Page 2 of 2 FirstFirst 12
Results 26 to 49 of 49

Thread: Danilo Kis: ''ova cudna rasa ugasice se sa mnom''.

  1. #26
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    PG
    Posts
    3,728
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    I odsjecno, zato je i platio

    Sedam poglavlja jedne zajednicke povesti objavljeni su juna 1976. godine, i od tad su karakterisani kako je kome odgovaralo. Uglavnom, u negativnom kontekstu. No, to je valjda zla kob svih dobrih djela. I politicki angazovanih...

    Priča koja sledi, priča koja se rada u sumnji i nedoumici, ima jedinu nesreću (neki to zovu srećom) što je istinita: ona je zapisana rukom časnih ljudi i pouzdanih svedoka. Ali da bi bila istinita na način o kojem njen autor sanja, morala bi biti ispričana na rumun-skom, mađarskom, ukrajinskom ili jidišu; ili, ponajpre, na mešavini svih tih jezika. Tada bi, po logici slučaja i mutnih, dubokih i nesvesnih zbivanja, blesnula u svesti pripovedačevoj i po koja ruska reč, čas nežna kao telja-tina, čas tvrda kao kindžal. Kada bi, dakle, pripovedač mogao da dosegne nedostižni i stravični čas vavilonske pometnje, čule bi se ponizne molbe i užasna proklinjanja Hane Kšiževske, izgovorena na rumunskom, na poljskom, na ukrajinskom, naizmence (kao daje pitanje njene smrti samo posledica nekog velikog i kobnog nesporazuma), da bi se u predsmrtnom grču i smirenju njeno buncanje pretvorilo u molitvu za mrtve, izgovorenu na hebrejskom, jeziku postanja i umiranja.
    ~ ~ ~ Agnosco veteris vestigia flammae.
    Ožiljkom jednim obogaćen. ~ ~ ~

  2. #27
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    PG
    Posts
    3,728
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Lightbulb



    A vidjeh i u Karveru jos jednu sjajnu knjigu o Kisu.
    ~ ~ ~ Agnosco veteris vestigia flammae.
    Ožiljkom jednim obogaćen. ~ ~ ~

  3. #28
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    PG
    Posts
    3,728
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Lightbulb

    Kao sto vec rekoh, odlicna knjizica za one koji vole Kisa: Iz prepiske, izdavac Kov - Vrsac 2005.

    Lijepa ''kolekcija'' pisama koja je slao - iako je to nerado cinio , i onih koje je primao.
    ~ ~ ~ Agnosco veteris vestigia flammae.
    Ožiljkom jednim obogaćen. ~ ~ ~

  4. #29
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Danilo Kiš: OPROŠTAJ S MAJKOM

    Danilo Kiš je rođen 22. februara 1935.godine u Subotici (Vojvodina) od oca Edvarda Kiša, mađarskog Jevrejina i majke Milice (rođene Dragićević), Crnogorke sa Cetinja.

    Napisao romane: Mansarda, Psalam 44, Bašta pepeo, Peščanik.
    Drame: Noć i magla, Elektra.
    Pripovetke: Rani jadi, Grobnica za Borisa Davidovića, Enciklopedija mrtvih, Lauta i ožiljci.
    Objavio je i više polemičkih knjiga, pjesama, eseja i intervjua.

    Umro je u Parizu 15. oktobra 1989. godine.

    • OPROŠTAJ S MAJKOM


      Majko! Tvoj stakleni pogled dušu moju muti
      i režu mi zjene izlomljene bore...
      Skamenjena, modra, tvoja usna ćuti,
      a ja čujem tihe, nježne razgovore.
      Još jednom, majko, još samo jednom
      tople prste ti u kosu mi uroni,
      da osjetim, majko, u tom jutru lednom
      žar ljubavi tvoje... I dok zvono zvoni,
      samo jednu riječ utjehe mi kaži,
      pa sklopi oko što u beskraj zuri,
      osjećam da taj pogled mene traži,
      dok niz svelo lice zadnja suza curi.
      O, ta bi suza htjela reći mnogo:
      poljubac majke što se na put sprema,
      i savjet prije no se kaže: “Zbogom...”
      nježnu ljubav majke koje više nema!

      (1953)

  5. #30
    Join Date
    Jun 2006
    Posts
    2,063
    Thanks Thanks Given 
    46
    Thanks Thanks Received 
    42
    Thanked in
    14 Posts

    Default

    Pogledajte odlican sajt> http://www.kis.org.yu/index.htm

  6. #31
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    alive and kickin'
    Posts
    6,991
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Quote Originally Posted by apsolutno_nemoguca View Post
    Poslije njih sam odmah procitala Grobnicu za Borisa Davidovica koja mi je fenomenalna.
    mozemo li da nastavimo raspravu u ovom pravcu? Mislim zelio bih s nekim da popricam o ovoj knjizi.
    Zasto ti je fenomenalna?

    PS: Obecavam da je ovo pitanje oslobodjeno poslovicnog cinizma s moje strane
    Vecina ljudi je zla

  7. #32
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    PG
    Posts
    3,728
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Lightbulb

    Za pocetak, surovo je ostra.
    ~ ~ ~ Agnosco veteris vestigia flammae.
    Ožiljkom jednim obogaćen. ~ ~ ~

  8. #33
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    alive and kickin'
    Posts
    6,991
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Slazem se za ostrinu.
    Sto mislis o povezanosti prica i njihovom redoslijedu?
    Vecina ljudi je zla

  9. #34
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    PG
    Posts
    3,728
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Lightbulb


    Prvi put sam je procitala kao uvezano djelo, iz daha. Svaki naredni put je citanje islo zavisno od raspolozenja, i od price do price.

    Koliko je uvezano... hmm... vise bih je gledala kao dobro odabranu zbirku pripovijesti...

    [Jutros nijesam u volju za pisanje. Otuda kratki odgovori.]
    ~ ~ ~ Agnosco veteris vestigia flammae.
    Ožiljkom jednim obogaćen. ~ ~ ~

  10. #35
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    alive and kickin'
    Posts
    6,991
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Onda, kada se odobrovoljis - volio bih da nastavimo s pricom.
    Ja mislim da su pripovjetke itekako povezane. Mada smao naslucujem njihovu vezu...
    Vecina ljudi je zla

  11. #36
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    PG
    Posts
    3,728
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Lightbulb

    Veceras sam uzela ponovo da je citam... sjutra nastavljamo pricu

    Pricu po pricu - to ti je domaci, da se zna!
    ~ ~ ~ Agnosco veteris vestigia flammae.
    Ožiljkom jednim obogaćen. ~ ~ ~

  12. #37
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    alive and kickin'
    Posts
    6,991
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Quote Originally Posted by apsolutno_nemoguca View Post
    Veceras sam uzela ponovo da je citam... sjutra nastavljamo pricu
    Pricu po pricu - to ti je domaci, da se zna!
    Cool.
    Bas me zanima sto mislis o B.D.N. :-)
    Vecina ljudi je zla

  13. #38
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    PG
    Posts
    3,728
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Lightbulb

    Evo me. Ja bih pricu po pricu, pa cemo ih poslije uvezati.

    Prije nego sam se latila ponovnog citanja Grobnice, sa akcentom na prvu pricu vratila sam se na Kisovu biografiju.

    I cini mi se da su 2 stvari krucijalne:
    - ''Uvek sam imao problema da zapocnem sa pisanjem jer oslobodjen jedne opsesije, morao sam da nadjem novu opsesiju da bih mogao da pisem. Otud cesti razmak od po cetiri, pet godina izmedju mojih knjiga'' [1987]
    - To sto nakon Porodicnog ciklusa slijedi Grobnica koja je zavrsena 1976, svega tri godine nakon dobijanja mjesta lektora na univerzitetu u Bordou.


    Na konto prve price, NOZ SA DRSKOM OD RUZINOG DRVETA, posvecena Mirku Kovacu koji je Kisa govorio da ima dusu koja je predodredjena da upija smrt:
    - fascinantno uvezivanje razlicitih jezika, sa akcentom na hebrejski, ''jezik postanja i umiranja''. nevjerovatno uvezivanje i kasnije, kada dolazi do samog cina ubistva upravo nozem sa drskom od ruzinog drveta
    - krajnja ''zvucna'' povijest, vejrovatno zbog samog insistiranja na jeziku i komunikaciji koja je ziva, dinamicna konstantno
    - forma koja drzi paznju, kidanje povijesti u manje cjeline sa naslovima koji desifruju cijele pasuse koji slijede...
    - od mudrovanja do prokletstva...

    I ne, ne mislim da su posvete slucajne...




    [/me ne zna u kome pravcu treba da ide diskusija o ovoj knjizi, al usmjeravanje ostavlja starijem ]
    Last edited by apsolutno_nemoguca; 26-11-06 at 00:01.
    ~ ~ ~ Agnosco veteris vestigia flammae.
    Ožiljkom jednim obogaćen. ~ ~ ~

  14. #39
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    alive and kickin'
    Posts
    6,991
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Ovo sa posvetama ostavljam onima koji su upoznati sa radom i licnostima kojima su price posvecene. Ja nisam bas. A da su posvete bitne, slazem se. Da li zbog toga sto imaju veze sa sudbinama ili licnostima osoba kojima su posvecene ili samo zato sto je Kis htio tim osobama nesto da poruci a na konto necega sto je manje ili vise znano.

    Sto se tice prica, koliko god svaka od njih bila zasebna, ipak ih vezuja veoma suptilna nita. S jedne strane - u svakoj od prica se ponavljaju isti likovi, kao glavni ili sporedni ili kao likovi koji su svojim cinjenjem uticali na sudbinu glavnog junaka bas te price.

    Ali mislim da se nijedna prica ne moze posmatarti izdvojeno, jer sve one zajedno tvore jednu strasnu sliku o ... cemu? (cik pogodi ), lisenu moralisanja, filozofiranja - svedenu na onaj najprostiji i najnizi nivo: sudbine pojedinca.
    Isto kao sto svaka prica predstavlja specificnu karakteristiku ... cega? (cik pogodi )

    Pitanje ostaje - o cemu se radi? O kakvom to uzasu Kis pripovjeda, koristeci sudbine ljudi na najnizim nivoima. Sudbine ljudi koji nisu mogli uticati na prirodu tog procesa, ali su zestoko ispastali zbog njega. Nasumicno. Ne radi se o tome da su uradili nesto neispravno ili pogresno - jednostavno - bili su na pogresnom mjestu, u pogresnom trenutku. I taj rulet sa sudbinama ljudi je ono sto je najstrasnije... Nepredvidivost. Nemati pojma u kojem ce te trenutku i kada i zbog cega lupiti po glavi je apsolutno poricanje same dogme progresa (kako voli da se izrazi moj Milan Popovic) ljudske civilizacije - koje se dominantno ogleda u superiornosti ljudskog duha i njegove pobjede na sudbinom i samim Bogom.

    Dakle, o cemu se radi? Mozda odgovor lezi u onoj prastaroj maksimi: "Revolucija jede svoju djecu"...
    Vecina ljudi je zla

  15. #40
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    alive and kickin'
    Posts
    6,991
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Samo pogledajte...

    Miksa, tihi i besavjestni ubica, koji ne pita za razloge, samo izvrsava naredjenja.Sef partijske celije daje svako moguce opravdanje i razrjesenje grjehova.
    Zamislite scenu: krstasi nadiru ka katarskim gradovima juzne Francuske u namjeri da privedu krstu ili pobiju sve one koji se ne klanjaju rimskom biskupu. Na pitanje jednog od izvrsioca pokolja kako ce u tom gradu prepoznat pravovjerne I one koje trebaju da pobiju, papski legat odgovara: pobijte sve, pa ce Bog gore prepoznati svoje". To je matrica po kojoj funkcionisu svi Ajmikei I sve Mikse ovog svijeta. To ogavna lakoca odlucivanja o sudbini drugih i isto tako ogavno slijepo sljedbenistvo i nepreispitivanje

    Gould Verskojls, nenametljivi idealista, koji se bori za ideale daleko van svoje zemlje, kojem ce sudbinu zapecatiti njegova odluka (ili je to jednostavno bio samo normalan slijed dogadjaja) da javno istupi i kaze da je Car go (ili prosto receno: glave ce ga kostati njegove vjera u ideale revolucije i same revolucionare)! Da revolucija ne tece kako je zamisljeno. A takvi su ljudi, uvijek, opasniji i od kontrarevolucionara i ostalih neprijatelja. Jer se sve autoritativno definise dobrijm dijelom kroz arhetipskog neprijatelja. "Mangupi u nasim redovima" su izuzetno opasni.

    Celjustnikov- Obican sraf u masineriji koja uporno produkuje idealnu sliku naseg drustva
    Zar ne vidite u njemu bilo kojeg SDPS ministra. Zar ne vidite u Eduaru Eriu nekog dobronamjernog I prilicno naivnog (po pitanju sustine tog istog sistema) predstavnika Savjeta Evrope?

    Magijsko kruzenje karata. Nijedan Taube ovog svijeta nikad nece shvatiti uzrok svoje propasti u autoritativnim sistemima. Potpuna nelogicnost razvoja dogadjaja, kojima u sustini nije doprinio, koji ce dovesti do njegovog ubistva. Nasumicno sijanje smrti. Zbog cijeg kaprica ce neko ostati ziv ili postati mrtav. To samo pojacava opstu nesigurnost I stanje paranoje I pokornosti. Nikad necete znati da li je kucanje na vasim vratima posljednje sto cete cuti u svom zivotu niti zbog cega je doslo do toga.

    Boris Davidovic I vjecna dilema. Sto da se radi kad istrajavanje na licnoj ispravnosti ukazuje na sve nedostatke sistema. Da li zrtvovati sebe na mikro nivou, kako bi doprinijeli odrzanju onog u sto vjerujete na vecem nivou?
    I koliko sistem moze biti surov u namjerama da odrzi iluziju ispravnosti


    Baruh David Nojman- koliko se neke stvari ponavljaju u svojoj surovosti. I koliko su svi autoritativni sistemi u biti slicni.
    Darmolotov kao tipican izbljuvak sistema kojem je vjerno sluzio. Osoba na perferiji sistema, koja pokazuje koliko su tuzni zivoti onih koji prihvataju nametnutu ulogu u sistemu I od kojih se ocekuje da zivot provedu u ulozi tog malog srafa cijele masinerije.

    I na kraju piscima za pisanje zaista nisu dovoljna samo mooda.
    Last edited by Bonja the Zmaj; 28-11-06 at 14:34.
    Vecina ljudi je zla

  16. #41
    Join Date
    Dec 2004
    Location
    Europe
    Posts
    1,995
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Bonja the Zmaj View Post
    Samo pogledajte...

    Miksa, tihi i besavjestni ubica, koji ne pita za razloge, samo izvrsava naredjenja.Sef partijske celije daje svako moguce opravdanje i razrjesenje grjehova.
    Zamislite scenu: krstasi nadiru ka katarskim gradovima juzne Francuske u namjeri da privedu krstu ili pobiju sve one koji se ne klanjaju rimskom biskupu. Na pitanje jednog od izvrsioca pokolja kako ce u tom gradu prepoznat pravovjerne I one koje trebaju da pobiju, papski legat odgovara: pobijte sve, pa ce Bog gore prepoznati svoje". To je matrica po kojoj funkcionisu svi Ajmikei I sve Mikse ovog svijeta. To ogavna lakoca odlucivanja o sudbini drugih i isto tako ogavno slijepo sljedbenistvo i nepreispitivanje

    ]
    Ne bih tako opisivao Miksata.Njegova ubistva su perverzni cin podsvjesne pobune protiv kolektiviteta,a cijelog zivota bio je osudjen da pripada kolektivitetu.Njegova ubistva su njegova umjetnicka djela,njegov individualni pecat,i njima ne vladaju hladnokrvnost profesionalca,vec strast umjetnika.Kish kroz njegov lik na vrlo originalni nacin opisuje alijenaciju od hladnokrvnog drustva(jer drustvo je u ovom slucaju hladnokrvno i surovo profesionalno),izopsten iz jednog fanatizma on bezglavo ulijece u drugi.Na isti nacin na koji su mase Rusa bezgalvo uletjele u zamku lenjinizma/staljinizma.Pad jednog fanatizma,jedne ideologije dovodi do pojave nove,koja i doslovno jede svoje sledbenike,a zatim ih hladnokrvno izbljuvava na obljiznje gubiliste.Surovost koju Miskat ispoljava je samo akt pobune,pobune jedinke nesposobne da izmisli bilo sta drugo osim lokvi krvi i dranja koze.
    Don't fight a battle if you don't gain anything by winning

  17. #42
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    IZDAVAČKI PROMAŠAJI:
    PISMO DANILA KIŠA ZLATKU CRNKOVIĆU NAKON ŠTO JE OVAJ 1975. ODBIO DA U SLAVNOJ EDICIJI HIT OBJAVI


    Dokument o jednoj književnoj klimi



    U ljeto 1950. izdavačka kuća Alfred A. Knopf Inc. odbila je kupiti prava za engleski prijevod jednoga nizozemskog rukopisa. Razlog je bio negativan "čitateljev izvještaj", test kojim se unaprijed pokušava opipati bilo tržišta.
    "Ne preporučujem djelo za objavu jer je", stoji u izvještaju, "jako dosadno... Prikaz tipičnih obiteljskih razmirica i adolescentskih emocija. Prodaja će biti slaba jer glavni likovi nisu poznati Amerikancima, a nisu ni privlačni. Čak i da je rukopis pristigao prije pet godina, kad je bilo pravo vrijeme - nisam siguran da bi imao ikakvu šansu".
    U svojoj odluci nisu bili usamljeni. "Dnevnik Anne Frank" odbilo je petnaest izdavača prije nego što je konačno objavljen 1952. Odbijenica tom rukopisu samo je dio goleme Knopfove ostavštine pohranjene u arhivi Sveučilišta Teksas.
    Novinar New York Timesa prošvrljao je po arhivi izdavača koji je postavljao standarde u izdavaštvu, objavljujući djela 17 nobelovaca i 47 dobitnika nagrade Pulitzer. No, nemali je broj onih koje su i odbili. Među njima su Borhes (krajnje neprevodiv), Singer (opet Poljska i bogati židovi), Anais Nin (ni umjetnička, ni komercijalna), Silvija Plat (lišena istinskog talenta), Keruak, Sartr, Nabokovljeva "Lolita" (previše vatreno). Kad je riječ o velikim tržištima, priča o odbijenim knjigama jer urednici nisu vjerovali u umjetničku vrijednost ili tržišni potencijal nekog teksta, mogla bi ići u nedogled.
    O svojim gafovima najotvorenije govori jedan od najuspješnijih urednika na ovim prostorima Zlatko Crnković koji otvoreno kaže: "Imao sam daleko više promašaja od uspjeha". Crnković je, primjerice, odbio objaviti djela Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, Irene Vrkljan... Ali, njegov najslavniji promašaj svakako je odbijanje "Grobnice za Borisa Davidoviča" Danila Kiša koji je do Crnkovića došao preko Predraga Matvejevića. Formalno, Crnković Kiša nije odbio nego mu je rekao da je biblioteka Hit popunjena sljedećih šest mjeseci, ali da "Grobnicu" može objaviti odmah u sklopu biblioteke ITD.
    Miljama udaljen od samozatajnog autora nesigurnog u svoje djelo, genijalac svjestan vlastite genijalnosti glatko je odbio Crnkovićevu ponudu. Štoviše, poslao mu je bijesno pismo koje u Hrvatskoj nikada nije objavljeno. To pismo nam je ustupio sam Crnković. (I Kiš je izgleda sačuvao svoju kopiju jer je pismo u Srbiji objavljeno prije dvije godine u knjizi "Danilo Kiš: iz prepiske" koju je priredila Mirjana Miočinović).
    Istini na volju, riječ je o pismu koje bi se, da nije riječ o piscu njegova kalibra, lako moglo ironizirati. Ostalima je i bolje da se, barem u pisanim tragovima, zadrže na: "Svatko ima pravo na svoje mišljenje".


    Poštovani druže Crnkoviću,

    Držeći se starog dobrog saveta da je jutro pametnije od večeri i da stvari ne treba lomiti preko kolena, sačekao sam da razmislim o Vašem predlogu, zapravo o Vašem odbijanju mog rukopisa, kao i o Vašim razlozima. Uz to, moj temperament, koji reaguje sa žestinom na uvrede, žestinom zbog koje se često kajem, tera me da po mogućstvu ne preduzimam u afektu nikakve odluke. I kao treće: verba volant, scripta manent: ovo će pismo biti, ono već jeste to, dokument o jednoj književnoj klimi.
    Rekao sam Vam i ponavljam: edicija ITD koju ste mi ponudili ne samo da mi ne odgovara nego je (ovo Vam tada još nisam rekao) još i ponižavajuća za mene sa svojim anonimnim, lošim i feljtonističkim piscima i knjigama, mada shvatam da je i taj Vaš predlog bio samo svojevrsno odbijanje upravo zbog svojih ponižavajućih uslova. I kad već govorim celu istinu, moram Vam reći i to da je i sama edicija Hit za mene bila izborom koji mi je na neki način, intimno, smetao, da ne kažem da me vređao, upravo zbog svoje domaće liste, no tešio sam se pomišlju da se u toj ediciji mogu naći ipak i imena pisaca kao što su Selin, Žene, Nabokov, Bel... pa sam pomislio da bi se tu mogla pojaviti, najzad, i jedna knjiga domaćeg pisca koja bi bila po svojoj vrednosti u ravni sa knjigama pisaca koje sam naveo.
    Naravno, Vaše je pravo da ne mislite tako.
    I najzad: najljubaznije Vas molim da mi rukopis moje knjige dostavite najhitnije (pouzećem) na moju beogradsku adresu. Vas i Vaše komercijaliste pozdravljam.

    Danilo Kiš, Beograd, 12. oktobra 1975.




    IZDAVAČI NERADO PRIZNAJU PROMAŠAJE

    Izdavači nevoljko priznaju da su odbili potencijalnog klasika ili megabestseler. Priče ispričaju odbijeni autori, kad se proslave i zarade gomilu novca, ili urednici u intervjuima koje daju na zalasku karijere. Svejedno ih je pregršt. Što se tiče ovih prostora, unatoč svim nostalgičnim pričama, takvih podataka gotovo i nema, a razlozi odbijanja rijetko su bili sumnja u umjetničku kvalitetu. Autori su drugim izdavačima uglavnom odlazili zbog internih svađa, političkih nesuglasica ili u potrazi za boljim honorarima. Do 1990. je, naposljetku, na raspolaganju bilo i mnogo veće tržište. Isti je slučaj i sa suvremenim autorima i urednicima. Rijetki će govoriti o pogrešnoj procjeni. Doduše, ako je suditi po broju knjiga, takvih gotovo i nema.
    Kao što će i oni autori, koji su dobili odbijenicu, reći nešto više od: "Svatko ima pravo na svoje mišljenje" (privatno će vam ponuditi svoju verziju odbijanja).




    Adriana PITEŠA (JUTARNJI LIST, Zagreb)

  18. #43
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Agora - Utorak, 04. decembar 2007. godine

    Marko Špadijer: "Crnogorska raskršća"

    Danilo Kiš- Urbani vitez

    Do sada sam se opirao da javno iznosim sjećanje na druženje sa Danilom Kišom, jer sam smatrao da bih time srušio privatnost i na neki način izdao drugarstvo. Promijenio sam mišljenje, jer su došla vremena kada mrtvima gotovo možemo zavidjeti, pa obziri te vrste postaju bespredmetni. Danilo je naslutio, ali je imao sreće da ne vidi najnoviju epidemiju mržnje u Jugoslaviji, opšti pomor vrlina i trijumf zla. Da je danas živ, on ne bi mogao da ćuti, a na stub srama bi ga prikovali intelektualci u maskirnim uniformama i oni kojima se muze javljaju kad gruvaju topovi, gore kuće i gradovi, a djeca umiru u logorima. Mrtvoga ga, za sada, ne diraju. Vjerovatno na njegovom grobu u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu, osvane neki svježi cvijet i "kletva ljuta" (Adi), ali ko zna kakav će red stvari zavesti pobjednici. Ne vjerujem da će u njihovom panteonu biti mjesta jednom piscu-humanisti, polu - Crnogorcu, polu - Jevrejinu, poštovaocu tolerancije i duha srednje Evrope, antinacionalisti, mirovnjaku i kosmopoliti. No, oni su majstori za modele u svoju korist. Naše svjedočenje o drugu vidim kao doprinos otporu da se Danilo Kiš "preparira" za bilo kakve (zlo)upotrebe.
    ***
    Da je danas Danilo živ, bilo bi tačno četrdeset godina od kako smo počeli da se družimo. Te daleke 1953. vatreno smo raspravljali o književnosti u literarnoj družini Cetinjske gimnazije i počeli da objavljujemo prozu u "Susretima". On je bio tri godine stariji i pošao je ranije za Beograd. Kad sam ja došao na svjetsku književnost, on je tamo već bio legenda. Danilo je bio vjerovatno najbolji student kojeg je ta katedra ikada imala. Ostao je u Beogradu i pokušavao da za sebe izbori materijalnu nezavisnost i literarnu slobodu. U Crnu Goru je dolazio rijetko i na kratko. Ja sam se poslije diplomiranja vratio ovdje, i ostao izgleda do sudnje ure, udaljavajući se od književnosti. Viđali smo se par puta godišnje, uglavnom u Beogradu u vrijeme Sajma knjiga. Imali smo mnogo zajedničkih prijatelja i poznanika sa studija i sa Cetinja i neiscrpne teme za razgovore. On mi je povjeravao svoje nevolje, a ja njemu svoje sumnje. Nijesmo se dopisivali, a u posvetama na knjigama bio je lapidaran i precizan "u ime našeg starog i trajnog drugarstva".
    Decenijama je tinjalo dobro drugarstvo. Posljednjih godina postali smo nekako bliskiji. Odjednom se u naše priajteljstvo uselila njegova, pa i moja bolest. Kao da smo se našli u predvorju smrti. On je bio lošije sreće.
    ***
    "Istoriju pišu pobjednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvjesna je samo smrt", pisao je Danilo. Mors certa, hora incerta. Smrt je bila stalno prisutna u njegovom djelu kao metafizička kategorija ili instrument književnog postupka, a sada ga podmuklo steže za grlo. Poslije oporavka na Durmitoru bio je optimistički raspoložen. Opet onaj stari - borac.
    Moja ćerka uzela je da za maturski rad na jednom američkom koledžu analizira "Enciklopediju mrtvih" i koristila je priliku za vrijeme ferija da od Danila dobije odgovore na svoje dileme. Ja sam se protivio tome, jer sam smatrao da ga zamara i gnjavi. On je, međutim, prihvatio taj razgovor sa takvom ozbiljnošću kao da je pred komitetom za Nobelovu nagradu. Pričao je već, napuklim glsom. Uvijek je objašnjavao svoja djela i stvaralački postupak, a kod Enciklopedije namjerno zaćutao. Kasnije nije izdržao u tajanstvenosti šutnje. Vjerovatno su mu smetala kriva i površna čitanja kritike. Govoreći o smrti i ljubavi, ustajao je od stola i šetao umjesto pušenja. Ličio je na musketira koji poziva smrt na dvoboj.
    Godinu dana poslije tih razgovora išli smo šetalištem pored mora u Herceg Novom u posjetu Voju Staniću. Paskal, moja supruga i neki prijatelji bili su desetak koraka iza nas. Danilo je bio duboko nesrećan što nije uspio da zadrži napad kašlja, u stanu svoje sestre Danice. Zaista, bio je to veoma mučan trenutak, jer se on pripremao da pokaže sestri da nema razloga za brigu, a kad se to desilo zavladala je zlokobna tišina. Mogao je da pročita strah na licima ljudi koji su ga voljeli. Pokušao sam da tome ne pridajem značaj, optužujući ga da je egocentrik.
    - Ovo je vjerovatno naša poslednja zajednička šetnja.
    - Hajde, što pričaš. Prisjeti se Đoka Vukmanovića. Imao je težu operaciju nego ti, a vidio si koliko je životan poslije toliko godina.
    - Jesi li ikada razmišljao o odvažnosti ljudi koji preduhitre smrt i odluče se na samoubistvo. Ja im zavidim.
    - Ne znam da li je to hrabrost ili kukavičluk. U svakom slučaju smrt je kraj, ona je definitivna. Neću više da te slušam.
    - Intelektualci uvijek imaju izgovore za kukavičluk. Bojim se da neću imati petlje, završio je razgovor, više za sebe.
    Danilo, koji je toliko volio život, strastveno ga ispunjavao sadržajima i smislom, odjednom nema snage da se bori. Osjetio sam hladni strah da će definitivno otići. Ubrzo je tako i bilo.
    ***
    Nemam sposobnosti da definišem Kiša. Možda bi se moglo reći da je bio urbani vitez. U gimnaziji, studentskim aulama, na tribinama i njiževnim večerima, kafanskim razgovorima, debatama u redakcijama časopisa, u intelektualnim krugovima Beograda, Pariza, Strazbura, po Evropi, kretao se kao kroz svoju baštu, ponosan kao lav. Mira najbolje poznaje onu drugu stranu njegove prirode i kako gorčine razdiru njegovu dušu, dok smo mi više svjedoci njegovih uzleta, malih skandala i velike superiornosti. Kišove knjige, koje su svi njegovi drugovi strasno čitali, bile su u našim odnosima u drugom planu, a u areni književnih sukoba crnogorski prijatelji su uglavnom bili njegovi navijači. Mislim da ima neke surevnjivosti tri kruga Danilovih prijatelja: cetinjskog, beogradskog i pariškog.
    Danilo je bio rođen da se voli. Voljeli su ga prijatelji, sestra, rodbina, žene, konobari, urednici, grafičari, glumci, prevodioci, studenti, đeca... Imao je nekog magnetizma, neke mačo senzualnosti i čvrstine, a u isto vrijeme bio krhak i na neki način bespomoćan. Bio je čovjek kome se praštalo.
    Fragmenti njegovog duha razasuti ko zna kuda. Kad bi govorio otvarao bi se kao muzička kutija. U svakodnevnom razgovoru odjednom bi nastao prasak eksplozije intelekta, kao da je šiknuo neki gejzer fine dramske i muzičke strukture. Danilo je pravio britke metafore, dovodio činjenice u intrigantne odnose, miješao "otmeni" jezik i argo, poeziju i apsurd, misteriju i realnost. Znao je da se nemilosrdno obruši na banalnost, tupost i nadmenost.
    On je bio čovjek bibilioteke. Vrač koji guta knjige da bi pronašao tajnu kako da disciplinuje svoje misli i snove, da obuzda fantaziju. S Kišom je spaljena još jedna Aleksandrijska biblioteka.
    Danilo nije miješao prijateljstvo i profesionalni moral. Sjećam se da nije htio da preporuči našem prijatelju, uredniku izdavačkog preduzeća u Beogradu, jednog mladog crnogorskog pisca, jer u njega nije vjerovao.
    Prema riječi, pisanoj riječi, bio je perfekcionista i imao gotovo pobožan odnos. Nekih proznih stilskih vježbi iz mladosti kasnije se nije ni sjećao. Morao sam da mu fotokopiram priču Model, da bih ga uvjerio da je njegova.
    Našao sam ga jednom u Dubrovniku kako proklinje sebe što se prihvatio obaveze da napiše nekoliko rečenica za katalog izložbe neke svoje prijateljice - dizajnera. Nije mogao da dođe do knjiga iz kojih bi proučio dizajn stolice kroz vjekove.
    Kako je živio u vrijeme jakih pritisaka politike na literaturu, pa i niskih intelektualnih i moralnih standarda, morao je cjelokupnim odnosom prema knjizi i životu imati dosta neprijatelja. Trebalo je da postane stranac u svojoj zemlji, da bi bio priznat kao građanin svijeta. Njegova literatura sa snagom svjetske komunikativnosti i njegova ličnost sa renesansnom radoznalošću su izazvali zavist i organizovanu zlobu. Posebno ga nijesu voljeli ljudi "jedne knjige". Njegova urbana literatura nailazila je na podozrenje ruralnih pisaca, njegova erudicija na otpor talentista, njegov kosmopolitizam na konsternaciju kod šovinista, a njegova univerzalnost na bijes dogmata... No, Danilo im nije ostao dužan, pa nema potrebe da ga danas neko od njih brani...

    (Odlomak)

    http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...2-04&id=131345

  19. #44
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Pobjeda, Kultura - Subota, 28. novembar 2009. godine

    KNjIŽEVNOST KAO PISMO I KIŠ KOJI JE VOLIO PJESNIKE

    Ritam jedne univerzalne balade



    U biće poezije ušao je viteški, priznajući majstorstvo drugih i prepjevom nadmašujući moguću izgubljenost u iskustvima. On, koji se kladio na vječnost, zapravo je znao kako uhvatiti trenutak simboličke koincidencije biografije i fikcije. I rodbinstvo pjesnika različitih jezika i doba


    O književnosti, kažu, vrijedi promišljati kao o nekom čudu, ili štaviše isključivo kao o čudu. Šta sve, valjda djelovanjem tog čuda-slučaja, nije mijenjalo granice individualnih poetika, čitavih literatura? Recimo, jedno pismo, davno napisano i iznenada pronađeno pismo iz skromne porodične arhive, datirano 5. aprila 1942. godine. To pismo je promijenilo ne samo jednu čudesnu poetiku, nego i književnu mapu ovih prostora. Kakav put ka univerzalnoj knjizi. Veliko zaveštanje.

    Književnost je pismo, lettre, lettera. Pređimo onda na pitanje: Kada će se po srednjoevropskom vremenu roditi sunce dana petog, meseca četvrtog, godine 1942, u mestu epistolarevom... I odgovor: Nautički sumrak biće u 3 časa i 33 minuta... tako je u Istražnom postupku (IV), u Kišovom Peščaniku, a taj naslov može biti ime cjelokupnom njegovom djelu. Mnogo odgovora o porijeklu literature nalazimo i u intervjuu (Ne usuđujem se da izmišljam) objavljenom trećeg trećeg (03.03.) sedamdeset i treće.

    Rođen sam, kao Tomas Hobs, Gregori Pek i Fernando Morijentes, 5.aprila; te 1973. godine, za roman Peščanik, Kiš je dobio NIN-ovu nagradu, koju će kasnije vratiti. April je, piše T.S. Eliot, jedan od učitelja stoljeća:

    najsvirepiji mesec, što rađa
    Jorgovan iz mrtve zemlje, meša
    Uspomenu i želju, uzbuđuje
    Zamrlo korenje proletnjom kišom...


    Uspomena i želja - to je pismo. I to je književnost, littérature, letteratura. Kako se o Danilu Kišu, to sam tek naslućivao kada sam prije tačno deset godina pisao pomalo pretenciozan tekst o odnosu biografije i fikcije u djelu pisca Mansarde, ne može pisati bez citata, bez stalnih poziva na rečenice koje se znaju do krvi čitaočeve utisnuti, opet slijedi pitanje iz Istražnog postupka. O tome kuda vodi saznanje o cikličnom kretanju u kosmosu. I odgovor, precizan i jednostavan: Ka svesti o smrti; jer duh onog koji stvara ne može ni sam izbeći zakonima cikličnog kretanja Zemlje, Sunca i planeta. Dovoljno uvjerljiv odgovor za trajanje uzaludnosti. U Ranim jadima, takođe, čitamo pismo jadnog učenika A. Sama i odgovor; to je Dečak i pas. Zatim:

    Pevaj, pevaj. Sin tvoj stranac
    Ide, jadnik, u tužan kraj:
    Mađarsko nebo već mi šalje
    Svoj prosjački vapaj.

    Evo kako se uporedno ispisuju kružnice dječaka-srodnika iz drugih vremena: opet sin, jadnik, učenik, opet obraćanje tvoritelju. Tako pjeva Endre Adi, pjesma NA GAR DE L’ESTU, prevod Danilo Kiš. Upravo kod Adija on nalazi po jednu pesmu za svako duševno stanje. Mnogo ćemo o Kišu saznati iz nasumične antologije pjesama koje je, očito uvijek sa znanjem i strašću prevodio, jer on je birao pjesme i pjesnike, ali i jezike. Navodno frustrirani pesnik, a tačnije Kiš koji je volio pjesnike, preveo je 10.000 stihova: Prevod je uteha: to je način da jednu pesmu koja mi se sviđa do kraja – učinim svojom. Koliko samo uspostavljenih bliskosti među pjesmama, autorima, čitaocima. Koliko je tek pjesama učinio našim, zajedničkim nasljeđem.

    U biće poezije ušao je viteški, priznajući majstorstvo drugih i prepjevom nadmašujući moguću izgubljenost u iskustvima. On, koji se kladio na vječnost, zapravo je znao kako uhvatiti trenutak simboličke koincidencije biografije i fikcije. I rodbinstvo pjesnika različitih jezika i doba. Kiš je znao, a tako je jednom za Bodlera kazao, da pjesnik mora biti prokleti vidovnjak. Ništa više od toga.

    Ja sam jedan od onih prevodilaca koji svoje poetske impulse ostvaruje prevodeći poeziju. Prevod je dotjeranost sumnje. Prevod je približavanje prvoj pjesmi, vjerovatno to može biti i nova pjesma; hrabrost ulaska u prepjev kao svoj nekadašnji svijet, više od duhovne vježbe, iskušavanje moći jezika, način da se poetski obitava, trajna predaja pjesmi, odgovor na pismo dvojnika, mogućnost samootkrivanja, način da se životom Drugog živi, da se pismom živi... I pravi prevodilac je onda neki ukleti prorok. On mora biti opsjednut tuđom smrću kao svojim nestankom, doživjeti tuđi svijet kao svoj. Ako je tako, a vjerujem da jeste, onda je Kiš od prvog do posljednjeg reda - pjesnik. Od toga se ne može pobjeći, kao što ne može ni od smrti. Kao ni od slučajnosti. Od nje se tek ne može pobjeći.

    Koliko je samo nevjerovatnih rečenica i svjetova, koliko stvarnih misterija i koliko tuđih, saučesničkih tekstova nastalo iz onog davnog petoaprilskog pisma. A peti je april, tek u nevažnoj igri datuma pomenimo, i dan oproštaja sa životom Alena Ginzberga, Isidore Sekulić i Kurta Kobejna.

    Sin je autora tog pisma (i pisca jednog odavno nevažećeg, ali među piscima, svakako, najpoznatijeg, sve aktuelnijeg voznog reda) otac mnogih pisaca, valjda cvetne generacije šezdesetih (Albahari), pa izgubljene generacije nestale zemlje... Pa prethodne generacije, jer u literaturi je i to moguće: kako je birao pjesme kojima će se posvetiti, birao je i prethodnike. Kako dragoceno nasljeđe, nastalo iz jednog smešnog prtljaga, iz tog baršunastog albuma, iz jedine prćije mog detinjstva. I koliko smo samo saznali o tome da ništa nije slučajno u književnosti.

    Onda naravno da nije slučajno što je Danilo Kiš svoju književnu avanturu otpočeo i završio poezijom. Prvo i posljednje što je objavio (i napisao!?) jeste poezija: dječački pokušaji, kao način da se ne poludi i konačno, namjesto maturskog ispita, smjelost za objavu - Oproštaj sa majkom, iz cetinjske 1953. I kraj: Na vest o smrti M.T. iz smrtne, 1989. godine. Opaka potvrda za podmuklo delovanje biografije. I tajanstveni ram za jedan iz svega izmješten životopis, poezijom oivičen. Podsjećanje na sasvim proste ciklične tokove iz onog istražnog postupka. Ili je to smrtna igra onoga koji svijetu, pa ni poeziji, nije htio ostaviti nijedan dug. On nikad, i nikom nije ostao dužan. Kavalir. – zna Božo Koprivica.

    I Oproštaj s majkom nam se može ukazati kao pismo, prvo pismo. Isto kao i pjesma Na vest o smrti M.T., to je već testamentarno pismo, posljednje. Ono pismo koje nikad neće znati za odgovor. Kroz iskušavanje smrti drage osobe, ipak sebi adresirano. Eto, poezija se postavlja kao lirski epilog života Danila Kiša. Kažu da su samuraji pred smrt, pred sepuku, ostavljali oproštajne pjesme: ovu pjesmu možemo smatrati takvom. To je vjerovatno u jeziku kojim je pisao Kiš najjednostavnija pjesma o smrti, čije riječi bukvalno razorno, razdiruće djeluju. Kakva orgija slova „r“ u stihovima - opet će Božo Koprivica. Jer, kod pjesnika smrt ne može biti mah, magnovenje... Smrt traje; njoj je primjerenije orgijanje, nego nekakav uljudan sporazum.

    Isti onaj dječak koji 1953. godine - možda u ujakovoj biblioteci gdje će i pronaći jednu knjigu stihova Endre Adija, svog bliskog duhovnog rođaka - smrću mlade majke dodirnut, ispisuje Oproštaj s majkom, piše, dakle, i ponovo oproštajne stihove Na vest o smrti M.T., posljednjom smrću dodirnut, kavalirski nagovještavajući i sopstvenu smrt. Da joj konačno povjerujemo na riječ! Nije li to Kiš istovremeno najavio susret i raskid sa poezijom, kao i samim životom. Zar može biti slučajno što je i prva i posljednja pjesma – oproštaj?

    Kakav je tek to bio susret mađarskog neba sa cetinjskim kišama...

    Prva pesma koju sam napisao – imao sam tada devet godina – imala je kao temu glad... dok je druga, više ili manje u istom periodu, imala kao temu ljubav. Eto, taj scenario, bol proganjanje, smrt, i dalje je osnova moga dela - piše Danilo Kiš. A Čitalac voli da mu se kaže sve... Opet je Kiš označio svoje teme, od prvog do posljednjeg retka. Mag-slučajnost.

    Sad, glad kao tema. Knjiga Glad Knuta Hamsuna, zanimljivo, jedna je od onih koja se nalazi u popisu nestalih knjiga iz biblioteke Danila Kiša. Glad kao početak. Bilo je to onda kada sam gladan lutao po Kristijaniji, po tome čudnovatome gradu koji nitko ne ostavlja bez njegova traga u sebi. – tako počinje genijalni roman, tom jednostavnom, zavodljivom, savršenom rečenicom. Takve je rečenice volio Kiš. On je dobro vodio računa o početku i kraju. Kako se samo u um uzaludnih generacija urezala početna rečenica Ranih jada, naoko bezazlena: S jeseni, kada počnu vetrovi, lišće divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom naniže.

  20. #45
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default ..........

    Danilo Kiš se, kako sam piše, spremao za pjesnika. A taj se za sve temeljito spremao, kao da se za samu smrt spremao. Po svom viteškom stavu, načinu koji je kao sukrivac odabrao, izboru knjiga i pisaca, iskrenom odnosu prema jurodivim riječima - on je bio istinski pjesnik, na gladan (!) stomak, pjesnik u onom i tada i danas zanemarenom smislu. Danilo Kiš, pjesnik rečenice, kaže Brodski.

    Poezija je ružna kao stvarnost – iznenada, u bilješci o drugom bitnom mađarskom pjesniku Petriju napisaće Kiš. Citiram tu neobično važno rečenicu kako bi se prirodno smjestila uz srodne stihove sa drugog kraja Srednje Evrope, uz stihove Česlava Miloša:

    U suštini, poezija je nešto ružno:
    nastaje iz nas stvar za koju nismo znali da je u nama,
    pa trepćemo očima kao da je iz nas iskočio tigar
    i stao na svjetlost, bijući se repom po bokovima.


    U tom nevelikom poetskom opusu naći ćemo svaki sastojak koji suštinsko pjesništvo sadrži: snažnu emociju i još jaču uzaludnost, ironiju i obrt, igru i kontemplaciju, tugu i melanholiju, slobodu i tjeskobu, skladište i đubrište, humor i vrtoglavicu. I sve, baš sve postojeće stilske figure, samo u drugačijem pojavljivanju.

    Sve su to, od prvog do posljednjeg stiha - pjesme sazrijevanja, prirodnog zatvaranja kruga, bolje rečeno. Ovi su stihovi džentlmenski napravili red među sobom. Ipak, nekim unutrašnjim redom, cikličnom tajnom, skladom iluzija, Kišovi se prozni i poetski motivi rimuju, što je opet gospodski, kišovski manir.

    Sva su djela, ipak, u djetinjstvu začeta. I iz sjećanja ona potiču. Djetinjstvo i literatura, pisanje za decu i osetljive: Kiš nikada nije nedorečen. On jasno i nježno određuje profil svojih srodnika (opet je to izbor!) pojašnjavajući da djetinjstvo u njegovom djelu treba posmatrati u smislu želje da se nađe prvobitna čistota. U tome je opet uspio. Pročitajmo kako o majci već piše drugačije. Mada i te pjesme piše isti onaj dječak, onaj ironični majstor, onaj umješni pripovjedač... To piše onaj Kiš kome je smrt već u grudima. To je ritam jedne univerzalne balade.

    Božo Koprivica: Tako je Kiš u svojim prepevima prevodio sopstvenu smrt. Kiš koga su voljeli pjesnici. I slikari. Kome su zahvalni prevodioci. Koga su željele rečenice...

    Sad mislim samo na njegove nenapisane pjesme.

    Anatomija mirisa

    Zavičaj njegovog (ne)ostvarenog poetskog svijeta jeste Cetinje, biblioteka Dragićevića, dugotrajne cetinjske kiše. Kako mirišu te pjesme? Recimo, na kestenov cvijet ili vlažne odaje dvorskog Muzeja. Možda je to miris željezničkih stanica i stojećih bifea. Te pjesme mirišu, dakle, na dječačku patnju i radoznalost, na požutjele hartije zatočenika, na cetinjske kredence... Na prve čulne impresije mog detinjstva, nepostojeće ulice, prijateljstva. Na bjesomučno istraživanje, na stari kaput prve učiteljice i na ravnicu. Na mnoštvo dragocjenih jezika. Na očaj drugih, i na blijedi imenik stanara kao jedinstveni, već literaturi pripisan popis porodičnih nesreća. I na plačljivu mesečinu... Čitava jedna Anatomija mirisa.


    Pavle Goranović


    http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...1-28&id=175429

  21. #46
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Na današnji dan rođen je Danilo Kiš

    GODIŠNjICA ROĐENjA DANILA KIŠA OBILjEŽENA U PODGORIČKOM KARVERU

    Književni samuraj




    U susret datumu značajnom za južnoslovensku književnost - 75. godini od rođenja jednog od najcjenjenijih pisaca ovih prostora, Danila Kiša (22. 02. 1935. g, Subotica - 15.10.1989.g, Pariz), u podgoričkom "Karveru" održano je književno veče. Kroz sjećanja na druženje i život sa njim, kao i analizu njegovih djela, o Kišu su govorili dramaturg Borka Pavićević, književnik Božo Koprivica i kritičarka mr Božena Jelušić.
    Veličina ovog umjetnika, kako je istakao Koprivica, leži u činjenici da je Kiš bio jedan od najiskrenijih pisaca naše književnosti, apsolutni posvećenik književnosti. Kako ističe Koprivica, on je književnik koji je zahvaljujući toj iskrenosti uspio da pobijedi vrijeme. Zato, po Koprivici, već na dan sahrane, u Beogradu, Kiš je postao institucija.
    - Kiš je najiskreniji pisac u jugoslovenskoj književnosti druge polovine 20. vijeka. Iskrenost kao jezik, kao čudo. Kiš je najveću odgovornost u književnosti imao pred samim sobom. To je samurajska disciplina. Kiš nije kalkulisao, nije očijukao, nije mislio `šta će reći ako... ako oni vide... možda oni ne vide... jer onda će nam sigurno to uzeti za...`. Kiš je bio apsolutno posvećen književnosti. Sve ili ništa - rekao je Koprivica. Iz ugla književne kritike govorila je mr Jelušić, koja je na samom početku naglasila kako je Kiš smatrao da su čitaoci najbolji kritičari, te da u tom odnosu ne trebaju posrednici i tumači u liku kritičara.
    - Kišovo upadljivo nastojanje na tome da je najbolji kritičar upravo, i prije svega, samo dobar čitalac, doživljavam kao svojevrsno otrežnjenje pisaca postmoderne u vremenu koje je već proizvelo novi roman i dovelo do svojevrsnog poraza čarolije literare. Smatram da je i u tome Kišovo nastojanje bilo hod ispred svoga vremena, pa tako doživljavam i njegovu vjernost priči; istrajavanje na emociji bez obzira što je oprezno i ironijski dekonstruiše u isto vrijeme; povjerenje u otuđenje kao sredstvo literarnog otrežnjenja i spoznaje. Kao iskorak doživljavam sve njegove oštre riječi upućene književnim kritičarima, naročito one kada kaže da mu je dosadilo da kaže nešto o sopstvenom djelu, pa da to ponovljeno mnogo lošije, nalazi u književnim kritikama - rekla je Jelušićeva. Ona je naglasila da je Kiš za nju bio "ljekovit" autor, jer njegovo djelo ne traži dodatna kritičarska tumačenja. Ujedno na taj način Kiš je čuvao kritičare od samoljublja.
    Na kraju večeri publika je čula Kišov prevod "Novogodišnje pjesme" Marine Cvetajeve u izvođenju glumice Varje Đukić.
    Organizatori večeri su knjižara "Karver" i Kulturno-informativni centar "Budo Tomović" uz podršku Ministarstva kulture.


    Ž.J.

    http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2010-02-21

  22. #47
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Vijesti, 21. 02. 2010.

    Samurajska disciplina i posvećenost književnosti

    DAN ROĐENJA DANILA KIŠA OBILJEŽEN U KNJIŽARI “KARVER”



    Podgorica – Ovo je treći put da se srijećemo na ovom istom mjestu povodom rođendana Danila Kiša. Čini mi se da je ta priča prije tri godine bila gotovo iznuđena nekim našim lakim zaboravima ljudi koji su zaista važni. Prije toga sačinjen je jedan broj „Arsa“ posvećen Kišu, a i danas je pred nama novi temat... Mislim da smo cijelu ovu godinu proveli u znaku Danila Kiša, u znaku vrednovanja, pominjanja, i mislim da napokon možemo reći da je Kiš među nama stalno prisutan – rekla je glumica Varja Đukić, otvarajući tribinu kojom je obilježen dan rođenja Danila Kiša, u petak veče u knjižari „Karver“.

    O životu i djelu jednog od najznačajnijih južnoslovenskih pisaca, u do posljednjega mjesta ispunjenoj sali objekta „Banja“, govorili su književnik Božo Koprivica, teoretičarka književnosti Božena Jelušić i rediteljka i direktor Centra za kulturnu dekontaminaciju iz Beograda Borka Pavićević.
    - Kad smo se vratili onaj dan s Novog groblja, društvo živih prijatelja u strašnoj samoći, u Kišov stan, u Ulici Miloša Pocerca, broj 30, Milan Milišić stoji dugo u dovratku između Kišove radne sobe i hodnika. Stoji u plavo-zelenom mantilu i kaže mi, u poluglasu, da mu je tek sad jasno, kad smo svi na okupu, kakav je bio Kišov izbor prijatelja. I još kaže da je Danilo Kiš na taj dan postao norma i institucija. Onda smo se sjetili našeg profesora, sa svjetske književnosti, Vojislava Đurića, Zeusa. On je ovako dočekivao klase novih studenata, i moju generaciju - “Ovu grupu je završio, kao prvi, i kao najbolji Danilo Kiš, a vi, vi se vidite”... Kiš je najiskreniji pisac u našoj, u jugoslovenskoj književnosti u drugoj polovini dvadesetog vijeka. Iskrenost kao jezik, kao čudo. Iskrenost i krvav trud doveli su Kiša do čitkosti, do otmjenosti stila. Iskrenost je tačnost. Kiš je najveću odgovornost u književnosti imao pred samim sobom. To je samurajska disciplina. Kiš nije kalkulisao, nije očijukao, nije mislio šta će reći ako, ako oni vide, možda oni ne bi dobro ovo, jer onda, ma sigurno će oni to uzeti za... Nije nikad mislio – posao, urednikovanje, profesura, lova, karijera, nagrada, putovanje. Kiš je bio apsolutno posvećen književnosti. Sve ili ništa, sve je uložio na svoj dar – kazao je Božo Koprivica.

    Jelušić je govorila o izazovima koje donosi pokušaj interpretacije Kišovih tekstova.
    - Kao svojevrsni iskorak doživljavam sve njegove oštre riječi upućene kritičarima, posebno one kojima je rekao da mu je dosadilo da nešto govori o svom djelu, pa da to nešto kasnije, treba li reći, mnogo lošije nalazi u književnim kritikama. Za mladu književnu kritičarku i naučnicu kakva jednom bijah, Kiš je znao da bude razoružavajući autor. Taman se usredsredite na njegove dobro urađene zamke, ili da se diviti sebi kako ste uspjeli da uočite genezu njegova teksta, a onda naiđete na dio teksta u kome on to sam saopštava. Kiš nas je dočekivao opaskom da je pisac htio da kaže ono što je rekao i da mi ne treba da ga prevodimo – rekla je Jelušić.
    Borka Pavićević je iznijela niz humornih sjećanja na Danila Kiša i njegovu suprugu Mirjanu Miočinović, na trenutke izazivajući salve smijeha.
    - Pozvao me te noći kasno i rekao da hitno dođem, kako bih s Mirom otišla na izložbu. Pročitao je predgovor kataloga za čuvenu izložbu „Obnova slike“. „Slušaj“, vikao je, „taman smo naučili da pišamo na engleski klozet a ovaj čovek nas vraća na čučavac“...
    Dan rođenja Kiša obilježila je i Varja Đukić interpretiranjem veličanstvenog Kišovog prepjeva pjesme „Novogodišnja“ Marine Cvetajeve.
    Ovogodišnju manifestaciju “Karver” je organizovao uz pomoć Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović”, Ministarstva kulture, sporta i medija Crne Gore i kompanije “Montenegro Airlines”.


    V. V.

  23. #48
    Join Date
    Nov 2008
    Posts
    150
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    slava jednom od najvecih crnogoraca svih vremena Danilu Kisu.
    smrt izdajnicima Crne Gore.
    nož žica ********

  24. #49
    Join Date
    Nov 2017
    Posts
    12,391
    Thanks Thanks Given 
    14,540
    Thanks Thanks Received 
    3,536
    Thanked in
    2,532 Posts

    Default

    Esej u audio verziji.




    Poslano sa mog M2006C3MNG koristeći Tapatalk
    No pasaran!

Page 2 of 2 FirstFirst 12

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. CRNOGORCI U RUSKO-JAPANSKOM RATU
    By G R A D in forum Istorija
    Replies: 17
    Last Post: 04-12-09, 20:47
  2. CRNA GORA NOVIJEG VREMENA - MITAR BAKIC
    By gromada in forum Istorija
    Replies: 10
    Last Post: 13-03-05, 11:38

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •