Monografija Dr Radoja Pajovića o zloglasnom četničkom vođi

[G R A D]

OBJAVLJENO PROŠIRENO IZDANJE MONOGRAFIJE DR RADOJA PAJOVIĆA O ZLOGLASNOM ČETNIČKOM VOĐI



Dokumenti o saradnji sa fašistima

Podgorica - Knjigu "Pavle Đurišić - Kontroverzni četnički vojvoda",
poznatog crnogorskog istoriografa, akademika dr Radoja Pajovića ovih je dana objavio podgorički izdavač "Grafo Crna Gora". Radi se o drugom, znatno proširenom izdanju, koje prvi put pred našu javnost iznosi važne italijanske dokumente o četničkom vođi i ratnom zločincu Pavlu Đurišiću.
Ovaj rad prvobitno je štampan 1987. godine u Zagrebu u izdanju Centra za informisanje i publicitet, u okviru osmotomnog zbornika "Tragom izdaje i zločina". Objavljen je dakle u vremenu u kojem je četništvo u skladu sa svojom negativnom istorijskom ulogom, moglo jedino da boravi na društvenoj i političkoj margini. Ali i tada, prije osamnaest godina, je u predgovoru Redakcije upozoreno na tendencije da se "danas četništvu pokušavaju dati drugačiji predznaci i atributi. Javljaju se autori, najčešće napajani na izvorima četničke ideologije, ali i vođeni vlastitim interesima i računicama, koji pokušavaju da na izdajništvo Draže Mihailovića stave masku rodoljublja, a četnički pokret prikažu kao opštenarodni i antifašistički. Tako Draža Mihailović i njegovi četnici i sljedbenici dobivaju neki novi aureol iza kojeg se gubi njihovo izdajstvo, njihov antikomunizam, njihova kolaboracija sa Talijanima, Njemcima i drugim kvinslinškim formacijama". Bilo je to krajem osamdesetih.
Drugo izdanje Pajovićeve studije pada u momentu kada zahtjevi i akcije neočetničkih revanšista za promjenom statusa Draže Mihajlovića i njegovog pokreta, po Srbiji, Crnoj Gori i BiH već postižu konkretne rezultate i ukazuju na zastrašujuću revitalizaciju fašističke ideologije na ovim prostorima. Podsjetimo samo da je prekjuče u američkoj ambasadi (!?) ćerki Draže Mihailovića uručena Legija za zasluge (!?), koju je tom ratnom zločincu još davno dodijelio američki predsjednik Truman. Ovaj skandal par excelence pojačan je činjenicom da je Legija za zasluge uručena na zvaničan zahtjev Vuka Draškovića, ministra spoljnih poslova SiCG - i to upravo na Dan pobjede nad fašizmom!
Podsjetimo se i da su u srpskoj Skupštini nedavno zakonski izjednačeni partizani i četnici, da već duže traju pokušaji da se u selu Zaostru kod Berana podigne spomenik Pavlu Đurišiću, da su nedavno bosanske socijaldemokrate danima protestovale zbog zvanične odluke da delegaciju BiH na proslavi pobjede nad fašizmom u Moskvi predvodi političar koji se otvoreno ponosi četništvom! Pomenimo i nedavni nastup Stipe Mesića u kome je jasno poručio hrvatskoj i evropskoj javnosti da se u Hrvatskoj antifašizam nikako ne može posmatrati odvojeno od borbe koju su protiv fašista vodili partizani-komunisti. Sjetimo se i čestih javnih nastupa, navodno objektivnih istoriografa, poput recimo Stevana Pavlovića, "kraljevskog predavača iz Birmingema" koji je posljednjih godina veoma popularan i eksponiran u Srbiji ("Istorija Balkana", Clio) a koji je prije neko veče na Radiju "Slobodna Evropa" izjavio kako je antifašizam zapravo proizvod komunističke ideologije i propagande (?!).
Dr Radoje Pajović još u predgovoru svoje knjige, sa zavidnim samopouzdanjem eliminiše svaku mogućnost prevrednovanja četništva: "Neke najnovije neočetničke publikacije vezane za ulogu Pavla Đurišića i izjave u štampi u vezi sa podizanjem spomenika Pavlu Đurišiću, koje pokušavaju da prevrednuju istoriju Drugog svjetskog rata, nemaju nikakve veze ni sa istorijskom istinom, ni sa istorijskom naukom". Takav stav autor zasniva na valjanosti i očiglednosti istorijskih izvora, kojih ima sasvim dovoljno da se ne može prikriti istina o karakteru četničke borbe, višestrukim pokoljima muslimana, ubistvima nebrojenih srpskih i crnogorskih civila.
Pajović hronološki prati Đurišićev životni put, od njegovog odrastanja u Staroj Varoši u Podgorici i kasnije u Beranama, preko vojne karijere u kraljevskoj vojsci, učešća u Trinaestojulskom ustanku, organizovanja četničkog pokreta u Polimlju, masovnih zločina nad muslimanima u Foči, Bukovici, Sandžaku, saradnje sa Italijanima i Njemcima u fanatičnoj borbi protiv partizana, sve do njegovog bijega na Zapad i pogibije u Jasenovcu.
Monografija je objavljena u mekom povezu na 330 strana, a urednik izdanja je Dragan Kujović.


Arhivski fondovi dostupni tek nakon pola vijeka


Monografija je opremljena brojnim fotografijama i dokumentima, a pred javnost se prvi put iznosi 12 dokumenata vezanih za Đurišićevu saradnju sa italijanskim fašistima. Ovi istorijski izvori otkriveni su poslije 1995. godine, nakon što su bogati italijanski arhivski fondovi (Istorijskog arhiva pri MIP-u, Centralnog državnog arhiva i Istorijskog arhiva pri Glavnom generalštabu Vojske), po isteku pedesetogodišnje distance postali dostupni istraživačima. Kako Pajović napominje, novouvršteni dokumenti govore "o Pavlu Đurišiću, njegovim političkim stavovima i njegovoj tajnoj saradnji sa italijanskim okupatorom u toku januara, februara i marta 1942. godine. Dokumenti do detalja pojašnjavaju okolnosti u kojima se Đurišić osam puta susretao sa predstavnicima italijanske okupacione divizije "Venecija". Pajović ističe da ovi izvori do sada nijesu bili poznati našoj, ni naučnoj, a kamoli široj javnosti, te dodaje da se u njima gotovo senzacionalistički otkrivaju mnogi nepoznati momenti iz života i djelovanja Pavla Đurišića.


.

[Ćipur]

SRBIJA: DA LI JE MOGUĆE POMIRENjE PARTIZANA I ČETNIKA

Nemoguća misija


Parlament Srbije je 2006. godine donio zakon o rehabilitaciji onih građana koji su, sa ili bez sudske ili administrativne odluke, lišeni prava na život, na slobodu ili nekih drugih prava od 6. aprila 1941. godine.
Portparol Okružnog suda u Beogradu Ivana Ramić rekla je ,,Pobjedi" da je do 5. oktobra ove godine samo ovom sudu podnijeto 800 zahtjeva za rehabilitaciju, riješeno je 431, od toga 200 je riješeno pozitivno. Međutim, sud nema podatke koliko je četnika rehabilitovano. Zahtjevi za rehabilitaciju podnošeni su u unutrašnjosti Srbije, a najviše ljudi rehabilitovano je u Šapcu - čak 130.

Ko je u pravu

Za istoričara Predraga Markovića rehabilitacija je simbolički gest koji nema mnogo praktičnih posljedica, ali znači da se priznaju pokreti sa antifašističkim karakterom. - Niko nije korisnik rehabilitacije u smislu socijalno-penziono, što je paradoksalno - kaže Marković za ,,Pobjedu".
Međutim, predsjednik Saveza antifašista Srbije Radovan Pantović kaže da je opravdana rehabilitacija samo onih ljudi prema kojima je učinjena neka nepravda i ako su stradali nevini, pa se u takvim slučajevima ne postavlja nikakva dilema.
Za Pantovića je rehabilitacija četnika apsurd, jer su sarađivali sa fašističkim okupatorom.
- Tu i nije riječ o rehabilitaciji, već o radikalnoj promjeni sistema vrijednosti. Izdaja se proglašava za patriotizam, saradnja sa okupatorom postaje vrlina, relativizuju se najkrupniji zločini protiv čovječnosti. Samo u takav salto mortale mogu se smjestiti zahtjevi za rehabilitaciju i eventualne rehabilitacije Milana Nedića, Draže Mihajlovića, Dimitrija Ljotića i njima sličnih - objašnjava on.
Markovićevoj konstataciji da su četnici bili vojska na niskom organizacionom nivou, suprotstavlja se publicista Miloslav Samardžić. On ih opisuje kao reorganizovanu jugoslovensku vojsku koja je postala najjača vojna formacija u okupiranom dijelu Evrope.
Samardžić se bavi izučavanjem četničkog pokreta, autor je više knjiga o četnicima.
- Dražino mjesto u istoriji je pored Mišića, kneza Miloša, Karađorđa, a Titovo pored Poćoreka, Aganlije i Kučuk Alije. Drugim riječima, sada stvari stoje tako da, na primjer, đaci ne uče ni tako elementarnu stvar - ko nam je u tom ratu bio neprijatelj, a ko je bio naša vojska - ocijenio je Samardžić.

Pomirenje

Naši sagovornici tvrde da je nemoguće konačno pomirenje partizana i četnika.
- Riječ je o dva svijeta: partizani su se borili protiv okupatora, za slobodu i za novo društvo, a četnici za nerealni hegemonističko-šovinistički koncept uređenja višenacionalne države. Otvoreno su se svrstali uz hitlerovsko-musolinijevske nacifašističke okupatore, protiv kojih se u čitavom svijetu borila udružena antifašistička koalicija. Ta dva svijeta se ne mogu pomiriti - tvrdi Pantović.
Ipak, ostaje pitanje koliko vremena treba da prođe da se uspostavi stvarna distanca od događaja i uslijedi pomirenje. Istoričar Marković kaže da problem nije u vremenu.
- Kod nas je bilo normalno da članovi SUBNOR-a, dok su bili aktivniji, učestvuju u svakoj istorijskoj diskusiji. Istoriju ne treba da pišu učesnici, ta istorijska distanca je u stvari emotivna. Ako je meni neka četnička trojka zaklala oca i majku, normalno je da ne mogu da budem objektivan u procjeni tog pokreta i obrnuto. Ratni veterani ne treba da se miješaju u stvaranje slike, nju treba da prave sadašnji istoričari - smatra Marković.
Samardžić ističe da je stvar u osudi komunizma kao zločinačkog režima i podsjeća da je parlament Srbije bio od malobrojnih koji je odbio rezoluciju Savjeta Evrope o osudi komunizma, početkom ove godine.
- Kao što znate, još nijedan komunista nije izveden pred tribunal za ratne zločine. Osnovana je državna komisija za istraživanje zločina komunista, ali ni ona ne radi svoj posao. Državni sekretar Slobodan Homen najavio je otkopavanje masovnih grobnica iz 1944/45. za septembar ove godine. Septembar je prošao, a ništa nije urađeno. Možemo biti sigurni da ništa neće ni biti urađeno za mandata ove vlade, ne samo zbog SPS - kaže Samardžić.

Rupe u zakonu

Veliku polemiku u srpskoj javnosti izazvala je nedavna rehabilitacija Dragiše Cvetkovića. Da li je i koliko postojeći zakon o rehabilitaciji dobar i postoji li mogućnost da budu rehabilitovani i oni koji to nijesu zaslužili.
Prof. dr Radoslav Ratković, osnivač i nekadašnji dekan Fakulteta političkih nauka u Beogradu, napominje da postoji pravna i politička rehabilitacija.
- U ovom zakonu ne pravi se ta razlika i zato smo mi iz Saveza antifašista, a i neke druge nama srodne organizacije, uputili Ustavnom sudu zahtjeve za ocjenu ustavnosti tog i onog prethodnog zakona, kojim su četnici faktički izjednačeni sa partizanima, ali Ustavni sud se ne izjašnjava - izjavio je Ratković za ,,Pobjedu".
- Novi zakon je i donijet da se gotovo automatski, bez dodatnih provjera, obnova sudskih postupaka i izvođenja dokaza, obezbijede rehabilitacije nosilaca određenih ideološko-političkih koncepata - rekao je za naš list Nebojša Dragosavac, sekretar Antifašista Srbije.
Navodeći primjer nedavne rehabilitacije Dragiše Cvetkovića, Dragosavac postavlja pitanje da li je pravo suda da promijeni ocjenu koju je o Cvetkovićevom činu potpisivanja pristupnice Trojnom paktu dao narod 27. marta 1941? Sud nema pravo na prekvalifikaciju istorijskih događaja, on ne može da odlučuje o istorijskim zbi-vanjima. Kad je riječ o Draži Mihailoviću, ako se pruže valjani argumenti - neka se obnovi suđenje, pa tek onda odlučuje - naveo je Dragosavac.

Dobri i loši četnici

- Možemo da se saglasimo sa rehabilitacijom onih četnika koji su kratko ratovali na strani neprijatelja, a poslije sarađivali sa partizanima i ratovali protiv okupatora. Ali, za one koji su do kraja ostali na strani okupatora, poput Pavla Đurišića i raznih srpskih vojvoda - nema rehabilitacije, jer to ne dozvoljavaju istorijske činjenice.
Oni četnici koji su prešli na stranu partizana uživali su sve beneficije poslije rata kao i partizani. Poslije sporazuma Tito - Šubašić 1944. godine, kralj Petar Karađorđević tražio je da se sve četničke snage stave pod komandu Josipa Broza Tita. Za koga i za šta se od toga trenutka bore Draža i podređeni mu četnici - pita Pantović.

Današnji četnici

Ko danas baštini četničke ideje

- Na Ravnoj gori, 13. maj je jedna čudna postmoderna kombinacija seoskih pijanaca i ,,anđela pakla". Vjerovatno bi se Draža prevrnuo u grobu da vidi ko baštini njegovo djelo. Ironija sudbine je da oni koji danas koriste imidž četnika, to rade po ugledu na partizanske filmove. Četnici uglavnom nijesu izgledali tako, bili su nešto uredniji i manje bahati nego što su bili u tim filmovima - odgovara Marković.
- Mislim da danas na političkoj sceni Srbije niko ne zastupa ideologiju četnika na pravi način, tj. da se oni i dalje gledaju kroz (neo)komunističke naočare. Četnici nijesu na pravi način predstavljeni ni u udžbenicima, niti u javnosti, pošto se i dalje svakog dana reprizira barem po jedan partizanski film. Još nijedan nije snimljen film prema istinitim događajima - ocjenjuje Samardžić.

Violeta Cvejić

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...2-13&id=176287

[Ćipur]

Dr Radoje Pajović: OSNOVNI PODACI O ZLOČINIMA PAVLA ĐURIŠIĆA



Krajem decembra 1941. godine Pavle Djurisic se vratio iz staba Draze Mihailovica sa titulom i imenovanjem za komandanta Limsko-sandzackih cetnickih odreda, Instrukcijama cetnickim odredima u Crnoj Gori (od 20. decembra 1941), Oglasom mobilizacije i Naredbom da borba protiv NOP-a pocne iz njegovog staba i sto prije.
Instrukcije su bile prvi cetnicki programski dokumenat s potpisom Draze Mihailovica. U njima je pisalo da je osnovni cilj cetnicke organizacije: »Stvaranje velike Jugoslavije i u njoj velike Srbije etnicki ciste u granicama Srbije (sa Makedonijom), Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Srema, Banata i Backe« i stvaranje »neposredne zajednicke granice izmedju Srbije i Crne Gore, kao i izmedju Srbije i Slovenacke, ciscenjem Sandzaka od albanskog i muslimanskog i Bosne od hrvatskog i muslimanskog zivlja«.
Oglas mobilizacije je dat u ime Jugoslovenske vlade u izbjeglistvu i u njemu je pisalo da se svi vojni obveznici u Crnoj Gori stave na raspolaganje cetnickim komandantima, a ko mu se ne odazove bice proglasen za dezertera i vojnog bjegunca i sudice mu se po ratnim zakonima Kraljevine Jugoslavije.
Tri dana po povratku iz Staba Draze Mihailovica Pavle Djurisic je svakako po njegovom usmenom uputstvu posao u Stab italijanske planinske pjesadijske divizije »Venecija« (3. januara 1942) u Beranama i sa komandantom generalom Silviom Boninijem i nacelnikom staba potpukovnikom Amedeom Simonelijem postigao sporazum o borbi protiv partizana u zoni odgovornosti ove divizije tj. u srezovima andrijevackom, beranskom, kolasinskom i bjelopoljskom, uz punu oruzanu i finansijsku pomoc i podrsku divizije »Venecija«. U pogledu teritorijalne nadleznosti ovaj se sporazum nije podudarao sa naredjenjem Draze Mihailovica, koji je osim ova cetiri sreza Djurisicu dao u nadleznost savnicki (durmitorski) i pljevaljski srez u Crnoj Gori i stavaljski (tutinski) i sjenicki srez u Sandzaku.
Snadbjeven Mihailovicevim naredjenjima i italijanskom saglasnoscu i podrskom, Pavle Djurisic je 5. januara 1942. godine u selu Zaostro kod Berana odrzao zbor na kome je proglasio formiranje Staba Limsko-sandzackih cetnickih odreda i imenovao stabove jedinica u sastavu ovog odreda. Na raspolaganju je imao 32 oficira, veci broj podoficira, zandara, granicara, finansa, cinovnika i od okupatora ranije formiranu antikomunisticku dobrovoljacku miliciju (Milizia volontaria anticomunista – MVAC), sastavljenu vecinom od izbjeglica.
Od tog dana Pavle Djurisic je zapoceo svoj krvavi pir koji ga je svrstao u najveceg ratnog zlocinca na prostorima Crne Gore i sire.
U Drazinim Instrukcijama je pisalo da sa partizanima – komunistima ne moze biti nikakvih pregovora, jer se oni bore za socijalnu revoluciju, sto cetnicima ne smije biti nikada cilj, vec jedino borba za kralja i otadzbinu i »slobodu naroda«. Ubrzo se pokazalo o kakvoj se »slobodi naroda« radilo. Obracun je prvo poceo s partizanima, a kada su ovi pred udruzenim okupatorskim (osam divizija – oko 130.000 vojnika i oficira) i cetnickim (25.000) i Zelenaskim (5.000) snagama bili prinudjeni da napuste Crnu Goru, Sandzak, Hercegovinu i dio Istocne Bosne, Draza Mihailovi je svoj stab prenio u Crnu Goru, i Gornje Lipovo kod Kolasina, u neposrednoj blizini Staba Pavla Djurisica. To je uradjeno po precutnom odobrenju italijanske komande trupa Crne Gore i Vojnog guvernera za Crnu Goru. O tome su bili obavijesteni Berlin i Rim.
Poslije povlacenja partizana Pavle Djurisic je prema Instrukcijama i usmenim konsultacijama sa Drazom organizovao genocid protiv Muslimana u bjelopoljskom i pljevaljskom srezu i dijelu istocne Bosne (Foca, Gorazde, Cajnice).
U samom startu, januara 1942. godine Djurisicev obracun sa partizanima bio je beskompromisan, do kraja surov i svirep. Prvo je protjerao partizane iz beranskog sreza, a zatim je prenio operacije na susjedne srezove.
U Kraljskim Barama je 20. januara 1942. godine iznenadio dvije partizanske cete koje su spavale u drvenim barakama. U tom nemilosrdnom napadu poginulo je 33 partizana, 15 je ranjeno, a 102 zarobljeno.
Cetiri dana kasnije u selu Lubnice iznenada je napao jednu cetu partizana. Tom prilikom je 15 partizana poginulo, a 37 se predalo i odmah ubijeno, bez ikakvog sudjenja.
Nakon povlacenja glavnih partizanskih snaga iz Crne Gore, juna 1942. na terenu je ostavljeno oko 700 boraca, medju kojima i izvjestan broj partijskih funkcionera, sa zadatkom da organizaciju politicki rad u pozadini. U toku jeseni su likvidirale (ubile) gotovo sve borce-»pozadince« na podrucju Andrijevice, Kolasina, Mojkovca, Bijelog Polja, Zabljaka, Savnika, Pluzina, a u beranskom i pljevaljskom srezu nanijeli im teske gubitke.
Na ovom prostoru Djurisic je zaveo surovi teror. U svim srezovima su formirani cetnicki zatvori, a centralni zatvor je ustanovljen u Kolasinu, koji je postao surovo partizansko muciliste. Veliki broj zarobljenih partizana zatvorenika bio je okovan. Kroz ovaj zatvor je proslo oko 4.000 rodoljuba.
U Kolasinu je postojao Zloglasni Cetnicki sud, koji je nekoliko stotina partizana osudio na smrt. Kazne su izvrsavane u samom Kolasinu, na Brezu, gdje je strijeljano vise od 80 rodoljuba, na Zabljaku (24), na Boanu (11) i u drugim mjestima, kojima se ne zna lokacija, jer su strijeljanja cesto vrsena nocu kako se zrtvama ne bi znali grobovi.
Prilikom rasformiranja cetnickog zatvora u Kolasinu, maja 1943. godine, vise od 300 rodoljuba je predato italijanskom okupatoru, od kojih je veliki broj proglasen za taoce, a zatim strijeljan.
U julu 1944. godine, na Lazinama kod Danilovgrada, Djurisicev sud osudio je na smrt 50 omladinaca rodoljuba, koji su svi strijeljani bez prava zalbe. Mozda bi ih bilo strijeljano i vise, ali se umijesala Njemacka komanda u Danilovgradu, koja je zabranila dalja strijeljanja.
Broj strijeljanih i ubijenih bez borbe rodoljuba nije precizno utvrdjen ni do dana danasnjega. Prema podacima Drzavne komisije za utvrdjivanje zlocina okupatora i njegovih pomagaca strijeljano je ili bez sudjenja ubijeno 6655 gradjana Crne Gore, ali nije utvrdjeno koje su zrtve okupatorske, a koje cetnicke.
U svim selima pod cetnickom vlascu sprovodjen je surovi teror prema partizanskim porodicama. Stoka i zivotne namirnice su u najvecoj mjeri opljackane, a clanovi porodica su podvrgavani raznim maltretiranjima, zakljucno sa batinanjem. U Vasojevicima je bio zaveden specijalni nacin batinanja, poznat pod imenom »rogljanje«. Zrtvama je stavljena drvena roglja za vrat, ukucavana u zemlju, cime je zrtva bila imobilisana, a zatim tucena.
U gradovima su sudili cetnicki sudovi prema specijalnim cetnickim uredbama, a mnogi su rodoljubi ubijani bez normalnog sudjenja. U tim »uredbama« stajalo je: »Svakog uhvacenog komunistu ubiti na licu mjesta osim vodje, njih vezati i sprovesti ovom stabu (Djurisicevom – primj. autora). Ukoliko bi se uhvatio sa tacnim i osvjedocenim dokazima koji komunisticki jatak, bez razmisljanja ga ubiti. U drugoj naredbi stajalo je: »Svakog komunistu – partizana na koga se naidje ili se u borbi uhvati, likvidirati po kratkom postupku«.

GENOCID NAD MUSLIMANIMA

Odnos prema Muslimanima proisticao je iz cetnickih politickih programa. Medju njima su najpoznatija dva dokumenta: »Homogena Srbija«, ciji je autor dr Stevan Moljevic (30. jun 1941) i vec citirane Instrukcije Draze Mihailovica od 20. decembra 1941. godine.
Prema do sada poznatim i proucenim cetnickim dokumentima i poslijeratnim spiskovima jedinice Pavla Djurisica su na podrucju Crne Gore, Sandzaka i Istocne Bosne likvidirale oko 15. 000 Muslimana. Od toga na Crnu Goru otpada oko 3.000 gradjana islamske vjeroispovijesti.
U Foci je, samo u avgustu 1942. godine ubijeno tri do cetiri hiljade muslimanskog zivlja.
U pljevaljskoj Bukovici, novembra 1942. i februara 1943. godine, ubijeno je 563 Muslimana.
U bjelopoljskom srezu, na desnoj obali Lima, januara 1943. godine, unistena su 33 muslimanska sela. Tom prilikom je poginulo i ubijeno oko 400 naoruzanih Muslimana, a oko 1000 zena, djece i staraca je ubijeno. Ono sto nije ubijeno protjerano je na lijevu obalu Lima.
Medjutim, najveci zlocin nad Muslimanima od strane Djurisicevih cetnika izvrsen je u Cajnickom i dijelu pljevaljskog sreza, februara 1943. godine. Tom prilikom je, prema kazivanju Pavla Djurisica, poginulo oko 1200 naoruzanih Muslimana, a preko 8000 nevinog muslimanskog stanovnistva je ubijeno, mnogi na svirep nacin. Osim vec navedene Bukovice (563) tom prilikom je ubijeno i 481 gradjanin Meljaka i 384 zitelja Boljanica. Prema poslijeratnom popisu zrtava cetnickog terora u pljevaljskom srezu ubijeno je 1534 gradjana, od cega 1501 Musliman.

UPOZORENJE KRALJA PETRA II

Kralj Petar II Karadjordjevic, Vrhovni komandant Jugoslovenske vojske u Otadzbini, kako su cetnici Draze Mihailovica proglaseni od strane izbjeglicke vlade, pokusavajuci da spere sramotu sa svoje vojske, pozvao je 12. septembra 1944. godine preko BBC sve gradjane Jugoslavije (Srbe, Hrvate i Slovence) da se ujedine i pristupe Narodnooslobodilackoj vojsci pod komandom marsala Tita »nasoj narodnoj vojsci koja je jednodusno priznata od nasih velikih saveznika Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Drzava Amerike...«
Pri tom je kralj Petar posebno upozorio cetnike: »Svi oni koji se oslanjaju na neprijatelja protiv interesa svog vlastitog naroda i njegove buducnosti, i koji se ne bi ni odazvali ovom pozivu nece uspeti da se oslobode izdajnickog ziga ni pred narodom, ni pred istorijom«.

[Ćipur]

DRAZA PROGLASAVA PAVLA DjURISICA ZA IZDAJNIKA

Apel kralja Petra II dosao je prekasno i za Pavla Djurisica i za cetnike Draze Mihailovica. Uskoro iza toga Pavlu Djurisicu je stiglo priznanje od njegovog »vrhovnog komandanta«, vodje Njemackog Rajha Adolfa Hitlera. Za Djurisiceve zasluge za sile Osnovne Hitler je pocetkom oktobra 1944. odlikovao Pavla Djurisica Gvozdenim krstom, najvecim nacistickim odlikovanjem za ratne zasluge.
Pavlu Djurisicu nije bilo drugog izbora vec je sa oko 8.000 svojih boraca i oko 3.000 izbjeglica preduzeo povlacenje u pravcu bosanske Posavine, gdje su se nalazile cetnicke trupe pod neposrednom komandom Draze Mihailovica.
Pri susretu Pavla i Draze doslo je do nesporazuma. Draza je trazio da se Pavle sa svojom vojskom vrati natrag – u Crnu Goru. To je Pavle odbio, pa je sa Sekulom Drljevicem napravio sporazum, kako bi svoju vojsku lakse preveo preko teritorije tzv. nezavisne Drzave Hrvatske do Slovenije, gdje bi se povezao sa Nedicem i Ljoticem, gdje su ovi bili izbjegli. Djurisicevu saradnju sa Sekulom Drljevicem »najvecim izdajnikom srpskog naroda« Draza je proglasio za izdaju i naredio svojim jedinicama da sa Djurisicem prekine svaku saradnju.
Eto, to je u najkracem »curriculum vitae« - ratna biografija Pavla Djurisica.
To je razlog zbog kojega je Drzavna komisija Federalne Crne Gore, 12. oktobra 1945. godine, Pavla I. Djurisica, kapetana bivse jugoslovenske vojske, komandanta Limsko-sandzackih cetnickih odreda i cetnickog vojvodu proglasila za ratnog zlocinca. Na to je Drzavnu komisiju obavezivala odluka sefova Antifasisticke koalicije (Staljin, Truman, Atli) iz Potsdama, avgusta 1945. godine da se svim nacistickim i fasistickim vodjama i njihovim saradnicima organizuje sudjenje kao ratnim zlocincima.
Zar je moguce da ima i takvih drznika koji ove cinjenice o Pavlu Djurisicu mogu da ignorisu i da takvom ratnom zlocincu podizu spomenik. To bi bio spomenik zlu, jedinstven slucaj u civilizovanom svijetu.

[Ljuban]

Odlikovanje od Hitlera je dokazani falsifikat.

[Dutch]

Odlikovanje od Hitlera je dokazani falsifikat.

Odlično,ko ga je dokaza ako nije problem :mrgreen:

[Ljuban]

Imaš na netu sasvim pouzdane podatke o svim strancima dobitnicima željeznog krsta.Ima ih oko 60.Nema ni jedan iz Crne Gore.

[Ljuban]

Naslovni list "Lovćena" koji obavještava čitaoce o odlikovanju Đurišića jeste samo dio široke kampanje provođene u cilju osude Draže Mihailovića i njegovog pokreta, u poslijeratnom periodu.Zanimljivo je da se u članku koristi i glagol "promaknuti" u smislu unaprijediti što je potpuno neuobičajeno za crnogorske prilike.Čak ni o tako važnim detaljima komunistički falsifikatori nisu vodili računa.O svim strancima - dobitnicima odlikovanja ,a njih je jako malo,ostali su zapisi u njemačkim i drugim novinama iz tog vremena a sačuvani su i ukazi o dodjeli, koje je potpisivao sam Hitler. Samo o Đurišiću nema ništa.Nema ni kopija tog broja Lovćena u ex-jugoslovenskim arhivima ni u muzejima.

Jedan od većih bisera je i podatak o 8 000 ubijenih muslimana u srezovima Pljevlja i Čajniče ,što bi značilo da skoro niko od njih nije preživio taj rat.Popisi stanovništva provedeni prije i poslije drugog svjetskog rata govore sasvim drugačije.Moram li da podsjetim da samo u bajkama mrtvi oživljuju.

[FORMICA]

Kako promaknuti nije crnogorski izraz ??? Pa to je orignalna riječ crnogorskog jezika koju su neki bratski iz okoline uzeli i proglasili svojom. Tamak koliko su i drugi uzeli sav crnogorski jezik i proglasili ga originalnim svojim mada ni dan danas ne govore njime.

Tačno ti je u vezi žrtava taman koliko je tačno u vezi Srebrnice ili holokausta. Tu se javlja jedan posebni problem koji ne mora žrtva da rješava. Žrtvena strana ima pravo da piše št joj je volja, kao što i radi u ostalom ne samo sad nego roz cijelu istoriju. Počevši od prvog genocida nad Jermenima pa na dalje. Ovđe osionost zločinaca dolazi do vrhunskog izražaja. Mjesto da priznaju, ne drugima, nego sebi, da su činili sranja, oni lažu i sebe a u prvomredu potomke ,kako su tobožeizvršavali božiju misiju. Te su tako umanjivali srazmjere svojih nepočinstava taman koliko su žrtve preuveličavale. Strana koja je učinila nepočinstvo zbog svoga zdravlja i zbog svoje budućnosti, najzad da bi izašla kao čista i (viđi ironije) pobjednička, treba sama da donese spisak poimenični svojih zlodjela. Ali to oni nikad ne rade. Možda su jedini komunisti striktno navodili koga su i zašto poubijali. I možda će upravo radi toga vrlo skoro doći do njihove renesanse. A tad ovi ostali neka beru kožu na šiljak, jer su komunisti teška zlopamtila.

[Ljuban]

Kako promaknuti nije crnogorski izraz ??? Pa to je orignalna riječ crnogorskog jezika koju su neki bratski iz okoline uzeli i proglasili svojom. Tamak koliko su i drugi uzeli sav crnogorski jezik i proglasili ga originalnim svojim mada ni dan danas ne govore njime.

Planeta - Crna Gora

Tačno ti je u vezi žrtava taman koliko je tačno u vezi Srebrnice ili holokausta. Tu se javlja jedan posebni problem koji ne mora žrtva da rješava. Žrtvena strana ima pravo da piše št joj je volja, kao što i radi u ostalom ne samo sad nego roz cijelu istoriju. Počevši od prvog genocida nad Jermenima pa na dalje. Ovđe osionost zločinaca dolazi do vrhunskog izražaja. Mjesto da priznaju, ne drugima, nego sebi, da su činili sranja, oni lažu i sebe a u prvomredu potomke ,kako su tobožeizvršavali božiju misiju. Te su tako umanjivali srazmjere svojih nepočinstava taman koliko su žrtve preuveličavale. Strana koja je učinila nepočinstvo zbog svoga zdravlja i zbog svoje budućnosti, najzad da bi izašla kao čista i (viđi ironije) pobjednička, treba sama da donese spisak poimenični svojih zlodjela. Ali to oni nikad ne rade. Možda su jedini komunisti striktno navodili koga su i zašto poubijali. I možda će upravo radi toga vrlo skoro doći do njihove renesanse. A tad ovi ostali neka beru kožu na šiljak, jer su komunisti teška zlopamtila.

Valjda je smisao nauke u ovom slučaju istorijske, utvrđivanje istine a ne diskvalifikacija političkih protivnika.