Ispovijesti RoŽajki Koje Su Bile Udate Za Zemljake U Inostranstvu

[G R A D]

ISPOVIJESTI ROŽAJKI KOJE SU BILE UDATE ZA ZEMLJAKE U INOSTRANSTVU

Preko grane čeka druga žena


"Da na traktor okačim njemačke ili švajcarske tablice mogao bih da oženim gotovo svaku našu djevojku, toliko im je stalo da pobjegnu odavde" - tvrdi jedan Rožajac koji je ogorčen što sve veći broj njegovih sugrađanki bračnu sreću traži u inostranstvu.
Posljednjih 15 godina desetine hiljada ljudi iz cijele Crne Gore emigriralo je u neku od zapadnih zemalja, a jedan broj njih u Ameriku, Kanadu i Australiju. Samo iz rožajske opštine u inostranstvu trenutno boravi oko 5.000 raseljenika. Oni tamo status pokušavaju da riješe na razne načine, ali buduće supružnike najčešće biraju iz domovine, uglavnom, po preporuci rodbine ili prijatelja. Željna da pobjegne sa "sirotinjskog sjevera" većina se rado odlučuje za brak sa našim ljudima koji žive i rade preko granice. Neki od njih i pronađu sreću, ali te vode nose i pregršt tužnih životnih priča.
Dvadesetsedmogodišnja A.K. teško da će zaboraviti sedmomjesečni "brak" sa jugošvabom.
- To je ličilo na sve samo ne na brak. Njegovi su porijeklom sa ovih prostora, ali već duže žive u Njemačkoj. Iako sam imala mnogo dobrih prilika da se udam u Rožajama, pristala sam na budućnost sa njim, a zbog tog "da" ni sebi ni svojima neću nikada oprostiti. Prvo su njegovoj rodbini pohvalili mene, zatim su prijatelji mojim roditeljima ispričali lijepe stvari o njemu i njegovima. Nas dvoje smo se sreli dva puta, sve je izgledalo dobro. Došli su prosci...Ostalo bih voljela da zaboravim i da se nikada nije desilo - ispričala je A.K.
Nakon formalne udaje ona je otišla u Njemačku. Stanovala je kod roditelja svog muža, dok je on radio u drugom gradu zbog čega ga je rijetko viđala.
- U početku nijesam primjećivala ništa čudno. Njegovi su se prema meni lijepo ponašali, ali sam prilikom dolaska njihovih prijatelja osjećala da ima tema o kojima se ćuti. Nakon dva i po mjeseca načula sam da ima drugu ženu. Hrvaticu sa njemačkim papirima. Nijesam željela da vjerujem, ali mi crv sumnje nije dao mira - sjeća se A.K.
Ona je pokušavala da na sve načine otkrije istinu, koju niko nije želio ili smio da joj saopšti, ali koju je bilo i nemoguće sakriti.
- Svog muža viđala sam vikendom. U međuvremenu bila sam kućna pomoćnica njegovih roditelja i neko ko treba da im produži lozu. Oni su non-stop prigovarali da treba da imamo dijete. I ja sam to željela, ali je moja znatiželja bila jača. On nikada nije donosio da mu operemo garderobu, nikada mu nijesmo spremali hranu kada bi išao u svoj grad. Te, i mnogo drugih sitnica podrivale su moje sumnje u koje sam se uvjerila kada sam u novčaniku među hrpom vizit kartica i drugih papira našla sliku ružne debele žene i male djevojčice - kazala je A.K.
Prema njenim riječima, nakon toga ni mužu nije trebalo mnogo vremena da joj prizna. Volio je tu Hrvaticu, ali se roditelji nijesu slagali sa njegovom odlukom. Željeli su da im snaha pošto-poto bude iz rodnog mjesta.
- Sedam mjeseci gajila sam iluzije koje mi je on raspršio za trenutak i bezobzirno. Na njegovom licu nijedne sekunde nijesam prepoznala žaljenje i tugu. To me je dotuklo. Ne vjerujem da ću više ikada vjerovati muškarcima - kazala je A.K, koja već dvije godine živi kod svojih roditelja.
Rožajka E. M. isprošena je na neviđeno.
- Mladoženja je bio u inostranstvu. Kada je njegova rodbina došla da me prosi sve što smo o njemu znali bilo je iz priča. Navodno, zbog posla nije mogao da dođe. Vidjela sam ga na slici i video- kaseti i pristala sam da se udam najviše zbog toga što imam još četiri sestre i što je od nekoga trebalo početi. U Njemačku sam otišla na crno, sa strepnjom, ali i nadom - kazala je E.M.
Ona je tamo zatekla malu garsonjeru, prilično zapuštenu i neopremljenu. Od priča o njegovom bogatstvu nije bilo ništa.
- Ja sam hl**** imala i kod oca, tako da mi pusti stančić u malom njemačkom gradu nije značio ništa, ali nijesam imala izbora. Zapravo, vjerovala sam da u zajedničkom životu nešto treba i pretrpjeti. Skoro svake noći imali smo goste. Za sve je trebalo spremiti hranu i to mi nije teško padalo. Mnogi od njih ostajali su kod nas i da spavaju. Tada bih praktično ostajala bez jastuka, ali sam izdržavala. Međutim, kada niko ne bi ostajao da tu provede noć, moj pijani muž bi počeo da me maltretira, a nakon nekoliko mjeseci i da me bije - ispričala je E.M.
Kada bi je njeni iz Rožaja zvali, pretvarala se da je sve u najboljem redu. Sve dok joj jedan rođak nije slučajno došao u posjetu i primijetio da nešto ne štima. On je živio u drugom njemačkom gradu.
- Javio je mojim roditeljima da je primijetio da nijesam baš havijezna (pribrana). Kada su me zvali nijesam smjela da priznam šta sve trpim. Međutim, taj rođak je poslao garanciju mom ocu koji je ubrzo stigao u Njemačku. Pravio se da ne zna ništa, ali me je ispitivački posmatrao. I ja sam pokušavala da sve djeluje dobro. Kada me je zakleo na majčino mlijeko kroz plač sam priznala istinu i pokazala mu modrice od batina - ispričala je vidno potrešena E.M, koja sumnja da je njen bivši suprug imao i drugu ženu, jer kako kaže "niko preko grane ne može srediti papire ako se ne oženi".
Osim ružnih sjećanja na jednoipogodišnje traume, njoj teško pada i to što, kako kaže, u Rožajama teško da ko hoće da oženi "raspuštenicu".
Mnogo sličnih priča prepričava se u gradu pod Hajlom. Ipak, one ne sprečavaju druge djevojke da svoju sreću okušaju u braku sa našim ljudima koji žive u inostranstvu. Poznanstva se najčešće sklapaju tokom ljetnjih mjeseci i na saborima. Najpoznatiji su oni za Aliđum ili Ilindan, 2. avgusta na Turjaku u Rožajama ili Alipašinim izvorima u Plavu. Mladenci se tu mjerkaju, upoznaju, dogovore, a potom "šta Bog da". Ponekad i žene koje u barku imaju djecu pristaju da daju mužu razvod kako bi on sredio papire u inostranstvu.

PRODATA ZA 10.000 MARAKA

Loše iskustvo imala je i L.S. (29). Ona se udala nakon petnaestodnevnog poznanstva sa momkom.
- Nijesmo se vjenčali kod matičara već pred hodžom. Tada je dogovoreno da mi, u slučaju eventualnog razvoda, bude isplaćeno 10.000 maraka. Nekoliko godina živjela sam kod njegovih u Rožajama. On bi dolazio dva puta godišnje i zadržavao se od jedne do tri sedmice. U njegovoj kući sam bila poslušna služavka, falio mi je muž- kazala je L.S.
Prilikom jednog od dolazaka njenog muža nevjestina familija je poslala prijatelje da s njim razgovaraju. Tada je dogovoreno da se brak rastavi, a njoj ostane sve zlato kojim je darivana poslije udaje, te da joj se u dogovorenom roku isplati ugovorenih 10.000 eura, što je ispoštovano.



Aida SKORUPAN

---------------------------------------------------------------------

[Ćipur]

Aida SKORUPAN: GRADOM NA IBRU JOŠ PLOVE SJENE ZLIH OBIČAJA

Djevojka za džak brašna


Niko ne zna tačan broj djevojčica iz Rožaja koje su završile na Kosovu sa po nekoliko decenija starijim mužem. Djevojke i majke se nijesu ništa pitale. Mogle su da plaču, mole, ali se očeva morala poštovati. Gotovo nijedna od njih se nije vratila, a svaka je danas udovica
Tokom prve polovine prošlog vijeka mnogo mladih djevojaka iz Rožaja bukvalno je prodato na Kosovu i to za hranu, džak brašna, pšenice...
Šezdesetpetogodišnji Etem Dacić, jedan od rijetkih koji je htio da javno progovori na tu temu, za "Vijesti" je ispričao da niko ne može znati tačan broj djevojčica, pretežno iz sela koja gravitiraju na desnoj obali Ibra, koje su neslavno završile sa po nekoliko decenija starijim mužem.
- To je bila masovna pojava, posebno na početku prošlog vijeka i trajala je sve sve do sredine, odnosno, negdje do 1950. godine. Ostale su mi upečatljive priče rođaka i mještana o tome kako i gdje je završila po neka moja komšinica, sugrađanka. Bile su teške, ratne, gladne godine. Neko možda ne bi žalio da za džak kukuruza, brašna ili pšenice da i vola, ali kako smo te osnovne namirnice odvajkada nabavljali sa Kosova, a Kosovarima su bile potrebne žene, nijesmo imali mnogo izbora - kazao je Etem.
On je ispričao da bi otac djevojčicu obećao još dok bi imala 12, 13 godina. Još koje ljeto bi provela kod svoje kuće, a potom bi po nju dolazili svatovi. Etem tvrdi da su djevojke kasnije, najčešće, obilazile svoj rod, ali da je bilo i slučajeva da o njima po udaji nikad niko ne čuje ni riječi.
- I rod bi posjećivao kći. Tamo im je bilo utočište, otuda su ponovo dobijali hranu. Ukoliko bi djevojka prije udaje nešto "zgriješila" i bila uhvaćena, nju bi davali za mnogo starijeg mladoženju sa Kosova, bez želje da je ikada više vide. "Grešne" nevjeste, uglavnom, su davali proscima iz Rugove, jer se njima pripisuje da su izuzetno strogi kada su žene u pitanju. Djevojke koje su odlazile u nužne brakove, zbog hrane, udavane su u okolini Peći, uglavnom u Istoku, Jablanici, Novom selu, Radavcu - rekao je Etem.
On tvrdi da nijedna nije bila starija od 17 godina, a da su im muževi imali više od 40. Prema Etemovoj procjeni, u oko 30 odsto tako sklopljenih brakova rožajska mlada je bivala druga žena, jer prva ili nije mogla da rodi djecu ili nije uspjela da suprugu "podari" sina.
- Nakon što bi je obećali, djevojka je trebalo da se "spremi". Ukoliko su njeni bili previše siromašni, onda bi mladoženjina porodica donosila ono što je potrebno za tu spremu. Paraleno bi njenu familiju snabdijevali brašnom, pšenicom, kukuruzom. Ta vrsta "robne razmjene" rađena je samo da bi se porodica spasila gladi - kazao je Etem.
On je ispričao slučaj iz 1944. godine kada je sedamnaestogodišnja Š.D. iz Plunaca nekoliko dana prije obećane udaje pobjegla sa drugim čovjekom iz Balotića.
- Takve situacije mogle su da prouzrokuju prolivanje krvi. U konkretnom slučaju na scenu je stupilo mirovno vijeće koje je nakon višečasovnog zasjedanja "presjeklo" agoniju, odnosno odredilo sumu koju je porodica djevojke trebalo da isplati nesuđenom mladoženji za hranu koju su od njega nekoliko godina ranije dobijali. Rodbina pet do šest godina nije zborila sa kćerkom, jer zbog njene nepromišljenosti nijesu održali datu riječ koja je u to vrijeme bila vrednija od zlata - kazao je Etem.
Slična situacija, prema njegovim riječima, dogodila se 1947-48. godine u Grahovu kod Rožaja.
- S.M. je otac obećao kada joj je bilo 12 godina. Pred dolazak njenih svatova on se pokajao, uzeo kći i poveo je prvo u Klanac, potom u Bašču, jer je računao da će se tamo, kod pravoslavnih pobratima, bolje sakriti. Međutim, kada su Kosovari došli po mladu, a nje nije bilo stric se, da ne bi pala krv, brže bolje dao u potragu. Priča se da je brata cijelim putem u povratku tukao i doveo pred svatove kojima je predao nevjestu - ispričao je Etem.
On je kazao da je bilo situacija kada su djevojke bježeći od zle sudbine odlazile drugom čovjeku, pa bi familija svatovima davala mlađu kćerku.
Djevojke i njihove majke se nijesu ništa pitale. Mogle su da plaču, mole, ali se očeva morala poštovati.
- Gotovo nijedna od njih se nije vratila. I da su htjele, nijesu imale gdje. Roditelji su bili ili siromašni da ih prime nazad ili to nijesu htjeli da urade nakon što su ih već dali. Svaka od njih, samom prirodom stvari što su bile udate za mnogo starije od sebe, ostala je udovica. Poslije toga su je udavali za pokojnikovog brata ili rođaka. Njihove kćerke završavale su, uglavnom, kao i majke. U razgovoru sa njima nijesam osjetio da su srećne. Prećutno su prihvatale sudbinu koju su im određivali očevi - kazao je Etem i dodao da nije poznat slučaj da se neko od djece rožajskih majki udalo ili oženilo iz njene domovine. Etem tvrdi da Kosovari nikada nijesu davali svoje kćerke Rožajcima, osim, ako bi one same pobjegle.
Prema Etemovim riječima, ugovoreni brakovi u Rožajama su bili aktuelni do kasno, sve do prije dvadesetak godina.
- Bilo je slučajeva da se prijatelji dogovore još dok su im žene trudne da će njihova djeca ukoliko budu različitog pola, sklopiti brak. Ostalo bi samo da se njih dvoje, svako u svojoj porodici odgoje i da ne brinu za drugo. Onda su djevojke sve više na svoju ruku bježale za muža kojeg odaberu, vremena su se mijenjala, pa su i roditelji počeli da uviđaju da običaje treba prekidati. Danas je drugačije. Poštuje se djevojčina volja, a cijeni se i mišljenje majke. I bolje je tako. Bolje nego dati svoju krv neznancu, mnogo starijem i potpuno uništiti identitet djeteta. Treba pustiti da svako bira svoju sudbinu, treba ostaviti prostora za ljubav, jer će ona jedina na kraju pobijediti pošasti koje donose zla vremena- poručio je Etem.

[zvoncica]

:mad: od ovoga shto chitam samo mi se :burp:

Ove "sponzorushe" iz prve priche koje su se udavale na nevidjeno,samo po prichama o bogatstvu koje "mladozenja" ima po inostranstvu ne zasluzuju nichije zaljenje!
A roditelje iz ove druge priche treba na sud dati i nije to mnogo drugachije ni danas.
Ja imam drugaricu, islamske vjeroispovijesti, koja je udata protiv svoje volje ,u sred Podgorice! Tata je vjerio kad se rodila za momka koji je tad imao 18-tak godina i chim je postala punoljetna udao je za chovjeka kojega nikad nije vidjela,jer nije imala pojma o vjeridbi!
Samo mogu da kazem pih!!!

[Samael]

Ja imam drugaricu, islamske vjeroispovijesti, koja je udata protiv svoje volje ,u sred Podgorice!

Ja znam za djevojku iz muslimanske porodice, majka joj je bila Crnogorka i umrla je na porodjaju. Bila je jako lijepa i ok kao osoba, udali su je za covjeka od 50 godina koji ima kucu u Njemackoj.

[Babel Fish]

Uzas .. Nesrecne li su nashe babe bile koje su imale ugovorene svadbe.. Moja nije ni znala da se udaje,dok joj na pijacu zene nisu rekle .. mlada je poslednja saznala :roll:

[Samael]

Uzas .. Nesrecne li su nashe babe bile koje su imale ugovorene svadbe.. Moja nije ni znala da se udaje,dok joj na pijacu zene nisu rekle .. mlada je poslednja saznala :roll:

Znaš kako, daleko od toga da odobravam takvu vjeridbu - u današnjim okolnostima bi često imala fatalne posledice. Ali, tada su među ljudima vladale druge vrijednosti, stare crnogorske - bliske našim izvornim vrijednostima, pa su takvi brakovi ( između dvoje čestitih ) bili uspješniji i ljepši nego neki današnji, koji se sklapaju iz "ljubavi". Da ne pričam o djeci iz tih brakova, starim generacijama koje mogu samo da gledaju današnju omladinu (čast izuzecima) i da plaču.

[Ćipur]

Mužu iz ljubavi dovela drugu ženu


ŽIVOTE DVIJU ŽENA IZ ROŽAJSKOG SELA BAĆ SUDBINA JE SPLELA U NESVAKIDAŠNJU ZAJEDNIČKU PRIČU


Rožaje – Ljubav je jedina stvar u životu za koju se vrijedi boriti i koja sve prašta i sve podnosi, kaže sedamdesetogodišnja Rahima Šahić iz rožajskog sela Bać, koja nije bila spremna da se odrekne ogromne ljubavi prema suprugu Canu, niti da dozvoli da on zbog nje ispašta.
Ona je bila prešla 20 godina kada se udala za tada uglednog domćina, vrijednog i poštenog Cana Šahića. Imali su lijep i skladan život, pun međusobnog poštovanja, povjerenja i ljubavi. Falilo je jedino ono što su oboje žarko željeli i što bi njihovo bitisanje učinilo potpunim.
„Pored beskrajne sreće u zajedničkom životu sa Canom, mnogo sam patila što nijesam uspijevala da se ostvarim kao majka, da u krilu držim naše dijete. I suprugova porodica je mnogo patila zbog toga, ali mi nikada nijesu otvoreno prigovorili“, kaže Rahima.
Nakon neprospavanih mjeseci, odlučila je da oženi supruga. O Fatimi Čalaković se prvo podrobno raspitala kod njene rodbine i komšija. Tek onda je odlučila da je isprosi za muža.
„Sve sam joj rekla. Da je Cano pošten i vrijedan, da ga previše volim, da bih za njega i život dala, ali da mi sve to ne pomaže da mu ostvarim jednu od najvećih želja - da mu podarim potomstvo. Fatimine bistre i iskrene oči, slušale su me sa velikom pažnjom. Pristala je da se uda za mog muža“, sjeća se Rahima.
Ona napominje da se Cano, u početku, nije slagao sa njenim namjerama. Ubijedila ga je, uz đeverovu pomoć.
Četrdesetsedmogodišnja Fatima se živo sjeća kada je pozvana na razgovor koji je odlučio njenu sudbinu.
„Imala sam svega 18 godina kada me je Rahima pozvala da razgovaramo. Njena neostvarena majčinska želja, dobrota i način na koji je sa mnom razgovarala potpuno su me razoružali. Pristala sam da se udam za njenog supruga i ostvarim njihov san“, kaže Fatima.
Ona se sjeća da su svi njeni bili protiv takve odluke, ali da se, uprkos tome, nije dvoumila. Osjećala je strah zbog neizvjesnosti pri pomisli na budući život, ali je bila odlučna.
„Nisam znala šta me čeka, ni hoću li biti srećna. Hrabrila me pomisao da mogu zauvijek na bolje promijeniti nečije živote“, kazala je Fatima.
Ona je u braku sa Canom rodila petoro djece i odgajala ih zajedno sa Rahimom, koju zove podruga.
„Osjetila sam neizrecivu radost kada sam jedno po jedno Canovo dijete držala u naručju, kada sam ih hranila i bdjela nad njima, dok su se radovali ili plakali. Bila sam zahvalna Fatimi na njenoj nesebičnosti“, kaže Rahima.
Njih dvije su spavale svaka u svojoj sobi i nijesu marile za to sa kojom će Cano provesti noć. Sa zaovom ili jetrvom bi se nekada posvađale, ali međusobno nikada.
„Kao da smo imale dogovor, znalo se šta koja radi. Nikada se jedna drugoj nijesmo umiješale u razgovor ili posao. Poštovale smo muža, podizale djecu, obavljale kućne poslove. Jednostavno smo funkcionisale“, kaže Fatima.
Prije oko tri godine, Rahima i Fatima su ostale bez muža. Cano je umro nakon kraće bolesti. Od tada spavaju u istoj sobi. Žive od skromne socijalne pomoći i još skromnije Rahimine penzije. Podižu djecu i stalno su skupa. Odlaze zajedno i na veselja i na žalosti, u kupovinu i kod komšinica na kafu. Zime provode u Baću, a ljeta na katunu u Džudževićima. Jedina želja im je da su im djeca zdravo i da pronađu svoj put.
Slažu se da život nema pravila i da je najbitnije voljeti i izgarati za ljubav, ma šta ona značila. Kažu da treba davati više od onoga što očekujemo, a da sreća, kao i pravda, uvijek dođu. Voljele bi da im je Cano duže poživio, pa da zajedno uživaju u starosti, ali, eto, šta se može. Ostale su im lijepe uspomenu na njega, pa njih dvije sada briže za petoro zajedničke djece i ni zbog čega se, kažu, ne kaju.
Ipak, Fatima, koja nije nikada postala zakonita Canova supruga, svojim kćerima ne bi poželjela vlastitu sudbinu.


AIDA SKORUPAN


http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=280590

[L'enfant_terrible]

Lako li donosite sudove i zakljucke, a i sve ih onda uvijete u "islamsku vjeroispovijest"..
Ovakve stvari su relikti proslosti, koje nazalost jos uvijek zive u djelovima koji su zapostavljani. Niko ovo ne radi od meraka, ekonomski razlozi prvenstveno. Ugovoreni brakovi su bili uobicajeni medju svim zajednicama i vjerskim grupama sirom Balkana, a i sire, u svim drustvenim slojevima.
Ovakvi tekstovi, kao i novinarka koja nema obrazovanje [ovdje bi trebalo da se ukljuci antropolog, sociolog, istoricar] samo doprinose stvaranju stereotipa i predrasuda [pa barem 3 od vas je ovo vezalo iskljucivo za vjeroispovijest, generalizujuci i stavljajuci u isti kos sve iz Rozaja i sve odredjene vjeroispovijesti].

Ja bih vise voljela da vidim tekstove o progresu u cijeloj nasoj Crnoj Gori, progresu u prevazilazenju negativnih ostataka nase zajednicke tradicije, bez obzira na "vjeroispovijest" narode i narodnosti...
Pored toga, ja bih pisala o djevojci iz Rozaja, "islamske vjeroispovijesti", koja na Boston University School of Medicine radi na istrazivanju celija raka, o doktorki farmacije koja predaje na univerzitietu u Becu [isto porijeklo i "vjeroispovijest"], djevojkama i zenama, iz Crne Gore, strucnjakinjama u svojim oblastima za koje u CG jako nedostaje kadra, ali CG ne zna da postoje. Bitno je da CG zna kako je taj tamo neki kraj toliko razlicit, toliko nazadan, i zaboga, vidis koliko smo mi dobri i kako nam je dobro, kad tamo nedje sve ovo postoji.

[Ćipur]

SVE VIŠE DJEVOJAKA IZ CRNE GORE ODLAZI U NOVI PAZAR DA “OBNOVI” NEVINOST


Aida SADIKOVIĆ: Lažni himen za 300 eura


Ne osjećam ni najmanju grižu savjesti što moj muž misli da sam bila nevina do sklapanja braka, rekla je tridesetogodišnjakinja sa sjevera Crne Gore, koja se ljetos udala za našeg raseljenika koji živi na Zapadu, prije čega je u Novom Pazaru obnovila djevičnjak.
“Ta intervencija koštala je 300 eura i trajala je 20-ak minuta. Plašila sam se, ali prve bračne noći je sve proteklo kako treba. Muž nijednog trenutka nije posumnjao u moju nevinost. Vjerujem da sam dobro odglumila da mi je to prvi put. Kasnije mi je, dok sam se prisjećala čak bilo i smiješno, a njega pomalo i žao”, rekla je sagovornica „Vijesti“ koja je iz razumljivih razloga insistirala na anonimnosti.

Ne želeći čak ni da joj se objave inicijali, ona tvrdi da na brak nije pristala iz ljubavi, već zbog ekonomske sigurnosti koju joj je taj korak obećavao.
“Kod nas nema posla. Moja porodica živi od socijale. Kada je moj sadašnji suprug došao sa svojom porodicom prošle godine da me isprosi, pomislila sam da ću odlaskom u inostranstvo moći bar nekako svoje da izvučem iz bijede. Pri tom, nijedna ljubav koju sam imala ovdje nije obećavala ni zajedničku budućnost, a kamoli izlazak iz krize”, priča sagovornica “Vijesti” svoju životnu priču.

Prije zvanične vjeridbe, ona je znala u šta se upušta. Sadašnji suprug joj je već tada rekao da on traži „poštenu“ djevojku i da vjeruje da je ona takva.
“U početku sam se sa drugaricama smijala tome, ali smo onda zaključile da gotovo svi naši momci koji žive u inostranstvu žele isto. Kao da su se uspavali u vremenu, oni vjeruju da se ovamo stvari nijesu mijenjale nakon njihovog odlaska. Tamo su djevojke, ističu, nemoralne, pa zbog toga i dolaze da se žene sa naših prostora”, kaže ona.

Ne muči je to što je u brak ušla sa velikom laži, jer smatra da ljude treba cijeniti na osnovu drugih vrijednosti koje posjeduju.
“Da sam mu rekla istinu, izgubila bih ga. Nisam ja kriva što je on sebi u glavu uvrtio da mora da oženi 'poštenu' djevojku. To bi bilo pravedno da ni on nije imao nekoga prije mene. Međutim, priroda je uredila da se kod muškaraca to ne može utvrditi, a društvo se pobrinulo da muškarac može biti i sa stotinu žena, a da to ne ukalja njegov moral”, rekla je sagovornica „Vijesti“.

Njena familija je ubjeđivala da „ne propusti takvu priliku“. Život joj je bio pun emotivnih krahova, a tetke i strine su odavno počele da navaljuju da „uhvati posljednji voz i uda se“. Kada se u njenom životu pojavio sadašnji suprug, ideja je bila primamljiva, njenom realizacijom je mnogo problema moglo biti riješeno. Nedostajalo je samo jedno.
“Onda su me drugarice ubijedile da mu 'serviram' i nevinost ako mu je to najvažnije. Jedna od njih mi je obećala da će mi pozajmiti pare za to i krenule smo da se raspitujemo. Saznale smo za jednog ginekologa u Novom Pazaru, kojeg sam posjetila mjesec dana prije udaje. On mi je sugerisao kako treba da se ponašam prve bračne noći, da bi cijela priča bila dovoljno ubjedljiva”, kazala je ona, pitajući se kada će se muškarci promijeniti i „kada će žene početi da posmatraju kao osobe, a ne kroz nešto što ne znači ništa“.

Ginekolog iz Novog Pazara koji je pristao da priča pod uslovom da mu se „zbog profesionalne etike“ ne pominje ime smatra da se obnavljanje djevičanstva obavlja iz različitih pobuda, vjerskih, socijalnih i drugih.
“Nejasno mi je zašto mediji svih ovih godina dižu preveliku prašinu zbog toga, a pri tom se ne pitaju zašto je mentalni sklop balkanskog muškarca ostao na nivou iz 19. vijeka. Jer da nije tak, mi ginekolozi ne bismo danas imali ovoliko posla. S druge strane, ženska nevinost će stalno biti na cijeni”, kazao je ginekolog, koji je potvrdio da najveći broj njegovih „pacijentkinja“ dolazi iz nerazvijenijih sredina, ali da trend obnavljanja djevičanstva raste i „u drugim krugovima“.

“Iako ginekolozi, zbog podijeljenih mišljenja, o tome ne pričaju javno, obnavljanje himena ili u narodu poznatije kao 'krpljenje' obavlja se u gotovo svim zemljama svijeta i to jako dugo, duže od nekoliko decenija. Na naše prostore je to došlo kasnije, a ekspanziju je doživljelo u posljednjih dvadesetak godina. Riječ je o jednoj običnoj i 'bezazlenoj' intervenciji koja mnogim ljudima donese beskrajnu sreću”, rekao je sagovornik “Vijesti”, koji tvrdi da je djevičanstvo obnovio i mnogim javnim ličnostima.
U Novom Pazaru, prema njegovim riječima, taj zahvat košta između 300 i 500 eura, dok je na nekim drugim mjestima znatno skuplje i kreće se oko 1.000 eura i više.

“Zbog toga, moje kolege i ja, možda, imamo više posla nego drugi. Dolaze nam djevojke iz Crne Gore. Iz nekih gradova to se najčešće dešava krajem proljeća i početkom ljeta, pred ekspanziju svadbi tamo, najčešće sa našim raseljenicima koji žive u inostranstvu. Tada imamo najviše posla. Gotovo da nema grada iz Crne Gore odakle nijesam imao 'pacijentkinje'. Mnogo njih je dolazilo iz glavnog grada i sa primorja. Ipak, sjever prednjači”, priča on i tvrdi da kolege iz Crne Gore obavljaju iste intervencije, ali da žene odlaze u sredine u kojima ih ne poznaju.

“Niko ne želi da se o tome priča, pa svi biraju da djevičanstvo obnove tamo gdje ih niko ne poznaje. Mnoge žene nam dolaze i iz Beograda. Ne postoje pravila, to rade nepoznate, a bogami i poznate ličnosti. Mnoge manekenke, glumice, novinarke, advokatice i druge bile su moje 'pacijentkinje'. Svaka je imala svoje razloge. Ako je to njih učinilo srećnima, ja ih ne optužujem. Mislim da korijen problema treba tražiti u cijelom društvu”, kazao je novopazarski ginekolog.

Obnavljanje djevičanstva malograđanski stil života

Sociolog iz Beograda Ratko Božović ranije je za „Vijesti“ kazao da je hirurško obnavljanje djevičanstva „dio današnje lažomanije i malograđanskog stila života u kojem nije važno ono što jeste nego ono što se misli da jeste“.
“Ne znam ko je moralno sporniji, onaj ko traži ono što ne postoji ili onaj ko pribavlja ono što nema. Tu počinje iznevjeravanje istinskog susreta ljudi i ljubavi. Riječ je o tradicionalnom poimanju moralnosti, ljubavi i braka, velikom zbiru nesporazuma u čijoj osnovi su licjemerstvo i lažni moral. Takođe, dovodi se u pitanje ravnopravnost polova gdje je muškarac važan ako je spavao sa pola grada, a djevojka je prostitutka ako je imala ljubavnu vezu”, kazao je Božović.

Prevaru ne prepoznaju ni najiskusniji muškarci

Prema njegovim riječima, djevičanstvo se hirurškim putem može obnoviti na više načina.
“Jednostavniji način je uvezivanje dva končića na mjestima na kojima je nekada bio himen. U nekim slučajevima je to nemoguće pa se pravi, takozvani plastični djevičnjak. Izbor se vrši na osnovu želja i mogućnosti, to ne utiče na cijenu”, kazao je naš sagovornik koji je dodao da i najiskusniji muškarci teško mogu prepoznati „prevaru“, dok su za žene bol i krvarenje prilikom takve defloracije jači nego kada je riječ o prirodnom himenu.

[Mstislav]

E taman neka mu se smiju.
Kreteni jedni volovski, traze nevinost a ko zna kolko su preko k*rca prebacili.
Lako li je licemjeran biti u danasnje vrijeme...