Cetinje – tajanstvena duhovna metropola

[metuzalem]

-
-
-
Vremenski period u kojem ovaj moj thread opstaje u vrhu foruma – Cetinje – isuviše je dug da bi bio slučajan, dok visoki broj ulazaka jasno ukazuje na visoko zanimanje poštovanog cetinjskog i inog općinstva, koji se ne može i ne smije zanemariti. Ovo me ipak čudi posebno zarad činjenice što postoji website „Cetinje okrenuto budućnosti..“ koja naprosto zasjenjuje šljaštećim vizijama budućnosti a čija skora ostvarenja cetinjski birači očekuju s toliko povjerenja u svoje novoizabrano rukovodstvo, da su ga, na ovim zadnjim izborima, častili mogućnošću neograničene vladavine i to skoro - bez pogovora...

No, pošto sam jedan od rijetkih koje je Cetinje doživio kao nekadašnju prijestonicu Federativne Republike Crne Gore a pritom bio i svjedok njenog ukidanja, nakon što su sve njene nadležnosti bile brzopotezno preseljene u novoimenovani – Titograd – Cetinje je ostalo da se lagano rastače u zapećku političkih i inih procesa novog poretka.

Dramatiku ovoga procesa pratio sam, uzgred i to većinom prilikom školskih raspusta, kada sam nakratko boravio u selu nadomak Cetinja, ne mareći mnogo na ono što se tada događalo. No, svejedno, malo što mi je moglo promaći jer sam ipak smatrao da je i moja budućnost uslovljena onim što se u Cetinju događa.

No ipak, ubrzo se pokazalo da Cetinje nije zaboravljeno a ni njegova okolina, posebno zato jer je nova vlast tada zabranila držanje koza, koje su narodu bile osnova opstanka. Zbog toga je nova vlast pohitala da sav taj „zdrav seljački elemenat“ što prije dovede u grad i zaposli u novootvorenim industrijskim postrojenjema budućeg „Oboda“, koji će Cetinju obezbijediti ekonomski procvat za sljedećih dvadesetak godina.

Tako je u opustošeno Cetinje „šljegla“ masa uglavnom polupismenog naroda koji se dosta teško snalazio u novoj okolini, ali se zato omladina osjećala utoliko bolje. Toga doba „Obnove i Izgradnje“ se posebno dobro sjećam jer sam ljetnju praksu provodio na stambenoj izgradnji naselja koje je narod krstio imenima "Kongo“ i „Katanga“, vjerovatno zbog svoje živopisne arhitekture čiji je, nazovi modernistički izraz, očevidno imao ulogu da prikrije mnoštvo nedostataka, koji narodu prispjelom iz Katunske i ostalih nahija ionako ne bi mnogo smetali, s obzirom da su mahom dolazili iz domaćinstava prilagođenih pukom preživljavanju.

E baš od ovog momenta počinje odsutna dramatika ovog jedinstvenog grada, jer su mnogi oni od nosioca njegovog duha i bića, bili prinuđeni da ga napuste, dok su pridošlice bile upućene na opstanak u sistemu samoupravne industrijalizacije, čime je ovaj grad ušao u proces izgradnje nove duhovnosti kojoj je nedostajala potpora svih onih, koji su ovaj grad činili, ne samo duhovnom metropolom Crne Gore, već može biti i šire....

(nastavlja se...)

[metuzalem]

Tih prelomnih, pedesetih godina, grad Cetinje je u potpunosti prepušten svemoćnoj – SLUŽBI - što samo po sebi ne bi bilo tragično da se nije radilo o kadrovima koji nijesu sposobni za bilo što drugo do da bezglavo izvršavaju bilo kakvo naređenje – „odozgo“. Time su oni ovaj grad osvjedočenog istorijskog stvaralaštva, svojom komesarskom politikom ubrzo srozale na nivo duhovnog „Golog Otoka“ u kome se na svaku neprikladnu riječ slijedio ukor ili opomena od kojih je zavisio opstanak.

Cetinje je, dakle, ostalo pod upravom gradskog komiteta koji se sastojao od dvanaestak članova, tobože izabranih na slobodnim izborima, no svak je znao da su postavljeni dekretom partije bez koje se ni na pišanje nije moglo otići po svojoj volji. No kako god, oni su bili zaduženi da industrijalizuju Cetinje i u njemu uposle sav onaj „zdrav seljački elemenat“ Katunske i ostalih nahija o čemu doskora ni sučajno ne bih pisao da prilikom zadnjih posjeta nijesam primijetio koliko je Cetinjskoj mladosti tragično uskraćena privilegija sličnog odrastanja kao nama starijima...

Ova zadnja pomisao mi se nametnula pri sjećanju na vrijeme, kada sam većinu svojih školskih drugova prije mogao sresti na ulicama Beograda no Cetinja, jer Beograd nije bio samo glavni grad novostvorene države već mnogo više od toga, njena duhovna metrpola prema kojoj je Cetinje, u međuvremenu, spalo na razinu prašnjave provincijske kasabe... Osim toga, Beograd je pružao toliko šansi da se nešto postigne, te se dobro sjećam karijere Sreta Banovića (OFK Beograd) ili Mirka Stojanovića, proslavljenog golmana Crvene Zvezde...

(nastavlja se...)

[metuzalem]

No, neposredan uvid u cetinjsku stvarnost tih godina, stekao sam tek okončanja srednje škole i prijave na biro rada, kako bih „uvatio“ mjesto ako ispane kakva primamljiva prilika. Ovo veoma „moralnopolitički“ podobno čekanje posla omogućilo mi je dosta jasan uvid u opštenarodne odnose pod okriljem – SLUŽBE – čije prisustvo se osjećalo u svakoj oblasti života.

Kao prvo, gradska uprava je bila prepuštena Gradskom Komitetu koji je brojio otprilike 12 (i slovima dvanaest) apostola, pardon zaslužnih pripadnika partije na vlasti, od kojih su njih polovina bili osvjedočene „betonske glave“ umova čvrsto utegnutih u kožne mantile po modelu – SLUŽBE – dok je druga polovina bila sastavljena iz podmlatka „moralnopolitički“ podobnih ali i mudrih cetinjskih jebivetara koji su ovu obavezu preuzimali po onoj opštenarodnoj mudrosti da:

„Jeba, ne jeba – kurcu vrijeme prolazi...“

Njima i treba odati priznanje što se Cetinje nije pretvorilo u samoupravni „duhovni kolhoz“ već mnogo više okrenulo dinamici na način Ostapa Bendera, znanog iz satiričnih djela sovjetskih autora Iljfa i Petrova, ali još kudikamo kreativnijih u svojoj mediteranskoj neobaveznosti.

Malo će mi ko vjerovati da su tada uspostavljena, ali ne i napisana pravila, obuhvatala specifičnu koreografiju ponašanja od koje je mnogo toga zavisilo u životu, tako da ni mene nije prominulo da ih primim k znanju, vjerovatno da bih se osigurao od onog opštenarodnog:

„ Ko ti je kriv, kad se ne umiješ prilagoditi...“

U tome je SLUŽBA pokazivala visoku kreativnost time što je organizovala proslave svega i svačega, na kojima je svako mogao da se „predstavi“ mudrom gradskom rukovodstvu, time što će u pravom momentu - urliknuti - pogodnu parolu ili mahnuti visoko uzdignutim transparentom, za što je bilo bitno naći se u prvim redovima.
Osim ovih javnih nastupa, još suptilniji maniri ove „službene“ koreografije, bili su oni iz brojnih cetinjskih lokala, gdje nije bilo zgoreg uhvatiti zgodan položaj odakle se neke riječi i dobacivanja, polupijanih i pijanih, mogu uhvatiti „u letu“ i sa njima moglo potrgovati ako bude potrebe.

Na ovo je, na jedan prikriven ali zato veoma izvjestan način, ukazivao i jedinstven cetinjski ugođaj gdje se sve dijelilo na način u kome je bilo mnogo onoga iz vremena Kralja Nikole, koji je i pored sudova „ispod brijesta“ svojeručno dijelio pravdu, pri čemu je u obzir uzimao i ono „Što ne ulazi u zapisnik“

Koliko su ta vremena bila itekako egzotična, najbolje ukazuju navike koje je uveo novoškolovani rukovodeći kadar, tada dospio sa velegradskih studija i preuzeo cetinjsku privredu i institucije ali tako da se mnogo ne zamjere mni SLUŽBI a još manje samoupravnom radnom narodu, koji se i nije baš dobro snalazio u novim uslovima... Tu se i pokazivala sva ona maštovitost onih, koje je ovaj grad slobodnog duha uslovio odrastanjem u njemu, jer su ovi novi kadrovi uspjeli da stvore radne uslove za sve one svoje drugove iz djetinjstva, kojima škola „nije odila“ ili su jednostavno bili lijeni, te su se sjetili da uvedu veoma ugodno radno mjesto vozača mnogobrojnih šefova i direktora, da ih voze „đe treba“ ali i da – isto tamo - dojave ono što pričaju kad ih ona „iz vina istina“ omami i oslabi im samokontrolu.

(nastavlja se...)

[metuzalem]

post nenamjerno dupliran editom a onda izbrisan jer ne umijem drugo

[metuzalem]

Uspješna industrijalizacija Cetinja, iznenadni razvoj turizma kao i naprasno ukidanje viza, pružale su neslućene mogućnosti, ne samo radnom narodu već posebno i „poštenoj“ intelegenciji, koja je, kao prvo, uslovila da tvrdo i meko jezgro Gradskog Komiteta nađu zajednički jezik i prepoznaju zajedniške (i lične) interese.
Posebno ovo mladalački meko jezgro, shvatilo je da dolaze pogodnija vremena u kojima do izražaja dolazi sve ono što im je pružio ovaj jedinstveni grad a za to ih opremile one nepismene babe i đedovi, koji isuviše muke viđeli u životu da bi olako pristali na bilo kakvu ideologiju.

Da je potomstvo bilo na visini amaneta svojih predaka, najbolje se može vidjeti iz toga u kojoj mjeri je ono obogatilo životnu ideologiju grada Cetinja, time što su Marxizam po Karlu ukrstili sa naprednim Marxizmom po Gruču (Groucho) Marxu, jednom od filmske braće poznatih pod imenom: MARX BROTHERS...m koji je ostao poznat je po svojoj sentenci vrhunskoga spektra a koja glasi:

„Pa da li ti stvarno više vjeruješ svojim očima nego li mojim riječima...?“

Osim toga, u tome im je uveliko pomogao i pad Rankovića, nakon koga je palo mnogo „betonskih glava“ da bi bilo zamijenjeno podobnima iz podmlatka pravovjernih, koji su uveliko nastojali da svoje potomstvo što bolje obezbijede. Dok je tvrdo jezgro ostalo da se lomata krhotinama zaostalih dogmi, meko i mlađe jezgro Gradskog Komiteta je došlo u priliku da se bolje snađe i svoju interpretaciju Marxizma bez ometanja obogati naprednim idejama Gruča Marxa koje su uspjeli prilagoditi shvatanju radničke klase nastale od „zdravog seljačkog elementa“ šljeglog iz okolnih vukojebina...

U kojoj mjeri je ovaj novi politički kadar bio stvaralački maštovit, najbolje bi mogla posvjedočiti anegdota u kojoj Mijo Špic, ljut zato što umjesto u lov mora da sa ideološki zatupljenim šljakatorima satima sjedi na partijskom sastanku, da bi im se osvetio, na pitanje predsjedavajućeg ima li ko da doda nešto diskusiji, on isti zlurado javi kako bi, pod tačkom – razno – napomenuo da na partijskoj zastavi nedostaje alat koji bi je doveo do univerzalne znakovitosti, na što je obavezuje i ono: „Proleteri svih zemalja...“ Nakon što ga je predsjedavajući priupitao kako to misli, odgovorio je da srp i čekić nijesu dostatni, jer se pritom zanemaruje nova radnička klasa...
Nakon pitanja koji alat bi bio na nivou simbolike radničke klase, Mijo je pomenuo onaj francuski ključ, poznat sa saobraćajnih znakova, na što je jedan od turbo-pravovjernih ćutuka skočio i pobunio se da taj kapitalistički i buržoaski alat ne dolazi u obzir, nakon čega je partijski sastanak nastavljen još jednu smjenu...
(nastavlja se...)

[metuzalem]

U kojoj mjeri je ova podmlađena gradska uprava pokazala svoje stvaralačke sposobnosti, najbolje svjedoči način na koji su tumačili onu parolu; „Fabrike radnicima“ koja je kasnije dobila zakonodavnu potvrdu da su novosagrađene fabrike i pogoni legitimno vlasništvo radničke klase na vlasti, koja u njima stvara dohodak. Uzimajući to kao datu činjenicu, nije im preostalo bez da se stave u službu novih vlasnika sredstava za proizvodnju što su učinili na veoma kreativan način interpretirajući onu parolu o svijetloj budućnosti komunizma kada če svako stvarati prema svojim sposobnostim a dobijati prema svojim potrebama, ali izgleda da su i kreativno pobrkali te je ispalo da se stvara prema potrebi i moranju a uzima prema sposobnostima i poziciji, sasvim u skladu sa Marxismom po Gruču Marxu, čiji je brat Chico (Čiko) kad su ostali bez para predložio da opljačkaju banku preko puta, na što su se ostala braća ijetko obrecnula na njega;

- „ Ajde avetinjo kakvu banku kad je tamo nema...!“
- „ Ne mari ništa, izgradićemo je“.

I stvarno mnogo što-šta je u Cetinju nastalo na ovaj supra-kreativni način, koji je u svojoj maštovitosti uveliko prelazio okvire ondašnje stvarnosti, te ni SLUŽBA nije mogla uspostaviti potpunu kontrolu nad poduhvatima svoga podmlatka. Dobro se sjećam kad sam kod BOSE FERIBOT sjedio blizu stola za kojim je sjeđelo dobro raspoloženo društvo sastavljeno od mladih rukovodioca, šefova i direktora, koji su uz dobro jelo i uz još bolje piće raspravljali o raznoraznim poduhvatima i to bez zavjereničkog šaputanja već sasvim opušteno i bezbrižno, pri tome sigurni da ih malo ko ili niko od doušnika ne može razumjeti...

A i kako bi, kad su svaku svoju namjeru iznosili kao neophodnu za dobrobit SLUŽBE, odnosno samoupravljanja i radničke klase. Čak su one preostale u SLUŽBI ubijedili da onima koji su nakon pada Rankovića još u punoj snazi poslati u prevremenu penziju, daju mogućnost da otvore kafanu ili restoran, jer su još pri dobrom sluhu pa mogu poslužiti da dokuče one istine koje vino oslobađa i time naknadno doprinesu sigurnosti socijalizma. Pošto se se radilo o ne baš pouzdanim kadrovima, nije bilo teško učinjeti deal s njima da sa onima, koji su im ovo omogućili, dijele deset puta uvećane račune (svojih?) brojnih poslovnih gozbi, koje su bez pogovora i u dosluhu s njima, plaćale uspješne cetinjske firme, čiji su rukovodioci i šefovi bili oni isti... No ovo ne bi bilo moguće bez one prešutne opštenarodne solidarnosti, koja je pod time podrazumijevala ono iz budućnosti komunizma, pa bilo po Karlu ili po Gruču svejedno; „Uzimaj i pušti drugoga da uzme“, što su zaostali konzervativci zlurado interpretirali kao; „Kradi i pušti drugog da krade....“

(nastavlja se...)

[metuzalem]

-
Siguran sam da će prilikom čitanja mojih recentnih postova, mnozina odmahnuti glavom i pomisliti kako matuf napamet priča o nečemu što oni mnogo bolje vide i znaju nego li što to ikad može jedna osvjedočena – „ skitnja bjelosvjetska“.

No, najbolje je da pođemo od onog vica o „banci preko puta...“, braće Marx, u kojemu je svakom ko ljudski rasuđuje, jasno kao Sunce da se tu radi o nečem izmišljenom da zabavi... Da nije baš tako najbolje može posvjedočiti osvrt na ondašnje samoupravne prilike i neprilike, kada je na Cetinju i stvarno sagrađena banka koju je maštoviti cetinjski narod nazvao „Kasoronja“ zbog formi koje su više bile primjerene arhitekturi budućnosti nego li Cetinju niskih i ulubljeih krovova.

Ovoga puta sam u neprilici jer ovo što pišem malo će neko od ove današnje mladosti shvatiti, zato bi dobro bilo da pripitaju matufe od 70+ godina koji se još sjećaju nestvarno čarobnih vremena kad je ta banka (a i druge) davala kredite na - trideset godina - sa kamatom od 1% (i slovima; jedan posto) a sve pri inflaciji većoj od 10% (i slovima: deset posto!). Svi oni koji danas koji bi htjeli ili moraju podići kredit kod neke banke, bolno su svjesni da će im, u današnjim uslovima, neko prije dati bubreg ili neki drugi organ, umjesto da im bude žirant, jer će bez bubrega nekako i ostati u životu ali ako budu morali otplaćivati tuđi dug, onda...

Budući da ondašnji novac i nije bio to u pravom smislu novac već izvjesna vrsta ideoloških bonova za potkusurivanje takozvanih prihoda, u gradu je osnovana (ilegalna?) berza usluga sa veoma precizno vođenim „knjigovodstvom“ o tome koje kome što učinio i sa koje pozicije... Mene čak ni boravak na „Trulom Zapadu“ nije mogao omesti da i sam budem učesnik i korisnik ove berze, iako izvjesnom „trpnom“ obliku, jer su preko moje rodbine i poznanika, mnogi, u vrijeme veoma dinamične motorizacije, dobavljali rezervne djelove kojih nije bilo na samoupravnom tržištu osim za odabrane...

To se ni izdaleka ne može uporediti sa ovim danas; imaš pare – nema problema, a tada bi zazvonio telefon i čuo poznati glas:

„ Ajde, učini mi i donesi anlasser za SIMCA 1000...!)“.

Nastaje trka a kod autoservisa SIMCA potpitanje; koji model i broj šasije? Ne znam telefon šiljem telegram, na koji dobijam podatke s kojima odem do servisa. Tamo mi kažu da je u redu ali treba znati serijski broj anlasera i firmu koja ga je isporučila. Ponovo trka i telegrami sa naredbodavnim odgovorom; donesi onaj koji imaju! Tako i učinim.., nakon čega i konačno shvatim da moje pare nikad više neću viđet jer nemam broj virtuelnog tekućeg računa ove virtuelne gradske berze i njenog servisa, koji po maštovitosti uveliko prelaze okvire i one pomenute u vicu o Braći Marx.

(nastavlja se...)

[metuzalem]

Gručomarxizam je tek poslije razornog zemljotresa (opštenarodno nazvan zlatotresom) doživio svoj smisaoni vrhunac, jer je ona gorepomenuta banka radnom narodu isplatila toliko solidarnog novca, da su mnozina od njega u „maniti lik“ obrnuli. Tada sam bio zapošljen u cetinjskom vodovodu koji ni valjana kliješta nije imao a kamo li savremenu opremu, te sam se obratio hanoverskom vodovodu koji, me je opremio kako valja i sljeduje, sve dok se zaslužni nijesu time poslužili, no nećemo sad o tome.
Tada bih obično svraćao u bife „Lovćen“ đe su me strpljivo čekali bivši domaćin Bose Feribot, Veljko Pejović u Cetinju poznat po nadimkom – Seljak - i bivši direktor komunalnog; Perica Ivanišević, jedno smjerno, skromno i nadasve pošteno čeljade koje jednom prilikom, zamišljeno prošapta:

- „E viđi koliko oni (Gradski Komitet) ove komunalne rabote uzimaju ozbiljno, kad su mene postavili za direktora... „

A kako se naknadno ispostavilo bio je još i najbolji... no ko će proletarijatu (fukari) ugoditi...
Posebno originalno je bilo Građevinsko Preduzeće Veljka Pejovića koje se sastojalo iz jednog okruglog – pečata. Kako to – pečata!? Evo kako.., kad bih svratio u bife „Lovćen“ Veljko bi već tamo sjedio i ispijao ko zna koje pivo i to u pidžami i papučama... Kako bi vrijeme prolazilo u bife bi utrčavao jedan omanji dežmekasti Crnotravac i dugo mu nešto šaptao na uho i podmetao kojekakve papire na što bi Veljko odmahnuo rukom a onaj Crnotravac hitro istrčao kroz vrata. On da bi se, nakon izvjesnog vremena ponovo vratio sa nekakvim drugim papirima koje bi Veljko dugo proučavao a onda, sa veoma važnim izrazom lica iz džepa na pidžami izvadioonaj okrugli pečat, par puta huknuo u njega a onda ga svom snagom otisnuo na priložene papire, koje bio onaj Crnotravac pažljivo pokupio i zbrisao u pravcu one legendarne banke...

Koliko god sam se trudio da osposobim vodovod i njegove priljučke, što mi je donekle uspijevalo uz pomoć savremenog alata, datog na poklon od strane Vodovoda u Hannoveru, sve se uglavnom svelo na uzgrednu napomenu; „E, odio si da ćamaš po svijetu...“ srećom se niko nije zanimao za moju rabotu te sam na miru mogao raditi svoj posao... jedino je svakoga dana jedan milicajac svraćao u bife „Lovćen“ sa porukom (ne naređenjem) da se javim načelniku u ispostavi MUP-a, što sam isto tako redovno prenebregao sve dok nije došao sa naredbom... Tada sam otišao u ispostavu đe me primio, dal načelnik ili neko drugo zvanje, Veko Vujović kome je prilikom tog susreta bilo vidno nelagodno te se očekivano saslušanje pretvorilo u neusiljen i srdačan – razgovor...
(O zlatotresu i ostalim čarolijama slijedi nastavak...)

P.S. Boravim u CG i koristim priliku da pišem sa lica mjesta, kako to navode tzv, organi da se zna... Pozdraff

[sparco]

metuzaleme mozel coek dobit saglasnost da sve ovo iskopira u jedan pdf poput neke male knjige i okaci odje ako ko oce u tonu da cita ?

[metuzalem]

Prije neđelju dana sam boravio u Cetinju i po običaju obišao kafane i restorane da bih vidio koliko je mojih vršnjaka preživjelo ovu zadnju godinu. Prilikom jedne od tih posjeta, dok sam večerivao, u susjednoj prostoriji se vodila žestoka diskusija o tome da se što prije sagrade elektrane na Morači kako bi se došlo do para. U diskusiji je učestvovala grupa ljudi u najboljim godinama ali koji svojom pričom i izgledom nijesu baš navodoli namjernika na pomisao e se radi o ljudima koji su do sada mnogo toga naučili ili učinjeli.

Ova me situacija potsjeti na one godine nakon razornog zlatotresa, pardon zemljotresa 1979. Godine, kada je solidarni novac nesreknje YU naprosto tekao cetinjskim ulicama i slivao u kafanske ponore koji su, od jutra do mraka, bili puni kojekakvih spodoba naprasno dospjelih u – komunizam – po ideologiji Gruča Marxa.

Dobro se sjećam kad je pred onom ojađelom bankom bila navala ka na mlin i narod nestrpljivo čekao na svoj red, sa zavišću gledajući kako sretnici džepova punih novca ozareno odlaze do prve kafane kako bi i oni jednom u životu mogli platiti piće svima koje tamo zateknu... Kad ono..., međutim...

Kafane su od ranoga jutra bile dupke pune žestoko „omamljenih“ Marxista/Komunista, bilo po Karlu bilo po Gruču, očnih kapaka spuštenih „na pola koplja“ iznad opuštenih i balavih rilica, jedva sposobnih da prevale neku nesuvislu riječ. Tada sam obično ranim jutrom svraćao u Lokandu đe su me čekali Veljko Pejović i Perica Ivanišević kako bi nastavili priču od juče, što nije bilo jednostavno jer čoek od rike Marxista/Komunista, jedva da je mogao čuti i sopstvene misli.
A onda je u Lokandu uljegao krupan đilkoš oko prsta vrteći ključeve od trinko novog BMW-a koga bješe tako parkirao da je zadnjim dijelo bio zapriječio izlaz iz kafane, da bi se par puta osvrnuo po kafani očekujući dostojno divljenje publike, koja se naglo umiri i okrenu pridošlici... Nas trojica, doduše ne bjesmo „nagrđeni“ ka ostala bratija no ipak nas nije mogla prominuti pokoja „čast“ te se dvojici drugova obratih tako da svi čuju:
- „Evo, niti je što ljucki u životu naučio, niti učinio a viđite ga kako se uskurčio... Zakleo bih se i da ima ljubavnicu...“
Nakon ovih mojih riječi, on se smrknuto zagna put mene i prosikta:
- „Ma ko ti je to reka?“
- „Ti sam, ćutučino jedna...“
Mlitavo i pijano razdvajanje zavađenih učinje kraj ovoj pretstavi po uzusima vladajućeg Gručomarksiza, radnom narodu poznatom pod pojmom – samoupravni socijalizam.
Društvu sa kojim sam večerao u restoranu, ukratko objasnih da se od onih godina u stvari skoro ničta nije promijenilo, osim da se nekadšnje samoupravljanje danas naziva – korupcija - ma što se pod tijem podrazumijevalo...

[metuzalem]

metuzaleme mozel coek dobit saglasnost da sve ovo iskopira u jedan pdf poput neke male knjige i okaci odje ako ko oce u tonu da cita ?

E dobri moj i ja sam često na to pomišljao jer znam napraviti PDF ali ga ne umijem "zaklinčit" na ovi forum, te ne bi bilo zgoreg da tebe ovlastim da to sam učiniš, jer je sve što treba već objavljeno na ovom forumu... Ni sam se čudom čudim koliko je naroda svrnulo da ove moje osvrte pročita, time me upućujući da nastavim, što ću i učinjeti...
pozdrav od
- M -

[metuzalem]

Do prije neđelju dana boravio sam u CG i skoro svakodnevno bio na Cetinju koje se u ovih par godina vlasti DPS-a poprilično promijenilo, da li na bolje ili na gore, stvar je ličnog ukusa ali ako su promjene u skladu sa turističkim očekivanjima, onda su se komunalne vlasti prilagodile ukusu masovne osrednjosti jer grad naprosto bliješti zasjenjujući bjelosvjetsku i domaću prostotu glavnim trgom i glavnom ulicom popločanim „cukrom u kocke“...

Nakon što sam saznao da „Cetinjski List“ ponovo izlazi, otidoh na internet da vidim kako izgleda i naprosto oduševih činjenicom da se u Cetinju sve mijenja kako bi ostalo isto, jer se ova novina ni za jotu ne razlikuje od one od prije četrdeset godina; isti onaj dosadan činovnički način uređivanja kao i u vrijeme samoupravne moralno-političke podobnosti koji ukazuje na isti izbor podobnih umjesto kreativnih.
Zbog toga sam i sada siguran kao i onda, da niko od njih ni slučajno neće zalutati na ovaj (moj) forum kako bi se poslužio nekim od autentičnih svjedočanstava iz prošlosti ovog jedinstvenog grada što nije nikakvo čudo pošto su nakon preseljenja prijestonice u Titograd iz okolnih sela u Cetinje umarširale horde, zaludu poštenog i vrijednog, ali zato ne baš civilizovanog „zdravog seljačkog elementa“ od koga je stvorena radnička klasa (na vlasti) koja je, udružena sa svemoćnom „Službom“ grad uvela u materijalno blagostanje od koga su mnozina „u maniti lik“ obrnuli.

No nije im ni potreba da zalaze na ovaj moj topic, kad na internetu imaju onaj šljašteći portal na kome je Cetinje „ljepše i starije...“ no je ikad bilo ali ipak ne bi nikako bilo loše ako bi se, otvorenog uma, prošetali pljacom i zabilježili scene, kao ovu u kojoj sam se našao jednog pazarnog dana na provizornoj pjaci „Balšića Pazar“.

Nalazio sam se u neposrednoj blizini tezge Voja Travara pred kojom je stajao kršan i zgodan momak razgledajući meleme i čajeve, kad odnekud ispade jedna veoma okretna baba koja Voju dodade nekakvi paket, nakon čega osmotri onoga momka i Voju veoma glasno obrati:

- „ A viđi ga kako je zgodan...!? Ada prije bi mu dala pičke no rakije kad bi mi moglo biti. E kad bi imala šćer ...“

Prije no nastavi sa svojim razornim komplimentima, baba se osvrnu i onoga momka ozbiljno priupita:

- „A jebeš li što, kućo moja?“

Momak zbunjeno raširi ruke.

- „ A da nijesi oženjen?" – upita malo tiše.

Momak , kao da se pravda, stidljivo klimnu glavom, na što ona sjetno promrmlja „A da...“, okrenu se i izgubi među tezgama.

Siguran sam da će mnozina od onih koji ulaze na ovaj forum prepoznati ovo originalno žensko čeljade, jer mu ovaj nastup nasigurno nije i jedini. No ovaj post i nije drugo osim jedan uslovljeni intermeco, pošto i dalje imam namjeru da nastavim sa sjećanjima iz dobrih, starih samoupravnih vremena (Gručo) Marksizma...

[metuzalem]

No tek je, nakon onog razornog „zlatotresa“ 1979. (Grucho) marxizam dostigao neslućeni razvoj, prije no što će, nakon rata za mir, dostići najviši stupanj potrošačkog imperijalizma zvanog – tranzicija.
Bila su to zlatna vremena kad je ondašnje samoupravljanje bilo na vrhuncu i kada se uzimalo, ne samo prema potrebama već uveliko mimo njih... Ovoga sam postao svjestan kada su kod mene stizale narudžbe, ne samo kojekakvih rezervnih djelova već ganjc novih limuzina srednje klase.

Tako me je jednoga dana a po preporuci rodbine, sa obližnjeg aerodroma pozvao jedan od uspješnih marksista da mu pomognem kupiti novu Mazdu, pošto ne zna ni jezik ni običaje, pa da mu pomognem i uputim ga đe i kako...
Nije mi baš bilo pravo što me vadi iz rabote, jer sam slutio e će i potrajati, jer je došao u pravosnažnu posjetu po svim opštenarodnim pravilima. Uzdahnuh duboko i odoh do aerodroma đe ga nađoh u udobnoj fotelji kako ispija malu bocu kvalitetnog vina koju mu je uvalio neki naš konobar, spretno koristeći njegovo (ne)znanje jezika. Ovo svoje (ne)znanje on je iskoristio tako što je velikodušno puštio da ovaj ceh (a i mnoge duge) ja platim, što sam i učinio a pošto njegova posjeta bi duža no smo mislili, nije mi falilo da se preračunam i osvrnem na svoje interese, jer se vidjelo da u pogledu istih (interesa) njega savršeno boli kur@c...

Konačno smo našli salon automobila gdje smo mogli na miru da potrgujemo te je na meni bilo da se raspitam o svemu što treba, kako bi ovaj marksista mogao sjesti u novi auto i slavodobitno krenuti u pravcu SFRJota... Bez mnogo oklijevanja, marksista se odluči za jednu osrednju Mazdu srebrnasto metalne boje, čija cijena od 28.000 DM bješe vidno istaknuta krupnim brojevima iznad sitno otkucanog teksta o tehničkim i inim podacima koje on nije udostojio svoje pažnje, ali meni nije promakla napomena o popustu od 10% na plaćanje gotovinom. A sad da neko ne bi pomislio da sam podmuklo iskoristio njegovo neznanje jezika i običaja, želio bih uzgred napomenuti da sam sasvim legitimno iskoristio svoje znanje sa kojim je i on računao... Eto toliko...
Kad smo se uputila ka pultu iza koga nas je očekivao veoma uslužan prodavac, bez ikakvog ustručavanja marksista izvadi podebeo snop izgužvanih novčanica na što onaj prodavac umalo ne pade u nesvijest od iznenađenja pošto malo ko, u ovoj zemlji, toliko novca nosi po džepova, te nas ljubazno zamoli da sjednemo u udobne fotelje dok on obavijesti nadređenog. Dok smo sjeđeli on natenane odbroji određenu sumu i pruži je meni kako bih podmirio kupovinu na što ga upozorih da trebe platiti carinske tablice, osiguranje i ostale dažbine što je tada iznosilo oko 500 DM ali ću ja gledat da oni te troškove preuzmu a ukoliko bi mu bile neke pogodnosti nebi bilo zgoreg da u ugovoru upišemo sumu umanjenu barem 10%, na što on pristade bez mnogo premišljanje.

Kad se i konačno pojavi nadređeni prodavac, marksistu ostavih da sjedi i odmara se a ja sa prodavcem dogovorih 10% manju cijenu, koju unijesmo u kupoprodajni ugovor, da bi se na kraju dogovorili da oni preuzmu troškove prenosa. Odbrojah 25.000 DM za auto a prodavcu dadoh 200 da se i on „opari“ od ove više nego uspješne (Gručo)marksističke transakcije... Eto tako sam i ja uspio dati ( a i uzeti) svoj prilog razvoju ovog veoma naprednog marksizma...

[metuzalem]

Nakon duge potrage i konačno se dokopah ovog dirljivog svjedočanstva o prvim slobodnim (i demokratskim!?) izborima na kojima je marksizizam po Karlu i konačno, uz svesrdnu podršku radnog naroda, svoju ulogu prepustio marksizmu po - Groucho Marxu...

NEDODIRLJIVI PLAKAT
One (1989?) godine, nakon konačnog pada Berlinskog zida i Osme sjednice, pobjednici najaviše prve slobodne (i demokratske!?) izbore. Propustiti jedan takav istorijski doga|aj nijesam smio, već se spakovah i uoči samih izbora doputovah u Titograd, ne da bih učestvovao, već da bih na licu mjesta osjetio „štimung“, odnosno stvorio lični dojam koji sa sobom donosi jedna takva dugo, predugo očekivana promjena.

Sjutradan, na dan izbora, bijaše južno vrijeme sa sitnom kišom, tako da se moglo bez problema šetati gradom kojim se motao ozaren i, mimo običaja, nasmijan narod. Zidovi okolnih zgrada su bili oblijepljeni plakatima raznih stranaka ali tako da, ili su pokrivale protivničke ili bile iscijepane i prefarbane do neprepoznatljivosti. Pokušavao sam da pojedine odgonetnem ali mi je to teško polazilo za rukom. Ubrzo se zamorih od te uzaludne rabote, pa nastavih šetnju, onako bez cilja, prepuštajući se toku događaja tog jedinstvenog dana.U takvom raspoloženju prijeđoh most preko Ribnice i uđoh u Staru varoš. Zidovi su i tamo bili oblijepljeni plakatima, još upadljivijim zbog sivila zidova sa kojih su visili mokri repovi iscijepanih parola i proglasa. Nehotice mi pogled privuče pravilni pravougaonik čudno i neobično usamljenog plakata. Najčudnije bijaše baš to što izgledaše potpuno neoštećen. Radoznalo se uputih tamo i kad se približih primijetih da se radi o oglasnom izlogu bioskopa, bez stakla, u kojem se šepurio neoštećen plakat sa obavještenjem da se u bioskopu (mislim „KULTURA“) prikazuje film pod naslovom:

„VRELA LJUBAV“

O kakvoj ljubavi se radi, moglo se vidjeti po priloženim slikama u boji, na kojima su bili prikazani dva neobrijana proletera, jedan crnac i jedan bijelac, kako zajednički jebu jedno lisalo (mršavo) žensko čeljade ispruženo na nečemu što je nalikovalo operacionome stolu. Ovo otkriće mi ne bi baš prijatno, jer niđe na Zapadu nijesam viđao ovako javno izložene, niti filmske niti bilo kakve druge plakate sa sličnim sadržajem. Zamišljeno nastavih put, dok mi se neodoljivo nametao osjećaj da simbolika ovoga plakata, u opštem političkom kontekstu, samo može da pojača moje poprilično očvrsle slutnje da ovdje, stvarno, u skoroj budućnosti vjerovatno predstoji neizbježna i tragična politička - „jebačina“.

Vraćajući se nazad, u velikom izlogu jedne radnje („METALKA?“) zapazih dva velika transparenta na kojima je, crvenim slovima razne veličine, složenim u neravne redove, bilo napisano nešto što je moralo imati veze sa aktuelnim događanjem. I stvarno, bilo je baš kao što sam pretpostavljao, ali ne na uobičajen način već u osmercu, u kojem je nekakav nenamjeran pjesnik izlagao nade u bolja i dostojanstvenija vremena. Vidjelo se da ga je čitava rabota koštala velike muke, jer su slova i redovi bili tako naslagani da su baš ličili na, s velikom mukom, sagrađenu među. Vjerovatno je zbog toga oba transparenta izložio u izlozima dotične radnje, da bi ostali van dohvata izbornih aktivista, kako bi ih sačuvao za budućnost koja je obećavala, kako se može vidjeti iz prloženog:

„Ko god kaže taj se vara
Momir s Milom da ne valja
Iz ovakvih Komunista
Crnoj Gori sunce blista
Zato pođ´mo s njima
Da nam bude bolje svima.“

„Naprijed mladi Komunisti
Morali su vaši čisti
A ideja vaša glavna
Da budemo zemlja pravna
Vazda s mirom i slobodom
A uz rame sa narodom“.

Sadržaje ova dva „proglasa“ zapisah u mali notes, zadovoljan što mogu sačuvati od zaborava jedno svjedočanstvo o toliko, koliko naivnih toliko iskrenih nada i očekivanja, izraženih na način dostojan poštovanja. Vjerujem da je pjesnik sačuvao oba transparenta, a ako nije evo da vidi kako mu rabota ipak nije bila uzalud...

- M -

[metuzalem]

Prilikom preuzimanja linka „Cetinjskog Lista“ primijetih i link „CRNOGORSKA ALTERNATIVNA KULTURA“ (CAK) koji ubrzo nakon toga posjetih toliko puta da mi se čini e sam na to potrošio barem 10 dana i vjerovatno da ne postoji niko osim mene, ko bi u tolikoj mjeri bio upoznat sa sadržinom ovoga portala. Prilikom ove temeljite pretrage neizbrisiv utisak je na mene ostavio manifest ovog nepodnošljivo pametnog naroda u kome se proklamuje nesmiljena borba protiv primitivizma i patrijahalnih običaja koji Crnu Goru i Crnogorce ometaju u sticanju građanske kulture...
Nakon temeljitog iščitavanja ovoga manifesta, u sjećanje su mi se vratila vremena mog djetinjstva i oni dragi đedovi, babe, stričevi i tetke, koji su me na tako nesebičan i raskošan način duhovno opremili, kako bih i kao „skitnja bjelosvjetska“ ostao na visini amaneta predaka.

Dakle, na ovom značajnom portalu, uglavnom je riječ o (pravoj) kulturi kao jedinoj mogućoj alternativi duhovne obnove CG. Međutim, nepokolebljiva odlučnost jasno izraženih namjera u pomenutom manifestu, nagnala me je da se duboko zamislim i prisjetim duhovne obnove poslije 2. Svjeckog rata, kada su slične radikalne namjere bile proklamovane istovjetnom odlučnošću a čije posljedice se osjećaju i danas. Tada su napredne odive odbile da svoje potomstvo odgajaju po amanetima predaka i sa revolucionarnim povjerenjem oslonile na stručne savjete iz časopisa „Naša Žena“.

No, konačno, što je u stvari ta izvikana – Kultura?

Te riječi u našem jeziku nije bilo, već je naknadno uvedena kao zbrirni pojam duhovne infrastrukture novoga poretka. No iako naš narod nije posjedovao pojam koji bi odgovarao ovom, imao je sasvim jasan pojam svega što kultura nije, odnosno opštepoznati pojam – grehota!

Naprimjer:
Svi mi znamo da je WC (Water closette) pronalazak vrhunske kulture, na što bi naš narod potvrdio da jeste ali je ipak velika – grehota – na jedno jedino pišanje potrošiti barelo bistre izvorske vode dopumpano sa daljine od dvadesetek kilometara.
(nastavak slijedi...)

[metuzalem]

Vjerovatno će se mnozina sjetiti jednog od nacističkih veličina trećeg Reiha i njegove izjave, da; „ čim čujem riječ kultura odmah se fatam za levor...“, jer je u tolikoj mjeri smatra opasnom, da je spreman na odbranu – svim sredstvima...

Ni u Sovjetskom Savezu nije bilo bolje, jer je mnogi pjesnik zbog neke svoje riječi, ili zaglavio GULAG ili bio strijeljan za primjer drugima. Kad se ovakve činjenice imaju u vidu, onda nije zgoreg ovu ljudsku djelatnost i potrebu uzeti sasvim ozbiljno, posebno iz razloga što je i tzv. crnogorska kultura ustanovljena na kultu oružja i njegove upotrebe, kao što to i vladika Rade napomenu u svom „Gorskom Vijencu“ :

„ A u ruke Mandušića Vuka,
Biće svaka puška ubojita...“

Kultura je, dakle, u jednu ruku i vrsta psihološkog naoružanja jednog društva, zato se za nju izdvajaju sredstva da bi se, kako se to danas moderno kaže, upotrijebila u odbrani – identiteta – u čemu umnogome prednjače vjeroispovijesti koje se, na Balkanu, žestoko međusobno bore umjesto da se dopunjavaju. U odnosu na njih, kulture se prožimaju i dopunjavaju ukoliko politički nijesu instrumentalizovane ka što je to bilo u bliskoj prošlosti. No, nakon pretrage portala; Crnogorska Alternativna Kultura, pažnju mi privuče na njemu izloženi – manifest – u kome se mnogostruko pominje „borba“ protiv: prostaštva, patrijahalne zaostalosti, poltronstva... dok sam portal, sam sobom, nameće neodoljiv utisak jednog zbrdozdolisanog copy/paste duhovnog buvljaka, beznadežno pretrpanog kulturnim „proizvodima“ sa svih strana svijeta...

Pošto sam se, u svojih 50 godina, nagledao izvikane zapadne kulture od Pariza (nekad) i Berlina (sada) čini mi se da bih mogao donijeti sud, koji ne potpada pod bilo kojom od brojnih kulturnih uticaja, pa ni pod oni sopstvene kulture sa kojim sam se i otisnuo u svijet.

Na tom lomatanju „bespućima kulturno-povijesne zbiljnosti“ mnogo toga mi je postalo jasno, kao i to da je – filosofija – u stvari mudrost bez humora, što se itekako može primijeniti i na kulturu, koja lišena humora postaje odbojna u svom suhoparnom čistunstvu.

Iako sam odrastao u, skoro nedirnutim, patrijahalnim uslovima, to smatram velikom prednošću jer su me za život duhovno opremile baš one nepismene babe i tetke, koje novi naraštaji smatraju žrtvama plemenske zaostalosti. Samim tim da su mi pri odlasku šapnule na uho, da je poštenje sestra ljubavi - "ona starija – neudata...“ učinjele su da, umjesto čovjek, moderno zaostao, postanem napredan čovjek budućnosti. Ovo bi mi potvrdila i Marina Abramović, koja u svojoj „Autobiografiji jednog umjetnika“ (Svjetska Izložba 2000.) navodi kako je od dolaska njene voljene babe, peti sprat jednog novobeogradskog solitera postao njen centar svijeta sljedećih 25 godina.

Ima jedan vic koji se uveliko priča ovih zadnjih godina po Cetinju, no koji ja s velikom mukom mogu uvrstiti u tzv. „vicove“ jer se radi o iskustvu na granici onoga na što me uputiše nekadašnje babe, naime granici između ljubavi i poštenja...

Dakle..:

„Jednom prilikom neki cetinjski momak neku ne baš mladu curu, odvede u svoju sobu i prije nego se raskomotiše, ona stade šaptati kako joj je to prvi put te da bude pažljiv i ne povrijedi je kad...

Na ove njene riječi onaj momak se trže i na brzinu navuče gaće koje već bješe skinuo i više, onako ka za sebe, resko zasikta:

„E ako ćeš je naćas zarad mene načinjat, naša me jad...“

Vjerovatno sam ja jedan od rijetkih ko će se ovome „vicu“ bez zadrške nasmijati jer, vjerovali ili ne, i meni se slično dogodilo kad god bi srio neko smjerno i (u esencijalnom smislu) pošteno žensko čeljade koje mi se prepuštalo u potpunosti, tako da je tada osjećaj odgovornosti nadvladavao nagon i strast.
I na kraju samo da napomenem e se u Cetinju nekad smatralo, da jedino pošten čovjek može biti i - kulturan.

- M -

[metuzalem]

Koja je to privilegija bila, odrasti u Cetinju u vremenu kad jedan narod naglo prelazi iz jednog arhaičnog društvenog sistema u novi, takoreći eksperimentalni, zatečen kao i svaki put u svojoj dugoj istoriji u kojoj se većinom i efikasno branio svojim materijalnim ali ne i siromaštvom duha.

Ove privilegije sam se sjetio baš jednom prilikom kada sam 1966. Godine bio pozvan da u pariskoj operi, odgledam jednu slavnu operetu kojoj sam, u međuvremenu, zaboravio naslov. Kada sam se i konačno našao u jednoj od svečanih loža koje su svojom pozlatom i somotom zasjenjivale čak i parisku prostotu a kamo li neotesanog cetinjskog đilkoša, zblanuto sam se osvrtao po ogromnom prostoru ovog lijepog zdanja sve dok mi u sjećanje ne dođe Vojvoda Draško iz „Gorskog Vijenca“ i njegov opis slične priredbe u venecijansko operi prilikom posjete Duždu...

Kad sam kasnije pročitao dolje navedene stihove, postiđeno shvatih u kojoj mjeri je Vojvoda bio na visini svog prirodnog osvrta na sopstveni doživljaj jednog vrhunskog kulturnog događaja, dok je mene pritom obuzimala izvjesna nelagoda.

Војвода Драшко

Бјеше игре, али другојаче.
У једну се кућу сакупљаху
пошто мркни и пошто вечерај.
Кућа бјеше сила од свијета,
ужди у њој хиљаду свијећах;
по зиду јој свуд бјеху пањеге,
цијеле се напуни народа,
тако исто и кућа остала;
свуд могаше из зида виђети
ђе вираху ка миши из гњ'језда.
Док се једна подиже завјеса,
трећи дио од куће отвори.
Боже драги, ту да видиш чуда.
Ту измиље некаквога пука,
то ни у сан никад доћ не може,
сви шарени као дивље мачке.
Док их стаде по кући кривања,
ђе ко бјеше запљаска рукама;
имах мртав паднут од смијеха!
Мало стаде, они отидоше,
а за њима други изидоше.
Такве бруке, таквијех грдилах
Носине им по од кварта бјеху,
истрештили очи као тенци,
а зинули ка курјаци гладни
а дрвене ноге насадили,
па иђаху као на кључеве;
облачили прње и јачине,-
усред подне да га човјек сретне,
сва би му се коса најежила.
Докле неко, да му Бог поможе,
из онијех пањегах завика:
"Бјеж, народе, е изгоре кућа!"
Боже драги, да ту бруку видиш.
Стаде јека, клепет и ломјава,
стаде писка, капе попадаше,
стотина их испод ногах оста
све се наби, да кркнут не може,
као стока кад је звјерад гоне.
Те ми опет сјутрадан на игру
кад у кућу нигђе нико нема,
но је пуста кућа затворена


Da se od tada, u tom prirodnom shvatanju onoga što donosi vrijeme, nije mnogo toga promijenilo, shvatio sam onoga dana kad sam svoju staru i mudru majku zatekao kako, veoma udubljena, na povelikom televizoru prati utakmicu hokeja na ledu, da bi se najednom prenula i nas mlađe priupitala:

„Ma kakva je, čoče, ova ojađela igra, đe se ovi ljudi pluzaju (Klizaju) sa śekirama ispod noga i ovako krvnički biju onijem kosijerima...“

[metuzalem]

Od kada su mogućnosti komunikacije dobile globalni, kultura je stekla politički karakter a time je cjelokupnp čovječanstvo podijeljeno po liniji virtuelne pismenosti (internet). Što to znači u praktičnom smislu, najbolje se može vidjeti iz pojave Beatles-a koji su svojim pjesmama engleski jezik promovisali u jezik svjecke komunikativnosti. Budući da sam i pored odmaklih godina dosta dobro upućen u vladajuće kulturne trendove, dozvoliću sebi da se osvrnem na pomenuti CAK.com (Portal crnogorska alternativna kultura) a posebno na autora V. J. A koji, čini mi se i nalaže onaj kotao te pokreće ovaj portal alternativne CG kulture...

Toga sam postao svjestan kad sam pročitao njegov esej naslovljen: „NAŠA GOSPA OD SIONA“ u kome je, ukratko, iznio sve ono za čem je meni trebalo više od 40 (i slovima: četrdeset) godina. E alal mu rusa (i pametna), na ramenu, glava, ako je to sve iz nje...

http://www.nvucak.com/nasa-gospa-od-siona/

Međutim moj lični osvrt na kulturu i njeene posljedice i nije baš ugodan, jer sam život odživio baš u onim poslovičnim „zanimljivim vremenima“ (ratova , gladi i nemaštine) te se dobro sjećam kad su prvi put u posjetu rodnom selu domaćina, za vrijeme raspusta, dolazile visokoškolovane, velegradske snahe koje su sa dosadom i neskrivenim prezirom, učestvovale u tvrdom i oporom seoskom životu, jedva čekajući da iz njega zbrišu. Sjećam se i maloljetne unuke koja, valjda iz dosade, svaki put kad njena korotna baba prođe pored nje, za njom povikne:

- „Baba, ti si jedna prljava seljanka...“

I to u prisustvu svoje supermoderne majke, nezainteresovano zagledane u daleke horizonte skrivene iza kamenitih brda...

No prošle su godine i mnogo toga, baš radikalno promijenilo, te su đeca ove đevojčice, međuvremenu, postala - Englezi a i moja, nažalost – Njemci... Eto to nam je naša napredna kultura dala...

Ovom značajnom portalu CAK.com, okosnicu čini veoma radikalan – manifest – sa većinom namjera - protiv - i dosta rijetkim - za – kao što je ova:

CAK će se boriti za prava djece i za njihovu mogućnost da se razvijaju kao slobodni pojedinci.

Ovome se stvarno ne može prigovoriti, ali me ipak potsjeti na jednu izreku mudrog i duhovitog pjesnika (mudrosti) Duška Radovića, u kojoj on poručuje:

„Djecu tucite čim vidite da počinju ličiti na vas!“

[metuzalem]

Nakon mog naknadnog ulaska na ovaj forum, uočih da se prvobitni post utrostručio, valjda zbog najavljenog kvara u Njemačkoj koje je ometao njegov ispravan rad te mi nije ostalo bez da ga izbrišem i namjernika uputim na "rezervni", malo niže

[metuzalem]

Prilikom uzgrednog googlovanja, slučajno nalećeh na jedan topic o Cetinju (2009.) u kome se tuguje za njim jer je ono, kako izgleda, izgubljeno za pravoslavlje... No da do toga ne bi došlo, jedan od učesnika diskusije donosi veoma „konstruktivne prijedloge za razmišljanje“ i to tako konstruktivne, da ne mogah a da ih ne objavim ovđen, kako bi Cetinjani i „Cetinjani“ o svemu mogli temeljito – razmisliti... Ukoliko to uopšte hoće i umiju...

Vjerovatno ovaj post ne bih uopšte ni pisao da prije nekoliko ne pročitah e grad Cetinje „dobija“ i svoju TV (televiziju), kako bi moglo – live – (uživo) pratiti svoju skoru propast. Ko bi rekao da jedan uzgredni post iznenada postane – proročanstvom...

Nazdravlje!

- M -


No evo da prikažem taj proročanski tekst:

Na kraju, ima li leka Cetinju, zahvaćenom zarazom srbofobije i srbomržnje?

Ja ću vam reći lek, koji vam se neće svideti. Cetinje treba civilizovano, kulturno, uz dogovor i pravednu nadoknadu za nepokretna dobra - raseliti! Ponudite Cetinjanima dvostruku ili trostruku cenu za imovinu - niko neće ostati na Cetinju

Raseliti!? Mislite to ozbiljno?


Razvoj i opstanak Cetinja doživeo je bankrot, Cetinje, kao jedno urbanističko naselje, ne može se više održati. Neophodno je na Cetinju - koje je ionako podignuto na manastirskoj zemlji - proglasiti medunarodnu pravoslavnu autonomiju, sličnu onoj koju u Grčkoj uživa Sveta Gora.

Neophodno je formirati jedan zid kao otpor katoličanstvu, a to je međunarodna pravoslavna autonomija. Postojala bi jaka štamparija, radio stanica na svim jezicima, TV stanica. To bi bio snažni propagandni centar svetskog pravoslavlja, centar međunarodnog monaštva.

To je, naravno, utopija. Ali, da je neko svojevremeno tvrdio kako će od Cetinja, za deset godina, napraviti antisrpski propagandni centar koji je zatrovao dobar deo Crne Gore, svi bi mu se smejali i govorili, što i vi meni sada - pa to je utopija!

[metuzalem]

Prije nekoliko vremena, mnogi mediji pomenuše Petra Lubardu i to vjerovatno radi neke godišnjice. Ovo me ne bi mnogo zanimalo da se ne sjetih onih godina kada je Umjetnička Škola bila na još prijestonom Cetinju, da bi kao mnogo što drugog, bila potom preseljena u Herceg Novi.

U to vrijeme smo, Petar Lubarda i ja, dijelili isti krov nad glavom, ali su nam se nivoi prilično razlikovali, jer je on koristio drugi sprat istočnog krila tadašnje „Osnovne Škole Njegoš“ dok sam ja tavorio u zapadnom dijelu podruma.

Neko će pomislit; e velike važnosti..! dok se ja sa sjetom prisjećam tog vremena, jer sam na izvjestan način bio „učenik“ ove škole, i to na način koji je Cetinje i učinio "tajanstvenom duhovnom metropolom Crne Gore".

Bilo je to vrijeme nemaštine kada su djeca crtala po ivicama i praznim prostorima knjiga, novina i časopisa a mene dopala privilegija da po školskom drvorištu nalazim čiste ili iscrtane listove papira, koje su polaznici izbacivali kroz prozore jer seUmjetnička Škola, nalazila na drugome spratu zapadnoga krila.

No, nijesam se ja samo koristio ovim listovima nego ih i skupljao u jednu kašeticu da bi ih naknadno studirao i to sa dosta velikom pažnjom jer se na njima moglo vidjeti kako se uvježbava skiciranje, sjenčenje uz pomoć šrafure, kontrasta ili prskanja razblaženim tušem. Preuzimanjem ovih tehnika postao sam, na izvjestan način, uzgredni polaznik ove škole i to u mjeri da su moji radovi na čestim izložbama bili hvaljeni i uzdizani za primjeri, što meni nije bilo mnogo bitno, a to se pokazalo sasvim ispravnim i u skladu sa dolazećim vremenima jer kad sam, mnogo kasnije, svoje sasvim uspjele i tehnički dovršene karikature iz (ine i gastarbajterske) stvarnosti, nudio Cetinjskom Listu, nije bilo šanse da one budu objavljene, vjerovatno zato što nijesu odgovarale kriterijumima (duhovne) SLUŽBE... Da ovi kriterijumi nijesu bili na snazi samo tada, već su i to i sada, potvrdila je i ponuda jedne moje karikature časopisu „MONITOR“ koju sam ponudio, ne baš tako davno, ali oni nijesu našli za shodno čak ni da je pogledaju, dok je jedna zadrigla spodoba, kreativno izvaljena na jednom raspalom trosjedu, tromo odmahnula rukom i promrmljala:

- „Imamo mi svoga karikaturistu...“

Ova epizoda je sasvim realno potvrdila moje mnogostruke slutnje u pogledu tehnologije (umjetničkog i inog) stvaranja i njegove javne promocije...
U idućem nastavku o mom slavnom sustanaru Petru Lubardi i njegovoj prelijepoj supruzi - Vjeri

[metuzalem]

Ne mogu se baš tačno sjetiti koje to godine bješe, da li je to bilo u Osnovnoj ili je već bila uvedena Osmogodišnja, ali se dobro sjećam Petra Lubarde koji je bio nastavnik na Umjetničkoj Akademiji koja je zauzimala gornji (drugi) sprat školske zgrade. Njega se baš dobro sjećam jer je, onako omalen, više ličio na jednog baš zgodnog dječaka, umjesto namrgođenog profesora kome su se svi sklanjali s puta.

Bila su to teška vremena, te ni njemu nije bilo baš potaman, zato mi nije bilo čudno gledati ga kako u školskom podrumu cijepa drva i ćepanice, naslagene na ruci, zamišljeno uz široke široke stepenice nosi u svoj stan, đe je živio sa svojoj lijepom ženom – Vjerom. No u njihovoj bračnoj zajednici nije bilo mnogo umjetničkog sklada, jer bi se dosta često otuda čula žestoka vriska i graja a ponekad bih vidio Petra kako, osvrćući, se hitro trči niz one skale a za njim strcaju iste one ćepanice koje je svojeručno cijepao u školskom podrumu. Njegovu ženu Vjeru viđao sam mnogo rjeđe i uglavnom se svodilo na to da sam je zapažao đe, nalakćena na prozoru, kroz durbin posmatra ko se mota ispred bolnice ili prolazi Ivan-Begovom ulicom...

Jednog lijepog proljetnog dana, sjedio sam na kamenoj ogradi školskih ulaznih skala, kada se vrata otvoriše i iz njih, doćerana za izlazak, izađe (pre)lijepa Vjera i umjesto da nastavi svoj (osvajački) put, zastade i poče nešto tražiti u elegantnoj tašni dok meni ni na kraj pameti nije bilo da da bih baš ja mogao biti razlog tome.

Kad zaključila pretragu, ispravi se i priđe meni dok je u ispruženoj ruci držala novčanicu od 5 (i slovima pet) dinara koje mi, onako zbunjenom, tutnu u ruku a potom nježno uze moju glavu u mirisne i tople ruke da bi mi, nakon dva omamljujuća poljupca, tiho šapnula:

„ Ovo ti je za kino...“

Nakon toga, na svojim divnim nogama, elegantno krenu ka gradu u kojem je vrvilo od života, dok ja ostado zbunjen od neočekivane naklonosti koju su pratili do tada neznani mirisi svjetskih parfema, kojih se i danas dobro sjećam jer je to ionako bilo prvi put kada sam osjetio te mirise koji su za mene bili nešto kao – med za nos... ili tako nekako.... Ni do današnjega dana se ne mogu alavertit, čime sam, onako glibav i smrdljiv, zaslužio ovu njenu mirisnu naklonost i to onako – iz zasjede!

[metuzalem]

No ovaj „honorar“ od 5 dinara nije ni primaći onom koji je moj stariji brat (tada 16-godišnji đetić) kasnije dobio za cijepanje drva, u čemu je odmijenio Petra, a Vjera mu za tu uslugu tutnula sumu u visini jedne prosječne plate, kako mi on jednom ispriča...

Priča se ni tu ne završava već u stvari tek počinje onda kad se moj brat našao na prostranom školskom stepeništu a kroz školska vrata banuo vas u generalskoj pozlati, niko drugi do, glavom, general Peko Dapčević... No prije nego krenu uz prostrane stepenice, Peko neodlučno zastade i upita moga brata zagledanog u legendarnu pojavu, da li je Petar gore. Moj brat se ne zbuni već smjesta raportira slavnome generalu da:

- " Petar nije ali jest Vjera..."

Na što se Peko ozari, odlučno istupi lijevom nogom i marševskim korakom zaputi uz stepenice ka nekim, vidjelo se, novim i lijepim pobjedama...

[metuzalem]

U međuvremenu sam, naprosto, zatečen brojem ulazaka na ovaj moj thread (zadužbinu), tako da ne znam da li da se tome radujem ili budem sjetan, pošto mi se to događa u životnom dobu kada mi noge uveliko zapljuskuje beskrajno - „more zaborava“.

Ponekad mi se neko javi privatnom porukom da mu je žao što nije i on živio u onako „zanimljivim vremenima“ o kojima pišem i time opomene da ta ista vremena nikako ne bih smio glorifikovati jer je to izvan mojih stvarnih namjera. Zato ću se, u sljedećim nastavcima, osvrnuti i na one mučne aspekte iz prošlosti ovoh jedinstvenog grada. Kao prvo, evo jednog odlomka iz mog „mrtvorođenog“ (hm!?) romana u kome ima i dosta nametljivih osvrta posebno na vrijeme nakon nekadašnjeg zemljotresa u narodu nazvanog – zlatotres – koji je mnogo manje potresao grad nego li običaje njegovih stanovnika:

Rascvjetale lipe, lijeno su mahale granama i od žege obješenim lišćem, velikodušno, po asfaltu koji se topio pun otisaka automobilskih guma i koraka, prosipale svoj miris i oprašeni cvijet. Ispred kafane-restorana zvane "Milušina pećina“, u debelom lipovom hladu, prostrana betonska terasa ograđena ogradom od kovanog gvožđa, sa koje su dopirali; graja, smijeh i dovikivanje, bila je po običaju puna do zadnjeg mjesta. Nekoliko momaka sjedjelo na ogradi i žmirkajući od jake svjetlosti, vikalo i guralo među sobom, dok se oko njih širio miris benzina i mašinskog ulja. S druge strane ulice, preko puta ove terase, postrojena auta raznih boja i veličina, uglavnom sa natpisima "TAXI", rijetke mušterije su, pod budnim okom svojih vlasnika, očekivale širom otvorenih vrata i prozora.
Na terasi, zbog svoje klijentele nazvanoj "obor", grlata gomila je grajala, dovikujući se i smijući na sav glas. Bilo je tu ljudi sa svih strana i svih, uglavnom propalih profesija, ovdje sakupljenih u bučni i nasrtljivi esnaf novoga zanata. Kao iz kakve ustajale lokve, pune novog i nenadnog blagostanja koje je donosio ovaj novi posao, previrale su neke novoustanovljene norme međusobnih odnosa, koji su neodoljivo zaudarali na benzin i alkohol. Osim toga, sjedjeli su razdijeljeni po snazi motora i veličini vozila, ali i po kalibru pištolja, koje su, kao slučajno, svaki čas pokazivali ispod kaputa.

Svi oni naglo umuknuše kad se, od kamenog trga kojim je vrvilo od naroda, u njihovom pravcu dovalja bučna gomila koja uđe u "obor", polako se, uz graju i vardanju, razrijedi među prepunim stolovima te se, među njima konačno ukaza guslar, kome hitro ponudiše stolicu i utišaše, pripremajući se da čuju njegovu pjesmu. Iz drugog ugla terase, iznenada se začu graja i škripa stolica. Nasta guranje i otimanje, praćeno bjesomučnim psovanjem.

- Ma đe gusle u kafanu - vikao je čovjek crvenoga lica, otimajući se i bazdeći na rakiju - Sramota! Pušti me, *****ti..!

Nastade žestoka gužva, u kojoj su svi vikali, psovali i gurali se, dok je guslar, ne shvatajući što se oko njega događa zbunjeno sjedio sa guslama „na gotovs“, ne prestajući da se prestrašeno osvrće. Odjednom, sa trga, negdje između prepunih pijačnih tezgi, u elegantnom luku doleće veliki, oguljeni, sočni krastavac i svom snagom nesrećnoga guslara pogodi posred čela, rasprsnu se i poprska okolne. Ionako uzvitlana gomila zatalasa se još i više. Neko stade urlikati nerazgovjetne prijetnje koje prekide nečiji bolni jauk. Iz gomile izroni nečija ruka sa pištoljem, za trenutak nestade, pa zatim opet izroni. Neko pade, čaše zazvoniše praćene žestokom škripom i vardanjom stolova, dok se i konačno, gomila ne pokrenu i, uz buku i graju, polako, gibajući se, ne nestade u zasvedenim vratima koja su se tamnila u sivom, kamenom zidu.

[metuzalem]

Predhodni odlomak iz „mrtvorođenog“ romana, nastavio bih sopstvenim osvrtom na ovaj jedinstveni „ugostiteljski objekat“, koji je svoj naziv – Milušina pećina – dobio zbog svog izgleda koji je, svojim sumornim kamenim svodovima, taj naziv naprosto nametao čak i svojim ne baš probirljivim mušterijama. No nije samo izgled ovaj (ugostiteljski) objekat činio tako jedinstvenim, već su to činile mušterije, posluga pa i sam način poslovanja, kome se teško moglo ući u trag.

No iako ovaj „ugostiteljski“ objekat više ne postoji, ipak mi on pruža zahvalan primjer da otpočnem temu o tome; što se sve promijenilo od tih vremena pa do danas. Posjeta ovom „ugostiteljskom objektu“ je, nekad, za svakog namjernika predstavljala posebni izazov, jer se tamo nije naručivalo - ala carte – već onako, s noga i u prolazu – kilo jagnjećeg i kilo crnog (vina). U tim vremenima "zlatotresne YU-solidarnosti" opštenarodna ishrana se neumitno pretvorila u udarničku akciju ždranja i lokanja...Prilkom jedne posjete prevarih se, u nuždi, da potražim tzv. sanitarne prostorije te uđoh u WC, od glavne prostorije odvojen jedino pri dnu „zašeganim“ vratima, tako da su se mogle viđeti noge posjetioca, koji sere,u ovom dostignuću kulture. No kad sam i konačno htjedoh ući u ovu prostoriju, ostadoh zatečen prizorom bregova iz one narodne, akcijaške pjesme, u kojoj je opjevan (dežurni) Bosanac koji je,navodno, pri izlasku iz WC-a zapjevao:

- „Bregovi su ostali za nama...“

Na što mu je, neki akcijaš potekao iz grada, otpjevao:

- „Pušti vodu da bregovi odu...“

Ovo moje mučno iskustvo me ipak nije otjeralo u rezignaciju, jer sam imao prilike da sličnu prostoriju, ali bez bregova, posjetim i u osvjedočeno kulturnom gradu Parizu i istovremeno se potsjetio na iste prostorije jednog od beogradskih fakulteta, nalik ovim cetinjskim, no ipak opremljenih duhovitim zapisima na rijetko krečenom zidu, od kojih mi za oko zapade ovaj:

- „Trkom dođoh amo
- Prevarih se grdno,
- Mislio sam da ću srati
- al´ sam samo – prdno...“

Tek kad sam prije petnaestak dana ponovo boravio u Parizu i posjetio café u kome sam obitavao prije pedesetak godina, koliko se mnogo toga promijenilo, shatio sam kad uđoh u WC, nekad otučeni, zarđali i smrdljivi „čučavac“ i viđeh da je, barabar kao i u Cetinju, zamijenjen čistom porcelanskom šoljom. Jedna sasvim pristojna promjena u zadnih 50–tak godina.