Kad već pminjemo neke od osvjedočeno cetinjskih likova, ne bi nikako smjeli previdjeti autoritet kao što je opštenarodni doktor Boro Lekić, jedini koji je u pogledu ljudske potrebe za laganjem donio dijsgnozu da se radi o ozbiljnoj bolijesti. Zbog toga, dok napišem nastavak, prilaž em ovaj post sa "duhovne apoteke", na uvid i onima koji do sada nijesu imali prilikuda ga pročitaju.
- M -
Opštenarodni Doktor Boro Lekić
Jedne sunčane jeseni, neke od zadnjih godina sedamdesete decenije prošloga vijeka, obretoh se u Cetinju, pa onako željan ostanka, prijateljima pomenuh da mi je žao što tako brzo moram nanovo u pečalbu, na što mi oni rekoše da budem bez brige jer svoj boravak mogu lako produžiti, ukoliko se javim poznatom opštenarodnom doktoru – Boru Lekiću.
Uputiše me đe i kako, te se jedne večeri (oko 19 h) nađoh u staroj zgradi bolnice „Danilo I“, na kojoj se, već tada, moglo vidjeti da je osuđena na propast. Tamo se, u ulaznom prostoru i stepeništu bješe okupila tolika gomila „radnog“ naroda, da se zapitah ima li smisla uopšte stati u taj nepregledni (hm!) – red. Ostadoh, više iz radoznalosti, prosto da vidim na koji način će ovaj opštenarodni doktor izaći na kraj sa ovim „mitingom“ (događanjem) naroda koji je poluglasno žagorio u polumraku jer je neko još odavno razbio jedinu sijalicu, ali je zato centralno grijanje radilo „punom parom“ dimeći ispod razbijenih prozora sa višegodišnjim naslagama staklenih krhotina u svojim trulim okvirima.
Već se uveliko bilo smrklo, kad se žagor pojača a gomila disciplinovano učinje prolaz doktoru Boru Lekiću, koji uđe u pratnji jedne kršne medicinske sestre, zaustavi u sredini važnoga skupa, umuklog u svom očekivanju i naredbodavno obrati riječima:
- „Ko je bolestan ovamo – kod mene, a ko hoće bolovanje – onamo s njom...!“
Nakon toga se okrenu i praćen prvim od bolesnika uđe u svoju ordinaciju iz koje bljesnu svjetlost, dok se ostala samoupravna ordija zaputi za sestrom u drugu prostoriju pred čijim vratima gomila nastavi da se nestrpljivo tiska, s mukom propuštajući one sretnike koji su „ozareno izliječeni“ izlazili u visko izdignutoj ruci pobjedonosno noseći svoje doznake.
Namjerno ostadoh da budem zadnji te se skoro pred samu ponoć nađoh oči u oči sa onom kršnom i zgodnom sestrom koja me onako stručno odmjeri pošto se, tada, i od mene imalo što viđet´. Kad joj rekoh e dolazim iz inostranstva i to iz Njemačke, ona se iznenađeno trže i uputi da se javim doktoru koji već pakovaše svoje „rabote“... Rekoh mu što mi treba, na što me on ozbiljno pogleda i bez oklijevana reče:
„ - E, bogomi, od toga neće bit´ ništa, jerbo su Njemci jedan ozbiljan narod i s njima nema zajebancije...“
Odgovorih mu da se s njim slažam u potpunosti al bih vrlo rado s njim popričao o njegovoj orgiginalnoj poslovnoj organizaciji na što mi on reče da tu nema ničeg posbno originalnog, pošto on - (opštenarodno) laganje - smatra bolešću pa prema tome ne čini ništa što se kosi sa njegovim humanitarnim pozivom.
Ovaj njegov uzvišeni odgovor nijesam tada shvatio u potpunosti, jer da jesam, na vrijeme bih shvatio da sam, kao osvjedoceni lažov, vec tada bio, takoreći na smrt, obolio od ove jedinstvene bolijesti koju je ovaj neshvaćeni humanista kao prvi i jedini, već tada bio unio u svoj zdravstveni kodex.
Zbog toga on, svakome koji oboli od ove „samoupravne“ bolijesti, mirne duše daje poštedu jer iskreno smatra da njegovi pacijenti trpe žestoke bolove usljed nsnosne grižnje njihove samoupravno-politički-podobne savjesti...
Ispriča mi kako ga mudro rukovodstvo fabrike „Obod“ optužuje za subverzivnu djelatnost protiv produktivnosti ovog samoupravnog Giganta, na što im je on poručio da sami preuzmu preglede i svojim trudbenicima odrede terapiju na što su mu oni odgovorili da ne posjeduju odgovarajuću kvalifikaciju.
No, Boro Lekić ne bi bio ono što jeste, da im nije umio odgovoriti na pravi način riječima:
„- A, viđi bogati, smatrate da sudbinom naroda možete upravljati bez škole i kvalifikacije a kad ga treba liječiti onda ge pošljete Boru.... E Boro ne umije no ovako...“
Na kraju, Boro mi objasni svoj stav o ojađelom Samoupravljanju kao o pogubnoj taktici međusobnog nezamjeranja fukare i njenog rukovodstva, tada službeno zvanih – proletarijat – u to vrijeme neprikosnovenog vlasnika sredstava za proizvodnju a što se i danas može vidjeti po olupinama (samoupravno pokradenih hladnjaka) razbacanim po cetinjskim dvorištima i seockim oborima cetinjske okoline.
Bookmarks