečanin (a ne Srbijanac) znači isto toliko koliko za Lazara Tomanovića koji je isto monarhijski podanik.

Ili se nešto dublje krije u tvojim porukama?

[Slavic]

Crnogorski narodni poslanik Risto Jojić se buni što se Jovan Plamenac pušta u Beograd, u Srpsku narodnu radikalnu stranku, pa čak i u samu Vladu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Jovan S. Plamenac, veliki nekadašnji crnogorski državnik i premijer, bio je organizator Božićne pobune i svih borbi Zelenaša. Evo koji odgovor Plamenac šalje g. Jojiću krajem 1925. godine:

G. Jojić buni se i protestira radi toga, što me je Njegovo Veličanstvo Kralj blagoizvolio primiti u audijenciju; što me g. Predsednik Ministar prima, i pri tome ne traži ni manje ni više nego da ja ne smijem u ovoj državi imati nikakva prava! Čudnovato je ovo i ovakvo shvatanje g. narodnog poslanika o Državi i pravima njenih građana...

Ja sam se borio za vaspostavu Crne Gore iz moralnih i političko-ekonomskih interesa našeg naroda i cijele naše nacije. Stajao sam na čelu te borbe kao vjeran vojnik i odan sin Crne Gore do potonjeg izdisaja moje herojske Otadžbine i moga mučeničkog starog Kralja, koji je kroz toliko mučna decenija hrvao mačem i perom za ostvarenje ideala srpskog naroda. Onaj, koji je bio vjeran svom Kralju i svojoj Otadžbini taj će biti isto tako vjeran i njihovim moralnim i zakonitim nasljednicima - Njegovom Veličanstvu Kralju Aleksandru I Karađorđeviću i državi Srba, Hrvata i Slovenaca...

Ja sam, kao državnik, stvarao i podizao Srpstvo, a g. Jojić ga je rušio. Za čiji je račun to vršio on to sam zna.

G. Jojić se stalno u svojoj interpelaciji poziva na Podgoričku Narodnu Skupštinu. Ali odluke zakozvane Podgoričke Skupštine nemaju nikakve vrednosti, niti sa državno-pravnog stanovišta, niti sa internacionalnog prava...

Pozivati se na ovakvu Skupštinu, to znači ne samo vrijeđati čast, ponos i srpske patriotske osjećaje Crne Gore i Šumadije nego i raspaljivati mržnju i podizati Himalaje između ta dva narodna dijela; a to je opasna stvar, jer su ranije Crnogorci i Šumadinci imali samo spoljni nacionalni problem a danas imaju i unutrašnji. Ni jedan dalekovii državnik ne smije ovo gubiti iz vida...

Velike sile su na početku u godini 1920. donele odluku, da se u Crnoj Gori izvrše izbori, u isto vrijeme, kad se budu vršili izbori u državi Srba, Hrvata i Slovenaca za njenu konstituantu - na dan 28. novembra 1920. godine; ali, da ti izbori u Crnoj Gori, imaju biti vršeni pod kontrolom savezničkih Velikih sila sa pravom, da se Crnogorci mogu toga dana izjasniti, bilo za konstituantu države Srba, Hrvata i Slovenaca, bilo pak za svoj posebni parlament. Komisiji su date instrukcije, da u svemu ima izaći Crnogorcima u susret, kako bi se mogli potpuno nezavisno izjasniti o daljoj svojoj državnoj sudbini...

[Hari Krisna]

Ko je bio Simo Popović svi znamo, valjda to nije potrebno uvoditi. Tako ću ovdje po prvi put objaviti dijelove iz njegovih memoara, gdje opisuje kakav je bio život u izgnanstvu u Parizu u Vladi Kraljevine Crne Gore i sa zbačenim i izgnanim kraljem Nikolom Petrovićem (govori o smjeni Evgenija Popovića početkom 1919. godine):
.

Slavic prestani ispisivati gluposti i spamovati ovaj forum navodnim dokumentima jer ce ti sve biti brisano kad ne navedes izvor i vrlo precizan citat.
Zapisi vojvode Popovića iz ratnog vremena su pronadjeni i u originalu nijesu imali nikakav naslov tako da si ove memoare ti izmislio i mislim da ti lazes a ne poznati istoricar Vasilije Krestić.
Vasilije Krestić je od tih nadjenih zapisa priredio za štampu i izdao knjigu kojoj je dao naslov "S kraljem Nikolom iz dana u dan (1916 - 1919)" .

[Slavic]

Nastavak:

Ta rečena izborna Komisija je došla u Crnu Goru i kontrolisala izbore, koji su izvršeni na dan 28. novembra 1920, o čemu je podnela kolektivan izvještaj tadašnjem međunarodnom forumu - savezničkim velikim silama, kao i poseban izvještaj svojim vladama. I tek na osnovu izvještaja podnesenih od strane rečene Komisije, Velike sile su donijele odluku, da povlače svoje akreditovane ministre kod crnogorske vlade i da ukidaju eksteritorijalnost istoj, kao i svim crnogorskim legacijama i konzulatima na svojim teritorijama - motivišući istu slobodnom odlukom crnogorskog naroda - izraženom pod njihovom kontrolom, na dan 28. novembra 1920, da se Crna Gora sjedini sa državom Srba, Hrvata i Slovenaca.

Tek poslije ovoga uputile su mi velike sile saveznice note gornje sadržine. Prva, koja je uputila crnogorskoj vladi, bila je vlada Francuske Republike. Njena je noda od 20. decembra 1920. Iza ovoga su sledovale i note ostalih Velikih sila. Sve note nose naslov: Njegovoj Ekselenciji g. J. S. Plamencu, Ministru predsedniku i Ministru Inostranih Dela Crne Gore - Neuillly - Prema ovome jasno je za svakog da je Kraljevina Crna Gora, kao nezavisna država međunarodno postojala stvarno do 28. novembra 1920. godine kada su počele Velike sile, da saopštavaju svoje odnosne odluke crnogorskoj vladi.

Srbiji su, odnosno državi Srba, Hrvata i Slovenaca, tek poslije 1920. dale Velike sile pravo na ratnu odštetu Crne Gore. Dakle, poslije samoopredjeljenja crnogorskog naroda od 28. novembra 1920...

Takođe treba i to znati, da u ono vrijeme kad su priznavale Velike sile vladu Crne Gore, nijesu priznavale državu Srba, Hrvata i Slovenaca. Onaj koji još nije bio rođen ne može odricati onime život, koji je već postojao, kao što je tada i u to vrijeme, postojala međunarodno Kraljevina Crna Gora. Izvršeni izbori u Crnoj Gori na dan 28. novembar 1920. g. pod kontrolom Velikih sila, imaju se smatrati kao odluka naroda Crne Gore, da se obje države - Kralj. Crna Gora i Kralj. Srba, Hrvata i Slovenaca - sjedine u jednu zajedničku državu; tim prije što je crnogorska vlada dala Vel. silama saveznicama pristanak na Konferenciji mira u San Remu 1920, da se pomenuti izbori mogu izvršiti pod kontrolom Velikih sila.

Pogan, često netaktičan i svakakav kakav jeste, Plamencu se ne može negirati dosljednost, principijelnost.

[Slavic]

Slavic prestani ispisivati gluposti i spamovati ovaj forum navodnim dokumentima jer ce ti sve biti brisano kad ne navedes izvor i vrlo precizan citat.
Zapisi vojvode Popovića iz ratnog vremena su pronadjeni i u originalu nijesu imali nikakav naslov tako da si ove memoare ti izmislio i mislim da ti lazes a ne poznati istoricar Vasilije Krestić.
Vasilije Krestić je od tih nadjenih zapisa priredio za štampu i izdao knjigu kojoj je dao naslov "S kraljem Nikolom iz dana u dan (1916 - 1919)" .

Molim?

Ja nikada u životu nisam ništa izmislio.

[Jal Cargo]

Molim?

Ja nikada u životu nisam ništa izmislio.

...ali tesko da ces ikada razumjeti crnogorske prilike i istoriju, bez uvrede.

Pojma nemam sta pokusavas da dokazes, osim da je Plamenac izabrao da se ne suprotstavlja vjetru, radije nego da mu prkosi. Nista cudno za Crnogorce koji su i jedan minut proveli u fotelji, a narocito za one koji su cijeli "radni vijek" proveli uz skute Gospodaru. Takve su Moracani nazivali "turski barjaktari".


Srpskoj istorijskoj skoli je neophodna katarza, pa ti preporucujem, ako Ljusic nije vec spalio kompletan tiraz, da pocnes od Zundhausena.



-

[Ćipur]

Sve što Slavic postuje je laž

Simo Đ. Popović je Crnogorac porijeklom, to što je rođen u Austrijskom carstvu i što je Krajišnik, odnosno Prečanin (a ne Srbijanac) znači isto toliko koliko za Lazara Tomanovića koji je isto monarhijski podanik.