Page 23 of 24 FirstFirst ... 13192021222324 LastLast
Results 551 to 575 of 585

Thread: Cetinje – tajanstvena duhovna metropola

  1. #551
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Bilo je bilo kasno i veċ sam računao ttime da ċe grof ovime objaviti fajront i krenuti domu svome, kad se odjednom u ulaznim vratima pojavi portir Nikola koji nas kratko osmotri i hitro šmugnu u svoju recepciju. Na ovome bi trebalo i da ostane ali ne i kad je u pitanju Nikola koji se najednom pojavi kod našeg stola sa polupraznom botiljom vodke, u jednoj, i sa tri čaše udrugoj ruci uzgred pitajuċi može li nam se pridružiti.

    Ja i grof izmijenjasmo poglede i nakon što on diskretno klimnu, pozvah Nikolu da sjedne, uz napomenu da je moj prijatelj taksista i ne bio smio piti alkohol. Na ovu moju primjedbu, Nikola bez riječi otrča u recepciju da bi se vratio sa bocom mineralne…

    Čim Nikola sjede, uz dostojno poštovanje, predstavih mu grofa:

    - „ Nikola evo da te upoznam sa grofom Jegorom od Kostrome iz Jaroslavske Oblasti, ako znaš đe bi to moglo biti…“

    Ovo je, izgleda, Nikoli bilo malo mnogo, jer mi se, nakon ove moje izjave, zabezeknuto obrati:

    - „ E **** ga, Karađoz, ne mogu a da te ne pitam , kako i na koji način si, za vrijeme od kad si u ovom hotelu, uspio da oko sebe okupiš toliko bjelosvjetskog plemstva, počev od izvjesnog maharadže, preko kojekakvih de-babetina pa sad evo i nekakvog ruskog grofa.?“
    Last edited by metuzalem; 17-09-19 at 09:22.

  2. #552
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    • „E Nikolaj, umjesto da uskačeš sa tako brdsko-brzinskim konstatacijama, kao prvo bi mogao da se grofu Sorokinu predstaviš kako treba i sljeduje jer te na to obavezuje i purgerski odgoj, ukoliko ne misliš da si pripadnik modernijeg i naprednijeg plemstva..?“.


    Iako ne baš postiđeno Nikola hitro ustade i predstavi grofu, koji na ovaj njegov gest, svojim dubokim glasom svečano odgovori i to po naški:

    - „Čast mi je i zadovoljstvo!“

    Svi su izgledi da Nikola ovo, ni slučajno nije očekivao, te zbunjeno sjede i kao da nekako postade manji no što je inače bio, pa da bi nekako prikrio svoju zbunjozu, hitro upita:

    - „Što si ti sa onim „o pripadnosti modernijem i naprednijem plemstvu“ htio reċi?“

    - „Pa mogao si i sam to zaključiti, od dana kada si se uselio na Montparnassu, koj veċ i svojim mitološkim nazivom upuċuje da se na njemu okuplja plemstvo duha, koje predstavljaju posebno neshvaċeni pjesnici poput tebe, pisci i slikari poput Modigliani-a, te bih se grofu mogao pridružuti u izjavljivanju časti i poštovanja, koje bismo i nas dvojica mogli i od tebe očekivati.“

    - E, da znaš, Karađoz moj dobri, u kojoj sno prednosti što se sa grofom možemo sporazumjeti, kako ti reče – po naški - te se sada možemo vratiti na moje pitanje, gdje si bio i sa kime dok se nisi doselio u ovaj hotel?“

    - „Dobro pitanje, jer se i stvarno radi o napretku i usponu od mostova preko Sene, klupa po parkovima pa do pariskih mansardi do ovoga ne baš luksuznog ali zato dobro postavljenog hotela sa imenom koje potsjeċa na naziv mističnog reda: „Ex oriente lux…“ No tek kad sam dovoljno naučio jezik, nekako se dokopah posla u svojoj struci, iako ne baš dobro plaċenog ali mi je tada ipak krenulo… Nako treċe plate, bješe mi preostalo nešto novca ali ne dovoljno da u nekoj od agencija uplatim kauciju na kakav sobičak ali je bilo dovoljno da jednom YU-lupežu platim da mi ustupi adresu sobice na mansardi (5 Sprat) u 16. Arrondissement-.Ova sobica je u stvari bila pola jedne duplo veċe u kojoj gazdarica bješe odložila kojekakvu starudiju a moj dio suzila na jedva metar i po širine ali zato sa povelikim prozorom sa pogledom na Ajfelovu Kulu.“


    - „O, pa ja sam imao više sreċe sa mojom sobom u onoj kuli (ne bas od slonovace) na uglu velike zgrade nedaleko odavde…“


    Ovom upadicom Nikola prekide moju priču te sam se morao presabrati prije nego li je nastavim, te se nakon kratske stanke osvrnuh na svoje useljenje na ovaj poseban pariski nivo (niveau), koje je uslijedilo na prilično dramatičan način.
    Last edited by metuzalem; 19-09-19 at 22:53.

  3. #553
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Da bih se uselio, prvo je trebalo da se javim gazdarici, udovici vrhunskog pijaniste Natt-a, koja je skupa sa jednim rasnim kučkom živjela na prvom spratu ove barokne kuċerine u raskošnom stanu od sto i sedandeset kvadrata a ovu sobicu izdavala studentima za skoro simboličnu kiriju od stotinak franaka. Pošto nijesam imao preporuke da sam student, dilemi riješih tako što samom sebi kiriju podigoh na sto pedeset franaka, što ona prihvati bez mnogo priče.
    Pošto se radilo o pravoj gospođi visoke građanske klase, nije joj bilo ni na kraj pameti da die samnom na peti sprati i daje instrukcije što i kako, samo mi je u ruke tutnula ključeve od ulaznih vrata i sobice, prepuštajuċi meni da se sam snađem, što mi je ionako bilo sasvim po volji.

    S ključevima u ruci, zaputio sam se prema zavojitom stepeništu u kome otkrih naknadno ugrađeni lift, ne samo veličine nego i sa svojim pozlatama potpuno nalik na mrtvački sanduk, koji se pokrenu tek kad zatvorih nekakvu rešetku nakon čega, zu cimanje i škripu lagano krenu naviše sve dok se odjednom zaustavi u uskom mračnom hodniku kojim sz se ređala vrata sive boje, jedva primjetna jer je i sve ostalo bilo u tamnosivoj boji. Prođoh hodnikom s kraja na kraj tražeċi broj (25) svoje sobice ali ga ne nađoh ali zato na kraju hodnika otkrih uske i strmoglave stepenice koje su vodile u duboki mrak, te se pomogoh upaljačem kako bih vidio kuda ċe me odvesti…

    I stvarno kad se spustih do uskog podesta otkrih i vrata sa brojem 25, drhtavom rukom utakoh ljuč u ključanicu i sa olakšanjem uđoh kroz otvorena vrata u usku prostoriju namještenu na, takoreċi „spartanski način, ali zato sa umivaonikom, centralnim grijanjem i sa velikim prozorom što je rijetkost na pariskim mansardama. Pošto sam veċ imao smještaj neđe drugo, te večeri nijesam ostao da konačim u ovoj sobici te odoh smiren i zadovoljan kako bih se pripremio za seobu.

  4. #554
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Na dan useljenja sam došetao do svoje nove adrese tek kad se bješe smrklo a kad se zatekoh u prostranom ulazu, skoro sa olakšanjem spazih da u potirnici kuċepaziteljice (consierge) nema nikoga te se odmah zaputih liftu, čija rešetka bješe gurnuta u stranu što nikad nije dobar znak. I stvarno kad i končno stupih u onu pozlaċenu skrinju tamno zelene boje i pritisnuh najgornje dugme, ne dogodi se ništa, što me nije mnogo brkalo te se zavojitim mermernim stepenicama lagano zaputih nagore i ubrzo stigoh na zadnji podest đe zatekoh samo troje vrata sa imenima stanara. Ovo me isprva nije čudilo jer sam znao da mora biti nekakav pristup mansardi ali od njega na ovom potonjem podestu ni traga.

    Tada se odlučih da opet siđem do konsijerže i zazvonim alarm, kad na polovinu ovalnog stepeništa, u ovalnom zidu ugledah nešto kao vrata. Odlučih se da ich otvorim, što i učinjeh a kad se nagnuh kroz njih predamnom se otvori bezdan od pet spratova, tu i tamo osvijetljen svijetlom iz prozora susjednih zgrada. Kad mi se oči privikoše na mrak ugledah jednu cijev kako viri iz zida,da bi nakon metar od zida bila savijene naviše i tek tada ugledah da su uz nju prikačeni tanki metalni skalini povezani visokim uskim gelenderom koji i nije ulivao povjerenje.

    No što je da je, drugoga mi izbora nije bilo nego da se zu te strmoglave skale nekako domognem moje sobice i nekako smjestim i odmorim, donekle smiren sjeċanjem na onaj ojađeli lift koji ċe, koliko je sjutra biti popravljen, ne radi meene i ostalih sa mansarde nego zbog ostale prominencije čiji je pripadnik bio i James Hadley Chase čije ime pročitah na jednim od ono troje vrata, kad sam se lomatao da nađem onaj nebeski pristup izgubljenoj mansardi na petom spratu ove barokne kuċerine u kojoj obitava više naroda no na svim ostalim spratovima. Vjerujem da ċete obojica pomisliti e sam na ovoj adresi i konačno našao svoj mir i spokoj što i neċe biti baš tako jer nakon spokojnih par godina, zu pomoċ najbliže rodbine nastaje veliko ****** zbog koga bivam naglavačke izbačen iz ove sobice koju sam osjeċao kako kakvu udobnu trenerku, pri tome se često prisjeċajuċi izreke velikog F. M. Dostojevskog, da:

    - "Onaj ko nema svoju sobu nema ni svoju psihologiju…"

    E pa možda sam u ovom hotelu konacno našao svoju - bjelosvjetsku psihologiju…

  5. #555
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Sa izvjesnim nestrpljenjem Nikola kao da jedva dočeka kraj ove moje priče, jer se grofu hitro grofu obrati pitanjem

    - „Gospodine grofe a odakle vi tako dobro znate „naški“ kako to pomenu naš Karađoz?“

    - „ Zato što sam odrastao u istome gradu – Cetinju - koji i nije toliko grad ili naseobina koliko, izvjesna „privilegija“ u kojoj se još moglo odrastati na ljudski i pošten način“.
    - „E grofe, pretjeruješ… Zar se ne može, zu malo sreċe, tako odrasti u bilo kojem gradu. Uostalom, koliko ja znam to je nekakvo istorijsko mjesto zagubljeno u nekakvom kamenjaru te se do njega ionako teško dolazi..“

    - „ Malo – veliko, svaki grad je onoliko velik koliko je sposoban biti – mali – kako to jednom reče jedinstveni crnogorski car Šċepan Mali, koga je svojom voljom izabrao i ustoličio narod a bjelosvjetska nazovi pamet imenovala kao lažnog jer se on tome naivnom i primitivnom narodu nametnuo na ime i priliku odbjeglog ruskog cara Petra III. No ti vjerovatno o ovom jedinstvenom čoeku, pa onda caru i to „lažnom“ i ne znaš mnogo…“

    - „O kako da ne i to ne samo iz školske lektire, veċ i iz filmova o njemu… Ti si vjerovatno o njemu učio u školi“

    - „ U školi jedva nešto ali sam zato mnogo toga saznao od naroda koji ga je doživio kao svoga pravoga cara i sačuvao uspomenu na njega. No kako moje odrastanje nije bilo ograničeno na grad, privilegija tog mučnog i divljeg odrastanja se prostirala prostorima sa narodom koje je još uvijek živio kao u njegovo vrijeme. Često bi se u grupama od nekoliko dječaka spuštali do Skadarskog Jezera a onda na povratku u grad lomatali kozjim stazama uz kamenita brda, usput se raspitujuċi o izvorima ali pravcima jer nikome do nas nije ni na kraju pameti bilo da tegli kojekakve boce sa vodom, ako ih je i bilo, no smo poput Beduina koji idu od oaze do oaze, pretrčavali od izvora do izvora na koje nas je upuċivao narod.

    Tako jednom prilikom stigosmo do uzdignute zaravni sa velikom crkvom od kamena i nekoliko impozantnih građevina građenih na isti način i dok smo se, iznnenađeni i sa čuđenjem osvrtali iz omalene kuċe izađe starac dostojanstvenog držanja i izgleda, koji nas, skoro naredbodavno, pozva da svrnemo u njegov skromni dom kako bi utolili svoju žeđ koju smo zadihano nosili na znojnom i zajapurenom licu. Kako nam nije padalo na um da odbijemo njegov poziv, ovoga đeda poslušno dopratismo do kuċe đe nas kuċna čeljad poslužiše vodom i onime čega je bilo za namjernike poput nas.

    Dok smo, odmarajuċi se, sjeđeli na kamenom pezulju sa pogledom na jezero koje se plavilo u daljini a i na impozantne građevine u brdu iznad nas, domaċin, kome bjehu iznijeli stolovač da sjedne ispred nas, nasluċujuċi našu znatiželju u pogledu ovih građevina, započe priču koju i sam nazva „časom istorije „ za one koji u nju zalutaju bilo bez namjere ili sa njom.

    E viđite i dobro pogledajte đeco moja, sjedište jedinstvenog i voljom naroda izabranog a od naroda bezuslovno prihvaċenog – cara – koga ovdašnja i bjelosvjetska fukara još i danas drži za lažnog iako je svoje biċe i hudu sudbinu bez ostatka podijelio sa ovim napaċenim narodom. Na ovom nenamjernom „času istorije“ saznao sam veoma mnogo toga, što se neodoljivo i neumitno poklapalo sa mojim osjeċajima, koje sam stekao a i gajio prema ovome narodu da sam ovoga opštenarodnog – cara – u potpunosti prihvatio kao svog i to pored mnoštva ruskih koji su „vladali“ mojim nemirnim djetinjstvom. “

  6. #556
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Osvrt na novu strukturu CDM-foruma…

    Vjerovatno bih, što zbog odmaklijeh godina a i zbog činjenice da je forum „Cetinje“, u međuvremenu, na izvjestan način postao moj privatni „blog“ itekako mi stvarajuċi izvjesnu nelagodu, sve dok nijesam uvidio da na svaki od mojih postova ima preko 1000 (i slovima hiljadu) ulazaka, koji me i konačno obavezuju da nastavim, iako sam imao namjeru da cijelu „rabotu“ i konačno batalim…

    Zbog toga me je veoma obradovalo da je administracija CDM-foruma uspostavila novu i veoma dinamiċnu strukturu foruma koja omoguċava nov i veoma napredan pristup raznim tematskim oblastima. Zbog toga sam i sam motivisan da nastavim sa svojim „avanturama“ kako zanimanje mnogobrojnih namjernika otišle u prazno…

  7. #557
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default E pa da nastavimo...

    Kad grof okonča svoju nadahnutu priču, Nikola, koji ga je do tada ċutke slušao, prenu se, nagnu iznad stola i tihim glasom zahvali na odgovoru:

    - „E gospodine grofe baš vam hvala za ovako osoban i poetičan osvrt, koji ne da je osvježio moje uspomene veċ me nagnao i da vam pozavidim na iskustvu koje opstaje u vremenu i prostoru na tako jedinstven način. Vjerovatno ste imali svoje razloge što, nakon rata i tzv. Revolucije, nijeste ni pokušali otiċi i posjetiti grad svoga djetinjstva

    - „ Pa i nije se na tako nešto lako ni odlučiti kad ti je tzv. Svjetska revolucija neprekidno za petama.“

    - „A ja sam čuo da je slavni Francuski filosof Jean Paul Sartre, prije par godina otišao da posjeti bojište na Košċelama gdje se dogodila prva bitka 13-julskog ustanka.

    -„E pa, njemu se to i moglo, pošto je i on sam bio među osnivačima francuskog pokreta otpora, dok je mene grizla savjest e sam zakasnio na tu odsudnu bitku.“


    Prije no Nikola i zausti da nešto reče, u mali salon utrča ljepotica Martina ali ovoga puta obučena u nekakav sportski komplet koji nikako nije umanjivao zanosnu ljepotu kojom je bila bogato obdarena. Po svom divnom običaju prvo dotrča do meine i tek kad mi na obraz pritisnu topao i mirisan poljubac, radoznalo se osvrnu na grofa i Nikolu koji se odmah osvrnu jer je znao da je i Mitar u blizini.

    I stvarno, visok i vitak u svojoj elegantnoj uniformi,Mitar je stajao u pozadini držeċi ovlaš šapku u opuštenoj ruci i smjerno čekao da ga pripustimo našem stolu. Nikola žustro ustade i prepusti svoju stolicu Mitru koji ostade da stoji, dok se Martina veselo na nju smjesti radoznalo gledajuċi pkp sebe. Unekoliko nesiguran, Mitar se nagnu prema meni i muklim glasom, ali da svako može čuti, poruči:

    - „Svrnuo sam po nalogu madam de la E (madam de la Haie) kako bih ti, „takoreċi“, uručio poziv da joj dođeš u posjetu pošto te dugo nije bilo….“
    Kad viđeh grofa kako nas zbunjeno posmatra, okrenuh se Mitru kako bih mu predstavio grofa koga on odmjeri i pružajuċi mu ruku reče-

    - „He, grofa ja odavno znam iz crkvene opšiine Svetog Aleksandra Nevskog te me zanima otkuda on ovđen s tobom?

    Uz diskretan mig, grof na ovo pitanje svečano odgovori:

    - „Iz službenih razloga…“

    - „E Mitre kad si veċ tun, rado bih otišao u posjetu ali zarad nje ne bih ostavljao grofa samog, no pitaj madam bi li ga mogao uzeti sa sobom

    - „A i meni bi to bilo veoma drago, jer mi je ime gospođe odnekud poznato pa barem da vidim jesam li pobrkao…“


    Mitar hitro ode do portirnice gdje mu Nikola gurnu telefon kako bi mogao dozvati madam de la E i nakon kratkog razgovora nam se okrenu pa onda odlučno nataknu svoju šapku i elegantnim pokretom pozva da ga slijedimo. Nesiguran, tihim glasom upitah grofa ne bi li ipak bolje bilo u posjetu otiċi njegovim taksijem, na što on odmahnu rukom te se polako zaputismo ka limuzini koja nas je čekala u sjenci okolnih zgrada.
    Last edited by metuzalem; 10-12-19 at 09:25.

  8. #558
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nenadni susret sa svojom nimfom…

    -
    Zavaljeni u udobnim sjedištima luksuzne limuzine, grof i ja, svako sa svoje strane, opušteno smo pratili svijetla velegrada koja su lijeno promicala pored diskretno zatamnjenih prozora. Vožnja potraja sve dok ne začusmo krto škripanje šljunka ispod točkova, znak da smo stigli do ispred maloga dvorca sa ulazom nad kojim se uzdizao ukusno ukrašen balkončiċ. Na ulazu nas dočeka livrejisani batler i pozva da uđemo, s mukom zadržavajuċi neprozirni izraz lica, da bi nas potom uveo u prostrano predvorje i pokretom ruke ponudio da sjednemo na neku od plišanih fotelja koje su mamile svojim crvenim plišom i potamnjeelom pozlatom. Grof se hitro smjesti u obližnju fotelju, pritom se radoznalo ossvrċuċi po prostoriji, dok ja ostadoh da stojim jer sam znao da ċe mi batler otvoriti vrata i pozvati da uđem što on ubrzo i učeine te ja polako stupih u veliku prostorijuuglavno osvijetljenu otsjajima grada svjetlosti.

    U tome polumraku, više predosjetih no ugledah madam de la E, koja se odlučno „zagna“ put mene, ne ostavljajuċi mjesta sumnji da ima žestoku namjeru da me uzme u zagrljaj „koji lomi kosti“ što se i desi ali ne kako bi se moglo očekivati među osobama koje jedva da se poznaju, veċ se pretvori u izvjesno „stapanje“ dva biċa čija srca se takoreċi dodirnuše stopiše u jedno.

    Bez daha i omamljeni onim što se dogodilo, polako se odvojismo i polako dolazeċi sebi, jedino nam preostade da se sa neizmjernim povjerenjem zagledamo jedno drugom u oči i u njima potražimo odgovor za ono „što nas snađe“.

    Kad dođoh sebi, više neka slutnja nego li neko izvjesno saznanje, nagna me da An Sofi, ponovo privuče sebi i na uho joj šapnem o toj slutnji, pritom se više oslanjajuċi na osjeċaj nego li na uzburkani razum:

    - „E moja draga An Sofi, izgleda da sam ovoga puta susreno svoju nimfu„

    - "Kako to misliš prijatelju moj jedini i – najdraži?“

    - „Zar nijesi osjetila da se naš susret dogodio u dubini svojevrsnog „izvora“ u kome si me dočekala i od mene učinjela jednog hermafrodita time što si mi prenijela dio svoga biċa…“

    - „Da, jesam i nadam se da to neċe tako brzo proċi.“
    Last edited by metuzalem; 19-12-19 at 10:19.

  9. #559
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Ne baš neočekivan susret

    Ne baš neočekivan susret

    - „Niti ċe niti može, lijepa moja, zar si zaboravila kad naš divlji čarobnjak Đakomo pomenu da mu je baš to nedostajalo kako bi dovršio svoje djelo…“

    - „E stvarno a da li to znači da bi nas dvoje mogli zajednički upaliti oganj i krenuti u „potragu za čudesnim?“

    - „ Može biti, no sada da ti predstavim grofa Jegora koji ima neposredno iskustvao sa autorom knjige „ U potrazi za čudesnim“ i posebno sa njenim inicijatorom…“

    Madam de la Haie pljesnu rukama nakon čega se vrata sa pozlatom otvoriše i kroz njih, u ogromni salon, stupi grof Jegor i zastade pred njom u smjernom očekivanju da mu pruži svoju njegovanu ruku, što ona i učinje tako da on ne shvati da mora tu ruku i poljubiti veċ da je svojom prihvati u znak poštovanja i prijateljstva.

    Po držanju grofa Jegora se moglo zaključiti da mu madame de la Haie nije poznata no, u tom mopmentu, ona sama iznenada živnu i veselo izjavi da je grofa često viđala u „Školi za harmoničan razvoj čovjeka“ u kojoj je i sama, kao nedorasla đevojka, tražila lijeka svojoj anoreksiji.
    Grof se zagleda u ovu rasnu ženu obučenu u indijski sari-haljinu boje zlata, koja je velikodušno isticala njenu raskošnu ženstvenost da bi, najednom, sa radosnim iznenađenjem uzviknuo…:

    - „Ma je li ovo moguċe!? Da li je ovo i stvarno ona đevojčica dubokih plavih očiju i kosturom zaornutim djetinjski nježnom kožom?“

    Nakon ovih riječi, grof je prihvati u prijateljski zagrljaj, ne prestajuċi da joj šapċe jedva čujne kjomplimente. Nakon povratka na „pristojno“ odstojanje, grof mi se okrenu i skoro strogim glasom upita:

    - „Kojem je „čarobnjaku“ uspjelo ovo izvanredno „umjetničko djelo? Tebi sigurno nije…“

    - „Pa i nije veċ jednom divljem šamanu iz Legije Stranaca, koji je takoreċi služio boga i đavola, dok ga, po preporuci, nije nanio put u grad svjetlosti i u hotel sa značajnim imenom „ L`hotel D´Orient“ Nadam se da ċu te uskoro moċi upoznati sa njim.“
    Last edited by metuzalem; 20-12-19 at 21:38.

  10. #560
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Metropola se privodi kraju…

    Uzgredno…


    Ova najnovija prekompozicaija foruma me je zatekla u mjeri da jedva imam volje da svoju mukotrpnu saradnju nastavim, te bih sve one koji su rado ulazili na moj thread, upozorio na tu činjenicu, kako se ne bi morali lomatati po forumu i moje priloge tražiti među uobičajenim oglasima o kojekakvim teretanama i prostorima đe se može dobro je****, pardon, jesti i popiti.

    U slučaju da odem i sa foruma zvanog – život – pobrinuċu se da vrli „činovnici“ ovoga foruma to saznaju na vrijeme kako nebi bili zatečeni kao u pogledu nezaboravnog – Hari Krišne – odnosno Dragana Đurđevca.

    Da ste mi zdravo svikolici…

    - M -

  11. #561
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

  12. The Following 2 Users Say Thank You to metuzalem For This Useful Post:


  13. #562
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Povratak parikom ulicom Mouffetard



    Ionako sam imao namjeru da ovo moje staracko baljezganje nastavim i to bas na polzu svih onih koji, na moje veliko iznenadjenje, jos uvijek zalaze na moj thread, kad "slucajno" naleceh na ovaj video koji je snimao nedouceni americki turista, snimcima uobicajene guzve u ulici - Mouffetard - koja vodi do kultnog trga "de la Contrescarpe" opisanog u jednom od mojih priloga. Prilikom snimanja, ovaj tipicni americki turista je otkrio i snimio plocu postavljenu na zid kuce u kojoj je zivio i stvarao veliki E. Hemingway, ali je zato previdio poznati cafe´- bar "Le Bateau Ivre" (Pijani Brod") imena preuzetog iz naslova jedne od pjesama koju je sa svojih 17 godina napisao francuski klasik A. Rimbaud.


    ​Bice uskoro i novih priloga od Matufa, ako ga, do tada, ne sredi ovi terorista od poganog virusa koji hara svijetom.

  14. #563
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Dana 31.03 više slučajno nego li namjerno svrnuh na ovaj moj thread i kad viđeh da se u međuvremenu nije dogodilo mnogo toga (takoreċi ništa) tada mi pogled pade na broj od 200.000 ( i slovima: dvijestotine hiljada) ulazaka te u momentu shvatih da ljepšeg i značajnijeg rođendanskog (81) poklona nijesam mogao dobiti od ove pametne mladosti rasute diljem svijeta

    Veċ kako je to i običaj, red je da se svim namjernicima koji zalaze na ovaj moj thread od srca zahvalim, što me donekle obavezuje da priložim koji nastavak ako me iza ċoška ne sačeka koja bojeva „kugla“ ovoga poganoga virusa.

    - M -
    kao Matuf

  15. #564
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    36,764
    Thanks Thanks Given 
    88
    Thanks Thanks Received 
    3,266
    Thanked in
    1,814 Posts

    Default

    Srećan rođendan

    Sent from my KOB-L09 using Tapatalk
    -> Forma za naručivanje online stvari <-

    Bugi Vugi tapši Raduj se!

  16. #565
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Dana 31.03 više slučajno nego li namjerno svrnuh na ovaj moj thread i kad viđeh da se u međuvremenu nije dogodilo mnogo toga (takoreċi ništa) tada mi pogled pade na broj od 200.000 ( i &nbsp;slovima: dvijestotine hiljada) ulazaka te u momentu shvatih da ljepšeg i značajnijeg rođendanskog (81) poklona nijesam mogao dobiti od ove pametne mladosti rasute diljem svijeta<br>&nbsp;<br>Veċ kako je to i običaj, red je da se svim namjernicima koji zalaze na ovaj moj thread&nbsp; od srca zahvalim, što me donekle obavezuje da priložim koji nastavak ako me iza ċoška ne sačeka koja bojeva „kugla“ ovoga poganoga virusa.<br><strong><br>- M -</strong> kao Matuf<br><br>

  17. #566
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Tandara- mandara
    s ovijem editiranjem... Evo zbog toga moram nanovo postaviti ovaj dodatak:

    P.S. Potpuno sam svjestan da moje stvaranje ne ispunjava stvaralačke standarde vladajuċe –SLUŽBE – i to ne samo u CG veċ i u rezervnoj domovini Njemačkoj, iz prostog razloga jer je ono neoprostivo – nepristojno – ali to ne znači da je prolazno veċ – prerano, što uveliko nasluċuju svi oni koji bez rezerve zalaze na moj topic.

    Nije da se nijesam osvrtao na priznate stvaraoce kao što su Henri Miller i Bukovski, ali sam osjetio da su njihovi izražajni motivi manje-više osvetničke prirode i usmjereni protiv malograđanskog (puritanskog) čistunstva, jer se obojica onim najnježnijim i najintimnijim osjeċajima, suprostvljaju opisima i konstatacijama koje imaju namjeru da – šokiraju. Posebno u pogledu Bukovskog čiji bi se stil mogao nazvati – „mljeveno meso“.

    No moja osvjedočena „nepristojnost“ pripada buduċnosti koju vrlo vjerovatno neċu doživjeti, što me ne brka, jer nijesam htio bilo što da „ušiċarim“ od ovoga stvaranja- za svoju dušu… Ako je imam!

  18. #567
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Avantura....

    Grof zamišljeno osmotri An Sofi a onda kao da se prenu, svojim dubokim glasom postavi pitanje:

    - „ A je li te je ovaj nabijeđeni „čarobnjak“, te ga stalno pominješ, upoznao sa ovom jedinstvenom ženom?“

    -„Ne no ja njega. No to je malo duža priča koju ċu ti ispričati kad budemo nasamo“


    An Sofi ovo naše pogađanje prekide ponudom da ostanemo na večeri ali se grof zahvali uz primjedbu da mu je dan bio dosta naporan. Na ove grofove rijječi, An Sofi nas zamoli da ipak sjednemo par minuta dok se ona obavijesti poslugu da za nas ne spremaju večeru, na što se mi udobno smjestismo na plišanom trosjedu a ona nestade kroz teška ulazna vrata. U ovom nametnutom očekivanju se, bez riječi, stadosmo osvrtati po raskoši u kojoj smo se našli isto tako neočekivano, sve se pitajuċi odakle potiče neizmjerno bogatstvo koje je i omoguċilo ovu raskoš. Kako je vrijeme prolazilo, očekivanje stade prijetiti dase pretvori u mučnu nelagodu a kako do toga ne bi došlo, ustadosmo ipođosmo ka ulaznim vratima da vidimo u čemu je „rabota“

    No prije nego li dočosmo do vrata, ona se naglo otvoriše i pred nama ukaza madam De La Haie a pored nje u „stavu mirno“ Mitar sa pogolemom torbicom u lijevoj ruci dok je u desnoj držao svoju šapku. Iza njega je stidljivo provirivala zanosna Martina jedva čekajuċi da i konačno krenemo u hotel đe nas je očekivao namrgođeni Nikola.

    Ne potraja dok se srebrnasta limuzina nečujno zaustavi pred pročeljem hotela koji je svojim otvorenim vratima ukazivao da nas očekuje, te uz izvjesno olakšanje izađosmo iz vozila, dok Mitar, tegleċi tešku torbicu i u pratnji živahne ljepotice Martine, hitro nestade kroz širom otvorena vrata. Grof i ja se polako zaputismo za njima da bi se, međusobnim pogledima dogovorili da sjednemo u salon kako bi se dogovorili o onome što nam predstoji kad smo se sreli na tako koliko neočekivan toliko na neshvatljiv način.

    Taman e se bjesmo udobno smjestili za jednim od stolova salon, iz portirnice izađe Mitar u pratnji Martine i bez mnogoprenemaganja oprosti od nas, što nas nimalo nije smetalo da se opustimo i pripremimo za priču. No do tga nije došlo, jer iz se odjednog iz tamnog budžaka svoje portirnice pojavi kosmuravi Nikola i poslovno priđe našem stolu u rukama noseċi nekakvo posuđe koje se ispostavi kao omanji porcelanski tanjiri, nekakve tegle, omalene čaše sa bocom vodke od pola litre, srebrne kašičice i tanjir sa gomilicom sjveže pečenih tostova.
    Još se i ne stigosmo načuditi ovome, kad Nikola bez oklijevanja napuni one čašice vodkom, svečano nazdravi i pozva nas da iz onih tegli onim srebrnim priborom po želji preuzmemo kavijar, razmažemo ga po prženom bijelom hljebu i pojedemo zu gutljaj vodke – original ruske…

    Grof Jegor ovu ponudu prihvati sa urođenom rutinom, dok sam ga ja radoznalo pratio a Nikola nametnuto pravio kao da ni njemu nije neuobičajen ovaj visoki jestivi ritual. Jedino sam ja bio svim ovim toliko zbunjan da nijesam osjetio ukuse ponuđenih đakonija iako sam svojevremeno u prvoj klasi British Airvaisa bio poslužen istim i u njemu iskreno uživao.

    Dok se grof Jegor premišljao da li da odbije ponuđenu čašicu vodke, Nikola ga bez mnogo obzira nagna da popije barem onu poslovičnu – jednu – na što grof i konačno pristade te je ovo slavlje i konačno moglo otpočeti i da bi mu Nikola mogao dati određeni impuls što on i učinje svečano podižuċi čašu:

    -„E grofe, čast mi je da smo se našli ovdje što ne bi bilo moguċe da naš dobri Karađoz nije bio spreman da na sebe preuzme ono što bi malo ko drugi. Barem ne na njegov način.“

  19. #568
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    • „Dobro to, Nikola, no se sjetih onoga sovjetskoga književnika koji sa sobom donio dio GULAG-a te sad sjedi u svojoj ċeliji, doduše u jednom od pariskih hotela a da bi zaradio za vodku i kurve piše ono zbog čega bi stvarno i zasluženo dospio u kakav sibirski logor. No ako ċemo pošteno, ipak je na debelome dobitku.“


    Nikola spremno ustade i krenu da onoga kukavca i pozove ali ga grof zaustavi riječima:

    - „Polako Nikola, prvo da mi među sobom proslavimo a njega ċemo samo častit ako shvataš u čemu je razlika…“

    Nikola sjede i u znak razumijevanja iskapi svoju prvu čašu vodke da bi se, namah,prrihvatio prženog hljega na kome se iskrio kavijar prveklase. Nakon što mu se obojica spremno pridružismo, Nikola prstom pokaza grofu na čašu ispred grofa i pozva ga da nazdravi našto grof odmahnu rukom kroz prozor pokazujuċi svoj taxi koji je na njega strpljivo i vjerno čekao.
    Nakon kratke stanke grof de okrenu meni i zamišljeno prozbori:

    - „E Karađoz i sam znaš što bi mrgodni đedovi i mudre cetinjske babe izjavile povodom ovoga našega slavlja.„Rekle bi, onako galijotski; kome stanu da prinose kavijar i plemenita piċa. Znači i da mu je, ona opštenarodna „śekira upala u med“ no u tvom slučaju bi se moglo s pravom reċi da si se neznaveno uvalio u med a oni (babe i đedovi) podobro znaju da se čoeek prije može udaviti u medu no u dubokim gomnima a to je konačno važno samo onijema koji preteknu a onome koji se udavio u potpunosti - svejedno…

    - „E grofe što ti ´oċe ta priča za Majku Božju..?

    - „Nemaš se čemu čudit, jer sam maloprije shvato da ono lijepo čeljade od madame de la Haie, ima namjer u i može joj se, da od tebe učini služinđe ka svako drugo koje joj je od potrebe, pa makar te postavila da budeš čuvar ognja ispod onoga kotla u kojem ima namjeru da izlegne „filozofsko jaje“ dok tebi gnije pepeo na ognjištu roditeljskog doma…“

  20. #569
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    • Uh grofe a što bi, bi po tvome, bilo najbolje…!?



    • Pošto na jedno takvo pitanje nije moguċe odgovoriti bez uobičajenog prenemaganja biċe najbolje da te podśetima na one cetinjske đedove kad onako uzgred, sami za sebe othuknu i prozbore: „ Eh da mi je su 25 godina bila ova pamet“.


    Zatečen ovim uvodom namrgođenoga grofa, ne znadoh što bih odgovorio te sačekah da nastavi što on i učinje svoj pogled značajno upiruċi u meine szbunjenog:

    • Pa i ne bi bilo baš prirodno a ni pošteno kad bi neko sa 25 godina imao iskustvo pedesetogodišnjaka. Osim toga jedan mudar čoek se jednom zapitao kako je moguċe ljude sa 25 godina slati na studije filosofije i to uz primjedbu da bi ih trebalo uputiti da svoj život odžive do svojih 50 i to im priznati kao obavezan praktikum.



    • E, ja te, grofe ama baš ništa ne razumijem.



    • Kako ne razumiješ kad je cijela ova potonja priča proistekla iz sjete onoga cetinjskoga đeda koji kuka što nije svoju naknadnu pamet imao sa svojih 25 godina. Nemaju je ni oni studenti filosofije čiji je zadatak da odslušaju univerzitetske „đedove“ kako bi se dokopali priznate kvalifikacije.



    • Objasni ti meni cijelu rabotu iz tvog ugla, možda ċu bolje i lakše shvatit. Ovako!?



    • Imaš potpuno pravo, jer nikakve priče nije trebalo bez da te uputim na moje iskustvo koje sam sa 25 počeo sticati u okrilju „đeda“ G. I. Gurđejeva a sad se ja pitam kako ne vidiš e ti se pruž slična prilika da se na isti način poslužiš mojim iskustvom.



    • E grofe sad shvatam i zahvaljujem na jedinstvenoj ponudi i meni je potpuno jasno što ja imam od toga, no bih te ja sad pitao da mi pošteno rečeš i što ti od mene očekuješ?

  21. #570
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Okasnjeli nastavak...)

    -„Od tebe ne očekujem ništa više no od sebe samog… Već sam ti neđe napomenuo da sam od svoga učitelja Georga Ivanovića Gurđejeva prihvatio sentencu da je: > život jedino onda kad – jesam!< a od kad smo se nas dvojica sreli, sjetio sam se da niđe drugo nijesam – bio – srcem i dušom, kao u gradu u kome smo obojica odrasli.“

    Na kraju ove priče, obuze me neodoljiv osjećaj da je grof, možebiti, naprasno obolio od duboke nostalgije, tojest od tuge za domovinom, pri čemu mi je posebno bilo čudno da se, u stvari, ta tuga odnosi na Cetinje i Crnu Goru u kojoj je grof boravio, takoreći, onako u - prolazu. Ovo mu i napomenuh ali to njega ne zbuni, jer mi odmah objasni da se, ovoga puta radi o izboru mjesta gdje bi se, u neumitnoj životnoj prolaznosti, najrađe sreo sa samim sobom a đe bi to drugo bolje mogao, nego li tamo |e se osjećao potpuno svoj i to u najboljim godinama svoga odrastanja.

    Prekidoh ga pitanjem ima li kakav prijedlog po tom pitanju ili mi, bez mnogo priče, nudi da se zajedno i što prije zaputimo za Crnu Goru, što meni baš i nije bila namjera u bližoj budućnosti. Bez mnogo prenemaganja, grof mi pobliže objasni svoj prijedlog time da je vrijeme odluke, želim li ostati u „službi“ prebogate gospođe de la E ili upaliti svoj oganj na utuljenom ognjištu roditeljskog doma. Već i sam splet okolnosti u kojem sam se našao u zadnje vrijeme ukazuje na to, da se vrijeme odluke ne može odlagati. Kako reče, nema boljeg nego se osvrnuti na susrete i posjete, ne samo u pogledu gospo|e de la E, nego i svih drugih, me|u kojima je i nas dvojice, takoreći na samoj granici shvatanja i objektivne stvarnosti.
    Dovoljno je osvrnuti se na zadnje posjete u koje smo odlazili jedino na poziv, taman poput kakvog uslužnog servisa a pritom, bez ikakve pomisli, da bi i mi mogli zahtijevati sličan izlazak nama ususret a koji u datoj stvarnosti, skoro kao da ne bi mogao biti ni moguć. No sve to na kraju i nije od velike važnosti jer bi se to sve moglo srediti i uskladiti, budući da nastupa zimski period a obojica dobro znamo da bi eventualni odlazak u Crnu Goru mogao da biti tek u proljeće, te za eventualne pripreme imamo dovoljno vremena.

    No prije nego li grofa pripitah za savjet, sjetih se koliko su moji odnosi jednosmjerni jer, dok su meni pozivi stizali neposredno, neopozivo i bez bilo kakvog dogovora pa makar i telefonom, najednom mi postade jasno da mi za bilo kakvu namjeru nedostaje čak i broj telefona madam de la E, što onako zbunjeno napomenuh grofu, od njega ne očekujući odgovor, što se ispostavi sasvim pogrešno jer mi grof, bez ikakvog oklijevanja, reče da nema druge no da se za to obratim Nikoli, jer on ništa ne prepušta slučaju, i od njega uzmem broj, pa makar me i koštalo. Ka i što hoće…

    (nastavak slijedi...)
    Last edited by metuzalem; 21-04-21 at 10:26.

  22. #571
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Vidijeći me onako zbunjenog, grof se bez mnogo obzira obrecnu na mene, riječima da ionakone moram postupati mimo običaja, te nema druge nego da An Sofi, jednostavno, pozovem dame posjeti u hotelu, nakon čega bi je mogao izvesti u neki od restorana u okolini. Uostalom,ukoliko bi mi se to učinjelo nepriličnim, slobodno bi i njega mogao pozvati da bude s nama,što bi mu moglo učinjeti i izvjesno zadovoljstvo. No o tom potom…
    Nakon što se protegnu, grof mi se obrati pitanjem dokle sam došao sa rabotom i hoću liuspjeti da je dovršim do proljeća, kako zbog nje ne bih došao u kakvu nepriliku. Ovim pitanjemme zateče baš kao da mi je čitao misli, što nije bilo teško, jer sam cijelo zadnje vrijeme bio utrci da dovršim planove zadnjih mostova na trasi autoputa Paris-Lyon. Odgovorih mu da će svebiti u redu jer sam s rabotom ionako pri kraju.Konačno grof ustade sa namjerom da krene domu svome i skoro da se sudari sa Nikolom kojiupade kroz širom otvorena vrata, nakon čega hitro pritrča našem stolu kako bi pokupioposuđe i odnio u čajnu kuhinju kojom se recepcija završavala. U znak pozdrava grof mahnurukom i nestada u mraku, dok sam ja zamišljeno stajao na sred salona raazmišljajući bi litrebalo Nikoli priteći u pomoć, pritom se čudeći svojim neuobičajenim obzirima.
    Nakon štopospremi sto, Nikola mi, u pozdrav, kratko odmahnu rukom i ode u recepciju u kojoj ga jeočekivao raspremljen ležaj u kome redovno prespava svoju noćnu smjenu.Nakon dolaska u svoju „ćeliju“ dugo mi je trebalo dok nijesam legao a zatim nastaviorazmišljati o vremenu novih odluka koje mi je, takoreći iz zasjede, nametnuo dobri grof Jegor,što me ne bi bunilo da mi se, u zadnje vrijeme, nijesu nametale slične dileme…
    Zima je u Parizu uglavnom blaga osim ako ne dunu suvi i ledeni vjetrovi sa Alpa, te je ugodnodan provesti u dobro zagrejanom birou ili hotelskoj sobi a o kafanama da i ne govorimo. Iakomi je Nikola, bez mnogo prenemaganja uručio telefonski broj madam de la E, nijesam bašhitao da je po, nagovoru grofa Jegora, pozovem u posjetu i konačno izvedem u neki odobližnjih restorana, od kojih mi se posebno nametao restoran „La Mamma“, pri čemu mejedino brinulo kako ću ovom prilikom, na kraj izaći sa Mamom Falkone.Dugo sam se pogađao sa sobom, da li i kada da li svoju „nimfu“ An Sofi nazovem telefonom apo grofovoj preporuci, pozovem u posjetu, kako bi se pobliže upoznali i dogovorili kako dazajedno krenemo u „potragu za čudesnim“, za mene još uvijek u domenu apstrakcije. A kakoto obično biva, iznenadih i samoga sebe odlukom da u obližnjem caféu kupim telefonski žetoni brdsko-brzinski pozovem madam de la E, odakle mi se, kako sam i očekivao, javi neko odposluge pitanjem ko zove, na što poručih da je na telefonu bezimeni prijatelj a ona će većznati ko je.
    Ne potraja dugo dok se iz telefonske slušalice ne začu melodičan glas gospođe dela E:

    -„Da! Slušam…“
    -„ Halo! Lijepo je i uzbudljivo čuti glas moje lijepe i mudre nimfe…“
    - „E hej, prijatelju moj dobri, ovim nenadnim pozivom si mi učinio ne samo čast već iveliko zadovoljstvo. Da li ovo da shvatim kao najavu tvoje posjete ili…?“
    -„Hm, kako se uzme, jer se ovoga puta radi o zanimljivoj ideji grofa Jegora da ostvarimoposjetu u obrnutom pravcu, tojest da ti nama dođeš u posjetu i da onda, utroje, odemo u jedanod boljih restorana.“
    -„Ta grofova ideja, osim što je originalna, jeste baš zanimljiva i veoma - prihvatljiva…“


    Nakon ovog kratkog razgovora ostadosmo pri tome da se ona javi kod Nikole, par danaprije no se odluči na ovu posjetu a to joj, vjerovatno, neće uzeti mnogo vremena. Ostadohobuzet nekim neobičnim osjećajem olakšanja, shvatajući da je tome uzrok duboko povjerenjekoje sam imao u obije osobe koje su na poseban i skoro nevjerovatan način uljegle u moj, dotada sređen i donekle pregledan život.

  23. The Following User Says Thank You to metuzalem For This Useful Post:


  24. #572
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Izgubljeni nastavak - 1

    Od ovoga dana, vrijeme je uzelo neki novi ritam, iz koga sam slutio neke nepredviđene odluke i preokrete, te sam otpočeo sa, takoreći, duhovnim pripremama i sam se čudeći da mi cijela ova „rabota“ uopšte i ne izgleda nametnuto. Problem je bio kako obavijestiti grofa o mom dogovaranju sa An Sofi, jer mi je i sam napomenuo da se ne javljam na njegov kućni telefon jer, ne samo da se njegova ojađela knjaginja ne miče s njega, no on ni slučajno ne bi želio da ona išta sazna o njegovim namjerama, te mi nije preostalo bez da mu se javim preko taksi centrale i da ga pozovem da s večeri naiđe u hotel da se dogovorimo. Dugo je trebalo dok sam u tome i uspio i svaki dolazak s posla događao se u očekivanju njegove posjete.
    Dani nastaviše prolaziti neobavezujućom lakoćom, dok sam čežnjivo pomišljao na skoro proljeće, koje nigdje nije tako uzbudljivo kao u Parizu a što se mog posla tiče, bio sam siguran da ću ga dovršiti sa uspjehom. Ipak je to bio neobičan osjećaj, osvrnuti se na vrijeme koje je prošlo i naprosto me, kao sa „Meduzinog splava“ naplavilo u ovaj grad koga je Hemingvej doživio kao „Praznik koji traje…“ a meni omogućio neslućene mogućnost da stvaram ono što nigdje drugo ne bih mogao, pogotovu ne u mojoj voljenoj domovini Crnoj Gori…

    ***
    Kad jedne večeri ranije dođoh s rabote, u salonu zatekoh grofa i Nikolu tako duboko zadubljene u nekakvu priču, da me isprva i ne primijetiše iako salon bješe prazan kako to obično biva u zimskom periodu. Ne bi bez da im se pridružim uz olakšanje da se grof i konačno javio i da od njega mogu očekivati da me uputi što i kako dalje. Istovremeno grof, oklijevajuċi i skoro šapatom mi ispriča da mu je Nikola pomenuo e sam za njega toliko toga učinio od mog dolaska u ovaj hotel, da mu to naprosto dođe kao izvjestan - blagoslov. Ili tako nekako, jer od plate koju dobija kao noćni portir, jedva da bi se mogao prehraniti, no uz moju, iako nevoljnu pomoć, makar izgledalo da bi moglo biti zbog pića, ipak je sebi mogao čak da priušti sobicu – svoju slobodicu, što jednom pjesniku predstavlja osnovu stvaralaštva.
    Priupitah grofa da nije, možda, Nikoli pomenuo da se pomenuti „blagoslov“ bliži kraju, što grofu kako izgleda ne bi baš po volji jer rezignirano odmahnu rukom. Iskoristih priliku da ga opomenem da to preuzme na sebe, jer ni meni ne bi bilo baš prijatno da Nikolu upoznam sa svojim, odnosno našim namjerama. Osim toga, isto tako smatram da je njegova obaveza i da našu dobru i lijepu madam de la E, upozna sa nenadnim namjerama nas dvojice. Uzgred mu napomenuh da je i on sam, u izvjesnom smislu, „blagoslov“ za mene, koga se i ne bih baš htio odreći.
    Nakon toga grofu se obratih sa namjerom da našoj dobroj An Sofi, za idući petak, uputimo poziv da nas posjeti u hotelu, odakle bi, utroje, otišli na večeru u restoran „La Mamma“ u kome ću ja, pravovremeno, rezervisati sto. Izgledalo je da ovo grofu bi po volji jer bez riječi ustade u namjeri da krene kući, uz napomenu da će u idući petak sigurno na vrijeme biti u hotelu.
    Znajući da restoran „La Mamma“ poneđeljkom ne radi, sjutradan u neđelju podranih kako bih rezervisao sto za petak uveče u 20 sati, što mi je i uspjelo te zadovoljno, iako uz neodređene misli, nastavih svoju opuštenu šetnju bulevarom Raspail. Kad sam u poneđeljak stupio u svoj biro, prvo mi je bilo da telefoniram An Sofi i da je pozovem da nas posjeti u hotelu a potom da, utroje, oko 20 sati izađemo u obližni italijanski restoran đe bi se, u veoma ugodnom ambijentu, mogli zbližiti i o svemu popričati. Kao da je, a sigurno i da jeste, očekivala da ću je zvati te je odmah bila na vezi, da bi na moj poziv dala povjerljiv i radostan pristanak. Poziv okončah primjedbom da se ovom našem susretu veoma radujem i da se nadam da to, u stvari sluti na izvjestan novi početak.

  25. #573
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Post Izgubljeni nastavak - 2

    U petak popodne rano sam došao u hotel kako bi se odmorio i spremio za veče koje je obećavalo da će biti, ne samo uzbudljivo samo po sebi već i značajno u pogledu skore budućnosti. Oko šest sati sa sišao u salon u kome me zatekoh nikoga, čak ni Nikolu, te se smjestih u uz prozor koji je gledao na ulicu i prepustih napetom iščekivanju. To ne potraja jer se uskoro u ulaznim vratima pojavi krupna prilika grofa Jegora, koji se prvo osvrnu po praznom salonu da bi se potom zaputio mom stolu. Istovremeno se niz zavojite stepenice skotrlja razbarušeni Nikola koji nas, po svom običaju, podsmješljivo odmjeri i bez riječi otrča do recepcije.

    Ne bi dugo kad kroz sumrak kliznu srebrnasta limuzina i zaustavi na hotelskom parkingu. U otvorenim vratima hotela, kao prvi se pojavi Mitar sa korpom u ruci, koju predade Nikoli nagnutom preko šanka recepcije. Pošto Nikola, u momentu hitro nestade u mraku recepcije, Mitar se okrenu nama i drugarski nas pozdravi pokretom ruke. Konačno se, u pratnji vižljaste Martine, pojavi i stupi u salon madam de La E, ovoga puta obučena u tamni, diskretno elegantan komplet, ukusno dopunjen svilenim šalom jarkih boja.
    Prije nego li se ona i osvrnu, iz recepcije hitro izađe Nikola i, takoreći iz zatrke, priđe i prihvati njenu ruku uz riječi:

    -„Enachanté madamme de La E, dobrodošli u ove naše skromne dvore…“

    Nakon što je doprati do našega stola istom brzinom nestade u recepciji, dok je Mitar u stavu mirno čekao da mu se pridruži Martina kako bi se smjestili za sto u uglu. Nakon pozdrava posijedasmo oko stola osvrćući se po salonu, kroz koji su zbunjeno prolazili neki novi gosti. Nikola uskoro sceni dade svečani izgled time što odnekuda dogura mala kolica sa posudom iz koje je virila flaša šampanjca iz koje nam napuni elegantno izvijene čaše da bi, poput pravog domaćina prvi podigao svoju i potom gledajući u oči svakog od nas, ponaosob, svečano nazdravio. Nakon ovog ugostiteljskog uvoda, Nikola odvede svoja kolica do stola gdje su sjeđeli Mitar i Martina, đe ponovi isti ritual ne toliko svečan već više drugarski i prijateljski da bi im se i konačno pridružio jer su svi znali da nas troje odlazimo na večeru.
    Uskoro iz hotela izađosmou suton koji je uveliko slutio proljeće a onda uzevši An Sofi među sobom sa grofom na desnoj dok sam ja ostao na lijevoj strani, nakon čega me An Sofi prisnom odlučnošću uze podruku, da bih ja bez ikakve primisli, u svoju, prihvatio njenu njegovanu ruku. Zajednička šetnja prostranim bulevarom, bi veoma ugodna, pri čemu smo sve troje imali osjećaj da se događa nešto posebno u životu svakog ponaosob. Pritom smo se počesto osvrtali na grofa koji, u daljinu uperenog pogleda, dostojanstveno stupao ususret zajedničkoj budućnosti.
    Uskoro stigosmo do restorana gdje nas „dežurni“ konobar stručno prihvati i odvede do rezervisanog stola đe se udobno smjestismo i stadosmo studirati menu-cartu. Dok su grof i An Sofi, opušteno studirali kartu, moja očekivanja su bila vezana za Mamu Falkone i uobičajeni susret sa njom. I stvarno, ne prođe mnogo kad se ona, onako obla i mirišući na bijeli luk i začine rodne Lombardije, pojavi iza šanka i, kao svaki put, obruši na mene bez mnogo osvrtanja na one koje sam doveo sa sobom. Tek kad me, po njenom dobrom običaju, temeljito isceliva i izmilova, okrenu se grofu, pritom smjerno očekujući da ga predstavim, što i učinjeh:

    -„Conte (Grof) Jegor od Kostrome..!“

    Mama Falkone učinje jedva primjetan sklek, smjerno prihvatajući grofovu ruku uz prigodni pozdrav:

    -„Enchantés mon Comte…- pritom se, uz laki naklon osvrnu ka An Sofi -… et la Comtesse…“

    Na brzinu joj objasnih da se ne radi o grofu i grofici već da je riječ o iskrenom prijateljstvu dvoje ljudi, čime mama Falkone ne izgledaše baš iznenađena jer opušteno An Sofi pruži svoju punačku ruku i na njen obraz pritisnu mirisni poljubac, nakon čega smjerno sjede nasuprot An Sofi i nanovo okrenu meni.

    -„Eh giovanotto, slutim ovaj susret nije ništa drugo do prirodan nastavak ostalih koji su se dogodili među nama".

    Budući da sam za stolom sjedio grofu prekoputa, nenadno shvatih da sam zauzeo posebno mjesto pomeđu ove dvije žene podjednakog no za mene utoliko neprozirnog statusa. Donekle zbunjen okolnostima ovoga susreta, svoje ruke položih na sto pred sobom u očekivanju onoga što slijedi. I stvarno, mama Falkone svoje oble ruke, bez ikakve primisli, položi na moju desnu podlakticu pa potom zagleda u An Sofi, da bi joj uputila izazovno pitanje:

    -„Cher Madamme, slutim i da je vama pripala privilegija nalik mojoj, kada mi je život ispunio dubokointimnu želju da sretnem i nesebično zavolim muškarca, koji bi, u mom srcu, ujedno bio i ostao i sin i ljubavnik , s time da sve, ipak, ostane van neprozirnog okvira uobičajenog incesta…“

    Prije no što odgovori, An Sofi se upitno zagleda u mene a onda nagnu nad stolom, pa onda poput mame Falcone obje ruke položi na moju lijevu podlakticu time zatvarajući ovaj začarani krug jedva shvatljivog zajedničkog odnosa.

    -„Oh madamme Falcone, ovim pitanjem ste mi zapravo dali najbolji odgovor na mnogobrojne dileme, na što vam ne bih zahvaljivala jer u stvari dijelimo zajedničko iskustvo i intimne osjećaje koji nam je omogućio ovaj posebno drag đetić".

  26. #574
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Izgubljeni nastavak - 3

    Nakon odgovora An Sofi, mama Falcone se prenu, žurno ustade i pođe u kuhinju đe su je čekale naše porudžbine. Meni preko puta, grof je cijelo vrijeme dostojanstveno sjedio uz zagonetan osmjeh čekajući i da na njega dođe red. I stvarno, grof se, bez mnogo ustručavanja okrenu ka An Sofi i bez mnogo uvijanja obavijesti je o našoj odluci da uskoro krenemo u potragu „za čudesnim“ i to onamo gdje smo se, nepobitno, osjećali svojima. Izgledalo je da An Sofi ovom našom odlukom ni najmanje nije bila iznenađena već da ju je svojom nesumnjivo dubokoj intuiciji itekako jasno naslućivala, što potvrdi svojom primjedbom kako joj nije promaklo koliko mladoga narode svakodnevno polazi u pravcu Indije i Himalaja sa istom ili sličnom namjerom. Uzgred napomenu da se osjeća sretno što su ovi zagonetni tokovi u njen život unijeli toliko toga što se za nikakav novac ne može kupiti. Grof se prisjeti i portira Nikole, bez čijeg se učešća ionako ništa ne bi dogodilo, te ga toplo preporuči An Sofi jer on bez moje potpore ne bi mogao, ne samo stvarati već ni preživjeti u ovim nepredvidljivim prilikama, čemu ona odlučno klimnu glavom.

    Kako bi promijenila temu, upita grofa otkuda to da se na ovako izvjestan način udružio samnom. Grof joj spremno objasni da smo obojica odrasli u istoj zemlji i gradu, što nas povezuje skoro pa kao rodbinu. An Sofi uzgred napomenu koliko su tajanstveni putevi gospodnji koji su nas doveli da svoj život međusobno dijelimo ovako nepredviđeno i tajanstveno.

    Utoliko posluga donese naručeno jelo ali i, nenaručenu boci veoma dobrog vina, koju mama Falcone prilaže ovoj našoj gozbi, ni izdaleka ne sluteći da bi ona mogla biti i – posljednja. Budući da je grof bio dosta uzdržan, tako smo u stvari ovu bocu An Sofi i ja podijelili među sobom što se ubzo odrazi i na cjelokupni ambijent. Ipak je to bio divan osjećaj kad bi, povremeno, mama Falkone brdskobrzinski ulećela u naš krug i po njenom znanom običaju svoje oble i mirisne ruke sklopila oko mog vrata, istovremeno po mojim plećima razlivala raskošno tople materinskie grudi.

    No tek oproštaj od mama Falkone je do vrhunca doveo ovaj nezaboravan večernji izlazak, time što nas je lično ispratila uskim trotoarom do obližnjeg ugla ulice Vavin, gdje se prvo okrenula meni, uzevši moje dlanove u svoje ruke kako bi među njih zaronila svoj topli i mirisni lik a onda iste dlanove ostavila na svojim bujnim grudima, kako bi među svoje dlanove čvrsto uzela moj zbunjeni lik a potom na čelo i osušena usta pritisnula topao i mirisan poljubac. Potom se okrenula ka An Sofi koja njen zagrljaj spremno dočeka, istovremeno odgovarajući na poljupce koje joj mama Falkone odlučno pritisnu na oba obraza. Na kraju se okrenu grofu čije dostojanstveno držanje smijeni spremnost da se od mame Falkone oprosti iskrenom naklonošću, te se sagnu kako bi ga ona mogla, bez propinjanja, doseći i na bradate obraze pritisnuti svoje tople poljupce.

    Nakon toga, brzo zamakosmo iza ugla i laganom šetnjom zaputismo u pravcu hotela ispred koga su strpljivo čekali grofov taxi i raskošna RR-limuzina An Sofi a u hotelu zgodan i elegantan šofer Mitar - „vitez od Crnijeh Brda“ tojest - de Montagnes Noires… Počasna titula koju mu je dodijelila ona sama a on iskreno trudio da je opravda. Baš kad se nađosmo ispred ulaza u hotel, kroz otvorena vrata izađe Mitar, kako bi pravovremeno mogao biti na usluzi svojoj velikodušnoj gazdarici. Istovremeno se i grof osvrnu ka svom taxiju, te se bez mnogo priče rukova samnom a onda sagnu i An Sofi ponudi bradate obraze svoje pogoleme glave, na koje ona elegantno i ovlaš pritisnu dva poljupca. Nakon toga se klimavo zaputi preko ulice i nestade u svom vozilu.

    Slično postupi i An Sofi, ne oklijevajući da me pozdravi na potpuno isti način kao i mama Falcone te joj sa zadovoljstvom prepustih da među moje dlanove uroni svoj topao lik a onda, nakon što te iste dlanove ostavi da počivaju na njenim bujnim grudima, propne, među svoje mirisne dlanove uzme moje lice kako bi, prvo, na čelo a potom na sasušena usta pritisla vlažan i topao poljubac. Istovremeno iz hotela istrča lijepa Martina i veselo osloni na Mitra koji krenu ka limuzini kako bi gazdarici otvorio vrata i pomogao joj da se udobno smjesti na širokom sjedištu. Martina hitro uskoči na mjesto suvozača kako bi je Mitar mogao „isporučiti“ kući iako je to bilo jedva dalje od obližnjeg ugla paralelne ulice.
    Nakon što pogledom otpratih elegantnu limuzinu, okrenuh se u namjeri da kroz otvorena vrata stupim u hotel kad se iz polutame neočekivano ispriječi Nikola i po svom običaju mrzovoljno pozdravi. Tak sad mi bi jasno da je on ipak nedostaja pri rastanku te ga upitah koji je razlog tome na što on, po svom običaju zajedljivo odgovori:

    -„Eh Karađoz, iako sam solidno purgerski odgoje, ipak nemam volje da iz trka ljubim ruke i kad su mi pružene u naredbodavnom iščekivanju a kamo li kad su zauzete pozdravnom koreografijom nivoa kao maločas…“

    Ovaj odgovor je u potpunosti bio nalik na njega, te sa osmjehom prođoh ispred njega i uz kratak pozdrav zaputih u moju malu ali ugodnu „ćeliju“. Nakon toga mi je trebalo poprilično vremena da sredim gomilu utisaka i konačno potonem u dubok i spokojan san. U tome me je uveliko omela pomisao da bi trebalo i da se nekako domognem Đakoma i pozdravio sa njim i upoznao ga sa svojim neočekivanim namjerama, jer sam smatrao da mu barem toliko dugujem.

  27. #575
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Izgubljeni nastavak - 4

    Subota je onaj dan na koji se čeka kako bi se sredilo sve ono što se ostalih dana ostavlja po strani. Budući da ovoga puta nije bilo mnogo toga, kasno sam ustao i opušteno sišao u salon gdje zatekoh par turista koji su jutros stigli da bi, poput prvih lastavica najavili proljeće koje kasni. Sjedoh za sto uz prozor sa pogledom na ulicu a kad se osvrnuh za dnevnim novinama, iz recepcije izađe mrgodni Nikola na pladnju noseći doručak za novodošle goste. Nakon tga me samo kratko ošinu pogledom i pođe da i meni spremi doručak, jer nije bilo potrebe da me pita što želim, jer već pola godine naručujem isto; baguette sa džemom od pomorandže sa neizostavnom café au lait (kafa s mlijekom). Ne potraja dok Nikola donese pladanj sa doručkom, koji nehajno ćušnu na sto i prije nego se udalji promrmlja da se javio Đakomo da rezerviše jedan od apartmana, za nevolju zauzeti ali mu je ponudio jedan koji će biti slobodan u utorak, na što je pristao i svoj dolazak najavio za taj dan.

    Nakon doručka, pomislih da je ipak bolje, o našem skorom odlasku, lično obavijestiti Nikolu, umjesto da to prepustio grofu, jer sam i konačno shvatio da je i krajnje vrijeme da stanem iza svojih odluka iako ovu koju je za nas donio grof nijesam osjećao nametnutom.
    Diskretno pozvah Nikolu koji nehajno dođe do mog stola i sjede tek kad mu rukom dadoh znak da to učini. Već pri samom sijedanju, njegov pogled se izoštri do podozrivosti, tako da mi nije preostalo drugo osim da mu bez okolišenja izložim namjeru odlaska iz ovog zaajedničkog privremenog staništa.

    -„He Karađoz, odavno sam to i očekivao jer je ovo ipak hotel… Koliko sam mogao zaključiti iz ponašanja vas dvojice, tebe i grofa, vjerujem da te je on na to nagovorio.“

    - „Ne, nije me nagovorio već učinio veoma razuman prijedlog da na vrijeme izaberem svoj put".


    -„ I ti stvarno misliš da ti je rodna vukojebina pravi izbor? Kao i njemu?“

    Prije nego li nastavismo našu raspravu koja mi ionako nije bila po volji, pomenuh Nikolu da će me Đakomo dostojno zamijeniti na mjestu u njegovoj galeriji likova koji ovaj hotel činje jedinstvenim. Upitah ga i da li se kod onih Arapa „vadio“ na pokeru našto mi odgovori da nije jer je čekao da se Đakomo vrati. Zamišljeno izvadih pedeset franaka i položih na sto ispred nikole zu napomenu da je to moj ulog ako odu na partiju pokera u što sam unaprijed siguran. Nikola bez mnogo priče uze pare, što mu je ionako bio ustaljeni običaj i bez riječi zamače u portirnicu.

    Iako neodlučan i zbunjen, bio sam, ipak, iskreno obradovan nametnutim odlukama, koje su nagovještavale preokret u životu a kako izgleda baš i u pravo vrijeme. Ne znajući kako da počnem dan, pomislih da bi to najbolje bilo učinjeti na klasičan način – odlaskom u kafanu. Jutarnju kafu popih na kraju šanka, u uskom uglu sa fliperom sa kojim se, u tom momentu, žestoko jakao Vlado Pavličić, koje je na bezbrojnim bilbordima, onako žestoko nabildovan i duge plave kose, na „pladnju“ svoje neodoljive muške ljepote, na uvid nudio muške donje gaće no po svoj prilici ne baš mnogo plaćen, jer je imao običaj da znane i neznane pozove na igru fliperom sa dobitkom (gubitkom) od dvadesetak franaka. Ovoga puta ga sreća i nije baš služila, što ga je činjelo dodatno nervoznim a osim toga „dežurni“ jebivetri su jedva čekali da mu uzmu pare.

    Taman kad je izgledalo da će i konačno dostići dobitnički broj poene, odnekud se došunjaše dva Cigančića, od kojih se jedan provuče sa one slobodne strane flipera i onda, kakooni to đetinje neočekivano umiju, pritisnu dugme od flipera baš u momentu kad je Vlado gađao odlučujući skor i naravno – promašio. Ovo ne bi bilo tragično da igra nije bila „na vađenje“ i to pod rekontrom, što učinje da seVlado naprosto pomami i onoga kukavoga đetića naprosto “s noge na nogu“ odbaci do ulaza u kafanu a onda razbaca i suigrače koji pritrčaše. Na kraju je tek meni uspjelo da ga obuzdam i smirim, nakon čega nastavi igru onako za sebe, vjerovatno i sam svjestan svog nasilnog postupka.

    Više iz nelagode nego iz namjere, svrnuh u obližnju superknjižaru kako bih razgledao recentna izdanja i kupio što zanimljivo da pročitam u slobodno vrijeme. Na četvrtom nivou u odjelu istočnjačke književnosti, među nebrojenim sveščicama nađoh jednu sa citatima Khalila Gilbrana, koju kupih kako bih imao što pametno pročitati dok izgubljeno sjedim u nekom od okolnih parkova, dok me glad ne ućera u neki od nebrojenih café & restaurante (kafea i restorana). Dah skorog proljeća se uveliko osjećao dok je ulicama navaljivao uobičajeni turistički bašibozuk, te u jednoj od kafana na brzinu popih piće i pojedoh sendvič, kako bih popodne mogao provesti u društvu ove mudre knjižice. Ovo „druženje“ se nastavi i u neđelju čime „uspješno“ okončah vikend i spremih za novu radnu neđelju, koju otpočeh brzim odlaskom u biro đe me je, mrgodni Monsier Lacoste nestrpljivo očekivao. Nakon što mu uručih gotove planove, rekoh mu i da su to i zadnji, jer se naša više nego plodna saradnja bliži kraju. Izgledalo mi je da on ovime ne bješe mnogo iznenađen, jer samo klimnu glavom i uzgred me pohvali za dobar i savjestan rad. Obećah mu i preostale planove za kraj neđelje a onda … Adio!

    ***

Page 23 of 24 FirstFirst ... 13192021222324 LastLast

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. DUHOVNA APOTEKA sa ambulantom
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 420
    Last Post: 22-03-22, 09:39
  2. Podgorica, Evropska metropola 21og vijeka
    By E-1 in forum Centralni
    Replies: 489
    Last Post: 29-09-11, 11:26
  3. DUHOVNA APOTEKA pred zatvaranjem?
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 7
    Last Post: 24-04-08, 13:13
  4. Bar - metropola juznog mora
    By Bonja the Zmaj in forum Primorski
    Replies: 3
    Last Post: 07-12-06, 13:42

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •