Cetinje – tajanstvena duhovna metropola

[ivanbegovac]

DVANAJES pripremljenih u Kumrovecu članova opštinskog Komiteta sa mentorom. Sekletar je bio Pavle Gazivoda, koji je zamijenio Radovana Radonjića.

[ivanbegovac]

Nadam se ese ne ijediš ovijama moijama foto prilozima. Stio sam pokazati onijama koji ne znaju likove koje je naša borba dala.
Ako se ijediš, ili ako ti kvari koncept, reci, pa da zajedničkim snagama uklonimo smetnje.

[metuzalem]

Nadam se ese ne ijediš ovijama moijama foto prilozima. Stio sam pokazati onijama koji ne znaju likove koje je naša borba dala.
Ako se ijediš, ili ako ti kvari koncept, reci, pa da zajedničkim snagama uklonimo smetnje.

Kakav ijed jadan ne bio...?

Pa ja se evo neko vrijeme baš zbog toga ne javljam, e da bih na taj način podržao ovaj tvoj VREMEPLOV što ga ove savremene cetinjske mamine, babine i tetkine KURONJE onako cool krstiše "palamuđenjem", jer sam u međuvremenu postao svjestan da, dok na svaki moj novi prilog na topic uđe više od njih 1000 (i slovima: hiljadu), kod tebe se, od početka tvog palamuđenja, padron threada, o "eksploataciji" "prijavilo" jedva njih 500. Ustvari, ovoga puta se javljam da bi ih uputio na ova tvoja vrijedna svjedočanstva.

- M -

[HENKEL]

metuzalem=ivanbegovac, isti palamudi ??

[metuzalem]

metuzalem=ivanbegovac, isti palamudi ??

Pa moramo biti isti, kad smo se svojevremeno dodavali krpenjačom i u jedinim gaćama cijelo ljeto valjali po prašini cetinjskih ulica i živjeli na istom "duhovnom" kazanu sveprisutne SLUŽBE.

Ono što je za menem od posebne važnosti, jeste činjenica da on moje razvaljeno sjećanje dopunjava na neposredan način, pošto smo odrasli u veoma dinamičnom gradskom trokutu koje čine Grahovska, Skadarska (13. novembra) i Ivanbegova ulica. Naprimer, da ono što on napisa o riječkom hotelu nikako ne može biti (potpuno) izmišljeno, najbolje će posvjedočiti sadašnja ruševina istog u kojoj pomenute sobe i danas ne izgledaju mnogo bolje no onda.

- M -

[metuzalem]

metuzalem=ivanbegovac, isti palamudi ??

Eh, jbga, sad tek viđeh ove dva - ?? - pa te zato ne smijem ostaviti bez pravog odgovora...
Nijesmo isti jer on je on a ja sam ja koju godinu stariji od njega a osim toga, moj službeni (društveni) status je - skitnja bjelosvjetska.

- M -

[remark]

metuzalem=ivanbegovac, isti palamudi ??

Isti očigledno, a sve sa namjerom da tebe zbuni i dovede u zabludu, kako si ih-ga pročita svaka ti dala.

[ivanbegovac]

Isti očigledno, a sve sa namjerom da tebe zbuni i dovede u zabludu, kako si ih-ga pročita svaka ti dala.

Kladim se da ste se vas dvojica dežurnih prepoznali u SOMKIJEVCIMA , ili se bojite da ću objaviti imena vaspitača-eksploatatora čiji ste, po svemu sudeći, potomci. Evo, dajem rijeć, neću prokazati nijednoga. Reći ću samo da u to kolo nije učestvovao Profesor ILIJA RAJKOVIĆ.
Možda, objavim kako ste začinjani sipanjem sperme iz pjatića od kafe ožičicom, pošto SMOKI nije bio lasan da to uradi.
Kako da zbunim inđilijera koji ne zna prosto pravilo trojno? Nikako!

[HENKEL]

Hahahahah, što radi ivanmudovac.

[ivanbegovac]

Hahahahah, što radi ivanmudovac.

Što radi? Ti, osim što se primitivno posprdavaš, ne radiš NIŠTA. Raspitaj se po ravnome Cetinju bi li ti puvalo ispod samara da se kojim slučajem sretnemo. Ne budi BAŠ TOLIKO primitivan. Što se stidiš da kažeš čiji si. Evo, ja ću ti reći da sam sin Blaža Ilijina, Ilije Pekova, Peka Minjina, Minje Mirkova, Mirka Lazareva, Lazara Krstova, Krsta Koičina, Koice Đokova, Đoka Komnenova, Komnena Radova... dalje ne znam, a oprosti(Radu se rodio sin - RADUSIN).

[metuzalem]

Dugo sam mislio da je ova priča zanavijek izgubljena sa mojim blogom- trljac_murice- objavljena na blogovanje.com no je ipak sasvim slučajno nađoh pa rekoh da je najbolje objaviti je na ovom forumu đe znam e će je mnozina pročitati.

Bjekstva

One noćne smjene, kad sam Bata P. odmijenio u tegljenju goveđih polutki u pariskim halama (les halles, danas: centre Pompidou), oko tri ure ujutro skoknuh do restorana "Au pied du cochon" (Kod noge od prasca) da bih popio prvu jutarnju kafu. Tamo zatekoh tako žesoku gužvu da se jedva probih do šanka, đe me munu jedna krupna momčina crvenkaste kose i zmijski zelenih očiju, za koga prvo pomislih da je neki Škot te ga oslovih na svom razvaljenom engeskom, na što mi se on, bez ikakve najave, čudno unjkavim glasom obrati – naški – da "naškije" nije moglo biti...!?

Kad pomenu da mu je ime – Mitar – odmah se sjetih svih istoimenjaka, još jednom začudjen u kojoj mjeri važi ona latinska – nomen ist omen (ime je sudbina) – jer nikad nijesam upoznao nekog Mitra a da nije imao žutu ili crvenkastu kosu, zelene, mahom razroke oči i skoro po pravilu unjkav glas. Nijesmo mnogo pričali, niti se moglo, no ipak izmijenismo dovoljno podataka da bi se, ako ustreba, mogli pronaći, u velegradu, čijim tokovima života smo, obojica, bili izručeni na tako nesmiljen nacin...
Par godina kasnije, zbog posla se obretoh u jednoj od ulica koje su se ulivale u jednu od galvnih, ulicu Sen Deni (rue Saint Dennis), jednu od najkurv@njskijih u gradu svjetlosti, te sam nakon posla često prolazio kvartom i zalazio u café-e gdje se okupljao neki dosta mučan narod u kome je bivalo sve više Jugovića, među kojima se, jednoga dana, pojavi i Vuko Jabučanin, s mukom vukući svoje ogromne šake i idući od kafane do kafane, svakome koga je poznavao ili prepoznao odakle dolazi, gospodski "dozvoljavao” da ga časti, a one koji za to nijesu imali volje, tako “nježno gladio" rukom da su neki, od toga naprosto "padali s nogu". Iako smo oba bili Cetinjani, to ga nije mnogo smetalo da i od mene zahtijeva istu stimu, te sam zbog toga poceo izbjegavati okolne kafane sve dok jednoga dana ne zazreh i mog slučajnog poznanika Mitra, koji mi domahnu rukom da mu se pridružim, što učinjeh spremno i sa neocekivanom radošću iako se radilo o omiljenoj Vukovoj kafani... Ne potraja dok se Vuko i stvarno ne pojavi, na moje veliko čuđenje za sto sijedajući na veoma smjeran i pristojan način...

U međuvremenu mi postade jasno kolika je razlika između Mitra kojeg sam, u krvlju umrljanom, nekad bijelom mantilu i ovoga koji je, ukusno obučen i glatko izbrijan, siguran u sebe sjedio za stolom na kome je blistao pozlaćeni upaljač i paklo američkih cigara. Vuko se ubrzo pozdravi i veslajući svojim ogromnim rukama nestade u vecernjem sumraku, dok nas dvojica utonusmo u razgovor koji nas, neočekivano, odvede do u svijet – poezije. Objasnih mu da to baš i nije ono što bi mene moglo zanimati, jer mi je poezija još od djetinjstva ostala u sjećanju kao "prenemaganje" svojstveno ljudima obuzetim samim sobom više nego što treba, nakon čega me on pozva da skoknemo do bulevara Monparnas (bulevard Montparnasse), da vidi ima li koga poznatog... Tek kad vidjeh nov navcat Citroen ID u koga sjedosmo, zaprepastih se i upitah Mitra kad je opljačkao neku od pariskih banaka, na što se on osmjehnu i promtmlja nešto kao: "Jesam, jesam – obio – ali ne banku..." Od toga dana smo se stali skoro svakodnevno viđati, čime sam dobio priliku da bolje upoznam ovog tajanstvenoga "pjesnika", lika koliko nježnog i sanjalačkog toliko i opasnog, jer je u izvjesnim krugovima bio poznat po samoubilačkoj smjelosti i beskompromisnoj čvrstoći svog neprozirnog karaktera.

Jedne večeri me pozva da s njim odem do nekakvog restorana braće Lakovića da bi se vidio sa izvjesnim Rokijem, na što odmah pristadoh te se, uskoro, zaputismo uskim i mračnim ulicama i nakon dosta duge potrage stadosmo pred jednom oronulom i nakrivljenom kućom kroz čiji se prostrani prozor ukaza unutrašnjost jedne birtije poput onih dobro znanih iz naših krajeva... Kako uđosmo, barem ja zastadoh začuđen neobičnom tišinom i pogledima neke neobične klijentele, pogleda kao po komandi podozrivo upiljenih u nas dvojicu, kao i stolovima na kojima se, samo tu i tamo, mogla vidjeti po koja čaša. Za to vrijeme, jedan od braće Lakovića spokojno je, iza sanka, brisao oprane čaše, svaki čas čistoću provjeravajući pogledom, kao da nišani preko zapete puške, time dopunjavajući ionako napet ugođaj...

Rokija nađosmo u jednom uglu, gdje igra preferans sa nekim mračnim tipovima, gdje se sasvim solidno uklapao svojim bradatim i boginjavim licem, zatvorenim poput grobnice od grubo tesanog kamena... Učinješe nam mjesto, te sjedosmo i to; Mitar do Rokija s kim otpoče nekakvu poluglasnu priču, dok se ja zbunjeno stadoh osvrtati po tom neobičnom restoranu, ukrašenom nekakvim kineskim dekoracijama ali i klasovima Kukuruza i vijencima bijeloga luka koji su tu i tamo visili sa njih. Posebno me začudi kad na, do tada praznim stolovima, iznenada zapazih karte i gomile novca ispred igrača koji bez oklijevanja utonuše u igru prekinutu našim dolaskom.

Ne prođe dugo, kad nastade neko čudno komešanje i svi pogledi okrenuše vratima kroz koja žurno uskoči omalen dežmekast čovjek crne kose i tamnog tena i to u pratnji dva visoka i poprilično nadrkana policajca u bijelim rukavicama, koji dostojanstveo uđoše pri tome se veoma važno osvrćući po restoranu, sa čijih stolova novac i karte, nestadoše na neki skoro magičan način... Tek kad se onaj čovječuljak stade propinjati i zvjerati po prisutnima, oni svi kao po komandi ustadoše i pođoše ususret njemu i policajcima koji zbunjeno ustuknuše dok onaj čovječuljak, unezvjereno i uz nerazumljivu viku stade prstom ukazivati na nekog u gomili koja se na to stade opasno komešati... U svom neobuzdanom uzbuđenju, priđe gomili i stade propinjati, bez prestanka pozivajući policajce da priđu i uhvate onoga koga je prepoznao, ali prije i nego se oni na bilo što odlučiše, iz one gužve munjevito sijevnu nečija pesnica i nesretnika pogodi u bradu takvom lakoćom da se svi začudismo kad on posrnu i tresnu na prljavi pod, nakon čega mu nekolicina odmah pritrčaše i stadoše dizati, pri tome ga skriveno udarajući i kao tobož čisteći od prašine, dok se ostali okupise oko unezvjerenih policajaca da bi im, uz viku, objasnili da je onome kukavcu naprasno pozlilo i da mu treba svježeg vazduha. Policajcima, izgleda, nije trebalo dva puta reći, te onoga jadnika uzeše medju sobom i uz pomoć ostalih izniješe iz restorana i odvedose nekud u mrak...
(nastavak slijedi..)

[metuzalem]

(nastavak..)
Ubrzo se na stolovima karte ponovo pojaviše i žamor objavi da se neki red ponovo uspostavio, prebacujući se obratih Mitru što smo ovamo i dolazili e bi, kako izgleda, mogli zaglaviti i u nekom od, nama baši ne mnogo naklonjenih policijskih komesarijata.

- “Crni Mitre, ajde da bježimo odolen..." – prosiktah nestrpljivo, na što mi on, uz onaj njegov zmijski osmjeh i njegovim unjkavim izgovorom, odgovori:
- “ Polako, čoče, znaš i sam da se od ovoga ne može pobjeć...!"

Tek kad se nađosmo u udobnoj sigurnosti njegove limuzine, upitah ga ko bi onaj mučni i opasni narod u onoj preispoljnoj birtiji...?

- " E to ti je ona gubitnička, emigrantska splaka, koja se ovamo dovukla kako bi živjela od svoje mržnje i kuknjave, pa kako to pripada prošlijem vremenima, sad se okupljaju kako bi mogli krast i pljačkat´jedni druge..." Eto ti pogledaj im jelovnik...! na njemu skoro da nema ništa osim gibanice i pečenja i to u sred Pariza..."

Ne poštujući pravila društvenog sloja čijim rubom smo se obojica kretali, upitah ga što mu je trebao Roki, na što me on samo ćuteći pogleda, tako da mi ne preostade ništa drugo do da ga pitam, đe je bio i što je činio cijelo vrijeme od one noći kad smo se upoznali, pri tome se ne nadajući bilo kakvom odgovoru... Međutim, na moje veliko iznenađenje, ne samo da dobih odgovor već u njemu i jednu neobičnu priču.

- "Ma eto..., Roki mi je treba´ kao poklisar, jer imam neprečišćene račune s nekakvijem Korzikancima koji me sačekuju i šunjaju se okolo, a pošto ih Roki zna, htio sam ga zamoliti, e da im ne bi poručio da batale tu naopaku rabotu, kako ne bi mora´ ubiti nekoga od njih a i neka ih potsjeti na onoga kukavca Žeroma, te se prije nekoliko ubode na sopstveni nožić... Osim toga, neka im tom prilikom pomene i braću Lakoviće, kako ne bi mislili da sam sam..."
Začuđeno ga priupitah kakve bi razmirice on mogao imati i to sa Korzikancima, na što se on sjetno osmjehnu potom duboko uzdahnu i nakon kratkog premišljanja, otpoče svoju tajanstvenu priču...

- " E, lijepi moj, odonda ti se toliko mnogo toga dogodilo... Isprva sam ti se naša´ u dubokim govnima ali tako dubokim da sam povjerovao e više dublje ne mogu i da nemam više ništa izgubiti te sam se motao po gradu tražeći komitet Legije Stranaca (Legion Ètrangere) kako bih mogao prodati ono malo duše, kad mi se nekakvi ***** prišljamči te shvatih da je dno još daleko... Baš onoga dana, kad na Lionskoj stanici (Gare de Lyon) konačno nađoh vezu za Legiju Stranaca, te prije nego odoh da se prijavim, sjedoh da popijem kafu kad za moj sto, bez pitanja sjede jedna plavokosa "bedevija", osmotri me onako iskosa i bez mnogo uvijanja poče da me isljeđuje; ko sam, odakle... taman kad šćedoh da je prićeram, upita me da li bih imao volje za jedan dobar, zajednički posao...? Iznenadih se i upitah kakav, kad ona bez ikakvog uvijanja i velika priče pomenu da je studentkinja iz YU i da je u Pariz došla na tri mjeseca a kako nema volje da se s Arapima jebe za večeru i sobu u jeftinim hotelima, bilo bi dobro da, ako bih htio, udružimo rad i sredstva, kako bi došli do solidne zarade... No i prije no što joj postavih bilo kakvo pitanje, ona mi razloži da ne treba bilo što osim da joj se stavim na raspolaganje kao posrednik, kako bi ona, sa svojim prijateljicama, mogle imati nekakav prostran stan u centru grada u kome bi se mogle baviti prodajom... hm, prodajom pičke na veliko i malo!

Zbunih se ama baš potpuno, te je pripitah, kako to da baš ovakvog bijednika kao što sam ja, smatra sposobim i pogodnim za jednu tako , koliko unosnu toliko i delikatnu i opasnu rabotu, no to nju nimalo ne zbuni, a jedini njen odgovor ne bi drugo do jedna jedina riječ – pare! I stvarno tako i bi... Ona me uze pod svoje, barabar ka kakvog snažnog i poslušnog vola, te ne prođe ni neđelja dana a ja uselih u ogroman stan u samom centru, koji ona i njene prijateljice opremiše, meni ostavljajuci ogroman salon iz koga sam mogao nadgledati njihovo kretanje i "radne" procese. Nijesam baš toliko naivan, te još na lionskoj stanici shvatih o čemu se radi i namah pristadoh na sve što ona predloži, unaprijed znajući što me sve ceka, pri tome se tješeći da će me ipak koštati manje napora no – Legija Stranaca...

Tako i bi, jer se uskoro i samo nebo otvori kako bi iz njega stale padati pare i samo ih je trebalo pokupiti, ali ne prođe mnogo vremena da isto tako vidim kojim kanalima one nezadrživo otiču. E, tek tada shvatih da sam baš ja zadužen za održavanje te puste "kanalizacije”, počev od plaćanja mjesečne rate za onu ambulinu od stana pa preko kućepaziteljice (consierge) do veze u policijskom zoo-vrtu u kome su one najveće "zvjerke” otimale i najveće komade... Nevolje nastadoše tek kad se one moje "bedevije" sprijateljiše sa Ana-Marijom, došlom ili dovučenom negdje sa italijaskog Juga a ja, ćutučina avetna, potom uzeo da joj iščitavam moju poeziju, te ona pobjegne onim Korzikancima i pridruži ovom mom divljem čoporu...A stvarno nije čuda sto su oni bili grinuli de je vrate..., jer je eto, barabar ka da je s ikone sišla..., valja stvarno mušku glavu i ti skuplju od ove moje avetne, te joj se ne moram mnogo bojati ali dosta je da osmotrim ono srce od njenog lika, onako raskosno uokvirenom svlenom kaskadom crne kose iz koje gledaju neizmjerno duboke, paćeničke oči... Pa onda onaj izvijeni vrat o kome, umjesto đerdana, zvecka sitna brojanica od maslinovih koštica i krstom od predvorene tisovine, njeno jedino porodično nasljedstvo... Uh, no da ne pričam dalje, te možeš mislit kolika je potražnja za njom, pošto ne treba biti katolik da čovjek pred njom pane ničice ili na koljena da bi od jebačine učinio jedinstvenu bogougodnu misu pred onim njenim toplim oltarom ispod sočnog i mirisnog Venerina Brijega... U svakom slučaju, siguran sam da većina njenih mušterija ne jebe osim u klečećem – molidbenom stavu...

Jutrom ponekad, dođe kod mene u postelju i skrije pod pazuho a onda dugo i neutješno plače, sve dok uzdišući ne zaspe i postane nalik na ucvijeljeno dijete do koga utjeha još nije dospjela... A ove naše bedevije...!? One su ti poput onih divljih koza, te ih partizani zabraniše, a oni su najbolje znali da nema te međe ili prepreke koja bi ih mogla spriječiti da ne po´araju i ne pođu u štetu... Poneke od njih je izgledale ka´ odvaljena od onoga ledenog brijega te je potopio "Titanic" a glas bio rezak poput one starinske registarske kase, osobito kad se pomami te joj moraš, poput onekurble, ponekad zavrnuti ruku da bi se urazumila...

Eto lijepi moj, zato ti i rekoh da nema svrhe bježati, jer postoje neke rabote od kojieh se ne može pobjeći... Eto mene, pošto me nije pripalo da čuvam krdo koza po Pelevu Brijegu, sad ti evo moram da čuvam "krdo" divljih koza u sred Pariza a da mi nije ove pitome Ana-Marije, odavno bih batalio ovo, više nego unosno “stočarstvo"..."

(kraj)

[remark]

Kladim se da ste se vas dvojica dežurnih prepoznali u SOMKIJEVCIMA , ili se bojite da ću objaviti imena vaspitača-eksploatatora čiji ste, po svemu sudeći, potomci. Evo, dajem rijeć, neću prokazati nijednoga. Reći ću samo da u to kolo nije učestvovao Profesor ILIJA RAJKOVIĆ.
Možda, objavim kako ste začinjani sipanjem sperme iz pjatića od kafe ožičicom, pošto SMOKI nije bio lasan da to uradi.
Kako da zbunim inđilijera koji ne zna prosto pravilo trojno? Nikako!

Prvo i prvo da se izvinem jer pogriješih misleći da će se prepoznati što znači to što napisah jer se iz aviona vidi da Metuzalem i Vi niste ista osoba.


Druga stvar je, ne razumijem čemu takva nervoza?

[HENKEL]

E bogomi remark ja mišljah da je to jedna te ista osoba.
Tebe se divim kako si pametan a ne budala ka ja.

[ivanbegovac]

Ohohooooo,
Ana – Marija je li? E, pa ja nijesam morao brojati pariske Arondismane da bih naletio na neku koja je borac po strategiji i oružju Ana-Mariji. Ti si Met strka po svijetu i ostavio Cetinje na milos i nemilos SekLetara opštinskijeh Komiteta. Od onih dvanajes članova, svaki je imao svoj resor. Koordinator je bio Sekretar. Komitetu nimalo nije smetalo da se useli i koristi zgradu i prostorije Crkvenoga Suda ili Bogoslovije.

Strelicama sam označio prostorije u kojoj su śeđeli sekLetarica i DRUG Sekletar.
Ja sam kao ratno siroče bio upućen na ostalu đecu – ratnu siročad. Bili smo naprosto kao jedna familija. Bile su tu i dvije sestre kojima priroda nije mogla sakriti da su gladne. Kako sam i u tom pogledu bio ’’saborac’’ sa njima dvejma, baš smo se mnogo voljeli.
E, tu dolazi elemenat mog ’’upada’’ u Komitet. Sekretar se bješe smrtno zaljubio u jednu od sestara, a kako mu nije bastalo da je ’’zaustavi’’(tako se to tada zvalo), našao je način da se zbliži samnom, pa preko mene da mu ja ’’kodošim’’ ’’ufati ’’Ljiljanu. Kad gođ bi se sreli, rekao bi mi poslije srdačnog pozdrava da ’’doletim’’ malo do njega. Pozvani građani i Drugovi pozvani na ribanje su me viđali stalno u Komitet, a ja nijesam ni član bio. E, iz tog ’’izvora’’, odatle, ja znam ponešto više. Sekletari su se mijenjali istim danom kad bi se promijenio Predsjednik Opštine. Predsjednik Opštine u Titograd, Sekretar, ili sekLetar na mjesto Predsjednika Opštine, a jedan od onih dvanajestorice članova buć, Sekretar.
Kako je koji zasijedao, tako je obezbeđivao sebi leđa i podršku dovodeći svoje bliže i daljne rođake, pa onda i ostale seljane. Zaposlenje se podrazumijevalo.
Jedan seljanin od ’’mog’’ Sekretara je dobio zaposlenje na karte. Sekretar je ima, činilo mu se’’ dobru podjelu karata’’, a nije imao više para da uloži. Siguran da ne može izgubiti, predloži da priloži zaposlenje. Padoše karte i seljanin dobi zaposlenje na 4 sedmice sa ašom mača.
Da se vratim na Ane-Marije. Iz Beograda su po kazni i da se odviknu od poroka slane glumice da održavaju repertoar u Narodnom Pozorištu i da se ’’liječe’’. Navikle na redovne konzumacije ovoga i onoga, nekako su se snalazile za mučenicu jer je na Cetinju, govoraše se, bilo više divljih kafana nego stanova. E, ali za ’’ono’’ je nepremostiva prepreka bio noćni portir u Grandu Stanko. Pored njega uza skale nije mogla ni muva proći, tako da glumice, njih četiri, nađoše privatni smještaj u Bogdanov kraj kod Rutard Sabine, koja je bila otvorila radnju za izradu i prodaju veziva, pletiva, hekleraja i ŠUSTIKLA u Njegoševoj ulici, preko puta Astre. Stanovala je u iznajmljenoj kući u Bogdanovom kraju.Pošto je Obod počeo dobro da radi, Cetinjani su masovno počeli kupovati radio-aparate, a domaćice su kod Rutard Sabine kupovale šustikle za na radio. Poslije su išle veće šustikle za televizore.
Rutard Sabina se ’’stisnula’’ u jedan kamarin ispod stepenica, a glumice su mogle primati posjete. Kad je Niša, bolećiv a nezainteresovan, ispred Pozorišta poslao pozitivan izvještaj o glumicama, bile su vraćene u Beograd kao revidirane i izliječene.
Krk? A Cetinjani? Đe će oni smicati mrak sa oči. Spasenija, raspuštenica, krkna koju više niko nije htio, dobavi preko Slavka Bosanca tri Ane-Marije iz Kalesije(Ziza, Razija i Enisa). Na ulaznim vratima su na staklu bile zalijepljene novčanice od 10 dinara za starije
i 5 dinara za đake.

Bio je docnije istaknut i spisak od 6 nepoželjnih mušterija.

[ivanbegovac]

Prvo i prvo da se izvinem jer pogriješih misleći da će se prepoznati što znači to što napisah jer se iz aviona vidi da Metuzalem i Vi niste ista osoba.


Druga stvar je, ne razumijem čemu takva nervoza?

Da do nesporazuma može LAKO doći na Twiteru, nije neko čudo, zbog ograičenja broja ''karaktera'' znakova. ovdje se ne moraju brojati slova.
Ja se malo žacnuh. Oprosti, neću više.

[metuzalem]

Ovoga proljeća se neočekivano obretoh na Cetinju, kojom prilikom me promjenljivo vrijeme nagna da visim po kafanama i čekam da se ono proljepša. Tako bjeh zasio u jednu od kafana na Balšića Pazaru kad odjednom u kafanu hrupi jedan debeljko u najboljim godina pa, onako s vrata, duboko othuknu i značajno izjavi:

- "Evo zesto je došlo da gore ne može bit... Došlo se, vala, do dna!"

Pošto u kafanu ne bješe mnogo gostiju , osjetihe se pozvan da mu odgovorim, onako kako nekad bješe običaj, da se na lelek lelekom odgovori, te mu rekoh:

- "E ja sam ti u tom pogledu optimista."

- "Kako to optimista, misliš e će bit bolje?"

- "Ma ne, no optimista sam da može i da će biti gore..."

Nakon što me on podozrivo odmjeri, objasnih mu da je do dna još duboko, kad se sjetim srabavog i gladnog života na tačkice i trebovanja u poratno vrijeme. Na to on odmahnu rukom ka da šćede reći ne zna matuf no priča napamet ali mu ja objasnih da u pogledu silaska na dno (života) imam čak internacionalno iskustvo. Nakon što me onako s visoka i sumnjičavo pogleda, ispričah mu kako sam šegdesetih godina prošloga vijeka lunjao Parizom, bez novca, stana i bez znanja jezika, sve se nadajući nekom čudu kad mi se odjednom prišljamči jedna p.ederčina sa veoma nemoralnom ponudom, koju u svom CG-ponosu - odlučno odbih. Nikakvo čudo se ne dogodi ali se ja osjetih kao neko ko se davi u dubokoj vodi a onda iznenada dodirne dno... I stvarno, sretoh jednog našeg kukavca koji me uputi da ne konačim na klupi u parku jer će me policija pokupit a zatim proćerati iz Francuske... Na moje pitanje đe ću onda, uputi me da odem ispod nekog od pariskih mostova i pridružim klošarima jer njih policija ne dira ali da prije toga svratim do neke od velikih robnih kuća kao što je "Samaritaine" (Samarićanin) i iz kontejnera uzmem što veći karton... Na moje pitanje što će mi, on začuđeno odgovori:

- " Da ti posluži kao posteljina, avetinjo, e ćeš se smrznut..."

Nakon mog izlaganja, još uvijek zbunjen, ovaj kafanski namjernik, me dosta ozbiljno upita što mi je šćela cijela priča... Odgovorih mu bez ikakvog ustručavanja da će znati da je dodirnuo dno tek kad ga neko, ne mora biti čak ni p.eder, nedvosmisleno upita:

- " Kolko tražiš da te iz***** u guzicu?"

[ivanbegovac]

Esam li ti prica koliko i kako se kupuje vijagra na CetinjE??? Nijesam???
Ilija - apotekar je radio, da ja znam, u četiri apoteke na raznim lokacijama po Cetinju. Kod ''Belvedera'', kod Pošte, kod Vlaške crkve, kod ''megamarketa''....
Pitam ga jednom prilikom kako se finansijski održavaju tolike silne prvatne apoteke po Cetinju, kad se u njih ne mogu podizati ljekovi na teret zdravstvenog osiguranja - recept.
- Ada svi dobro posluju od viagre, veli mi.
- Čuš od viagre?
- E, da. Nemaš pojma koliko se kupuje viagra.
Pitam da li je cijena u pitanju, pa dolaze sa strane da kupuju.
- Ma ne. Nije to u pitanju. Cetinjani kupuju. I onda ''odveza'' tehniku kupovanja.
Dođe jedan postariji, nije važno ko, i pita me: ''Imate li municije za staro rashodovano oružje''? Imamo. Date mi deset komata, ma najvišega kalibra.
Drugi jedan, vec ''stara'' mušterija taži mi deset kesica šampona(vijagre upakovane u plasticne kese kao šampon) čupne se za pramen kose, a značajno pogleda na dolje.
Treci traži: ''Date mi deset od onoga te je mlogo skupo''.
Komad vijagre košta od deset do dvaespet evrova.
Znači, pored policije na Cetinju rade i apoteke. Možda još neko, ma ja to ne znam za sad.
- Što, misliš li da je Cetinje malo?
- Ne ja. Za mene je najviše na svijet.
- A jesi li znadiva e je Cetinje i Бајице • Барјамовица • Бијеле Пољане • Бјелоши • Бобија • Богути • Боково • Велестово • Вигњевићи • Војковићи • Врба • Врела • Вучи До • Гађи •Горња Заљут • Горњи Цеклин • Граб • Градина • Грађани • Диде • Добрска Жупа • Добрско Село • Додоши • Доња Заљут • Доње Село • Драгоми До • Друшићи • Дубовик • Дубово • Дуги До • Дујева • Ђалци • Ђиновићи • Ераковићи • Жабљак • Жањев До • Забрђе • Загора • Зачир • Извори •Јанковићи • Језер • Кобиљи До • Копито • Косијери • Крањи До • Кућишта • Ластва • Липа • Љешев Стуб • Мајстори • Малошин До • Марковина •Метеризи • Микулићи • Милијевићи • Мужовићи • Његуши • Обзовица • Ожеговице • Оћевићи • Очинићи • Пачарађе • Пејовићи • Петров До • Пода •Подбуковица • Превлака • Предиш • Прекорница • Прентин До • Просени До • Радомир • Раичевићи • Рваши • Ресна • Ржани До • Ријека Црнојевића• Ријечани • Рокочи • Смоковци • Томићи • Трешњево • Трњине • Уба • Убли • Ублице • Угњи • Улићи • Чево • Чешљари • Шинђон •Штитари???
- Evo jesam.

[metuzalem]

I onda ''odveza'' tehniku kupovanja.
Dođe jedan postariji, nije važno ko, i pita me: ''Imate li municije za staro rashodovano oružje''? Imamo. Date mi deset komata, ma najvišega kalibra.
Drugi jedan, vec ''stara'' mušterija taži mi deset kesica šampona(vijagre upakovane u plasticne kese kao šampon) čupne se za pramen kose, a značajno pogleda na dolje.
Treci traži: ''Date mi deset od onoga te je mlogo skupo''.
Komad vijagre košta od deset do dvaespet evrova.

E ovo boldovano mee potsjeti na jednu pjesmu koju sam čuo od francuskih regruta arteljerije, kad jednom promarširaše pored mene:

-"J´aime les artilleurs de ma grand mere... ----------(Volim tobdžije moje babe...)
- "Qui tiraient un coup chaque quart d´heure..." --- (Što opaljivahu po metak svaki kvarat od ure...)

No ako ilija i ne bude imao "municuiju velikoga kalibra neka mu proda onu maloga, pa neka ga baba napunja ka vinčesterku sve dok ne dospije do - bojevog statusa...
- M -

[ivanbegovac]

E ovo boldovano mee potsjeti na jednu pjesmu koju sam čuo od francuskih regruta arteljerije, kad jednom promarširaše pored mene:



No ako ilija i ne bude imao "municuiju velikoga kalibra neka mu proda onu maloga, pa neka ga baba napunja ka vinčesterku sve dok ne dospije do - bojevog statusa...
- M -

I ja ćah to reć Idžu, no me on preduhitri, kao da je znao što slijedi.
- Ne kupuju oni to radi baba. Kupuju zbog ovih, kako ih ti zoveš leperica. Ostarali, a leperice se nude za male pare.
Daleka predgrađa i one glavice oko Cetinja(Donja i Gornja Osetija, Nagorno Karabah..) naselili stojseri. U tim neurbanim uslovima bez STRUJE(radio i tv) lijegalo se rano i posledično tome, nahrupila gomila đece. Stasale leperice, a oće svoje.
Velika ponuda oborila cijenu.
Ostalih troškova nema. Vodiš je na Tocila ili ''na smet''.

[nauzeja]

Bih da pohvalim saradnju sa Cetinjanima s kojima do sada nisam imala nikakav dodir. Posto se dodirnusmo telefonski a kasnije i licno - sve pohvale za ljubaznost, predusretljivost, organizaciju, razumijevanje pa i domacinski prijem. Zapanjena sam obzirom da u CG nisam naisla ni na sta slicno, a jako cijenim.

Toliko.

[metuzalem]

Bilo je to jedne blage avgustovske večeri, kad su oskudno svijetlo davale čađave petrolejke (ko ih je imao) a u konobama preživale koza, kada se nekoliko ljudi pod punom ratnom spremom, bljeskajući pozlaćenim epoletama, strmom stazom, zaputi ka kamenoj kući pred kojom se tamnio volat sa prostranom taracom.

U to poratno vrijeme još ne bjeh krenuo u školu a i bio dosta zbunjen novim vremenom koje je narod zvao – mir – no kako mi niko ništa nije objašnjavao a ja još manje pitao, pođoh za njima da vidim što će biti. Tek kad sam se popeo do tarace, zastadoh čudeći se svečanoj prilici koju su osvjetljavale čak dvije petrolejke i jedan fenjer zataknut u panjezi pored otvorenih kućnih vrata.

Niti sam ja očekivao niti je iko pomišljao da mi bilo što objasni, shvatih da se radi o nekim veoma važnim ljudima i to ne zbog činova i naoružanja već iz onoga što je bilo iznijeto na nisku okruglu trpezu, na kojoj je bilo đakonija koje sam gledao samo o praznicima i slavama.

Odjednom iz mraka istrča nekolko đevojaka i nakon što posijedaše na one skale stadoše tješiti najljepšu među njima, tako da me obuze slutnja e se radi o nekakvom hapšenju, te mi je bi zaista žao. Nije se mnogo promijenilo ni kasnije kad mi mimo običaja objasniše e nijesu došli da je hapse no da je prstenuju, što meni nije bilo baš jasno ali se ipak umirih i dalje zbunjen svečanim ugođajem.

Mnogo godina kasnije sam saznao i ono što su svi tada znali i o tome opštenarodno ćutali ka – zaliveni...:

Znali su da je „mladoženja“ bio visoki pripadnik SLUŽBE, koji je momka pomenute ljepotice, koja se tom momku obećala, silom svog položaja poslao na Goli a onda seoskoj partiskoj ćeliji naredio da odu kod njenih roditelja i isprepadaju ih e će doći i uzeti je „milom ili silom“. Tek tada sam shvatio sav njen očaj te me, kasnije, nije čudilo e narod priča da ovaj vrli i zaslužni domaćin pljan dolazi svojoj lijepoj ženi i žestoko je tuče zarad – neuzvraćene ljubavi!!!

A kad bi to neko krijući pomenuo, slijedio bi uobičajeni komentar: „Neka, dobro joj je...“, ne priznajući sebi e je ona sirota time osuđena na doživotno – silovanje. Zbog toga je dobro što se na ovom forumu izranjaju mučna svjedočanstva o, malo je reći, zloupotrebama moći kojom se otimalo i mnogo što nezasluženo.

[ivanbegovac]

Insert iz knjige: ''KO DRMA CETINJE SA TRI MET(r)A FORE''
Priča Sekretar(SekLetar) opštinskog Komiteta Saveza Komunista Jugoslavije - CETINJE

ŠTAFETA

Doklen sam bio u Komitet, ne mogu reć e je bilo ljevšija dana u moj život. Kad nijesam treba odit da grajem na kojega direktora, ili kad nijesam nikoga zva da malačko drkti predamnom, ćah čitat iz one kartoteke. I toga kajno svega se čoek zasiti. Prvo vrijeme sam ostaja i popodnu da čitam.
Valjalo je i vodit malo više računa o svojem životu, i o drugijama potrebama treba mislit. Bilo je ženmskinja da se zvekne. Da se nebi mlogo veleprda oko njih, poslužio sam se metodom koju sam pronaša u arhivsku kartoteku. Nije to trajalo zadugo e me zavrnuše drugovi Slovenci. Ukidoše Štafetu. Ukinuo im Bog oči.
Nije da nijesam prova ranije. Jesam još doke sam bio u osmoljetku.
Bješe u komšiluk u Škrku jedan šofer iz okoline Dubrovnika te je vozio u Bojanu. Žena mu je bila isto iz Dalmacije. Zvala se Luce. Jednom kad je tetka Vidosava bila u bolnicu radi ženskija stvari, potlje sam sazna e je pobačala, dolazila je Luce svaki dan da pospremi kuću i da mi da da jedem. Jednom, lepira po kući i onako uz rabotu, pita me imam li đevojku. Mene me sramota u zemlju da propanem. Jedva promrsih da nemam.
- Nimaš ???
- Ne ja.
- Ajme lipi moj, ne mogu virovat. Ali me lažeš ?
- Ne, no stvarno nemam.
- Ajme, pa ti si njufer. A imaš li čim, pa ćapala među noge.
Ja prekrstio noge, nedam se, a ona me giliknu pod pazuvo, pa kad sam diga ruke gore, ona ćap.
- Ajmeee, ali si jak. Ajde da vidimo bi li umio kad već imaš čim, kad ti bude tribalo.
Jakali smo se komat, pa kad izvadi sise i kad sinuše košeti, mene se prevrnu svijes, i bi - što bi.
Odio sam potlje kra nje da me uči kad gođ bi joj muž bio na put. Ta nastava je bila mnogo ljevša no školska, pa sam potlje nauku upotrebljava kad sam nasta profesor dok sam podučava poneke učenice. Što je još važno, naučila me kako da se pazim da me koja ne zarobi.
Kad ćaše doć Štafeta, mi glamni stojimo na balkon od Granda,


pa s one visine, ka iz kotarine, gledam na oni silni narod što se tiska tamo dolje.
Kad bi mi nekoja zapala za oko, i u slučaj ako je ne bi poznava, pita bi onoga do mene ko je ona. Najbolje je bilo kad bi sam znava ko je, ne bi mora da uključujem onoga te mi je reka ko je ona. Śutri dan čim dođem u Komitet obrnem na oni lijevi telefon načelnika SUPe, pa odma i bez zdravo krenem:
- Znaš li ti toga i toga ?
- Znam.
- Kami i dva leda ti znaš.
- Od čemu se radi ?
- To ja tvoju rabotu treba da radim ?
- Ma ne, nego ti mene samo uputi. Sve ću ja kako rečeš, uostalo ka svaki put dosle.
- Ti, viđu, ne znaš da je on velji unutrašnji neprijatelj. Ne znaš ni što radi, ni što priča. Apsi gomna i nikome ne daj da mu se primakne doke ti ja ne rečem. Je li ti jasno, ili da ti šiljem službeno pismo?
- A od kome je riječ ?
- Ti već zaboravi od kome sam te pita.
- Ne đale, znam, odma šiljem patrolu.
- Nijesi svatio. A đe ti je kospirancija ?
- Svaćem, svaćem.
- Kami i dva leda svaćeš, no ajde de. Oću lično da apsiš gomno !!!
- Svaćem.
- E tako te volim. Kad ti dođe ona njegova fuksa da se raspituje, pošlji je kod mene. Ja znam što ću joj reć.
- Jasno ka bijeli dan. Idem !
Kad bi zatim ona po ustaljenijama putevim došla do mene da se raspita, morala bi da čeka kra daftilografkinje komat. Kad bi je pozva unutra, metnuo bih cvikere, i reka bih joj da je stvar u fazu ispitivanja. Koliko za sad znam, izgleda da je mlogo ozbiljno, ali da je sad sve u njene ruke. Kad bi je daftilografkinja ispraćala, rekla bi joj da ne avetuje, no da lijepo postupi prema mene, pa na uho, ono po ženski: ’’Drug Sekletar ti je slab na onu rabotu’’. Ako bi se ona kai ono bajagi prenerazila daftilografkinja bi joj rekla da ne avetuje pošto ona stvar nije od sapuna pa da će se potrošit. Pušta bih je da se smisli. Nekoja bi se odma vrnula, a nekoja poslije dan dva, teke svakoja je dolazila na moju slabos. Kad bih je potrošio, uputio bih je onome te mi je kaza ko je ona, jer joj je muž u njegov resor, a ako sam je sam znava, zivnuo bih načelnika SUPe i reka mu da joj pušti onu nesreću. Zamišlja sam ga kad dođe kući iz apsa kako će da navali da razgrne paučinu.
Znam kako mloge ''rade''. Ima jedna te štuca doke se onodi, a ima jedna te joj nije ravna nijedna kobila pod utovar. Ima jedna te mljašti kada ije najljvše bobone. Jedna plače ka rudinska zmija, a jedna priča ka navijena od svačemu samo ne od onođenju ....
Slovenci prvi, a za njima i ovi naši ukidoše štafetu. Kad su avetni.
Ostade dan oslobođenja, ali i to se izjalovi brzo. Izmodiše da se ide u Beograd za dan oslobođenja u oficirski dom, kada su beogradske oficiruše bolje od ovija našija.

[metuzalem]

U jednoj od zadnjih „POBJEDA“ nađoh vijest o autorskoj večeri Sloba Vukovića u Kotoru,priređeno povodom objavljivanja jedne od njegovih brojnih knjiga uz napomenu da se radi o „autoru koji nam kontinuirano u svojim pričama saopštava sažeto i na literaran način obrađenu istoriju i životopise crnogorskih iseljenika“. Osim toga, naveden je i veoma važan biografski podatak, bez kojega bi dokaz o njegovoj literarnoj darovitosti bio sasvim nedostatan; Slobodan Vuković je bio sekretar Matice iseljenika Crne Gore, dugogodišnji glavni i odgovorni urednik Pobjede i novinske agencije Tanjug. Ovo je njegova 13 knjiga.

No prvo da iznesemo njegov antologijski osvrt na Cetinje...:

Usputni zapisi: Slikar, pismo, vladika

Piše: Slobodan Vuković

Vraćam se jedaman iz Rima. U avionu i nekoliko lijepih đevojaka. Cetinjanke. Jedna me upita:

- Vi sugurno poznajete mog oca, Đura Popovića?

- Popović… Đuro Popović… Prebiram po glavi; ne mogu da se sjetim.

- Vaših je godina, mora da ga znate? – uporna je đevojka.

Opet, ništa!

- Ama, Đuro Mačak! – kliknu Cetinjanka.

- O, kako da ne znam Đura Mačka! Što tako ne rečete? – razveselih se i ja.

Mnogi Cetinjani imaju nadimke; po tome su prepoznatljivi…

…Davne pedesete; moje, dječačke, cetinjske. Drugovanja; s Venjom Bastaćem, Mijom Adžićem, Borom Simonovićem, Pajom Spasićem, Mićom Vukićem, Askom Šehovićem, Petrom Mirkovićem…

A tek kako je Venjo Bastać slikao! Proricali su mu Lubardine staze. Bio je veliki talenat, pa smo mi, dječaci, iz Njegoševe i Bajove, razapinjali platna i pomno slikali po Ćipuru, Donjem Polju, Grudi i ulicama cetinjskim. A onda je Vojo Tatar, naš nastavnik crtanja, u prostorijama Osnovne škole ,,Njegoš“, osnovao likovnu sekciju. U njoj: Venjo Bastać, Miodrag Adžić, Smajo Karailo, Slobodan Vuković, Dragoljub Adžić, Grlica Đurić, Miško Kusovac…

- Toliko se razvila ljubav kod đece za slikarstvom da su se roditelji zabrinuli da đeca ne zapostave školu – priča Vojo Tatar. – Bio je rijedak talenat Venjo Bastać i još kao dječak zapažen u Crnoj Gori. A bio je primljen u Srednju umjetničku školu u Herceg Novom bez polamature! Pravio je pravi akvarel, s lakoćom; dobro je radio u temperi, u ulju. Radove članova Likovne sekcije objavljivao je ,,Prosvjetni rad“, ,,Omladinski pokret“, časopis ,,Susreti“… Đeca su odlično radila, tako da je to prelazilo okvire osnovne škole…

Godine 1954. pade veliki snijeg; oglunu Cetinje; snijegom obučeno. Vojo Tatar priprema, u Klubu kulturnih i javnih radnika, prvu samostalnu izložbu. Mi panoe zaboli u snijeg. Interesovanje je izazivao i portret Branka Ludoga. On je uoči otvaranja izložbe išao po Cetinju, pozivao mesare, brijače, obućare, da dođu na izložbu i vide njegov portret. (,,Ajde, kume mili, da me vidiš!“). Gotovo cijelo Cetinje slilo se na izložbu.

- A, kako mi je tek pozirao! – sjeća se Vojo Tatar. – Zasio u stolovaču, i, sav važan, udabrio se, kao ukopan…

A Cetinje, neponovljivo. Puno ,,oriđinala“.Tu su Miluša Gligorova, s potkrovlja Vukotića kuće, žuja, napirlitana, s velikom bočangom u kosi, nalik loptici za stoni tenis; pa, Joke Bočica, Pero Miš, Velika Ševrolet, Jolica Pjani. Jedaman je Jolica tisnuo psu u usta bocu rakije. Pašče, pijano, odgega, a Jolica veli: ,,Neka vidi kako je meni!“

Onda Idžo Gobavi i njegova brijačnica, potleuša, u Ivanbegovoj, đe smo stidljivo namještali svoje prve dječačke frizure i na zidovima gledali izlijepljene postere goluždravih žena, o kojima je Idžo Gobavi zanosno pripovijedao…

A kad se ženio Pero Miš, nosač, nijesu mu, zbog mucanja, dali u svatove… No, ipak ga puste, uz uslov, da ne progovara nijednu. Ali kad je mlada, odlazeći u dom, zaplakala, Pero nije mogao da izdrži: ,,Mmmmmuči, jjjaaadddna, kkkoood kkkuććće iiimmmammmo tttrrri ppplllaaatttee…“

Branko Ludi imao je običaj da legne u kunetu, jadikuje kako nema para, a krajičkom oka čkilji i mjerka ,,mušteriju“. Kad mu neko da koju paru, on veselo poskoči: ,,Kume, oca mi **** ako nijesi luđi od mene!“ A tek njegove kletve: ,,Bog ti dao moju pamet, noge Panta Cotavoga i stas Idža Gobavoga…“

Poveli ga u Dobrotu, ,,u ludnicu“, kako se to tada zvalo, a doktor, da bi mu ,,izmjerio pamet“, dovede ga do bureta koje nije imalo dno i naredi mu da ga napuni vodom. Branko vrljnu u bure, viđe da je bez dna, pa reče doktoru: ,,Kume, napuni ga ti do pola, pa ću ja od pola!“…

Literarno dostignuće pomenutog autora uveliko potvrđuje moju davnašnju tvrdnju, da je od prirodnog dara mnogo važnija kreativna pripadnost "SLUŽBI" bez koje svakom samozvanom autoru sljeduje boravak na "Golom Otoku" anonimnosti, kao što je u mom slučaju status "Skitnje Bjelosvjetske". Zato nije nikakva slučajnost da se ovo što ja pišem od nekih učesnika foruma tretira kao - palamuđenje - dok se slični sastavi pripadnika Nomenklature slave i uzdižu kao izvanredni primjeri kreativnosti. O tome sam se osvrnuo i u mojoj apoteci, prilogom o literarnom stvaranju u skladu sa stvaralačkim kriterijumima "SLUŽBE".

Da ne bi ko ipak pomislio da matuf zbori napamet, evo jedan sasvim svjež slučaj, da najbolje posvjedoči koliko duboko dosežu dejstva jedinstvene ortopedske terapije iz revolucionarnih vremena nase istorije. Vjerujem da su mnozina u medijima zapazili hvalospjev autoru nove generacije - Vujici Ognjenoviću povodom njegovog, svježe „obnarodovanog“, literarnog čeda, naslovljenog sa; „Servantesova djeca“ te koristim priliku da vrlo „Općinstvo“ uputim na značajnu činjenicu, koliko ovo djelo predstavlja reprezentativan primjer stvaralaštva uslovljenog ovom veoma djelotvornom terapijom, pri čemu je dovoljno pročitati pohvalno slovo o autoru koji je, u svom stvaralačkom žaru, sasvim u skladu sa doušničko-isljedničkim metodama opstenarodne duhovne „Službe“, ONO i DSZ, obigrao pola svijeta kako bi „saslušao“ najpoznatije svjetske literarne stvaraoce i to po pitanju još uvijek otvorenog slučaja „Danilo Kiš“, da bi time, ne samo stvorio jedno neprolazno djelo već i učinio svojevrstan – l´ homage (omaž) – ovom poznatom autoru na čijem djelu su okovane čizme ostavile itekako vidan – pečat.

[metuzalem]

Gore navedena pjesmica francuskih regruta, neodoljivo me potsjeti na jedan tekst iz devedesetih godina prošloga vijeka/milenijuma te ga potražih i nađoh među već odloženim uspomenama iz - skitnje bjelosvjecke.

RESURSI


Ovih gladnih, sankcionisanih devedesetih godina, narod se rado prisjeća onih zlatnih, turističkih, kada je na Cetinju znalo da se dnevno „obrne“ i po sedamdeset autobusa, od kojih je barem četrdeset bilo iz Dubrovnika.
Sad na Cetinju nema niđe nikoga, ali to ne smeta da se pominju mogućnosti koje su sada, zbog skidanja embarga, postale mnogo izvjesnije. O tome se uglavnom priča po kafanama kojih ima kijamet po cijelom Cetinju, od kojih su one u staroj varoši „naslovljene“ latinicom i na stranim jezicima, dok su u novoj varoši „naslovljene“ ćirilicom a uglavnom su iz domaće geografije.
Ovoga ljeta (96.) sjedio sam kod Mura (čini mi se ?) u nekom dosta kvalifikovanom društvu, u kome se razgovor okrenu na turističke mogućnosti sa neizbježnim pominjanjem broja noćenja, procenata i ostalih tantara. Ovo sa brojem noćenja, slušam evo više od tridest godina, pa mi je zbog toga naš turizam došao kao nekakva nepregledna međunarodna spavaonica, nešto poput velikog godišnjeodmorskog “bioskopa” gdje se plati ulaznica da bi çovjek mogao da prespava i nešto odsnijeva, dok mu turistički radnici dođu nešto kao blagajnici, redari, čistačice i razvodnici...
Slušao sam bez velikog zanimanja, sjećajući se Pariza, Bretanje, Provanse i turističkih „mogućnosti“ koje sam imao prilike da tamo doživim. U mojim, još uvijek jarkim sjećanjima, najmanje su iskrsavala ta stalno pominjana noćenja... Na kraju se i ja umiješah u priču, računajući da, iako bez neke kvalifikacije, ipak mogu da nešto rečem, barem na osnovu ličnih iskustava i doživljaja po bijelome svijetu.
- Ma, - rekoh - nema od tih vašijeh noćenja velike fajde..., sve dok turizam ne bude ka´ u Francuskoj, jer dok vi ovdje računate na hiljade (praznijeh) noćenja, Francuzi računaju (i naplaćuju) hiljade i hiljade - jebačina !!!
Stvarno, kad se sjetim onih vremena (1966) u Parizu, kad sam radio na ćošku ulice St. Denis i jedne male, poprečne, kojoj se imena više ne mogu sjetiti, ali to nije važno... Bilo je to onih šezdesetih godina, kada je De Gol donio ili htio da donese dekret da se kurve sklone sa trotoara, barem na najvažnijim turističkim destinacijama, isprva u Parizu a kasnije i drugdje. Tada su se Francuzi sprdali na raçun prijedloga da i kurve placaju porez, izmišljajući priče o kojekakvim *****njskim brojačima i taksimetrima... odnosno, metkometrima. Sjećam se i jedne njihove pjesmice koja glasi:

J’aime les artilleurs de ma grande mere / qui tiraient un coup chaque quart d’heure... (Volim tobdžije babe moje / što opaljivahu po metak svaki kvarat od ure...)

Dakle, u toj uličici, u jednoj od uskih nakrivljenih kućica sa tri sprata od po jedne sobe i stepeništa, „radile“ su tri mlade kurve, izvanredne ljepotice, koje su stajale u uskom ulaznom hodniku, iza staklenih vrata, stručno obasjane reflektorima, tako da su bile još privlačnije nego što bi bile u uličnoj vrevi. Jednog petka, odmah poslije podne pade mi na pamet da bih mogao da ispitam koliko ce zaraditi samo jedna soba u toj ruševini od kuće, jer sam morao da ostanem duže u birou kako bih završio neke planove. Već ranije sam se raspitivao koliko košta soba i rekoše mi 17,5 FF + cca 15% servis, dakle 20 FF. Kad sam rekao da bih rado tu stanovao, jer radim preko puta, ismijaše me i pitaše odakle ja u stvari dolazim. Postiđen, nijesam postavljao dalja pitanja, a i nije bilo potrebe...
Namjestih se da pratim jednu od njih, svaki put udarajući tipku računske mašine kad bi preuzimala mušterije koje bi, da se nijesu stidljivo motale naokolo, sigurno mogle napraviti red „pristojne“ dužine. Ostao sam skoro do ponoći, a gužva je tek trebala da počne jer su se u blizini nalazile poznate hale (Les halles, danas Centre Pompidou) koje su snabdijevale Pariz, a u kojima je posao počinjao tek kasno uveče, no već tada na mojoj mašini bješe registrovano skoro 30 (i slovima trideset) mušterija.
Zapanjih se sumom od 600 FF koju je do tog momenta već bila zaradila sobica na trećem spratu, pitajući se ko je taj vlasnik koji može da toliko zaradi, ne ulažući, inače, skoro ništa. Te pare su i danas solidne, ali su tada bile barem deset puta veće (moja plata tada: cca 2000 FF). U to vrijeme, soba u elitnom hotelu „LUTETIA“, sa svim svojim uslugama, koštala je nešto oko 300 FF dnevno, te je lako razumjeti moje čuđenje.
Krenuo sam u potragu da saznam ko je vlasnik tog zlatnog rudnika, raspitujući se i to najprije u bistrou na cošku, jer mi je bilo nelagodno da tražim portira, kojega skoro nikad nije bilo u loži, jer su cure ionako radile sve što je trebalo, a toga nije bilo mnogo. Kad sam se počeo raspitivati, posluga me isprva začuđeno, a onda podozrivo gledala, dok neko ne pozva patrona koji hitro dođe i bez okolišenja reče da gledam svoja posla, jer u tim stvarima mnogo znati, uopšte nije dobro po zdravlje...
Njegov savjet sam smjesta poslušao i odgovor počeo tražiti pogledom i razumom, slažući nova saznanja kao kakav mozaik. Nije dugo trebalo da shvatim, da u borbi za tako visoki interes niko, osim same države, nije imao ni najmanju šansu. Sjetih se De Gola i pomislih na naivne Francuze koji nijesu ni htjeli a možda ni mogli da povjeruju da je moguće oporezovati kurve. No, ja sam tada sazrijevao u rasnog gastarbajtera, koji je došao na najveće ostrvo arhipelaga gastarbajterske domovine zvane – rad - odnosno novac, da bi osim zarade još ponešto i naučio. Zapravo, tada sam u stvari i saznao, da se svakoj moćnoj i sređenoj državi, bolje od ostalog, isplati tehnologija - POROKA!!!