- "E sad je nastupilo potonje vrijeme da vam i konačno objasnim zbog čega stalno govorim o skoro apsolutnij vladavini - „pristojnosti“ - ne samo u svjetovnom već mnogo više u duhovnom smislu, što mi i jeste moguće, jer sam bio u povlašćenom položaju da najbolje godine svoga života odživim van njenoga domašaja. Ne znam da li ste se ikad zapitali, zašto vladajući; svjetovni i duhovni autoriteti sve najbitnije životne odrednice uzimaju na način što ih, bez mnogo priče, svrstavaju pod pojmove - nagoni: za samoodržanjem (opstankom), produženjem vrste, odnosno polnim nagonom, na koji je nabačen posebno težak veo pristojnosti, baš zato što pomenuti nagon, takoreći „iz zasjede“ najučinkovitije „nagoni“ ne samo ljude već i cijeli živi (i neživi!) svijet da po njemu postupa i van svojih „pristojnih“ namjera.
Nije bolje ni sa drugim aspektima stvarnosti, koje naučni i obrazovni autoriteti pominju u kontekstu uobičajenih naučnih formulacija, lišenih bilo kakve životne zapitanosti; zašto je nešto tako kako jeste, jer zdravu znatiželju predstavlja baš ona, ukoliko se neko umije zapitati zašto nešto – nije - iako bi možda trebalo da bude, kao sve ostalo u životu. Otprilike po onoj „uvrnutoj“ logici da su 2+2=4, što zna svako dijete, jedino niko ne zna – zašto? Nema boljega primjera od – fotosinteze – svrstane pod pojmom naučno i nepobitno dokazane hemijske „istine“, gdje jalovo opstaje zatvorena u aksiomatski okvir zadatog poimanja. Međutim ako se ova skoro uzgredna formulacija primijeni na opšte aspekte stvarnosti, njena suština najednom pokazuje o kojem sveobuhvatnom stvaralaštvu se, u stvari, radi. Ukoliko se čoek nadahnuto osvrne oko sebe i objektivno sagleda što i kako se u prirodi dešava, shvatiće da uobičajeni pojmovi nikako nijesu konačni, jer u objektivnoj stvarnosti – šumu – kao skup drveća i ostaloga bilja, slobodno možemo shvatiti i kao – stado – koje svakoga jutra izlazi da bi ispod nebeske „livade" mogla da se sito „napase“ sunčane svjetlosti, da bi noću istu „preživala“ i uz pomoć hlorofila mogla probaviti i pretvoriti u hranu za bića na višem biološkom nivou; goveda, insekte i konačno – ljude.
Ovakvim razmišljanjem stiže se do saznanajne izvjesnosti da svjetlost, u stvari, u vaseljeni ima istu ulogu koju ima voda u organskom životu na našoj planeti, tako da u potpunosti možemo tvrditi da nam hrana stiže sa sunca posredstvom sunčanih zraka kao što sam mogao vidjeti na jednoj fresci u jednom od egipatskih hramova đe je prikazan faraon kako sjedi na svome tronu a sa sunca dolaze zraci koji se pretvaraju u ruke i vladara miluju po licu, čemu se on blagosloveno prepušta. Po ovoj izvjesnoj saznajnosti sasvim je u redu da čoek reče da je šećer, u stvari, sunčeva svjetlost u kristalu, koja je u suncanim zracima stigla do neke voćke i uz pomoć hlorofila pretvorila u šećer. Na tu pomisao navode i oblici raznoraznog voća u kojima se sunce naprosto ogleda, te kad se čoek nađe u nekom voćnjaku, teško da se može oteti utisku da se u zreloj trešnji ili zlatastim breskvama sunce naprosto ogleda..."
Bookmarks