Sjećam se još uvijek onih davnjih vremena čuvene cetinjske gimnazije u kojoj su predavali pravi-pravcati kneževi i prinčevi, koje je revolucija izagnala iz majčice Rusije i od čega se ta velika zemlja nikad više neće oporaviti, na ovako tragično-istorijski način osmišljavajući opšte-slovensku psovku o – „jebanju majke“.
Tih poslijeratnih godina, razredi su bili odvojeni na muške i ženske, a osim toga po uzrastu veoma heterogeni, jer je rat učinio da mnogi naknadno podju u školu. Zbog velikih ambicija nove vlasti, da svakome omogući školovanje, gimnazija je radila u dvije smjene, od kojih je ona popodnevna bila posebno neugodna i dosadna, osobito kod onih koji su, skupa sa izgubljenim godinama izgubili i prirodni interes za učenjem. Neki od starijih će se vjerovatno sjetiti pojedinih, ponekad i dosta mučnih anegdota, iz toga vremena, od kojih su se posebno izdvajale onu na erotskoj bazi.
Bilo je to jednoga popodneva kasnog proljeća, kad kroz otvorene prozore u učionicu neizdržljivo uvire njegov zamamni dah, pa djaci utonu u maštanja koja sa školom, nažalost i nemaju direktne veze. Više se ne sjećam ko to bješe te je sjedio u zadnjoj klupi onoga reda školskih klupa postrojenom suprotno od otvorenih prozora, u onom mračnom, dijagonalnom ćošku, ali se svi sjećamo da, nakon velikog odmora, bješe donio stručak poljskoga svijeća i tokom časa uzeo da ga zatiče u kožicu svog, još nalik na nabrekli pupoljak, do pucanja nadrkanog qurca.
Malo bi iko od nas to i primijetio, da se naš vrli pedagog mladje generacije, najednom ne uzbilji i, skoro trčećim korakom ne zaputi onome nesrećniku koji se, premaro od straha, stida i iznenadjenja, vas polomi da sakrije svoje „zločinstvo“ i prikrije „tragove“, dok smo svi mi ostali, sa zluradošcu i sa uživanjem posmatrali što se (drugome!) dogadja...
No, ova naša zluradost se ispostavi kao izvjestan „račun bez krčmara“, jer se, naš vrli pedagog, na neshvatljiv i zapanjujući način, najednom pretvori u romantičnog i poetičnog sanjara. Stigavsi do onoga kukavca, žustro se saže i iz ruke mu ote onu kiticu cvijeća, a onda se, duboko iznenadjen, uspravi, svoje neobično ponašanje proprativši riječima...:
“E čuda, tako mi svega...!? Ma sve sam od tebe moga očekivati..., ali cvijeće...!? Ne, vala, nikako! E, pa, iznenadio si me božja ti vjera, pošto ja baš posebno volim cvijeće...“
Nakon toga se, zaneseno mirišući onu kiticu cvijeća, lagano uputi katedri, dok smo se mi,naprosto, davili od prigušenog smijeha, što on ipak primijeti i opomenu nas da bi smo se, umjesto sprdačine, mogli i ugledati na našeg školskog druga koji se na tako iznenadan način ispostavio tako fina, osjetljiva i poetska dušica.
Bookmarks