Page 3 of 24 FirstFirst 123456713 ... LastLast
Results 51 to 75 of 585

Thread: Cetinje – tajanstvena duhovna metropola

  1. #51
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    11,449
    Thanks Thanks Given 
    1,906
    Thanks Thanks Received 
    5,140
    Thanked in
    1,774 Posts

    Default

    ima i zgrada na pjenu od ponora.

  2. #52
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by remark View Post
    ima i zgrada na pjenu od ponora.
    E, lijepi moj, ne bi bilo zgoreg kad bi ti ili neko od cetinjskog pomlatka odjen prikacio kakvu sliku ove "znamenitosti" cetinjske (ponora sa okolinom), jer jedna slika, kako narod veli; "kaze vise no 1000 (i slovima: Hiljada) rijeci, da bi smo ilustrovali prethodni tekst....
    - M -

  3. #53
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Gorka istina

    Nigdje kao u Cetinju, nije moguće naslutiti gorku istinu one otrcane izreke o - politici kao umjetnosti mogućeg - posebno kad se u obzir uzme komunalna krpljavina snabdijevanja grada vodom i električnom energijom, koju je režim tako vješto instrumentalizovao kako bi rasturio Liberalni Savez Crne Gore i priveo ga „poznaniju prava“, što mu je uspjelo iznad svakog očekivanja. Ova konstatacija svakako ide u prilog režimu, jer ukazuje na to da onaj koji daje sredstva to čini zarad svojih interesa pri tome tačno znajući čemu i koliko. E baš u tome i politika jeste umjetnost mogućeg, da se na jedan izumirući grad kao što je Cetinje, ne utroši više no što zahtijevaju „historijske“ nužnosti.

    Zbog toga se ja nikako ne mogu nasmijati onoj prenapregnutoj duhovitosti momku koji obilazi cetinjske kafane, u kojima ionako niko osim penzionera ne „ubija“ vrijeme, uz pozdrav:

    „Đe ste lavovi...!“

    ...na što mu oni, polaskani njegovim pozdravom, nude da sjedne i popije piće i začuđeno pitaju:

    „ Vala si nam mnogo reka... A otkud to da ne oslovljavaš lavovima, obraza ti...“

    „ Zato što nema dana a da neki od vas ne rikne...“

    Nema ničeg što bi, bolje od ovoga nadrkanog vica, moglo ukazati na bezizglednu i neizvjesnu budućnost ovoga grada, neumitno zavisnu od penzija koje mahom dolaze sa zakašnjenjem i u ratama, te zbog toga ovaj navedeni vic i smatram vrhuncem neukusa, jer dolazi od nekog kome, može biti, od njih i život zavisi, te bi bilo dobro da pošteno pomisli e sa tim „lavovima“ - riknjavaju i penzije - koje život znače. No vrijeme će ih, ionako, na to uputiti no tada bi moglo biti i kasno.
    (nastavlja se...)

  4. #54
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Pusti san zvan - radio Jerevan...

    -
    -
    -
    Kad smo već kod politike kao - vještine mogućeg – nije zgoreg pomenuti Radio Cetinje i njegovu višegodišnju agoniju koja je u međuvremnu zašla u komatoznu fazu, ali i dalje postoji, na način koji se najbolje da izraziti riječima Sloba Darića: „ Slike ima – tona nema“
    Kad god bih pomislio na mutavu instituciju cetinjskog radija, s tugom bih se sjetio jednog drugog radija, iz vremena „hladnog Rata“ tada tako duboko prisutnog na „Trulom Zapadu“. Vrlo često sam osjećao i neku zavist, pomišljajući što bi tek cetinjski radio mogao učinjeti, oslonjen na razorni cetinjski humor, kad bi imao mogućnosti koje nudi demokratija poput ove na „Trulom Zapadu“ zato nije čudo što sam zgranut činjenicom koju pomenuh na početku ovoga posta...


    U tim prohujalim vremenima „hladnoga rata“, dosta često sam, od svojih kolega na poslu, slušao kako ispred neke svoje primjedbe, onako uzgred, dodaju: „A kako radio Jerevan javlja...“ Kad sam se stao raspitivati, rijetko ko od njih je znao otkuda mu taj običaj ali bi zato odmah ispričali neki vic u vezi pomenutog radija, kao što je ovaj:

    Pitanje radio Jerevanu: Da li je moguće ženu silovati u trku?
    Odgovor: U principu ne, jer je žena sa podignutom suknjom brža od muškarca srozanijeh gaća...

    Kasnije sam saznao da stvarni – radio Jerevan – s ovim vicema nema ništa, već da je samo preuzeto ime pod kojim je političko podzemlje, odnosno - duhovni samizdat – svoje otrovne političke viceve izvozio na Zapad, da bi to kasnije preuzeo dosta neugledni časopis – Sputnik. Kao ilustraciju, najbolje je navesti jedan od njih:

    Pitanje radio Jerevanu: Na koji dan je umro Josif Visarionović – Staljin?
    Odgovor: Ne zna se, ali je je sigurno bio praznik.

    Ili ovaj:

    Pitanje radio Jerevanu: Da li bi se i u Švajcarskoj mogao uspostaviti socijalizam?
    Odgovor: U principu da, no bilo bi grehota razvaliti tako lijepu zemlju.

    A sada i jedan od viceva koji se sa posebnim „optimizmom“ osvrće na opštenarodno ubjeđenje glede svijetle budućnosti:

    Pitanje radio Jerevanu: Da li će jednoj konačno socijalističkoj državi biti potrebna policija?
    Odgovor: Ne! Do tada će ljudi naučiti da uhapse sami sebe.

    Možda bi u stilo ovog zadnjeg, općinstvo Cetinja mogli ohrabriti time da navedemo mogućnost e bi u – „svijetloj budućnosti tranzicije“ – banke - bilo moguće transformisati u – samoposluge....

    - M -

  5. #55
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Energija iz otpada

    -
    -
    Vjerujem da su Cetinjani u toj mjeri oguglali na smradne i otrovne oblake dima, koji preko Vrtijeljke previru i rasplinjavaju sve do nacionalnog parka Skadarsko Jezero i to iz godine u godinu, da su tu pojavu nazvali – Vulkan Zagrablje i to po deponiji smeta koje se tamo odlaže i sagorijeva, time prepušteno višoj (nebeskoj) dimenziji ekološkog prostora.

    Zato nije čudo što me obuzme duboka sjeta kad, svaki put na povratku iz Berlina u Hannover, već izdaleka vidim poveliku građevinu sa visokim dimnjakom koji neprestano dimi a na kojoj, svjetlećim crvenim slovima, stoji napisano: „ Energie from vaste“ (energija iz otpada) i to baš na engleskom, vjerovatno sa namjerom da ga svi namjernici mogu razumjeti. Iza ove građevine se mogu vidjeti i dva povelika brijega, nastala zadnjih tridesetak godina od gradskog otpada koji je tamo odlagan, sve dok nije izgrađena pomenuta električna centrala i toplana koji svoju energiju prodaje onima kojima treba i kojima se isplati.

    Već po ovom očigledno primitivnom načinu na koji se, ne samo cetinjski smet nego i onaj iz primorja, odlaže na ovoj „privremenoj“ deponiji (Zagrablje), moguće je naslutiti u kojoj mjeri je ova važna komunalna djelatnost lišena neke ideje uz to primjerene prostoru ekološke države. Umjesto da gradske vlasti komunalnu službu naprijede u jedno unosno preduzeće, svjedoci smo da iz godine u godinu ova deponija, ne samo zagađuje nego i ognjem uništava šumu po okolnim brdima. Što bi tek značilo kad bi se izgradila centrala slična onoj koju pomenuh i time obezbijedila energija za dopremu vode iz Podgora a u zimsko vrijeme i grijanje brojnih gradskih ustanova. Vjerovatno bi i sam grad time bio i politički slobodniji umjesto što svoja politička opredeljenja prilagođava ucjenama režima.
    - M -
    Last edited by metuzalem; 07-02-12 at 09:32.

  6. #56
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Od Herkula do Tarzana

    Prije neki dan u krugu brojne porodice otpoče priča o školi (privatnoj) i dogodovštinama iz tog značajnog vremena, posebno u vezi sa grčkom mitologijom i o antičkom dobu, što me potsjeti na moje odrastanje u začaranom gradu – Cetinju – i na godine djetinje zapitanosti i čuđenja nad okršnjijem svijetom. Tada se sjetih i svoga bjekstva u bajke, koje smo čitali i prepričavali jedni drugima sve dok nam neko, onako iz zasjede, ne uvali knjigu „Priče iz klasične starine“ od Gustava Švaba (Gustav Schwab) koja nas, iznenada i bez upozorenja, uvali u nekadašnji svijet antičkog mnogoboštva, te nam je dosta vremena trebalo da se u njemu i snađemo.

    Vjerovatno se, ne samo meni, već i mnozini ostalih, najviše svidio mit o Herkulu i to zbog njegove neizmjerne snage, slične onoj koju na dosta prostački način ispoljava i moderni junak novog doba – Obelix – čije ime krasi i jedan cetinjski restoran, ali bez divlje svinjetine u jelovniku. Međutim najvažnije od svega jeste, da smo prazninu koju je zabrana vjeronauke ostavila za sobom, uz pomoć vaspitača iz sjenke, mogli popuniti maštovitom mitologijom antičke Grčke umjesto da nas popovi bacaju na koljena u svesrdnoj molitvi nametnute vjere.

    Zar je onda čudno da su nam ova – nadasve ljudska – božanstva grčke mitologije postala toliko bliska da se ne bi začudili da u nekoj od cetinjskih kafana vidimo Zevsa kako sjedi i maše desnicom u kojoj drži snop nebeskih strijela ili sretnemo Herkula kako, sa mačugom preko ramena, smrknuto traži kavgu...

    No sve to nije baš dugo trajalo, jer je Herkula uskoro smijenio – Tarzan – nakon čije pojave u cetinjskom bioskopu, njegovi urlici zadugo nijesu prestajali da odjekuju Cetinjem...

  7. #57
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Neko ko je, u međuvremenu, pročitao prethodni post, mogao bi pomisliti da te drevne priče i nijesu toliko važne već jedino važno ono; „od čega se živi...“ Da nije baš tako, shvatio sam jednoga dana kad mi je ruku dopala knjižica jednog italijanskog autora o priobalju Jadranskog mora, koja počinje opisom grčkog pa albanskog, da bi nastavio obalom pokojne YU i završio Ahilovom petom na čizmi Apeninskog Poluostrva. Što se naroda u tim predjelima tiče, priču bi počinjao baš legendama iz antičkih vremena, jer je Jadransko more tada ionako bio prostor koji je pripadao interesnoj sferi grčkih državica, po kojoj su Grci, kao svoji na svome, osnivali kolonije ili privremena naselja. O tadašnjoj YU-obali, priču je otpočeo drevnim predanjem o osnivanju Budve, po kojem su Budvu osnovali grčki kralj Kadmo sa suprugom Harmonijom i to tako što su do tog pogodnog mjesta došli kolima u kojima su bila upregnuta dva vola i riješili da se tu i stane. Tada je Kadmos u svom prtljagu našao zube zmaja koje mu je na dar donio Jason sa svoga puta u Kolhidu đe je pomenutog zmaja svojeručno ubio i povadio mu zube koji su imali čarobne moći, u što se kralj mogao uvjeriti nakon što je zube posijao po uzoranoj zemlji iz koje su uskoro stali „nicati“ ratnici pod punom ratnom spremom, pritom se, nesmiljeno, međusobno ubijajući kopljima... Kad se, Kadmo, konačno odlučio umiješati se, oni su ga odlučno odbili riječima da je to njihov lični obračun, da bi na kraju nekoliko njih preostalo i ponudilo mu se kao pratnja u osnivanju kolonije nazvane Bodua (dva vola?), po ona dva vola koji su kraljevski par dovukli do ovog pitomog zaliva. Autor uzgred napominje da se metafora sa ratnicima može protumačiti kao obićaj krvne osvete, koja od tada, na ovim prostorima opstaje u vidu surovog običajnog prava.

    Neko će se sad zapitati što ova priča o Budvi i volovima ima sa Cetinjem kao (nazovi) duhovnom metropolom, ali ću o tome u sljedečem nastavku....

    (nastavak slijedi...)

  8. #58
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    U mom pogledu najveća obrazovna zasluga grada Cetinja se sastoji u podsvjesnoj opomeni, da ne učim za svoje učitelje i roditelje, već za samog sebe i ono što me čeka u životu. Otuda i slutnja da mi je, u toj paralelnoj (meta)naobrazbi, iz zasjede i pravovremeno u ruke bila „uvaljena“ knjiga o grčkoj mitologiji, što sam tek shvatio nakon „padavine“ iz istorije na polumaturskom ispitu, koji sam sa uspjehom ponovio 1954. godine i to nakon otmenog šegrtovanja u „Fotokartonaži“ gospodina Marka Vujovića. Tada sam i shvatio, da moja „padavina“ nije slučajna, već posljedica službene obrazovne politike, po kojoj istorija Crne Gore svoj početak, u stvari, zahvaljuje – Prvom Srpskom Ustanku... I stvarno, pitajte koga god hoćete iz moje generacije (1939) da li su u školi učili istoriju Crne Gore i uvjerićete se u kojoj mjeri je, tada, istorija CG bila prećutana ili predavana u nepogodno vrijeme, odnosno tek u trećem razredu osnovne i to onako uzgred...

    Možda će se neko, onako uzgred i s visoka, zapitati u ćemu se sastoji važnost tih uzgrednih spoznaja, na što mu mogu odgovoriti da je u mom slučaju npr. istorija staroga vijeka, bila itekako važna kad je trebalo dokazati svoj identitet. Dobro se sjećam slučajeva pogrešnog navođenja mog imena i prezimena, u računima i dokumentima diljem „Trulog Zapada“, posebno u odnosu na moju ličnost, na što sam spremno i bez oklijevanja svaki put reagovao, ako nije bilo kako treba. Po pravilu, slijedio je zbunjen osmjeh i pravdanje kako je moje ime i prezime čudno i komplikovano, na što bih ja postavljao zbunjujuće pitanje;

    „Da li ste učili istoriju starog vijeka odnosno drevne Perzije?“


    Ovo pitanje bi svaki put izazvalo veliku zabunu, jer kad bih, nakon pozitivnog odgovora, upitao kako su se zvali perzijski carevi, svaki put bi, uz izvjesno oklijevanje, stigao ispravan odgovor: Hamurabi, Nabukodenesar, Tiglatpalasar i drugi...

    Sljedeće moje potpitanje glasilo je; kako to da im moje ime predstavlja nepremostivu teškoću a rogobatna imena perzijskih careva - ne...Slijedilo bi mučno pravdanje koje bih prekinuo primjedbom; da to prenemaganje u pogledu imena nije ništa drugo do, potsvjesna želja, na račun toga, pretstaviti se kao bolji: Francuz, Njemac, Talijan ili sličan kur@c...

    (Nastavlja se....)

    - M -
    Last edited by metuzalem; 26-02-12 at 10:39.

  9. #59
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Jutros mi nampade da svoj hard disc pospremim i tekstove prebačim na najnoviji WORD, na koji su mi sinovi prilagodili tastaturu našem pravopisu, pri čemu nabasah na djetinja sjećenja, koja sam odavno batalio i odgurnuo u zaborav... U pretrazi za greškama, nalećeh na moj prvi susret sa Cetinjem u ljeto 1945.


    Moj prvi susret sa gradom Cetinjem dogodio se u ljeto prve poslijeratne godine a povod je bio prva proslava trinaestojulskog ustanka. Znam da sam sa tolikim uzbuđenjem očekivao taj sjutrašnji dan te se dobro mogu sjetiti buđenja u cik zore i grozničavog spremanja da krenemo. Isto tako se sjećam i cijelog puta makadamskom cestom kojom su se kretale bezbrojne grupe ljudi, žena i djece, koja su veselo istrčavala ispred i nestrpljivo očekivala da ih ostali pristignu. Bio sam i sam nestrpljiv da što prije stignem do nepoznatog grada koji su zaklanjala visoka i strma kamenita brda, čijim stranama je vijugala prašnjava cesta, da sam i sam istrčavao ne obazirući se na oštri šoder čija su me zrna bola kroz tanku kožu opanaka, koje mi je majka napravila baš za ovu svečanu priliku. Uskoro smo se našli u gradu punom naroda i odmah se uputili u donji dio grada zvani - pod granicom - koji se nalazio u podnožju brda koja su opkoljavala gradsku kotlinu a od grada bio odvojen stoljetnim parkom. Dok smo se približavali usamljenim kućama, iz bistrog neba odjednom su se počeli obrušavati engleski avioni, spitfajeri, i uz nesnosno urlanje motora tako nisko prelijetali grad da smo se bojali da će zakačiti i vrhove visokog drveća.
    Uskoro smo stigli do jedne male i lijepe kuće obojene svijetloplavom bojom u kojoj nas je dočekala familija Nazima Ćišića sa kojom smo imali jake rodbinske i prijateljske veze. Od cijele te posjete, najjače mi se u sjećanje urezala dilema o upotrebi klozeta sa kojim sam se tada prvi put upoznao. Kad sam djeci, odnosno Nini, koja je bila nešto starija i Draganu, nešto mlađem od mene, rekao da mi je nužda, spremno su me odveli u jednu usku prostoriju u kojoj se vidjela nekakva ploča bijele boje i čudnog oblika sa okruglom rupom po strani i rekli mi ta tu učinim nuždu koja je bivala sve nesnosnija. Bio sam užasnut tim prijedlogom i na pamet mi nije padalo da po njemu postupim već sam jedva čekao da izađemo negdje vani, da se konačno oslobodim. Uzalud je Nina čučnula i pokazala mi da to stvarno baš tome služi, uz to još potežući vodu čiji me je zastrašujući huk, povrh toga, potpuno sludio i natjerao da strmoglavo pobjegnem iz kuće. Napolju me je dočekala slijedeća neugodnost, jer sam se našao na vjetrometini gradskog prostora kojim je uvijek poneko prolazio te nigdje nijesam mogao da nađem neko zaklonjeno mjesto. Konačno sam uz ivicu ceste koja je obilazila park, naišao na jedan okrugli otvor, sa koga željezni poklopac bijaše skinut i gurnut u stranu, tako da sam mogao zaviriti u duboki tamni šaht za koji tada nijesam znao čemu bi mogao služiti. Ugledavši željezne stepenice koje su virele iz okruglog zida, dođoh na ideju da se spustim u tu rupu čijim je dnom tekao tanki mlaz vode. Tako i učinih i s olakšanjem sredih tu prirodnu potrebu koja bijaše toliko nesnosna da sam se bojao da će mi završiti u praznično čistim gaćama. Ipak, prošlo je potom nekoliko godina dok i konačno nijesam shvatio da da sam jednu civilizacijsku tvorevinu, tojest kanalizaciju, ipak, iako zaobilazno, tako rano i na samotuk uspio upotrijebiti u potpunom smislu njene svrsishodnosti.
    Last edited by metuzalem; 26-02-12 at 10:35.

  10. #60
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Pogubnost solidnog obrazovanja

    Prije nekoliko godina, jednog sunčanog dana pozne jeseni, zaputih se uskim i vijugavim putem koji od raskrsnice Dobrska Ploča vodi selima; Bokovo, Kosijeri, Đinovići, Markov Do, pritom gonjen uspomenom na jedan događaj s kraja Drugog Svjetskog rata o kome ostavih i kratko svjedočanstvo u poodavno zagubljenim zapisima. Prilikom sređivanja svoje dokumentacije, slučajno nalećeh na opis tog događaja te odlučih da ga ovdje objavim i to u kontekstu koji će vjerovatno ponekog i začuditi... Evo ga:

    „. Njemci tada i nijesu zalazili van pojasa glavne ceste Rijeka - Cetinje, tako da su se partizani osjećali sigurnim na svojoj "slobodnoj teritoriji". No, bilo je i dana kada smo morali u zbjeg put Đinovića i Markova Dola. Jedno sjećanje mi je ostalo tako jasno, da me potsjeća na neku umjetničku sliku. Bila je to zima ili rano proljeće, kad smo morali da bježimo u pravcu Bokova kojom prilikom se, dugačka kolona žena, staraca i djece lomatala blatnjavom stazom iznad vrtača u kojima su se nazirale zaostale krpe snijega. Mene je na uprt nosila starija sestra V. oprezno tražeći stope, dok sam ja, utopljen njenim leđima, radoznalo gledao okolo. Uskoro se smračilo, tako da se više ničega ne sjećam osim da smo u selu Đinovići bili smješteni u potkrovlje jedne pojate pokrivene slamom. Na slami kojom je bio pokriven pleter pokrovlja, ćutke je ležao mokar i umoran narod, dok je kroz rupu u slamenom krovu, kroz oskudni snop svjetlosti petrolejske lampe - takozvane „ćoreše“ – u mračno pokrovlje iskošeno sipila sitna kiša.“

    No, tamo đe put račvao ka Đinovićima sa jedne i Kosijerima sa druge strane na izvjesnom otstojanju zapazih kuću koja je izgledom odudarala od uobičajenih seoskih, te me radoznalost nagna da se prvo zaputim tamo. Nijesam se bio ni Primakao kad vidjeh e je to škola i to ne bilo koja nego ona, u Staroj Crnoj Gori poznata ne manje no Cetinjska Gimnazija, Osmogodišnja Škola - „Kunovo Prisoje“.

    Za ovu školu sam saznao poodavno jer je dosta često pominjana u vezi nekolicine uspješnih ljudi kao što je Mijo Adžić, nekadašnji kulturni ministar Čelebic inače režiser „praške“ škole i ambasador a moram pomenuti i nadaleko poznatog travara i matematičkog genija Jovana (Jola) Andrića... Da je ove škole bilo prije par vjekova, vjerovatno bi je pohodio i Antonije Kosijer, osnivač perspektivnog grada – Kosjerić – u Srbiji a ne bi bilo zgoreg da je pohađao i kosijerski prezimenjak Risto – Amfilohije – Radović.

    No sad ta škola beznadeđno zvrji prazna, čemu je sama kriva jer je tako temeljito obrazovala svoje „kadrove“, da su se mnogi (najbolji) od njih, više nego - "uspješno" - razbježali Svijetom glavom bez obzira...
    - M -
    Last edited by metuzalem; 04-03-12 at 11:09.

  11. #61
    Join Date
    Apr 2007
    Location
    Dolina bogova
    Posts
    784
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    3
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Tajanstvena Duhovna Metropola . Tajanstveno nema nista sve spijun do spijuna sve se zna i svak svakog zna sto mu je na taulin a sto u takulin kako puni taulin a kako takulin. Duhovna isto kolko i ampilokije radovic(moram mu ime pisat malim slovima e da ima manjih tim bi pisa) Tolko se duha seta ovom metropolom da ce se u duh i pretvorit e je svake godine po jedno il dva odjeljenja prvaka manje u ove dvije osnovne skole. Za tri godine jednu od dvije ce da zatvore e im je dosta jedna . A metropola sa ovoliko stanovnistva svarno jes jer ovakva koncetracija fukarluka potrpeznjastva i nesojluka ne postoji ni u Rim il Moskvu .Samo po tome smo metropola a ovo pametnih i primjernih ljudi sto se rodi vamo sve smo iscerali pa se ostvaruju na raznim kontinentima i kvantumima e su ovamo oni ludi .Za stan u Podgoricu prodase sve sugradjane za picu u carine svu imovinu a za tapsanje po ramenu iselise sve institucije a i ove sto nam tobos vrnuse radnici dolaze iz glavnoga grada sa tri cetiri mercedesa sprintera da sto prije se vrnu doma. Ako gospodin Metuzalem oce ovo cu da obrisem jer se mozda ne uklapa u koncept njegove teme jer on pise iz daleka i rijetko se primice.

  12. #62
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by dubovicanin View Post
    Tajanstvena Duhovna Metropola . Tajanstveno nema nista sve spijun do spijuna sve se zna i svak svakog zna sto mu je na taulin a sto u takulin kako puni taulin a kako takulin. Duhovna isto kolko i ampilokije radovic(moram mu ime pisat malim slovima e da ima manjih tim bi pisa) Tolko se duha seta ovom metropolom da ce se u duh i pretvorit e je svake godine po jedno il dva odjeljenja prvaka manje u ove dvije osnovne skole. Za tri godine jednu od dvije ce da zatvore e im je dosta jedna . A metropola sa ovoliko stanovnistva svarno jes jer ovakva koncetracija fukarluka potrpeznjastva i nesojluka ne postoji ni u Rim il Moskvu .Samo po tome smo metropola a ovo pametnih i primjernih ljudi sto se rodi vamo sve smo iscerali pa se ostvaruju na raznim kontinentima i kvantumima e su ovamo oni ludi .Za stan u Podgoricu prodase sve sugradjane za picu u carine svu imovinu a za tapsanje po ramenu iselise sve institucije a i ove sto nam tobos vrnuse radnici dolaze iz glavnoga grada sa tri cetiri mercedesa sprintera da sto prije se vrnu doma. Ako gospodin Metuzalem oce ovo cu da obrisem jer se mozda ne uklapa u koncept njegove teme jer on pise iz daleka i rijetko se primice.

    E dobri moj, ništa od brisanja, jer se ovo tvoje štivo itekako uklapa u moj koncept, osobito kad se sjetim Sokrata i njegove subine.., jer ovaj atribut - tajanstvena - itekako odgovara onome "demonu" koga je Sokrat poslušao i popio ponuđenu otrov... A što se pojma - metropola - tiče, on odgovara barem onoliko koliko i ona nedavna AB-parola o "Sparti" odnosno "Atini"... Dobro je e nijesi odrastao u vremenima diplomatskih magazina za pobjednike i Gulaga za pobijeđene jer bi tek tada shvatio da je ovo još jedan način kako može biti razorna jednakost u postrevolucionarnom (duhovnom) siromaštvu, čija je najveća zasluga baš u tome što nas je na tako žestok način nagonila na tzv. "unutrašnju" emigraciju, kojoj je potom uslijedila i ona stvarna... U stvari jedan tragičan - deja vu - (već viđeno) koji se redovno ponavlja... Uostalom, već se nazire namjera da Cetinje dobije status svojevrsnog muzeja kome ionako ne treba nikog osim kustosa, što ne znači da mu ostala infrastruktura nije od potrebe...
    A to što tako ogorčeno pominješ nesojluk i fukarluk, e baš to nije ništa drugo do nesmiljena (moralno-duhovna) konkurencija u datim uslovima, koja i jeste uslov da se pripreme prave vrijednosti za nastanak nove elite, koja će prevazići ono pogubno: "ja tebi vojvodo - ti meni serdare..."

    Postoji i jedna, veoma nesmiljena (duhovna i moralna) aritmetika ljudskih vrijednosti, po kojoj fukara na sebe preuzima "odgovornost" kako bi se stvorila "kritična masa" za stvaranje buduće elite jer, iako od - LSCG - nema više ni L..., ne znači da nije preostalo mnogo toga na čemu bi mogla nastati nova elita ( iskra u kamenu ) bez koje bi ovaj grad ostao da očajava poput prazne školjke naplavljene na obali...

    - M -
    Last edited by metuzalem; 04-03-12 at 13:02.

  13. #63
    Join Date
    Apr 2007
    Location
    Dolina bogova
    Posts
    784
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    3
    Thanked in
    1 Post

    Default

    A to što tako ogorčeno pominješ nesojluk i fukarluk, e baš to nije ništa drugo do nesmiljena konkurencija u datim uslovima, koja i jeste uslov da se pripreme prave vrijednosti za nastanak nove elite, koja će prevazići ono pogubno: "ja tebi vojvodo - ti meni serdare..."

    Postoji i jedna, veoma nesmiljena (duhovna i moralna) aritmetika ljudskih vrijednosti, po kojoj fukara na sebe preuzima "odgovornost" kako bi se stvorila "kritična masa" za stvaranje buduće elite jer, iako od - LSCG - nema više ni L..., ne znači da nije preostalo mnogo toga na čemu bi mogla nastati nova elita, bez koje bi ovaj grad ostao kao prazna školjka naplavljena na obali...

    - M -[/QUOTE]
    Boga mi ove odgovornosti od fukarluka ima mlogo i vec se naslozila treca generacija tako da vasa teorija ne drzi vodu vec se stvorio krug koji povremeno izbaci koga do Podgorice i Budve i samo se krug brze zavrti te sve sakama iz njega sijevaju ruke i biju ne po glava a pocelo je i po trbuhu. A sto to bjese elita e to su oni cijih se glava ovi is kruga prvo dovate i ili ih kupe il isceraju a neki su i ludi .

  14. #64
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Boga mi ove odgovornosti od fukarluka ima mlogo i vec se naslozila treca generacija tako da vasa teorija ne drzi vodu vec se stvorio krug koji povremeno izbaci koga do Podgorice i Budve i samo se krug brze zavrti te sve sakama iz njega sijevaju ruke i biju ne po glava a pocelo je i po trbuhu. A sto to bjese elita e to su oni cijih se glava ovi is kruga prvo dovate i ili ih kupe il isceraju a neki su i ludi .
    Ti maloprije pomenu - špijun do špijuna - i to u vrijeme twitera i facebook-a.., pri tome u potpunosti gubeći iz vida da oba pomenuta portala služe da čoek može špijati i špija, ne (samo) druge već, prvostepeno, samog sebe i to o svome trošku... I što će tun više žbiri i doušnici..? A svi oni, do čijih glava fukara može svojim poganstvom "dobačiti" i ne može biti elita, pošto za pravu elitu fukara i njeni postupci ne predstavljaju drugo do uzgredni izazov a to se niđe bolje nije moglo viđet no u vremenima samoupravljanja. Sjeti se samo kad je Puro bio izabran za gradonačelnika Cetinja i kad se najednom toliko toga promijenilo a na što mene vazda potsjeti onaj Vulašev "Osvit" i kafići koji pretekoše...

    No Cetinje na neki način i jeste takvo kako ga ti doživljavaš ali ne zato što su se špijuni i ništaroba namnožili no zato što je cetinjska fukara pobrkala platni spisak sa - izbornim... A što pomenuh ono nekadašnje; ja tebi vojvoda ti meni serdare, nije ništa drugo do uzimanje svojevrsnog "kredita" na (ne)čojstvo i (hm) junaštvo, pri čemu jedan drugom, dođu, otprilike kao (moralni) žiranti... No najveća nevolja je danas u tome, što istu rabotu čine i sa dizanjem (kapitalističkih) kredita koje za razliku od onih samoupravnih treba i vraćati.., zato i pokušavaju da razvale sistem i obezvrijede uzuse novih po sistemu; "mala bara mnogo krokodila"... Znači ne preostaje drugo no čekati kišu...
    - M -

  15. #65
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Izuzetna privilegija nesmiljenog odrastanja...

    -
    Odavno sam se uvjerio, da osim četiri godišnja doba postoji i jedno, koje bi se slobodno moglo predstaviti kao – peto, a to je onaj kratki period kada zima prelazi u varljivo proljeće... Zbog toga mi i nije čudno što mi se nameću neke slutnje i predosjećaji, da mnogi koji ulaze na ovaj moj tread, dolaze na pomisao e se matuf, iz svog dobro situiranog besmisla, podmuklo umiljava i udvara cetinjskoj mladeži, koja je bez para, izvjesnosti..., a i kako izgleda, bez - budućnosti...

    No umjesto osjećaja jalovog sažaljevanja nametnu mi se, iznenada, jedna od znanih latinskih uzrečica:

    „Ako voliš svoje dijete, pošalji ga u svijet...!“
    .... što za mene ipak predstavlja prežvakanu antičku mudrost iz druge ruke, jer u objektivnoj Crnoj Gori još uvijek važi ona nesmiljena starocrnogorska mudrost:

    „Ako (stvarno) voliš svoje dijete, pošalji ga u – kur@c...!!!“

    Ovo mi je postalo jasno tek kada sam napravio saldo svjih životnih iskustava, sve se čudeći kako je jedan (cetinjski) ćutuk mogao postati punopravni stanovnik Berlina i, uzgredno, počasni stanovnik Pariza a čijoj stvarnosti s punim pravom pripadaju; i katedrala u Sietlu, kao i Susreti u Berlinu o kojima tako nadahnuto pišu nedostižne velićine crnogorske literature...

    Svjestan sam da ovo moje obraćanje cetinjskoj omladini, stvarno, a može biti i tagrićno, predstavlja jedinstvenu moralnu pornografiju ali isto tako i jedinstvenu privilegiju da pravovremeno, iz prve ruke (hm glave!) steknu duhovne i moralne prednosti, kojih cetinjski matufi postanu svjesni tek kad napune pedeset godina i tada sa iskrenom sjetom i onako, sami za sebe, tiho othuknu:

    „Eh da mi je, su dvadeset i pet..., bila ova pamet...“

    Zato upozoravam sve namjernike koji zabasaju na ovaj moj thread, da je odrastanje u Crnoj Gori a posebno u Cetinju jedinstvena privilegija, koje sam postao svjestan tek nakon svih ispita, na kojima sam pao ali i položio, a sve to nakon što su me, u samoupravnoj sigurnosti ušuškani brašnjomudi, kao moralno-politički nepodobnu skitnju lepetnuli onamo đe (prirodno) i pripadam, tojest u GULAG zvani: „Truli Zapad“. Zbog toga sam svim tim brašnjomudima, zaštićenim poput polarnih međeda, iskreno zahvalan, posebno kad ih vidim kako u neprozirnoj neizvjesnosti novog poretka, zijevaju ka ribe na suvom, pritom se, onako udbaški tješeći kojekakvim bjelosvjetskim zavjerama, skoro da bi mi moglo biti žao...


    A kako da, i Crnoj Gori a i Cetinju, na koje sam pristao još i prije svog rođenja a koji su me poslali u Svijet (odnosno kur@c) na jedan tako bezuslovan način, ne budem zahvalan, kad pomislim da bih i su sedamdeset i kusur godina, slobodno mogao zarađivati, ne samo pameću nego i pomenutim – kurcem... No nećemo sad o tome... Možda u nastavku...
    Ako ga bude !

    - M -
    Last edited by metuzalem; 07-03-12 at 23:03.

  16. #66
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Da se ne bi stekao utisak kako je matuf udario u sviranje kurcu, nešto za svoju dušu a više da bi se udvorio ispraznoj cetinjskoj samodovoljnosti, najbolje će biti ako krenem pisati „skitačke“ reportaže sa svojih (sramotnih) putovanja po bijelom svijetu...

    No prije toga da razjasnim e ono – tajanstvena metropola – niukom slučaju nije baljezganje bez pokrića, pošto Cetinje nije osnovano iz trivijalnih pobuda, nego vizionarski,kako bi u narodu ostala – štampana – riječ i time ge odbranila i sačuvala. Zbog toga bi se svaki Cetinjanin morao zapitati; kako to da u Cetinju postoji istorijska građevina imenovana „Biljardom“ (po igri bilijara) a jedva pomen da je grad osnovan oko štamparije svoga osnivača – Ivana Crnojevića. Dovoljno je sjetiti se, koliko je to mukotrpan poduhvat bio, na ramenima donijeti pozamašan bilijar, uz predstavu kako ga uz Lovćenske strane, od Kotora pa naviše, uz veliki napor poput neke starodrevne galije tegli gomila ljudi uz viku i dahtanje kako bi vladar njime mogao prekratiti samoću u prijestonici „Bogu iza leđa...“


    No bolje da otpočnem priču koja seže do šegdesetih godina prošloga vijeka kada sam se motao istim predjelima u kojima je i Dado Đurić započinjao svoju karijeru, u malom gradiću velike prošlosti – Žisoru (Gisors) nedaleko od Buve-a (Bouvais) sa svojom veličanstvenom katedralom iz 12. stoljeća a sve u potrazi za (duhovnim) blagom vitezova templarskog reda koji su ovdje boravili dok ih rimski papa nije urnisao jednom za svagda...

    No to su bili samo uzgredni izleti jer se bez rabote nije moglo, te sam morao raditi a slobodno vrijeme sam provodio na bulevaru Montparnasse, često sa slikarom Urošem Toškovićem, koji se baš tada bješe vratio sa svoje turneje po Americi i bio pun priče o tamošnjim prilikama a posebno o Indijancima među kojima bješe proveo veći dio svog vremena nakon što se bio sprijateljio sa poglavicom plemena.


    Jedno veče (jula 1968.) sjeđeli smo u cafe-bar american-u „Select“ i bili zadubljeni u priču, kad me neko s leđa zgrabi i jaknu svuče do lakata, tako da se nijesam mogao ni maknuti... Istovremeno osjetih cijev automata na leđima i ukočih od straha kad začuh zapovijest: "Ruke na sto i ne mrdaj...!“ U svoj nemoći, zagledah se u užasnuti lik Uroša, koji se saže kako bi dohvatio lična dokumenta iz veliku kožne torbe punane nekakvijeh kosturina i koju je svud sa sobom teglio, nakon čega se prolomi prijeteća vika te mu i ja doviknuh da se ne miče i da stavi ruke na sto e će ne murija pobit, misleći da se hvatamo oružja. Tako i bi, te se oni policajci smiriše i nadrkano nas odvukoše do marice koju narod, zbog prozora zaštićenih žičanom mrežom zovu „korpa za salatu“ odnosno – „panier de salade...“

    Marica je bila puna nekakvog mutnog naroda koji se stade buniti ali se policijska pratnja nije mnogo uzbuđivala. U svoj panici Uroš me upita đe nas to vode, na što pokušah biti duhovit time što mu odgovorih da ovakve junake ka što smo mi dva, sigurno niđe drugo no na – giljotinu (Gillotine)

    (nastavak slijedi...)
    Last edited by metuzalem; 28-03-12 at 23:17.

  17. #67
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Iz nehata poslah ovaj post dva puta, pa da jedan primjerak izbrišem....
    - M -
    Last edited by metuzalem; 28-03-12 at 00:45.

  18. #68
    Join Date
    Oct 2004
    Location
    worldwide
    Posts
    26,403
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    1 Post

    Default

    cekamo nastavak, dje je uros sigurno je i zanimljiva prica
    Risk , is what makes life worth living

    Never a failure, always a lesson!

  19. #69
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by sparco View Post
    cekamo nastavak, dje je uros sigurno je i zanimljiva prica
    E sparco, nastavak nije ni primać početku ali ću svejedno nastaviti što je bivalo dalje...

    Dakle..., marica nastavi vožnju sasvim nalik na gradsku, jer su se svako malo zaustavljali i ubačivali isključivo muški narod, što je slutilo da ova racija ima političku pozadinu, što nije bilo čudno jer se tada "afera Pompidou" nastala zbog ubistva Stevice Markovića nekoliko neđelje ranije, rasplamsavala do u krajnost i zato je murija bila posebno nervozna te su sve činjeli da isprepadaju kukavce ka mene i Uroša a preko nas i one koje ne mogu dovatiti... Konačno stigosmo u 13. arondisman (arrondissement) u tek sagrađeni komesarijat, đe nas ugnaše poput krda brava ali ipak bez nekog posebnog maltretmana...

    Ovaj supermoderni komesarijat me potsjeti na cetinjski ponor dok je još bio suv i čist, jer se pred nama, u jednoj prostranoj jami (bezdanu), ukaza stepenište koje se protezalo u visinu, dok su se, umjesto zidova, sa sve četiri strane vidjele rešetke na prostorijama bez prozora a jedini namještaj su bile masivne drvene klupe na kojima su blaženo spavali hipici uzgred pokupljeni sa pariskih ulica. Neki od ovih kaveza, nalik na one u zoološkom, bijahu puni ženskoga naroda svake fele i svih boja, koje nas radosno pozdraviše, ispravno nas računajući u svoje mušterije, ako ne baš prave a ono barem - potencijalne...

    Konačno nas utrpaše u jedan od kaveza uz šturu obavijest da se strpimo dok dođe dežurni inspektor a oni će nam u međuvremenu uzeti podatke, otiske a uz ostalo slikati za svoj porodični album... Dobro e sam tada nosio brke, te ovim postupkom dobih zaisto žestok razlog da ih što prije obrijem pa da nijesu grđi od onijeh - Vuka Mandušića. Iako je noć bila duga, Uroš i ja nijesmo činjeli mnogo priče, osim ćto mu napomenuh e sa manje troška nije mogao doći do bolje inspiracije, na koju bi mu i veliki Španac Francisko de Goja mogao pozavidjeti. Sljedeće jutro, kad se bješe konačno razdanilo, u službene prostorije banu očekivani inspektor kome se ispodalje viđelo e je gnjida od čoeka i umjesto da nam se svakom ponaosob obrati, žestoko se izgraja na svoje osoblje i naredi da nas smjesta otpuste. Silazeći niz one beskrajne skale, dugo smo ga čuli kako graje pritom sigurni da se jedva uzdržava da ne prasne u grohotni smijeh a svi smo jasno osjećali da je cio postupak bio insceniran da se baš tako i dogodi... A što reče za Uroša da jamči zanimljivu priču, jeste sasvim uslovno, jer on, umjetnik, iako dosta ekscentičan, bio je sasvim pitomo čeljade prema u odnosu na mnogo drugih u što se najbolje možeš uvjeriti ako na mom blogu (trljac_murice) pročitaš priču o čobanu koji je čuvao krdo divljih koza u jednoj pariskoj četvrti... A braću Lakoviće i da ne pominjem...

    Vjerujem da si tu priču pročitao ali ću link sporad drugih ponovo navest; sad i ođen:

    http://www.blogovanje.com/trljac_mur...Rows_rsBlog=60
    Last edited by metuzalem; 28-03-12 at 23:20.

  20. #70
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    (Pošto ću nekoliko dana biti otsutan, riješih da ovaj nastavak objavim kako bi topic ostao pri uobičajenoj dinamici...)

    Dakle...

    Ipak nijesu svi susreti sa francuskom murijom bili neugodni, jer bilo ih je i pozitivnih a ponekad baš i veselih, kao i onoga puta sredinom šegdesetih,taman nakon što bejah doskitao u Pariz, prije nego se pretvorio u nepregledni megapolis...


    Bila su to teška vremena, kada sam, onako zapušten, divalj a bez znanja jezika, pokušavao da se snađem i preživim i zbog toga držao naših ljudi koji su se kako-tako snašli u tom nepoznatom vilajetu. Pri tome sam imao dosta sreće kad me je pod svoje uzeo Rajko V. Iz Lješanske Nahije koji, onako plav i šarmantan, izgledaše ka da je odnekud iz Švedske ili Danske baš zbog toga bio posebno pogodan da me uputi u načine kako preživjeti i opstati u ovom prijetećem svijetu.

    Kako nije imao nikakvog zanata kojim bi mogao zaraditi za život, nekako je skrpio pare i kupio fotoaparat marke – polaroid – kojim je svake noći polazio u svojevrsni „lov“ po Montmartre-u, đe je -na prepad - slikao turiste i namjernike a slike im prodavao po desetak franaka, što je tada bilo više nego li danas toliko eura. No ova njegova djelatnost nije bila potpuno legalna, te nas jedne noći murija pokupi i ubači u jednu maricu prepunjenu jednako nelegalnih kurava, te se ubrzo nađosmu u obližnjem policijskom komesarijatu. Tamo nas strpaše u jednu prostranu prostoriju bez prozora ali sa jedinim vratima, na kojima se nalazio prozor nalik na šalter, koga su policajci svaki čas otvarali, vjerovatno kako bi osmotrili gomilu uglavnom zgodnih kurava, obučenih u tada tek „uvedene“ - mini – suknjice, dok su pritom, njihovi likovi uokvireni onim šalterom, neodoljivo potsjećali na portrete nekakvih istorijski važnih vojnih ili policijskih ličnosti. Slutili smo da cijela rabota nije drugo do stvar izvjesne „rutine“ ali i para, te se nijesmo mnogo uzbuđivali, znajući da će nas to koštati kakvih pedesetak franaka što i nije bilo tako malo, ali...


    Kako je vrijeme prolazilo, kurve su bivale sve veselije i glasnije, pokušavajući da ovesele i nas dvojicu, jedinih muških među njima, te se jedna od njih diže i ode do onih vrata, mimikom dajući znak Rajku da je slika čim neki od policajaca otvori onaj „šalter“.

    Rajko je na mah shvatio, uzeo aparat „na gotovs“ i odmah „opalio“ snimak, čim bi se brkati policajac pojavio u onom prozorčiću. To baš i ne bi bez problema jer se, snimljen onako "iz zasjede" onaj policajac smrče, naglo otvori vrata s očitom namjerom da nasrne na Rajka i oduzme mu aparat ali ga ona kurv@ u tome spriječi pružajući mu pedeset franaka koji on uze bez ikakvog ustručavanja. Nakon toga, zadovoljno izađe iz prostorije a ona kurv@, onako u prolazu, tutnu Rajku desetak franaka u džep od sakoa i potom sjede među ostale, koje je prihvatiše sa oduševljenjem.

    No na tome se cijela rabote ne završi već tek tada krenu, pošto one kurve stadoše ustajati jedna za drugom i postavljati uz ono prozorče, da bi onda pokucale kako bi se u njemu pojavio neki od „dežurnih“ na što bi Rajko spremno „opaljivao“ snimak koji mu je donosio daljih desetak ili dvadesetak franaka a „dežurnom“ policajcu i cijelih – pedeset. Ne potraja dugo kad jedna od onih kurvi skide gaćice i namjesti uz "šalter" a kad se onaj brkati policajac pojavi u prozorčiću, ona spremno podiže mini suknjicu i zauze (vertikalnu) *****njsku pozu, dok Rajku ionako nije trebalo davati znak da što da čini pošto je on, ionako, bio na visini ovog neobičnog zadatka...

    Vjerujem da nije bilo jedne od privedenih kurava da se uzdržala od ovog svojevrsnog „kastinga“, dok su, čini mi se, neke čak i ponovile svoj nastup i to potraja toliko dugo dok se ne pojavi obavezni komesar koji nas, po kratkom postupku, postroji a onda učinje strogu smotru da bi nas konačno izagnao iz slabo osvijetljenog i zagušljivog komesarijata, odakle nas dvojica izađosmo zadovoljni nepredviđenom zaradom ali zato iza nas ostavljajući jednako zadovoljne policjote, kojima to sigurno nije bilo prvi put... Ma zanago ni zadnji...
    - M -
    Last edited by metuzalem; 30-03-12 at 09:08.

  21. #71
    Join Date
    Oct 2004
    Location
    worldwide
    Posts
    26,403
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    1 Post

    Default

    hahahahahahahahaha odlicno, srecna vremena sasava
    Risk , is what makes life worth living

    Never a failure, always a lesson!

  22. #72
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Kad je već priča o odlasku u kur@c, moram napomenuti da ni povratak iz njega nije bez neke, nego ponekad može biti čak i posebno dramatičan, u što sam se mogao i lično uvjeriti kada sam se, one godine (1979.) nakon razornog zemljotresa, odlučio na povratak, kako bi đecu doveo u CG, jer ako pođu u njemačku školu onda - đavo izio...


    Pogodilo se da sam dobio posao u cetinjskom vodovodu, većma zaslugom ondašnjeg direktora M. Vrbice, koji se u tzv. „kadrovskoj politici“ ipak oslanjao na ustaljene CG vrijednosti i osvjedočenu stručnu kvalifikaciju. Nakon javljanja na dužnost, kao prvo učinio sam uvid u tehničku infrastrukturu i organizaciju ovog preduzeća od životne važnosti, nakon čega sam naprosto ostao zabezeknut postojećim stanjem, jer je nedostajalo mnogo toga neophodnog da bi snabdijevanje vodom moglo biti osigurano na duži rok. O održavanju i da ne govorimo...


    Ne samo da nije bilo potrebnog alata, nego ni onaj koji je bio na raspolaganju jedva da je bio upotrebljiv jer je većinom – „kako bilo“ – bio pravljen u radionici „Oboda“ te se samo uslovno njime moglo raditi. Osim toga, struktura tehničkog osoblja (instalateri i radnici) bila je samoupravno-plemenskog karaktera jer su većinom bili iz Ljubotinja, što se razumije po sebi, pošto je prije mog dolaska sekretar preduzeća bio izvjesni Prlja, koji ih je zapošljavao pritom, vjerovatno, bespogovorno poštujući lične, samoupravne ( a i plemenske) kriterijume... Zbog toga je radni dan donosio prilične neizvjesnosti u pogledu izvršavanja zadataka na održavanju i nužnih opravki vodovodne mreže, jer su „majstori“ nakon podjele naloga, prvo odlazili na doručak kod „Bose Feribot“ ili neke druge ugostiteljske radnje, tako da sam se jedino mogao osloniti na Bora Vujačića (Crmničanina) jedinog koji je svaki nalog izvršavao bez pogovora, stručno i odgovorno, iako je bio podložan piću koje ga je, konačno, koštalo i života...


    No stvarni uvid u organizaciju i način poslovanja OUR vodovoda (i kanalizacije?) dobio sam ubrzo po stupanju na posao, kad jednoga dana, tehnički direktor Vlahović, koji se prilično rijetko miješao u svoj posao, marševskim korakom stupi u službene prostorije i glasom ispunjenim naredbodavnom dramatikom, objavi da ove noći svi zaposleni moraju u akciju opravke kvara na Vrela, gdje je već danima, iz probušene cijevi, šikljao gejzir visine preko dvadeset metara. Čim je počelo da se smrkava, iz Cetinja je krenula dugačka kolona vozila koja se nakratko zaustavila kod „Vatrogasne“ da bi pozajmili motornu pumpu za vodu pošto svoje nijesu imali. Na putu do Vrela nije mi preostalo bez da razmišljam o ovoj zaista „ofanzivnoj“ akciji pri čemu me zabrinu činjenica e smo zaboravili u akciju povesti i čistačice...


    Kad smo se i konačno obreli na prostranoj dolini iz koje je izbijao moćni mlaz vode, jedno od vozila nastavi prema pumpnoj stanici u Višnjici kako bi se zaustavili pumpe i prekinuo dovod vode. Potraja dosta dugo dok mlaz ne oslabi i potpuno prestade ali voda nastavi da kulja iz rupe, dok ono mnoštvo učesnika, osvijetljeno farovima automobila, nastavi da se mota uokolo, pušeći i diskutujući o svemu i svačemu... Kad voda i konačno prestade da kulja, nekolicina pristupiše startovanju pumpe, što potraja dok se ona smilova da upali ali nikako ne htjede da povuče, iako su je spuštali u rupu do same vode. Neko naredi da se donese kakvi sić i napuni crijevo da bi povukla ali se ispostavi da niko nije mislio na sitnice kao što je sić, te poče kolektivno i konstruktivno češanje glava sve dok se Boro ne sjeti da izuje gumenu čizmu i njome vodom napuni ono ojađelo crijevo, nakon čega pumpa povuče vodu i onu rupu učas isprazni ali ostade u pogonu jer je voda i dalje doticala. Nakon izvjesnog vremena na vodovodnoj cijevi se ukaza rupa veličine toliko da se mogao provući palac od ruke, koju Boro učas obuhvati manšetom koju čvrsto zašrafi i time pobjednički okonča veličanstvenu akciju, jednu od najblistavijih u postzemljotresnom Cetinju, time pokazujući koliko je važna opštenarodna obuka po sistemu ONO i DSZ, ustanovljenih na tenkovinama i tradiciji NOB-a i Samoupravnog Socijalizma... Pred samu zoru, dugačka kolona se pobjedonosno vratila na Cetinje i baš je šteta da u ta doba noći nije bilo nikoga da je dostojno dočeka...

    (nastavlja se...)

  23. #73
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Cetinjski "internet"

    Prije no nastavim sa mojim urnebesnim, pardon postzemljotresnim (pri)sjećanjima, posjetiocima moga topica bih javio da se evo tri dana nalazim u CG i povremeno svratim u grad, teke da bih vidio koliko je manje mojih vršnjako preteklo od prošle godine.

    Ovu „evidenciju“ sam učinio tako što sam ujutro i popodne obigrao cetinske kafane, jer su to „dnevni boravci“ onih koji nemaju druge rabote bez da dostojanstveno čekaju... Penziju naprimjer...
    Prilikom ove moje smotre, nenamjerno se sjetih nekadašnje kafane koju je narod nazvao kafana“ kod dva mramora“ po čeljadima koja skoro da nijesu ni izbivala iz nje a đeca provirivala kroz mutni prozor da vide jesu li se stvarno skamenili i pretvorili u – mramorje... Da bih ove mlađe uputio o čemu se radi, narod je za onaj kamen kojim je obilježen nečiji grob u bespuću, nazivao mramor po kome su ga mogli naći kad tome dođe vrijeme.
    Ovaj moj obilazak me potsjetio da cetinjskom pjacom ima toliko „mramorja“ da bi se mogla proglasiti svojevrsnom – nekropolom.
    No nije sve tako sumorno, pošto sam zapazio i neke supermoderne pojave, koje počinju time da na stolovima nema pepeljara, već da matufi puše ispod onoga naredbodavnog „ZABRANJENO PUŠENJE“ ali sa pokrićem da ćikove gase u, za to postavljene, ćikare od kafe.


    Ovaj me napredak potsjeti na cetinjsko izumiteljstvo koje je, davno prije interneta, izmislilo svojevrsni „internet“ za svoje (kafanske) potrebe a to je ono kad krenu da čašćavaju iz „zasjede“ pa ti piće šilju poput svojevrsnog mejla, pri čemu mu konobar dođe poput nekog servera, koji je tu da taj mejl dostavi brzo i bez greške...
    Toliko o moji utiscima ali ako neko želi neku od mojih (ilegalnih!?) kniga, čije pola tiraža gnjije i očajava u roditeljskoj kući neka se javi PP-om prije no ih spalim, da bi barem neke od njih spasio od olovnog mraka koji je u gušći no na tamnoj strani mjeseca...

    - M -

  24. #74
    Join Date
    Jan 2011
    Posts
    295
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by metuzalem View Post
    Prije no nastavim sa mojim urnebesnim, pardon postzemljotresnim (pri)sjećanjima, posjetiocima moga topica bih javio da se evo tri dana nalazim u CG i povremeno svratim u grad, teke da bih vidio koliko je manje mojih vršnjako preteklo od prošle godine.

    Ovu „evidenciju“ sam učinio tako što sam ujutro i popodne obigrao cetinske kafane, jer su to „dnevni boravci“ onih koji nemaju druge rabote bez da dostojanstveno čekaju... Penziju naprimjer...
    Prilikom ove moje smotre, nenamjerno se sjetih nekadašnje kafane koju je narod nazvao kafana“ kod dva mramora“ po čeljadima koja skoro da nijesu ni izbivala iz nje a đeca provirivala kroz mutni prozor da vide jesu li se stvarno skamenili i pretvorili u – mramorje... Da bih ove mlađe uputio o čemu se radi, narod je za onaj kamen kojim je obilježen nečiji grob u bespuću, nazivao mramor po kome su ga mogli naći kad tome dođe vrijeme.
    Ovaj moj obilazak me potsjetio da cetinjskom pjacom ima toliko „mramorja“ da bi se mogla proglasiti svojevrsnom – nekropolom.
    No nije sve tako sumorno, pošto sam zapazio i neke supermoderne pojave, koje počinju time da na stolovima nema pepeljara, već da matufi puše ispod onoga naredbodavnog „ZABRANJENO PUŠENJE“ ali sa pokrićem da ćikove gase u, za to postavljene, ćikare od kafe.


    Ovaj me napredak potsjeti na cetinjsko izumiteljstvo koje je, davno prije interneta, izmislilo svojevrsni „internet“ za svoje (kafanske) potrebe a to je ono kad krenu da čašćavaju iz „zasjede“ pa ti piće šilju poput svojevrsnog mejla, pri čemu mu konobar dođe poput nekog servera, koji je tu da taj mejl dostavi brzo i bez greške...
    Toliko o moji utiscima ali ako neko želi neku od mojih (ilegalnih!?) kniga, čije pola tiraža gnjije i očajava u roditeljskoj kući neka se javi PP-om prije no ih spalim, da bi barem neke od njih spasio od olovnog mraka koji je u gušći no na tamnoj strani mjeseca...

    - M -
    Mrka je tu kapa moj - M -. Jedna rečenica(ma prosta) - može, dvije - teško, tri - skoro nikako, četiri - da kam pukne. Knjigu neko da čita??? E, tu počinje ona narodska: NADANJE JE LUDOM RADOVANJE.
    ''Okačio'' sam dvije MOJE knjige u inat izdavaču. Otvaraju ''link'' redom da poglednu što je to. Poslije naslova(koji skoro ništa ne kazuje, ali upućuje) teško se ko odluči da okrene drugu stranu(aoooo, da čitam??? E, ako ću jeb. moca), a Cetinjani se kunu u cetinjski humor. Ustvari, pet šes ''iskrica'' se vrte u nedogled. Samo se promijeni akter.
    E, jedan drugi link đe sam ''okačio'' fotografije nekakvih bjelosvjetskih guzna, svi detaljno pregledaju, lajkuju ili tako nešto, i na DNU pljušte ocjene.
    Skontao sam da su uvlakačima(masovna pojava pored dostavljanja na Cetinju) slike prkna(još ako je pogolemo) nešto kao fetiš.
    Ako se ko najavi za knjigu, javi mi da se počnem razuvjeravat.
    S poštovanjem.
    Ivanbegovac.
    Ako imaš problem sa čitanjem, džabe ćeš otvarati
    NOVO:
    http://cetinjske.blogspot.rs/

  25. #75
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Njemci vele: sve ima kraj a kobasica - dva...

    Quote Originally Posted by ivanbegovac View Post
    Mrka je tu kapa moj - M -. Jedna rečenica(ma prosta) - može, dvije - teško, tri - skoro nikako, četiri - da kam pukne. Knjigu neko da čita??? E, tu počinje ona narodska: NADANJE JE LUDOM RADOVANJE.
    ''Okačio'' sam dvije MOJE knjige u inat izdavaču. Otvaraju ''link'' redom da poglednu što je to. Poslije naslova(koji skoro ništa ne kazuje, ali upućuje) teško se ko odluči da okrene drugu stranu(aoooo, da čitam??? E, ako ću jeb. moca), a Cetinjani se kunu u cetinjski humor. Ustvari, pet šes ''iskrica'' se vrte u nedogled. Samo se promijeni akter.
    E, jedan drugi link đe sam ''okačio'' fotografije nekakvih bjelosvjetskih guzna, svi detaljno pregledaju, lajkuju ili tako nešto, i na DNU pljušte ocjene.
    Skontao sam da su uvlakačima(masovna pojava pored dostavljanja na Cetinju) slike prkna(još ako je pogolemo) nešto kao fetiš.
    Ako se ko najavi za knjigu, javi mi da se počnem razuvjeravat.
    S poštovanjem.
    Ivanbegovac.
    .........

    E dobri moj..,
    ne vjerujem da će te mnogo obradovati to što si u potpunosti u pravu, no ni ja se nijesam nadao nekoj navalici ali mi je barem ovo skučeno zanimanje cetinjskih (duhovnih) brašnjomuda pomoglo da razriješim jednu poveliku dilemu... Naime, već nekoliko godina sam u velikoj dilemi jer sam podijelio (uvalio) poveliki broj knjiga poznanicima i prijateljima, poslije čega su me mnogi od njih počeli izbjegavati kao da sam ih gađao govnim@, što me dovodilo na pomisao da im se možda moje knjige nijesu dopale a sad jasno vidim da je zbog toga što ih nijesu ni pročitali pa mu to dođe isto ka da nijesu uradili domaću zadaću...

    Ne, uopšte me ne mori sujeta što se ama baš niko nije javio pošto me ova tužna činjenica opomenula da je ono Cetinje saznajne magije potpuno nestalo te mi ne preostaje drugo bez da žalim za onim čarobnim vremenima kad su dani donosili izvjesnost koja je uvijek viša od bilo kakve spoznaje.
    Zato ću ovim postom i okončati ovaj moj thread koji je trebao biti i ostati svojevrsna (duhovna) zadužbina zavještana ovom jedinstvenom gradu, makoliko da mi je žao svih onih za koje sam siguran da poput pouzdanih prijatelja zalaze i čitaju ove moje priloge. No to ne znači da ću im biti nedostupan, jer ću ja i dalje nastaviti sa pisanjem, samo što napisano neću ostavljati na uvid poput graffitta na zidu koji se öitaju, doslovno preo kurca, pri uzgrednom pišanju... Primjer mudrog Sloba Darića, najbolje mi je ukazao koliko razorno može biti udvaranje cetinjskoj (brašnjomudoj) ispraznosti...

    Ovim je ovaj moj thread priveden svom, prevremenom kraju, te mi ne preostaje bez da cetinjski naraštaj toplo pozdravim i da im poželim sve najbolje u bliskoj i daljoj budućnosti...

    -M - (kao Matuf )
    Last edited by metuzalem; 01-05-12 at 08:46.

Page 3 of 24 FirstFirst 123456713 ... LastLast

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. DUHOVNA APOTEKA sa ambulantom
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 420
    Last Post: 22-03-22, 09:39
  2. Podgorica, Evropska metropola 21og vijeka
    By E-1 in forum Centralni
    Replies: 489
    Last Post: 29-09-11, 11:26
  3. DUHOVNA APOTEKA pred zatvaranjem?
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 7
    Last Post: 24-04-08, 13:13
  4. Bar - metropola juznog mora
    By Bonja the Zmaj in forum Primorski
    Replies: 3
    Last Post: 07-12-06, 13:42

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •