Cetinje – tajanstvena duhovna metropola

[metuzalem]

Sa velikim olakšanjem napustismo ovaj „podozrivi“ prostor i jednim neuobičajeno kratkim stepenicama popesmo u jednu prostranu prostoriju prepunu stolova od, očevidno, plemenitog drveta i sa udobnim kožnim foteljama a kojim se motao nekakakav elegantan i ozbiljan narod. Mnozina sa čašom vina ili šoljom kafe u ruci, što me nagna da se nanovo osvrnem po prostoriji i tada vidjeh da se uz zidove proteže nešto nalik na „švedski“ sto ali sa mnogo većom ponudom od uobičajene, pošto su se u staklenim vitrinama mogle vidjeti ugrijane posude sa raznim jelima ali i salatama od kojih neke umnogome bjehu nalik na bukete cvijeća. Među ovim vitrinama naljegoh na povelike brondzine iz kojih su dimile i žestoko mirisale razne čorbe te, pošto bjeh ogladnio, iz jednoga kutlačom zahvatih čorbu zelenkaste boje, koja se ispostavi kao veoma ukusna, te krenuh da uzmem „repete“ ali me sin upozori da se ne zalijećem, jer me u avionu očekuje mnogo toga boljeg i ukusnijeg... Poslušah ga isvrnuh u ugao sa pićem, đe sebi natočih čašu bijeloga vina, sa tvrdom namjerom da time i nastavim kako bih se pripremio za let od 12 (i slovima; dvanaest) sati, predvostručen i stisnut u uskom sjedištu, od čega me je uveliko fatala muka, te nije bilo čudo što bjeh zbunjen ovim raskošnim dočekom.

Kad sam se i konačno, sa punom čašom, smjestio u jednoj od udobnih kožnih fotelja, sin mi, kao iskusan svjetski putnik, preporuči da odem do toaleta kako se u avionu ne bi morao uvijati pred vratima WC-a dok neko unutra, na klozetskoj šolji, udobno sjedi i duboko razmišlja. Smjesta ga poslušah, jer sam se i do tada nekoliko puta osvrtao za ovom veoma bitnom prostorijom, koju nijesam morao dugo tražiti jer se nalazila u neposrednoj blizini i bila jasno i dostupno označena.

Kad stupih kroz vrata prostorije, obilježena ustanovljenim znakom za muško i dodatnim – MEN – i nimalo se ne iznenadih kad je zatekoh svu u blistavom mermeru i prostranu da se čoek naprosto u njoj - zagubi. Bilo mi je neobično kad umjesto uobičajenog „pišarnika“, naiđoh na nekoliko vrata sa „muškim“ znakom, te mi ne preostade bez da se njima i poslužim pa, bez oklijevanja, uđoh u prvu čija se vrata dadoše otvoriti. Kad uđoh, ostadoh zbunjen velikim prostorom tako velikodušno datom na uslugu namjerniku sa većom ili manjom fiziološkim potrebom, jer u luksuznoj prostoriji, obloženoj mermerom, osim klozetske šolje zatekoh i pozamašan - bide (bidet). To me dodatno zbuni te se, bržebolje, ponovo vrnuh da vidim da nijesam pobrkao vrata ali na vratima ponovo zatekoh uobičajeni „muški“ znak i onaj naredbodavni natpis – MEN.

U zamišljenoj upitanosti najednom mi sinu da se nalazim u aerodromskim prostorima svjecke imperije - „u kojoj sunce ne zalazi“- a koja zbog toga odgovorno osjeća obavezu, da svim svojim podanicima, bez obzira na rasu i vjeroispovijest, dosljedno izađe ususret, pa makar se radilo i ovako „obscenim“ potrebama, te konačno shvatih da ovaj bide nema nikakvu „kurv@njsku“, već sasvim uobičajenu namjenu, kako bi namjernici muslimanske vjere, nakon što zadovolje svoju fiziološku potrebu, ličnu čistoću mogli uspostaviti po kanonima ustaljenih (vjerskih) običaja.

Pri pogledu na „luksuz“ ovoga podmetnutog bidea, naprosto mi bi žao što sam u prostoriju stupio sa onom manjom potrebom (nuždom), jer se prisjetih koliko puta sam šupak odrao toaletnim papirom a ipak ostao „usranih“ gaća. Još jednom na bide bacih jedan „čežnjiv“ pogled i zamišljeno izađoh iz ove neslućeno podatne prostorije... Potaknut ovom imperijalnom dosljednošću, sjetih što mi je pričao kolega kad je poslom morao otputovati u Saudijsku Arabiju, đe je osim pasoške morao skinuti gaće kako bi prošao i kontrolu da; jeste/nije – obrezan. S obzirom da bješe Turčin, ishod „kontrole“ je ispao ugodno – pozitivan.


Ubrzo iz zvučnika odjeknu poziv da se pripremimo za ukrcavanje u avion koji je već bio postavljen, te se pridružismo gomili koja se uputi ka pomenutom izlazu (gate) od koga obično vodi silazna rampa do u postavljeni avion. Na moje iznenđenje, pred nama se pojaviše dvije rampe, od koje jedna vodila naniže dok je druga bila skoro vodoravna i vodila ka ulazu u avion. Instiktivno htjedoh krenuti onom koja vodi naniže ali me sin, uz zagonetan osmjeh, povuče ka onoj vodoravnoj, na čijem kraju nas dočeka ljubazno i nasmejano osoblje u elegantnim tamnoplavim uniformama.

Kad i konačno, kroz uzana vrata, stupismo u prostranu prostoriju, zbunjeno zastadoh kako bih osmotrio uredno poređane boxove, umjesto redova sjedišta, koje sam očekivao i pripremao se da u njima „absolviram“ svoje prvo interkontinentalno putovanje.

Zbunjen i ne shvatajući što se događa, osvrnuh se i našega sina Mirka upitah otkud mi ođe i da se možebiti nijesmo pobrkali, na što on uz zagonetan osmjeh odgovori:

- „Nijesi, dati, mislio da ću svoje stare roditelje puštit da se tiskaju u turističkoj, kad postoji ova - bussines class – mogućnost koju nudi ovaj „nebeski kruzer“ odnosno nebeski brod A380“...

www.lufthansagroup.com/unternehmen/flotte/lufthansa-passage/interkontinental-flotte/airbus-a380-800
.

[metuzalem]

Ono šarnantno osoblje nas hitro i ljubazno odvede do rezervisanih boksova, koji su se nalazili baš pored skala koje su vodile na donju palubu ovg nebeskog broda, te smo, na izvestan način bili smješteni onako za sebe. Čim se smjestismo, stadosmo ispitivati što nam sve stoji na usluzi, kako bi što udobnije mogli provesti dugo vrijeme putovanja kroz noć, koja je obećavala da bude prilično kratka, jer se putovanje odvijalo u pravcu istoka, dakle u susret novome danu.

Što se mene tiče, bio sam poput uzbuđenog đeteta kome su otvorili neslućene mogućnosti da se zabavi, te odmah počeh ispitivati čega sve nema da bih mi prekratio vrijeme, počevo od automatskog namještanja ležaja pa sve do video sistema na kome sam mogao izabrati muziku ili pedesetak filmova sinhronizovanih na priličan broj jezika.

No ne potraja dugo kad dva gospodina, koji su nametali utisak iskusnih engleskih batlera (buttler) i bili u najboljim godinama, razdijeliše neku vrstu jelovnika, kako bi putnici – a la carte – mogli naručiti jelo i piće. Ovo za mene i nije bilo baš novo, te se sjetih šegdesetih godina, kada sam za kompaniju CBS (Columbia Brodcasting System) iz Pariza do Londona prenosio filmove pristigle iz Vijetnama i to 1. Klasom (1. Class) British Airlinesa i povrh toga bio još i solidno plaćen. Ova rabota nije bila osnovana na nekim mojim specijalnim sposobnostima, već na činjenici da mi je u to vrijeme đevojka (Holanđanka koja ne samo da govori 5-6 jezika nego izgledala kao prvoklasan model) a tada bila glavna sekretarica zastupništa ove (bjelo)svjecke kompanije, pa me je, tada, predlagala za ovu rabotu, kad na raspolaganju nije bilo nikog drugog.

Još uvijek se, dobro a i rado sjećam, iako je to bilo još prije skoro 50 (i slovima: pedeset) godina kada sam letio za London, a kad bi se, pritom, namjestio u udobnoj kožnoj fotelji, odmah bi dotrčali dežurni stjuardi i ponudili me cigaretama visoke klase (Benson & Hedges) kao i prvoklasnim konjakom, a zatim poslužili (krupnozrnim – Beluga) kavijarom, čemu sam se nesputano prepuštao i neizmjerno radovao, dok su oni svesrdno i iskreno dijelili moju radost, na zavist prisutnih lordova kojima slično iskustvo, u međuvremenu, vjerovatno bješe priješlo u naviku. I sad se dobro sjećam jednog mladog i zgodnog lorda, koji me je sa zanimanjem i simpatijama posmatrao, da bi mi ponekad nazdravio viskijem decentno napunjenom čašom.

Bilo je veoma uzbudljivo, nakon toliko godina ponovo osjetiti sličan ugođaj, kome sam se mogao prepustiti, takoreći bez zadrške, baš zato što sam ga nesebično mogao podijeliti sa svojim najbližim, odjednom shvatajući koliko je ta privilegija jedinstvena. Izgleda da ovaj moj štimung nije promakao posluzi (stjuardima), jer nihov odnos prema meni postade neposredan koliko je to mogčo biti u datim okolnostima, jer su mi na usluzi bili mnogo više nego ostalima ili se meni tako učinjelo.

Usvakom slučaju, dok su ostali putnici gledali da se što prije raskomote i utonu u san, meni isto nije padalo um, jer je bilo toliko toga zanimljivog u svemu da mi se kanekom đetiću nametao osjećaj da ne smijem propudtiti ništa od ovako velikodušne ponude.

U međuvremenu ovaj nebeski brod bješe uzletio i uz potmulu buku uzeo pravac prema dalekom Istoku, dok smo se mi ugodno meškoljili u našim ugodnim boksovima. Dok su drugi žurili da što prije utonu u san, ja sam se radoznalo osvrtao i pretraživao ponudu filmova na portalu, kako bih ispunio vrijeme. Kako je vrijeme odmicalo, stariji od ona dva dežurna stjuarda je sve češće navraćao dami pripuni čašu izvanrednim konjakom, pritom mi nazdravljajući – mineralnom vodom. No ipak i ja osjetih umor istadoh pripremati da pođem na „počinak“ ali ne prije no što kroz ovalni prozorčić ne bačim pogled na krilo aviona i na motore veličine volksvagenovog kombija, koli su stvarali monotonu i uspavkjujuću buko, Izgleda da smo, u međuvremenu, bili iznad pustinje Gobi, jer kad sam kroz prozor pogledao u gustu pomrčinu, nikakvog svijetla nije bilo da se vidi iako je bilo vedro...

Na slici:


Matuf kroz prozorčić zagledan u pomrčinu Dalekog Istoka

[tigrovo_oko]

Lijepo je viđeti muškarca kojeg nije napustila kosa, koji nakon svega doživljenog i dalje ima finapleća...


Radujem se nastavku putovanja sa Vama

[metuzalem]

Iako sam, u ponudi svakovrsnih filmova, nabasao na jedan u kome nije bilo mnogo priče, ali se zato neprestano odvijala nekakva „borba neprestana“, koja i pored toga ipak nije uspjela da me održi budnim, te sam konačno i ja morao zaspati, povremeno se budeći kad bi odjeknule kakve eksplozije ili bjesomučna pucnjava. Svejedno, kako svaki film ima i svoj kraj, tako i se ja, konašno, moradoh preseliti u svijet snova, kao i svi ostali.

No, budući da je noć ovim putovanjem bila skraćena na prilično dramatičan način, ne potraja dugo dok putnici ne stadoše otvorati „škure“ na onim ovalnim prozorčićima te nas iznenada zabljesnu svjetlost „izlazećeg sunca“ dalekog Istoka a onda nastade kolektivno zijevanje i protezanje a red pred WC-eom - se poprilično izduži. Ubrzo se i dežurno osoblje rastrča, ljubazno i sa osmijehom dijeleći jelovnik sa ponudom onoga što ima za doručak, koji nam je sljedovao jednako kao i onaj sinoćni – dinner...

Što se tiče jučerašnje večere (dinner) i ovog doručka (breakfest), tiče, vrlo općinstvo bih želio upozoriti, da se nikako ne radi o nekim gozbama, jer su porcije bile apotekarski odmjerene, više sa namjerom da putnike zabave no da ih zasite. Ovo zadnje me potsjeti na usmene - „putopise“ - nekadašnjih cetinjskih UDBA-ša, koji su, o svojim putovanjima za Beograd po instrukcije, nadahnuto pričali kako su, pritom, zaglavili u nekoj od birtija na Ibarskoj Magistrali, đe su prisutne goste naprosto zasjenili vrhunskim- ždranjem i lokanjem - koje bi, potom, ponosno zaključili šenlukom od - tri metka - iz službenog TeTe-jca. Moram priznati da sam u to vrijeme njihove izvještaje primao sa dužnim poštovanjem a ni sad se toga ne bih postidio jer, vjerovatno, tada ni sam ne bi postupio drukče, samo da sam imao njihova (službena) -"ovlašćenja"...

U ugodnom očekivanju skorog prizemljenja, sa apetitom sam pojeo malu porciju preuzetu sa jelovnika restorana „Cetinje“ đe je navedena kao – hemendegs – a na ovom kruzeru – hamm and eggs – što bi izišlo na isto kad cetinjska porcija nebi bila barem tri puta obilnija, što me nije mnogo brkalo. Ne prođe mnogo, kad se onaj stariji "batler", krijući došunja, zavjerenički konjakom nali prst konjaka u čaši od đusa (juice) i diskretno postavi na stočić predamnom. Iskreno zahvalan na nenadnoj počasti, nazdravih sa izvjesnom sjetom, ispravno sluteći da će, vjerovatno, ionako biti zadnji put.

Bilo je već prošlo podne kad smo nadletjeli hong-hoški internacionalni aerodrom, ali nijesmo odma slećeli već prvo učinjeli par „počasnih krugova“,da bi nakon izvjesnog vremena veoma meko i ugodno slećeli na beskrajnu pistu ovoga aerodroma za koji je trebalo nasutijeno poveliko vještačko ostrvo. Uskoro smo se, koristeći mnoštvo pokretnih stepenica i elevatora, našli u prostranoj hali, đe smo morali proći strogu pasošku kontrolu koja je „obećavala“ da će potrajati. Uputismo se za ostalima i nađosmo pred uobičajenim šalterima iznad kojih je pisalo, diplomate, stranci, imigranti i dr.

Krenusmo za ostalima no kad se nađosmo u visini onog – diplomatskog – šaltera, jedna omalena ženica istrča i odlučno nas pozva da pristupimo šalteru nad kojim je bio jasno ispisano da je za diplomate ali mi neodlučno odmahnusmo rukom i nastavismo tamo đe i ostali i vidio red onih što čekaju u, namanječetiri kolone od po 50 i slovima pedeset) metara ili jardi po ovdašnjemu "kursu"...... Međutim i ovdje se pojavi dežurna, koja nas, ka da pred sobom ćera kokoške, vrati nazad i predade u nadležnost onoj koja nas je upućivala na diplomatski prelaz. Ovoj gospođi se prepustismo i sliježući ramenima uputismo ka šalteru, unaprijed računajući da će se cijela rabota ispostaviti kao nesporazum no, na naše iznenađenje, cijela rabota se okonča tako da i prođosmo poput stvarnih - ekselencija - čime su, ovđen, mom CG- pasošu, za razliku od Londona, na veoma izvjesni način priznali – diplomatski status...

Nakon ovoga, ubrzo se nađosmo u metrou sa udobnim avionskim sjedištima, te ne potraja dugo te se nađosmo u samom centru Hong –Konga đe naš sin Mirko bješe rezervisao hotel nedaleko od Parka kraljice Victorije.

[metuzalem]

U Hong-Kongu nas je dočekao sunčan dan sa temperaturom iznad +25stepeni, te smo gledali da se što prije oslobodimo zimske garderobe što ne potraja dugo jer se uskoro nađosmo u klimatizovanoj recepciji hotela i brzo sredismo uobičajene formalnosti a onda liftom zaputismo na 11. sprat đe sobu otvorismo karticom koju nam bješe uručilo osoblje sa recepcije.
Soba, ma kakva soba – sobica – ne veća od one sanitarne prostorije na londonskom aerodromu, bješe zamračena spuštenim roletnama, jer je cio hotel, od 30-tsk spratova, bio „obučen“ skelama od bambusa radi restauracije, te otuda veoma pristupačne cijene soba koje je Mirko pravovremeno rezervisao. Ovo „zamračenje“ nas nije mnogo brkalo jer smo na usluzi imali više no nam je trebalo.

Ubrzo se raskomotismo i raspremismo, kako bi odmorniji izašli u razgledanje ovog jedinstvenog grada. Ne potraja dugo kad se Mirko, koji je imao sobu do naše, pojavi u vratima i pozva nas da krenemo u razgledanje grada jer je veče već blizu, što spremno i učinjesmo i uskom ulicom, omeđenom visokim neboderima, zaputismo ka parku kraljice Viktorije koji su već iz daljine nagovještavale vitke i visoke palme. Kad smo ušli u park, odmah nam je, po izgledu raznovrsnog rastinja bilo jasno da je ovaj park i stvarno bio zasađen u vrijeme ove kraljice jer je tu bilo tropskog drveća čiji je obim ukazivao na mnoštvo godina koje su protekle od tada.

Kad izađosmo iz ovog parka, ugledasmo prostran zaliv kojim je plovilo mnoštvo brodova, malih i velikih, iznad kojih su se, na više nivoa, „preplitali“ vitki mostovi, tu i tamo se, naprosto vezujući u one poslovične „saobraćajne čvorove“, koji su ovaj pojam pravdale na jedan visokostvaran način. Pri tome mi se nametnu i jedno poređenje da su za ovaj čudesni grad, ovi mnogobrojni mostovi ono što su za isto tako čudesnu Veneciju – njeni kanali.


Kad se vratismo u grad iza jednoga ćoška dotrča jedan okretan momak i srdačno pozdravi sa Mirkom koji nam ga prestavi kao kolegu kojega je u Berlinu prihvatio i pomogao mu da se snađe, kako bi odradio 6-mjesečni praktikum u struci koji je bio obavezan. Ispostavi se da je porijeklo ovoga đetića itekako „egzotično“ pošto je bio rođen u Makau-u (Maccao) od oca Portugalca, kojega ne pamti jer je umro veoma rano i majke Francuskinje koja se savila oko njega i pružila mu sve što je mogla a kako se kasnije ispostavilo i više od toga.
Kao prvo; upisala ga je u školu katoličke misije Svetoga Josifa u Hong -Kongu a nakon položene mature poslala u Kanadu da nastavi studije i nauči engleski jezik, obavezan za sve koji se bave informatikom.

Ovaj, za nas stare, neočekivani susret, nam je obezbijedio vodiča kakav se rijetko srijeće, jer se ubrzo ispostavilo da ovaj momak, osim maternjeg francuskog poznaje; portugalski, engleski i što je najbitnije kineski službeni jezik – mandarin... nakon upoznavanja se jednom strmoglavom ulicom zaputismo u gornji dio grada i brojnim stepenicama dođosmo do jedne zaravni đe se nalazila ova škola koja je nekoliko vjekova nudila najsolidnije obrazovanje u ovoj dalekoj koloniji Britanske Imperije. Uprkos starinskom stilu, bili smo začuđeni modernim pedagoškim ustrojstvom ove obrazovne ustanove, koju smo razgledali temeljito i sa dužnom pažnjom.

Utoliko se već bješe smrklo, no ipak pade prijedlog da tramvajem, koji je pod prilično strmim uglom (više od 30 stepeni), uspenjemo do najvišeg vrha nad gradom (Peak Hong-Kong) na kome se nalazio prostrani vidikovac, a koji otprilike predstavljao nešto poput honghoškog – Lovćena. No kad stigosmo na najbližu od tramvajskih stanica, naiđosmo na tako dugačak red da se nije isplatilo čekati. Nije bilo bolje ni sa autobusima i taksijima za koje je jednako trebalo stati u red.

Tada se dogodi ono što nam ukaza da ovaj put nije samo put na daleki Istok već, u neku ruku, put u blisku budućnost jer oba momka izvadiše svoje smartfone i pozvaše uber-taksi, koji se ubrzo pojavi i poveze nas ka vidikovcu. U taksiju se ispostavi da je vozač profesor u penziji koji je zadnje vrijeme radio u školi koju baš bjesmo posjetili, te mirkov prijatelj, po imenu Will, s njim otpoče srdačan razgovor, dok smo se, brojnim serpentinama, peli ka vidikovcu. Kad stigosmo iznenadiše nas redovi ispred pokretnih stepenica koje su vodile ka vidikivcu te potraja dok se ne nađosmo na prostranoj terasi kojom se motao narod prispio sa svih strana svijeta, svojim telefonima slikajući sebe i veličanstveni prizor koji se prostirao ispod nas...

[metuzalem]

Prije no ćemo se vratiti u grad, svrnusmo do prostrane bašte na drugoj strani vidikovca, đe nije bilo gužve i đe smo se na miru mogli osvježiti pivom ili popiti čašu vina. Nakon toga pokretnim stepenicama siđosmo ispod terase vidikovca đe nam se ukaza prostrana autobuska i taksi stanica u koju su, u kolonama, stizali i jedni i drugi. Ovoga puta nije trebalo čekati te sjedosmo u prvi taksi koji bi slobodan i kroz mrak serpetinama spustismo do jarko osvijetljenih gradskih ulica punih naroda koji se đivahno vrzmao okolo, u potrazi da nešto kupi ili da pojede što je, izgleda, bilo važnije od svega drugog jer se moglo jesti svuda, bilo na ulici, bilo u malim sveprisutnim prčvarnicama, pa sve do restorana nalik na prave fabričke hale.

Već i nakon jutrošnjeg dolaska metroom u grad, pri pogledu na živahno mnoštvo koje se kretalo uskim ulicama, neodoljivo mi se nametao utisak da je uzrok te sveopšte gužve, završetak nastave u okolnim osnovnim školama jer mi se, zbog malog rasta i sveopšte mladolikosti, od majke sa kćerkom činjelo da su školske drugarice a slično je bilo i sa muškima. Tada sam se i susreo sa upitnim ali nenametljivim pogledima, koji su diskretno ukazivali da je zanimanje prolaznika za jednog od „dugonosih“ namjernika, kako oni, među sobom, nazivaju Evropljane i uopšte pripadnike bijele rase a koji njih isto tako nazivaju „kosookima“, makoliko diskretno bilo ipak sasvim primjetno, što me nije mnogo brkalo. Naprotiv, jer sebe ufatih e sam se počeo osjećati i praviti važan.



Osim toga, odmah sam primijetio da je i sveopšta gradska infrastruktura (saobraćaj i sve ostalo) bila veoma municiozno prilagođena, doduše prenaseljenoj ali zato veoma bogatoj metropoli, na kojoj je britanska imperijalna vladavina ostavila neizbrisiv otisak. Na to, u kojoj mjeri pomenuta infrastruktura bješe prilagođena stanovništvu od 7,5 (sedam i po) miliona, najbolje jeukazivalo mnoštvo elevatora (pokretnih stepenica) taksija marke Toyota, konstrukcije specijalno za ovaj grad, zatim dvospratnih autobusa i tramvaja, dok je privatnih automobila bilo veoma malo, ali su zato bili uglavnom visoke klase... Niđe do tada nijesam vidio toliko automobila kao što su to luksuzni mercedesi a među njima superluksuznih Majbah-a i poršea visoke klase na jednom mjestu. Međutim, najbrojnije su bile blistave limuzine marke „Tesla“ jer je ova marka, kako mi Mirkov prijatelj Will objasni, oslobođena poreza zbog njenih ekoloških preformansi.

Sve jača glad nas je neumoljivo opominjala da je treba čim prije utoliti, te se Mirko i njegov prijatelj prihvatiše svojih „Aladinovih lampi“ (smartfona) i stadošše trljati i mečiti, sve dok neđe ne rezervisaše sto za kojim bi konačno mogli sjesti i oprobati neke od ovdašnjih specijaliteta. Nakon toga se, uskim ulicama punim naroda, zaputismo toj gastronomskoj odrednici, koja se ispostavi ne manja od neke od hala cetinjske fabrike „Obod“, koje danas, nažalost, zjape prazne.

[metuzalem]

Uskoro sjedosmo za rezervisani sto, koji se nalazio s kraja, u jednom mirnom uglu ali prije no se i osvrnusmo, do nas hitro dotrča posluga pa ispred svakog postavi salvetu što bi cetinjske babe rekle: „ one spice te se njima ije...“ pitajući redom, ko će što piti te naručismo, kako se bjesmo dogovorili – pivo Heineken – koje čak ni i u Hong-Kongu nije jednostavno naći, osim u ovakvim lokalima đe se pije, ne iz staklenih čaša, već iz porcelanskih ćasa, koje se mogu vidjeti na priloženoj slici a inače služe da bi se iz njih jeo kuvani oriz, koji je ovome narodu ono što je hljeb našemu.

Nakon što smo se međusobno posavjetovali, simpatični Mirkov prijatelj Will na kineskom izdeklamova narudžbu, te nam ne preostade bez da nazdravimo i nestrpljivo čekamo da nam donesu naručena jela, koja ubrzo doniješe i postaviše pred nas a mi, onako izgladnjeli, navalismo bez zadrške. Bio sam naručio govedinu izrezanu u tankim komadimai i isprženu u ulju začinjenom nekakvim egzotičnim začinima, koji su nagonili suze na oči, ali i jelu davali veoma dobar ukus. Kako sam bio naručio i ćasu oriza, on mi je pomagao da ukus jela na neki način „razblažim“ i s apetitom pojedem moj prvi dalekoistočni obrok.

Pritom su se svi čudom čudili, kako to da se ja, pri jelu, umijem tako vješto služiti onijem „spicama“, te im moradoh potanko objasniti da sam tu vještinu stekao u gradu svjetlosti – Parizu – jer sam veoma često navraćao u brojne kineske restorane koji su bili jeftini a i čoek mogao dobro najesti, što sa drugim a posebno francuskim restoranima nije bio slučaj. I danas se dobro sjećam, kad mi je brat od strica – Ivan – jednom pripomenuo da restoran ionako nije zato da bi se čoek tamo, kako on reče – „naijo“ – te je imao običaj da se, prvo, doma „naije“, kako bi mu ono u restoranu došlo kao otmjen – desert - i konačno bio "sitan" kako treba i sljeduje....

Bilo je dosta kasno kad napustismo ovaj veoma posjećen restoran i simpatičnog Will-a ispratismo do metroa a mi, umorni ali siti, polako zaputismo ka hotelu koji nije bio daleko ali ne i najkraćim putem, već unaokolo kako bi ovaj grad doživjeli noću kad je najživlji...




Tek kad još jednom osmotrih ovu sliku velegrada u noći, pogled mi pade na ovi dalekoistočni mjesec te visi na nebu i sjetih, kako me je iznenadilo e nije ka oni naš, ponosno uspravan ka na turskoj zastavi, no mu "drob" visi nadolje, na što sam se kasnije, u Vijetnamu, ubrzo i navikao.

[metuzalem]

Sjutradan, dok smo doručkovali u malom kafeu nadomak hotela, prisjetismo se da nikakav plan za ovaj dan nijesmo napravili, te konačno dođe red i na mene da dam neki prijedlog; koje bi znamenitosti trebali posjetiti, na što ja, nakon kratkog ali dubokog razmišljanja, predložih da nebi bilo zgoreg da ispitamo đe su, u stvari, udareni pravi temelji ovog jedinstvenog grada.

Nakon što, u istorijskom pogledu, prelistasmo turistički vodič koji nas uputi na pet najačih klanova (clans – plemena), od kojih su neki još prije 1000 godina izbjegli iz centralne Kine i naselili na ostrvima ovog Arhipelaga, kojim su se uglavnom motali gusari i razbojnici a kojima su, jedino udruženi, mogli pružiti otpor i opstati na ovoj istorijskoj vjetrometini. Pošto tada nije bilo nikakvih ideologija niti organizovane religije, ovi klanovi (plemena) su se, da bi opstali, oslonili na snagu rodovske pripadnosti, jedinu koja je donekle garantovala slogu i odbranbeni moral. Ovo je, barem meni, odnekud bilo dobro poznato, iako mi prosvjetni autoriteti time nijesu mnogo dosađivali. No, izgleda da je i to, po aforizmu Stanislava Jerži Leca, imalo neke prednosti, jer, kako on veli e bi:

-„ Mnogo više toga bih shvatio da mi nijesu objašnjavali...“

Budući da su se bavili ribarstvom i zemljoradnjom, bili su privlačan cilj i za jedne i za druge, te su, zarad odbrane, oko svoja sela gradili bedeme koje su mogle odoljeti napadima istih. Od svih klanova posebno jaki su bili klanovi Hakka i Punti, koji su se borili i među sobom a kako je klan Punti bio kudikamo brojniji pobijedio je klan Hakka i ovladao utvrđenim selom, čiji su bedemi od pečenih opeka bili debeli više od 4 (i slovima: četiri) metra.

No sve se promijenilo, kad su se ovim arhipelagom stali motati portugalski misionari i trgovci, koje je ubrzo smijenila osvajačka vojska Britanske Imperije, koja je ovaj arhipelag početkom 18. Vijeka (za)uzela pod svoje i zadržala ga sve do kraja dvadesetog vijeka. U stvari nije bilo jedno već dva utvrđena sela, od kojih se jedno zvalo; Kat Hing Wai a drugo Tai Hong Wai. Tada je jedna mala britanska jedinica stala ljivati bedeme, tako što je blokirala kapije oba utvrđena sela da bi, nakon toga, stanovnici oba sela, u znak predaje, pred britanske osvajače, iznijeli obije kapije svoga utvrđenja. Ostalo je da je, od obije kapije, ostalo po jedno krilo, koja je guverner Blake odnio u Englesku i ugradio ih u svojoj kući, ali su 1924. godine stanovnici Kam Tila zahtijevali njen povratak. Njima je konačno i učinjeno po volji, no iako su oni ova krila prepoznali, nastala je žestoka prepirka oko toga kome pripada koje krilo... Već poznato...



Za nas je Velika prednost bila u tome što se ovo utvrđeno selo nalazilo u neposrednoj blizini jedne od linija metroa, do koje smo brzo stigli a onda, šetnjom, došli do ovga utvrđenog sela, kako bi dobili uvid u jedan istorijski period nastanka metropole Hong-Kong. Pri obilasku bedema, naiđosmo i na ulaznu kapiju pred kojiom je sjeđela jedna namrgođena baba, koja pružanjem ruke dade do znanja, da treba platiti ulaznicu od nekoliko HK.-dolara, iako je pisalo da se radi o dobroboljnom prilogu. Nakon što uđosmo kroz istorijsku kapiju, uskom uličicom se zaputismo sve do budističkog hrama u kome su dogorijevali mirisni štapići a neke žene po oltaru raspoređivale darove, kao žrtve duhovima a zarad domaćeg blagostanja.

Odmah po ulasku u ovo utvrđenje, jasno se moglo viđet, da ni britanska administracija nije mogla uspostaviti bilo koji propis i pravilo, jer je cjelokupna infrastruktura ukazivala na razuzdanu neimarsku maštu, koja se nametala po, i nama dobro znanom sistemu – uradi sam! Još niđe nijesam imao prilike da vidim rješenja nekog komunalnog problema na način -„kako bilo“ - ka ovdje, jer je namjernik na svakom koraku, a posebno na raskrsnicama uskih uličica, naprosto morao preskakati one poslovične „čvorove“ raznoraznih mreža, počev od električne pa na dalje... Sa dužnim zanimanjem, učinjeh “inspekciju“ istih, pitajući se; kako se stanovnici ovoga slavnog plemena (clan) nijesu mogli nekako sporazumjeti da, umjesto cijeloga snopa vodovodnih cijevi, postave jednu i svi priključe na nju. No, izgledalo je da sve funkcioniše što je, ipak, najvažnije. Nije mi promaklo da se, na početku svake od ovih uličica, u visini pogleda, nalaze male „panjege“ u kojima su dogorijevali mirisni štapići, što mu dođe neštoonako kao mirisna molitva dežurnim božanstvima...

Pošto je dan bio sunčan i veoma topao, nijesmo žurili u razgledanju ovog utvrđenog sela i okoline, sve dok nas na to nije nagnala glad i egzotičn i mirisi iz okolnih prčvarnica ali se mi, ipak, odlučismo da objedujemo u gradu đe je ponuda bila bolja i raznovrsnija.

Nakon objeda odosmo da se malo odmorimo i da se, u predvečerje, ukrcaamo na jedan od brojnih „feribota“ koji su bez prestanka krstarili zalivom punim malih brodica i jedrenjaka. Učinjesmo po dogovoru i ukrcasmo na jedan koji je bio spreman da se otisne i s njim krenusmo u pravcu zalazećeg sunca koje se, obavijeno raznobojnom tminom, spremalo da zađe iza honghongških brda. Ovaj izlet ispade posebno uspješan, jer smo grad mogli doživjeti i po danu a onda, nakon što je pao mrak i noću, bogato osvijetljenom neonom i raskošnom uličnom rasvjetom. Ove večeri nijesmo dugo lunjali gradom jer je sjutradan trebalo rano ustati i stići na avion za Hanoj (glavni grad Vijetnama) da bi tamo proveli sljedeću neđelju dana.

[metuzalem]

Sjutradan, rano ujutru i prije no je budilnik stigao da zazvoni, od Mirka dobismo poruku da je let za Hanoj prebukirao za popodne, kako se ne bi lomatali bez potrebe da stignemo na onaj jutarnji. Opustismo se sa razumljivim okakšanjem, jer smo dobili na vremenu kako bi se natenane spakovali i s mirom doručkovali u obližnjoj kafanici đe su nas poslužili kao već znane goste. Tu nam Mirko uzgred objasni da je pronašao poseban servis metro linije - "Airport Express" - da svoj prtljag možemo predati već na polaznoj stanici pa potom, sa rukama u džepovima prošetati gradom prije nego se zaputimo na aerodrom udaljen 30-tak kilometara.

Kad smo, oko 3 popodne stigli na aerodrom i ovoga puta nam je Mirkovo iskustvo svjetskog putnika bilo od velike koristi jer su nas, na aerodromu, odmah uputili u business – suite - gdje nas je očekivala gozba bolja i obilnija i od one na Londonskom aerodromu. A i stvarno nema boljega načina da se „ubije“ vrijeme do polaska, nego kad čoek, sa „bojevo“ spremnim pjatom, stane obilaziti vitrine sa raznoraznim đakonijama i odabranim vinima i kad tu ugodnu „smotru“ sa uspjehom okonča, onda nema puta ni leta, koji bi mu mogao teško panut.

Uskoro iz zvučnika odjeknu poziv da je ukrcavanje u toku, te se polako uključismo u gomilu koja se zaputi najavljenom izlazu – gate – kroz koji opušteno izađosmo i kroz onu „surlu“ dospjesmo do ulaza u avion đe nas dežurne stjuard – Dese – ljubazno pozdraviše i uputiše na čekirana mjesta. Nije dugo trajalo dok se avion uputi na pistu sa koje je trebalo da uzleti a onda, nakon uobičajenog čekanja na dozvolu, naglo dao gas i ubrzo vinuo u nebo, na kojem je sunce već bilo na zalasku i crvenilo iza dalekih brda. No kako je let bio u pravcu zapada, avion suncu nije dugo dao da zađe, te nas je sumrak pratio sve dok nijesmo došli nadomak Hanoja čija nas svijetla dočekaše uobičajenim đerdanima ulične rasvjete.

No, ovaj put sam, dok je trajao ovaj dvoiposatni let, cijelo vrijeme osjećao neobično uzbuđenje, isprva ne znajući zašto, sve dok me uspomene ne opomenuše da stižem u zemlju u kojoj je rat trajao jedan cijeli ljudski vijek a protivnik bila najmoćnija svjetska vojna i ekonomska sila, koja se, potučena, morala povući, a potom moćnu Kinu udarila po prstima, kad je nakondobijenog rata posegla za ovim prostorima....

Kad se nakon iskrcavanja, nađosmo u prostranoj hali, veoma prijatno me (nas) iznenadi skromna elegancija unutrašnje arhitekture ove novoizgrađene zračne luke. Vjerovatno je i sveopšti ugođaj, koji je nenametljivo vladao u ovoj preglednoj hali, uticao da uobičajene formalnosti okončamo brzo i bez nervoze, te se ubrzo nađosmo u prostoriji u kojoj je, polukružno raspoređena gomila, napeto očekivala da se pojave oni kojima su došli da ususret. U toj gomili, izpodalje primijetismo visoko uzdignuti kartom na kome je krupnim slovima bilo ispisano – Mirko – te nam ne preostade bez da se uputimo tamo, gdje nas dočeka nasmijan momak, koji nas pozdravi lakim naklonom, rukom pokazujući u pravcu pokretnih stepenica koje su vodile ka prtljažnom terminalu oko čije se pokretne trake putnici, bjehu rasporedili u napetom očekivanju svoga prtljaga.


Pri pogledu na špalir postrojen uz pokretnu traku, kojom počeše defilovati kuferi, torbe, ranci i raznorazni paketi, stadoh se pitati kako to da neki ljudi na tako dalek put polaze sa toliko prtljaga, ka da se otuda više neće ni vraćati, pri čemu mi se nametnu pomisao da, ionako, prtljaga ne može biti boljeg od – kreditne karte – u kojoj je na jedan skoro čaroban način „spakovano“ sve što je čoeku od potrebe, đe gođ da krene. No kad viđeh s kojom se lakoćom Mirko služi s onom „Aladinovom lampom“ od smartfona, shvatih da postoji i daleko udobniji način da se obave uobičajene transakcije, te Mirku napomenuh da neće dugo potrajati e će se to obavljati i sa malog medaljona, koji bi visio o vratu, dok bi od svih ovakvih mogućnosti, optimalna bila ona sa crnogorskim pečatnim prstenom, masivnim da bi moga poslužiti i kao hladno oružje.

Čim smo naš prtljag skinuli sa trake, onaj đetić, koji je stajao iza nas sa kolicima „na gotovs“ hitro je pritčao, odlučno ga preuzeo a zatim okretno zaputio prema izlazu. Ispred ulaza nas je očekivala limuzina bez oznake „Taxi“ čija je vrata otvorio rukom nas pozivajući da zauzmemo svoja mjesta a zatim sa kolica naše stvari utovario u prtljažnik i nakon što je kolica odgurnuo u gomilu, hitro ušao i pokrenuo motor, nakon čega se kratko osvrnuo a onda otpočeo vožnju koja će ipak potrajati jer je aerodrom od grada udaljen skoro 40 km.

Već i sama vožnja je ukazivala da smo došli u zemlju nekih egzotičnih običaja, iako nije bilo ničeg neobičnog, jer je od aerodroma za grad vodila novoizgrađena i solidno osvijetljena cesta sa tri trake. Već na samom polasku, primijetio sam izvjesnu razliku u načinu vožnje jer smo, umjesto lijevom vozili srednjom trakom, pošto je lijevom vozio kamion, koji nije pokazivao namjeru da će se vratiti skroz desno, što našeg đetića za volanom uopšte nije uzbuđivalo, jedino je, prilikom preticanja s desna, tri puta kratko svirnuo, što je više zvučalo nekako formalno umjesto da izgleda kao neka opomena. Tek kasnije, kad stignemo u grad, dobićemo pravi uvid u dinamiku ovdašnjeg saobraćaja.

[metuzalem]

Kako smo se približavali gradu, saobraćaj je postajao gušći, sve dok nas i konačno ne ponese prava bujica mopeda na kojima se vozilo i po nekoliko čeljadi. Kad stigosmo pred bukirani hotel u staroj četvrti grada Hanoja, nametnu mi se neodoljiv utisak da smo se uvalili na nekakvu pljacu čije vrijeme nije ograničeno, jer je na njoj vladala velika živost.

No prije nego se osvrnuh da cijelu gužvu pomnije osmotrim, onaj momak, bez oklijevanja zgrabi naš prtljag i odlučno nas povede u hotel jarko osvijetljen raznobojnim neonom. Već pri samom ulasku u hotel, bi nam jasno, da su, uobičajene norme i dimenzije ovdje prilično relativne, jer širina hotelske zgrade nije prelazila 5 (i slovima: pet) metara, te ne bjesmo iznenađeni kad se nađosmo u uskoj sobici koja se, uprkos tome, ispostavi kao prilično udobna i ukusno namještena.
Glad nas opomenu da ne bi bilo zgreg negdje svratiti na večeru, te se kod Mirka raspitasmo što on o tome misli na što on spremno odgovori da je u u blizini pronašao jedan „opštenarodni“ restoran u kojem možemo probati domaću kuhinju. Nijesmo mnogo časili te odmah pođosmo za njim u jednu od poprečnih ulica i uz nekakve strmoglave skale popesmo u usku prostoriju đe Mirko za nas poruči „opštenarodnu“ čorbu (supu) sa piletinom i rezancima od oriza, zvanu Puu (Pho) a koja se računa kao najukusnija u svijetu.




Samo po sebi se razumije da sam spremno naručio ovo nacionalno jelo, samo sam pri tome učinio grešku što sam Mirku prepustio da naruči po svom ukusu, jer kad je jelo stiglo i ja probao čorbu (supu), najednom mi se učinje da će mi nos opanut, koliko je čorba bila ljuta. Ova moja nevolja ne promače Mirku te predloži da mi donesu novu porciju bez ovih jakih začina koje on voli ali ja odbih računjući da nijesam priješao toliki put da bih izvoljevao po svome ukusu. Malo po malo, ovu zapaljivu čorbu ipak posrkah sa popriličnim apetitom,

[metuzalem]

Sjutradan je osvanuo topao i sunčan dan, koji je obećavao mnoštvo novih utisaka, tako da, nakon egzotičnog doručka, nijesam imao preče rabote bez da što prije izađem i po danu vidim ono što nas je sinoć sačekalo pri dolasku sa aerodroma. Ovo sam učinio spontano i na svoju ruku, što se ispostavilo, otprilike kao skok u ladnu vodu, jer sam htio da uvid u ovdašnju stvarnost dobijem bez bilo čijih i bilo kakvih sugestija....

Saobaćajna gužva koju, očekivano, zatekoh u ovoj uskoj i pretrpanoj ulici, nametnu mi neodoljiv utisak da između one od sinoć i ove jutros nije prošla cijela jedna noć. Nimalo iznenađen već, štaviše, iskreno opčinjen prizorom, opušteno sam stajao na ivici pločnika i posmatrao živost koja je vladala u četvrti ove hiljadugodišnje metropole, neprestano sebe opominjući da o njoj ne donosim sud s aspekta zapadnjačke civilizacije, u kojoj i najmanja greška jednog od učesnika nemilostivo regulisang saobraćaja, kod ostalih učesnika neumitno izaziva ubilačke porive.

Bio je to, stvarno, jedinstven osjećaj, saobraćajnu gužvu u uskoj i veoma prometnoj ulici, pratiti pomno i bez suvišnih emocija, te ubrzo stekoh fundamentalni zaključak da se ova neviđena gužva odvija po pravilu da; ionako nema bilo kakvog (službenog) pravila, osim onog jednog, kojeg su, na jedva shvatljiv način, uspostavili žitelji ove milionska metropole. Kako bilo da bilo, ovaj neposredan uvid u ovdašni opštenarodni saobraćaj koji se, uglavnom, odvijao mopedima i pokojim biciklom, na mene je ostavio neizbrisiv i neprolazan utisak, tojest doveo do spoznajne izvjesnosti, koja je u potpunosti opravdavala put u ovu daleku i nadasve egzotičnu zemlju.





Uskoro mi se pridružiše; supruga i sin Mirko, koji me uputi kako da se ponašam u ovoj nepreglednoj saobraćajnoj gužvi, preporukom da ulicu slobodno i bez ustezanja mogu prelaziti bilo gdje i bilo kad, pod uslovom da to činim bez oklijevanja i neočekivanih pokreta. Učinjeh kako mi reče i sa povjerenjem stupih na ulicu kojom se, naizgled, bez ikakvog reda kretali „rojevi“ mopeda, jer se pločnnikom ionako nije moglo pošto je bio zakrčen parkiranim mopedima a narod izlagao robu ili hranu na prodaju, sjedeći na malim plastičnim škanjevima kojih je bilo svuda. I sam se začudih, ne samo zbog lakoće kojom mi to pođe za (hm) rukom, već i zbog povjerenja koje me obuze odmah nakon što se uključih u nepreglednu gužvu koja me povuče za sobom. A i kako ne bi, kad se čoeku, pritom, nametne osjećaj da ne može pobrkati pa i da hoće.

[metuzalem]

Dok me je, kao kakvu uzgrednu olupinu, ova moćna opštenarodna bujica vukla sa sobom, nametnu mi se osjećaj da joj na neki veoma izvjestan način i pripadam te joj se s povjerenjem prepustih, sa zanimanjem gledajući oko sebe, što ne prođe neprimijećeno jer dosta često me u malim radnjicama srijetao otvoren pogled u pratnji prikrivenog ali iskrenog osnjeha. Dosta često su mi ususret dolazile rikše, skoro uvijek u koloni, u kojima su sjeđele zadrigle i namrgođene spodobe, trudeći se da izgledaju nezainteresovano no ipak ne bi bilo pravo posprdnuti se na njihov račun, jer sam kasnije primijetio da je to i zbog stida koji su pritom osjećali a na vožnju pristali kako bi oni kukavci ponešto zaradili, otprilike slično onome u „Gorskom Vijencu“ đe Vojvoda Draško,na povratku iz Mletaka (Venecije), opisuje sličnu scenu:

„Gledao sam po dva među sobom
đe uprte kakvu ženetinu
tjelesine mrtve i lijene
(potegla bi po stotinu okah!)
pa je nose proz gradske ulice
usred podne tamo i ovamo.
Ne boje se česti i poštenju,
tek da steku da se kami rane.“









Ovi njegoševski stihovi me nagnaše da se zapitam o smislu turizma koji pokreće mnoštvo ljudi sa svih kontinenata da negdje oddu kako bi posjetili, hramove, oronule palate i istorijske ruševine, umjesto da narodu neke zemlje ukažu dužnu čast ka svakom onom do koga im je stalo. Potsjetih se i uzrečice mog dobrog njemačkog kolege – Gundelacha – doduše potomka poznate nacionalsocijalističke familije što ga nije omelo da bude pošten i pouzdan drug i prijatelj:

„ Kad stignu u neki daleki grad, ćutuk ide u muzej a mudar čoek u birtiju...“

Zbog toga sam sebi uzeo za pravo da se mojima pridružim jedino ako idu viđet ono što i
mene zanima, inače bih zasio u pogodnu kafanu ili naa neku od klupa uobližnjem parku.

[metuzalem]

Ipak, prije no nastavim navoditi svoje utiske, primoran sam iz jednog putopisa, nažalost potpsanog anonimno sa – autor – iznesem jedno baš potresno svjedočanstvo iz prve ruke mog uzgrednog osvrta na uobičajene - rikše; bicikla na tri točka sa sjedištem za dvoje, naprijed, iza kojih na sjedlu sjedi „vozač“ koji okreće pedale.
Dakle ovaj anonimni momak svoje iskustvo sa vožnjom u rikši (taxi-bicikl) opisuje na jedan, tako žestoko pošten i neposredan način, da ga nikako ne mogu i ne smijem izostaviti.

Voila!:

„ Pošto nemam blage veze kako da se vratim do mog gesthausa, jedino rješenje je uzeti taksi ili taksi-bicikl. Prilazi mi jedan stari siromah na taksi-biciklu i nudi mi prevoz. Hajde da vidimo i to čudo. Objašnjavam mu na mapi gdje da vozi i krećemo. Pomislio sam da će ovaj siromah što me vozi umrijeti od napora. Jedva on okreće one pedale, dahće, a vidim da i nije siguran gdje treba ići. Moram priznati da me bilo sramota dok smo se vozili. Bilo mi došlo da mu platim i da izađem, samo da se ne muči toliko. Ipak, to mu je posao, vjerovatno tako prehranjuje porodicu, a ja u zemlju da propadnem. Kakvo iskorištavanje ljudi. Nikad više se tako neću voziti. Naravno, lik se izgubio. Srećom, naišli smo na neke taksiste pa smo pitali za put. Jedva nekako on mene doveze u blizinu katedrale, a platio sam mu višestruko više nego što je tražio. Nadam se da me nije niko zapamtio u ovom gradu dok smo se vozili. Došao sam u sobu i odmah zaspao od prevelikog umora.“

No da nastavim sa našim izletom do jezera „Zelene vode“ i čim izađosmo iz starogradske četvrti, pred nama se otvori pogled na jezero uokvireno zelenilom i širokom promenadom oivičenom prostranim avenijama uz koje su se ređala impozantna nadleštva i palaze u francuskom stilu.
Na malom ostvu u ovom jezeru sa nazivom -Hoàn Kiếm Lake - (jezero vrnutog mača), nalazi se mauzolej svete kornjače, za koju je vezana legenda o tome kako je nastalo ime ovog jezera. Do njega se stiže preko tzv. „Crvenog mosta“ izgrađenog od drveta i obojenog crvenom bojom.
Vodena kornjača iz hanojskog jezer, zauzima posebno mjesto u vijetnamskom folkloru jer se vjeruje da bi njegovo pojavljivanje moglo predstavljati uvod u izuzetna dešavanja.

Legenda kaže kako je car iz 15. stoljeća Le Loi magičnim, božanski mačem, protjerao osvajače iz kineske dinastije Ming. Nakon toga, džinovska kornjača je izronila dok je car Le Loi vozio čamac i poručila mu da vrati mač Kralju zmajeva. Na to je on isukao mač iz korica u zabo ga u usta kornjače koja je nestala pod vodom. Otada je jezero, ranije poznato pod nazivom Ho Luc Tguy ili "Jezero zelene vode", postalo poznato kao - Jezero vraćenog mača.


Nakon kratke šetnje obalom ovoga jezera zelene boje, oko koga je vladala velika živost, odlučismo se da posjetimo mauzolej u kome je bila izložena vodena kornjača mekog oklopa za koju narod vjeruje da je stara više od 400 godina i da je ona vratila mač u jezero, što se pogađa sa vremenskim periodom u kome je car Le Loi prognao osvajače. Za ulaznice smo morali otići u obližnju agenciju u kojoj smo kupili iskaznicu sa pet kupona sa kojim smo osim ove znamenitosti mogli posjetiti, po svom izboru i druge...

Kao i obično, mauzolej je bio sagrađen i dekorisan, kako bi na namjernika ostavio dubok i prije svega, mističan dojam, tako da me nije iznenadilo kad u prostranom zastakljenom kubusu, vidjeh džinovsku prepariranu kornjaču dužine 2.10 m (Dva metra i deset santimetara), koja se mutno presijavala svojom pozlatom,

[metuzalem]

Nakon posjete mauzoleju svete kornjače, otišli smo posjetiti hram literature koji se nalazio u prostorijama nekadašnjeg univerziteta,ustanovljenog oko 1070. prema Konfučijanskom uzoru a na kome su studirali i mogli studirati samo pripadnici ondašnjeg plemstva, koji su svoj diplomski ispit morali polagati u prisustvu tadašnjeg imperatora. Bilo je veoma zanimljivo prošetati ovom hiljadugošnjom prosvjetnom ustanovom i kroz njena četiri dvorišta, koja su slijedila po svojoj hijerarhiji, uslovljenoj tadašnjim društvenim ustrojstvom, kako bi u završnici obezbijedila duhovnu i intelektualnu elitu.

Umjesto da se motam okolo sa ostalima i posvuda radoznalo zabadam nos, posjetu sam „absolvirao“ tako što sam sjeo na kamenu klupu skrivenu iza dvije kornjače isklesane u granitu ili sličnom kamenu, pritom sa velikim zanimanjem prateći kako se ponašaju turisti pristigli sa svih strana okršnjega svijeta. No kad sam ja u pitanju, nikad se ne događa onako kako bi to trebalo očekivati kad su u pitanju „normalne“ okolnosti, jer se najednom pojavi vesela i živahna gomila, ljepotica obučenih u duge vjenčanice, koje je na okupu, poput tornoga psa, držao fotograf, očevidno profesionalac, sa žestoko „nadrkanim“ fotoaparatom. Dok sam sa popriličnim zanimanjem, pra atio ovaj neočekivani kasting, one cure mi stadoše domahivati svojim lijepim ručicama, što onog fotografa navede na pomisao da me, bez pogovora, uzme pod komandu i onim ljepoticama da na rasplaganje kako bi od mene napravile prigodni „dekor“ za njihovumodnu promociju.

Lagao bih, u čemu sam majstor, kad bih rekao da mi je ovaj neočekivani nastup bio neprijatan jer sam ga doživio kao, jedva shvatljiv znak i dokaz, koliko odmakle godine mogu biti relativan pojam te sam ostao u velikoj nedoumici šta da radim sa - „suvenirom“ - koji se sastojao od zagrljaja i poljubaca ovih zanosnih ljepotica, pa makar to bilo zarad njihovog komercijalnog publiciteta.

Nakon naše posjete ovom hiljadugodišnjem hramu prosvjete i iskonske mudrosti, došlo je vrijeme da se vratimo staroj četvrti grada u kome se odvijao život u ritmu koji je teško opisati, te ću to prepustiti namjernicima, koji to mogu bolje i životnije od mene, kao na primjer, ovo pametno čeljade koje je u svom putopisu iznijelo svoj doživljaj:

Vrtećete se po gradu, zalaziti iz jedne ulice u drugu, sve jednako žive, pretrpane stvarima i ljudima, vrtećete se u krug, bez želje da to ludilo oko vas ikada prestane. Smenjivaće se lica, boje, ulice, sve će izgledati isto, ali nekako zarazno ludo, zabavno i uzbudljivo. Tražićete još, šetaćete dalje, upijati više, postati deo te buke i ludila koje vas okružuje. Vaš će se ritam uskladiti sa ritmom grada, jurcaćete okolo, poželeti da vozite motor sa lokalcima, pijete čaj sedeći na niskim stoličicama na ono malo slobodnog trotoara između nizova parkiranih motora. Na kraju, plesaćete s Hanojem, u tom brzom suludom ritmu dok se svetla ne pogase. A onda opet, san neće dolaziti na oči, otići ćete do noćnog marketa, lunjati buvljakom na kojem ne želite ništa da kupite, ali baš tu bićete opet deo svega, tih ljudi koji će tu pred vama spustiti improvizovani plinski rešo, skinuti šerpe i tiganje s jednog ramena, namirnice sa drugog, iseckati sve potrebne sastojke, skuvati supu sa nudlama i servirati vam istu na licu mesta. Okupiće se bar njih desetak, neko će doneti voće, neko piće i gozba će početi tj. nastaviti tamo, gde se činilo, na trenutak stala.

[metuzalem]

Nanovo je osvanuo sunčan i topao dan, još topliji nego li jučer, te smo poitali da razgledamo onaj dio grada gdje su smještene znamenitosti novijega doba, kao što je mauzolej Ho Ši Mina i Muzej rata, smješten preko puta mauzoleja na prostoru drevne citadele, čija se visoka kula mogla izdaleka vidjeti. Na ovaj izlet smo se uputili pješke jer udaljenost od stare četvrti i nije bila tolika da smo morali uzeli taksi ili bus kome se ionako nije znalo nikakvog reda.

Ne potraja dugo dok ne izađosmo iz uskih ulica staroga grada i širokim avenijama, uz koje su se uzdizala impozantna državna nadleštva i pretenciozne palate ambasada, uputismo ka ovim nezaobilaznim znamenitostima. Prvo naljegosmo na Vojni Muzej na koji nas uputi visoka kula koja se visoko uzdizala nad bedemima drevnog utvrđenja, te svrnusmo da razgledamo, barem onaj dio na otvorenom prostoru, jer baš i nijesmo imali mnogo volje lunjati zatvorenim prostorima bez klime. Po ne baš velikom vanjskom prostoru, bilo je izloženo mnoštvo eksponata u kome su dominirale olupine oborenih aviona i neeksplodiranih avionskih bombi moćnih kalibara a bilo je i dosta eksponata suvozemne tehnike, većinom tenkova i artiljerije, počev od starih topova pa sve do modernih raketnih bacača.

Posjeta ovom muzeju je bila prilično brojna iako ne baš masovna, te su ponekad nastajale i gužve. U jednom momentu se, slično kao i na prostorima univerziteta koji posjetismo juče, pojaviše nekoliko ljepotica u svilenim haljinama, kojom prilikom me moja čeljad upozori na fotografa sa moćnom kamerom koji, sprotno od onog jučerašnjeg, ljutito zamlatara rukama dajući mi znak da mu se maknem iz kadra, kako bi mogao napraviti pogodne snimke ljepotica „obislih“ o topovske cijevi. Sklonih se ustranu, shvatajući da je, u ovom fototerminu, u prednosti jedna žestoko nadrkana kineska haubica i da se sa tim moram pomiriti.





No ni ovoga puta nijesam mogao proći bez izvjesnog „manekenstva“, jer me jedan „kosooki“ bračni par, veoma odmjerenim gestovima „zamoli“ da sa njima napravim jedan zajednički snimak, tako što će me uzeti između sebe i napraviti snimak za uspomenu. Nakon što ih podrobno osmotrih i vidjeh da su veoma prijatnog izgleda, pristadoh naprečac, pritom donekle razočarano mrmljajući u sebi; eh zar samo to, istovremeno ijedak na svoju, kako su vazda zborili – pokvarenu maštu. No što ćeš, matuf se više popravit ne može, no kako narod veli; ko priznaje pola mu se prašta..., a ja bih i sa onom (boljom) polovinom bio itekako zadovoljan.

Nakon ove iznenadne fotosesije, Mirko me pohvali e sam svojom impozantnom „nosinom“ (a ovdje zapadnjake bijele rase posprdno zovu – „dugonosi“ – kao oni njih – „kosooki“- zakrilio čak i ove značajne muzejske eksponate i ovom turističkom paru poslužio kao izvjestan – maneken... Pa vala baš i neka mu bude!

[metuzalem]

Nakon ove muzejske, trebala je uslijediti posjeta mauzoleju Ho-Ši- Mina, koju sam unaprijed "otkazao" uz primjedbu da nerado zalazim u bilo čije grobove, pa kako niesam ni u Njegošev, tako neću ni ovaj Ho-Ši-Minov. Ovu odluku, Kao sasvim ispravnu mi je, na najbolji način potvrdio beskrajni red posjetilaca sa svih strana svijeta, koji se bješe "utrostručio" ispred ulaza u ovu kultnu instituciju, protiv koje je bio i isti Ho-Ši-Min, timenajbolje potvrđujući da je i stvarno bio velika ličnost svoga doba.

Pošto sam se udobno rakomotio na jednoj klupi u malome parku nadomak raskrsnice dviju širokih i veoma prometnih avenija, sa zadovoljstvom nastavih posmatrati, kako motorizovanu, tako i pješačku gužvu, koja se bez odmora odvijala preda mnom. Dan je bio stvarno lijep i sunčan, bez uobičajene tropske (ljetnje) vrućine, tako da sam se mogao i stvarno raskomotiti, dok moja čeljad ostade da u redu čeka kako bi mogli učinjeti prigodno hodočašće mauzoleju velikana vijetnamskog naroda. Dan ranije, hotelski momak (tzv. hotelboy) pripita me, dok sam sjedio u portirnici, odakle dolazim, na što mu odgovorih da dolazim iz zemlje zvane - Montenegro - na što on nemoćno slegnu ramenima, no kad mu pomenuh - Jugoslaviju - sav se ozari i živahno zaklima glavom. Još kad mu pripomenuh da je veliki Ho-Ši-Min svojevremeno bio posjeti Cetinju, našoj starodrevnoj prijestonici,na licu mu se pojavi izraz iskrenog poštovanja.




Uspomena na ovu posjetu mi u sjećanje dozva jednu prigodnu anegdotu povodom pomenuta posjete, koja se pričala po cetinjskim kafanama; kako se, Ho-Ši-Min, u nekom selu katunske nahije, rukovao sa nekim seljakom uz (piskavi) izgovor svoga imena;

- Ho-Ši-Min,

na što se onaj seljak, glasno i odrešito predstavio svojim imenom kao;

-"Vu-Ka-Šin"

[metuzalem]

Uveliko se bilo smrklo, kad smo se sa naše posjete mauzoleju i izleta do Crvene Rijeke, koja protiče kroz ovaj grad, pješke vrnuli u starogradsku četvrt, đe smo bili zatečeni gužvom koja je uveliko bila nalik neshvatljivom slavlju kome nijesmo znali uzroka, što nas nije smetalo da se tom "opštenarodnom" slavlju, i pridružimo, bezrezervno i bez ustezanja, jer su pločnici i bukvalno bili pepuni naroda, koji je sjedio na onim sveprisutnim plastičnim "škanjevima" i veselo, na priručnim rešoima, spremao jela iz bogate tradicionalne kuhinje. Tada sam i konačno shvatio, što to znači kad jedan narod, nepisanim pravilima, reguliše svoje životne navike, jer u svom tom nesputanom slavlju nijesam primijetio pijano čeljade, iako mi nije izmaklo da su u ovom slavlju itekako učestvovale i brojne konzerve piva.

Ono što me se posebno dojmilo, bila su đeca, jer na njih niko posebno nije pazio, osim što su ih odrasli stalno mazili i dodavali jedni drugima, a ona sama pazila na sebe pravovremeno se odmičući od rijeke mopeda koja je nezadrživo tekla ulicom. Odjednom me je ovaj sveukupni dojam "opštenarodnog" slavlja takoreći "lupio" saznanjem da je ovaj narod, u stvari, uspostavio neku vrstu "duhovnog komunizma", jer je na sebe preuzeo institucije, kao što je to; npr. - policija - čije prisustvo nijesam primijetio cijelo vrijeme boravka. Tek tada sam shvatio kolika je ušteda što narod sam reguliše gradski saobraćaj, umjesto da to čini policija plaćena njihovim novcem, koja bi uvela "red" naplaćujući kazne i nesmiljeno regulisala promet, koji sigurno ne bi tekao sa tako „nepodnošljivom“ lakoćom, čiji smo neposredni svjedoci bili.




Umjesto da ovdašnji saobraćaj, sa uobičajenom zapadnjačkom arogancijom, uzmem kao izraz primitivizma institucionalno nerazvijenog naroda, prvo sam napravio upoređenje sa Cetinjem i njegovom organizacijom, ne samo saobraćaja, nego i načina na koji njegovi stanovnici organizuju sopstveni život. Ovo upoređenje je ispalo više nego dramatično, jer sam shvatio da je ovdašnja životna logistika, u stvari uslovljena drevnom istočnjačkom mudrošću i ličnim požrtvovanjem svakog pojedinca, te nije slučajno e su dvije moćne države; Francuska i Sjedinjene Američke Države tako žestoko i zasluženo dobile „ po pički“ i potom pognute glave otišle tamo odakle su i došle...

Ako bi me neko pitao što mislim o načinu života koji se odvijao pred mojim očima, bez ustezanja bih ustvdio da se taj način temelji na izvjesnoj “ tradiciji“ proistekloj iz odbrandbenog partizanskog rata koji je trajao više od dvije decenije. Zato je komunističko rukovodstvo, nakon dobijenog rata, takoreći bez dvoumljenja, odbilo kinesku ponudu da u svojoj zemlji uvedu sistem socijalizma sa sve kolhozima i elektrifikacijom kao preduslovom industrijalizacije.

No meni je dovoljno da se osvrnem na ovaj uzavreli grad u kome sve vri od lične inicijative i uporedim sa Cetinjem, u kome je sve podređeno čekanju da mu vlast (režim), ne samo prinese što mu treba, no i da ga povede na pišanje ako mu je nužda.. Ko sumnja da matuf priča napamet, njemu ću to dokazati prostom računicom koja se neodoljivonameće očiglednošću, te je dovoljno uporediti cetinjske pločnike na kojima gnjiju brojni automobilski krševi, sa pločnicima Hanoja, na kojima se može viđeti nepregledno mnoštvo uredno parkiranih mopeda; otprilike po dva na svaki metar pločnika.

Ukoliko napravimo uporednu računicu ,rezultat je više nego iznenađuje, jer kad uzmemo da su cetinjske ulice dužine desetak kilometara puta dva (pločnika) sa po dva mopeda po metru plpčnika, onda ispada:

2x10 000 m = 20 000 metara x 2 mopeda = 40.000 mopeda koji opslužuju po 4 (četvoro) čeljadi, znači da bi se u Cetinju baš udobno moglo smjestiti (naseliti) cijelih - 80.000 – (i slovima, osamdeset hiljada) ovako skromnih i vrijednih stanovnika.

[metuzalem]

Koliko god da je naš boravak u Hanoju bio kratak, shvatio sam da se ne radi o uobičajenom turističkom otkriću već o jednom dalekosežnom - otkrovenju, - koje me je dovelo do nepobitne izvjesnost da sam se upoznao sa narodom koji je u potpunosti svjestan svog društvenog bića ,kome duguje nezavisnost i slobodu, stečenu uz velike napore i nebrojene žrtve tokom nekoliko decenija borbi i ratova.

Budući da je sveukupna Indokina, time i Vijetnam, sredinom 19. vijeka potpao pod kolonijalni režim Francuske, ova zemlja se suočila sa bestidnom eksploatacijom koja je svoj vrhunac dostigla nakon Drugog Svjetskog Rata,kada su Francuzi preko plantaža kaučuka i pamuka, vejetnamske seljake i njihova imanja, podvrgli isključivoj proizvodnji ovih sirovina, zbog čega je nastupila velika glad od koje je pomrlo više od dva miliona Vijetnamaca, zato i nije nikakvo čudo, što je novoosnovana Komunistička partija dobila na uticaju u vijetnamskoj politici, tako da se više nikakve odluke na državnom nivo nijesu mogle donositi bez njenog učešća, što je dovodilo do žestokih represijakolonijalnog režima.

No da bih se što bolje uputio u ovdašnju, više nego li neobičnu svakidašnjicu, s večeri bih googlao istoriju ovoga naroda i svaki put otkrivao nove aspekte koji su mi pomagali da shvatim njen tok. Već od samog dolaska u ovaj grad, osim saobraćaja svedenog na najpraktičniju ekonomsku varijantu, nije mi promakla ni električna mreža koja se sastojala od snopova izolovanih električnih vodova, provizorno učvršćenih na drveću i po fasadama okolnih zgrada.

Posmatranjem i neposrednim učešćem u gradskom saobraćaju, koji se, naizgled, odvijao mimo uobičajenih pravila, iznenada sam shvatio da su, bilo koja i čija institucionalna pravila, u stvari vrhunski izraz nepovjerenja u one na koje se ta pravila odnose. Zato sam ponašanje bez pravila u ovom "opštenarodnom" prometu, shvatio kao izraz međusobnog povjerenja i vrhunske tolerancije. Tek tada mi je sinulo da je (komunistička) partija na vlasti, oslanjajući se na iskustva višedecenijske oslobodilačke borbe,svom narodu ukazala povjerenje u toj mjeri da mu je prepustila da u svoju korist preuzme ulogu institucija kao što su, komunalije, saobraćaj i druge. Ovo mi je postalo jasno kad sam namjeravao unajmiti moped kojim bi obišao i mjesta izvan grada, kojom prilikom mi nikakve potvrde i dozvole nijesu bile potrebne, osim da na banak položim 5 eura na dan, nakon čega su mi, u ruku, gurnuli ključeve mopeda koji je spremno čekao da ga uzjašem. No tada je, nažalost, počela padati tropska kiša te sam odustao od ovog najma ali nijesam imao srca da novac tražim nazad, već sam ga, u najboljoj namjeri, ostavio ovoj agenciji.

Kasnije kad smo prilikom večetnje šetnje naljegli na željezničku prugu koja je prolazila uskim ulucama i kroz još uža drvorišta, postalo mi je jasno da su moja uzgredna razmišljanja osnovana na sasvim realan način...



Ipak boljeg načina, kako bi ovi iznenađujući osvrti dobili pravu potvrdu, nema bez usporedbe sa svakidašnjicom u kojoj živimo i opstajemo. Boljeg primjera ne možebiti osim primjera naše vrle prijestonice u kojoj je uspostavljena apatija na nivou grada, kao što je, nesumnjivo, i na nivou nezavisne i međunarodno priznare države <crne Gore i njene partije na vlasti koja je svoju vladavinu osiugurala time što je samoupravnom narodu svojevremeno prodala (društvene) stanove za deučmarku po metru kvadratnome a otpremninama ubila svaku inicijativu, te prijestonica Cetinje opstaje u jalovoj apatiji očekivanja da se nešto desi...




No, da bi se dobila najbolja usporedba priijestonice Cetinja sa vijetnamskom metropolom Hanoj, ne treba više no postaviti fotografiju na kojoj se vide kontejneri i džipovi
ispred, u pozadini, dobro posjećenih kafea na BalšićaPazaru...

[metuzalem]

Kad smo zaključili da je i sa Hanojem, po onoj narodnoj; tri dana dosta, isplanirasmo da posjetimo carski grad Hue, koji se, otprilike, nalazi na polovini ove, geografski veoma "istegnute" zemlje. Umjesto da uzmemo avion, odlučismo da putujemo noćnim vozom, tako da uštedimo na hotelskom smještaju a i da iskusimo putovanje željeznicom. Voz je polazio rano s večeri, te smo do tada mogli još jednom opušteno prolunjati gradom, sve dok se nije primaklo vrijeme polaska voza u kome smo rezervisali spavaći kupe sa četiri ležaja.

Pošto u Vijetnamu nije slobodan izlaz na peron, morali smo, u velikoj čekaonici kao u bioskopu, sačekati da otključaju velika peronska vrata i pozovu nas, da se ukrcamo u voz koji je već bio postavljen. Cijela ova operacij se odvijala više istočnjački smireno, nego li disciplinovano, te ne potraja dugo i mi raskomotismo u prostranom kupeu, đe se mi stari smjestismo na po jedan donji a naš Mirko jednim sportskim zahvatom na jedan od gornjih ležajeva.

Nijesmo mnogo trajali da se opružimo po, ne baš tako mekanim ležajevima, ali kad se namjestismo ipak nas obuze ugodan osjećaj da će nam ovo dugo putovanje proći u snu i da ćemo odmorni stići u carski/univerzitetski grad - Hue. No ipak se cijela rabota, donekle ispostavi kao "račun bez krčmara" jer čim voz krenu, sa plafona puhnu klima orkanske jačine koja me stade tući direktno u glavu te stadoh tražiti zaklon od nje ali bez uspjeha. Dok sam neuspješno pokušavao da sa ovom ojađelom klimom izađem na kraj, sjetih se onih upozorenja sa ulaznih vrata cetinjskih supermarketa na kojima je naredbodavnim slovima stajalo napisano:

- "ZATVARAJ VRATA - GORI KLIMA"

Ova pomisao me nagna da ustanem i odem do službenog kupea đe je sjedio pratioc po službenoj dužnosti, kome mlataranjem rukama i na razvaljenom engleskom "naredih":

- "GASI KLIMU - OTVARAJ VRATA"

što on poslušno i bez pogovora i učinje te se naša vožnja mogla nastaviti kroz ugodno toplu, tropsku noć. U sami osvit sam se probudio i pogledao kroz, ne baš čisti prozor, u beskrajna polja riže, koja su lijeno promicala gubeći se u jutarnjoj magli. Ono što svakom namjerniku pada u oči, jeste, u bezbrojnim lokvama i brazdama sveprisutna voda, time nagovještavajući kako bi mogla izgledati ova polja pri sazrijevalju riže kojom se ova zemlja hrani.


Dok je voz priličnom brzinom "pičio" ovom vlažnom ravnicom, sjetih se da se moj tekst uglavnom sastoji, ne od direktnih opisa već u mnogome od prigodnih komentara što me potsjeti na onu narodnu da:

-"Slika kaže više od 1000 riječi"

.. te zato pri pisanju ovoga putopisa redovno prilažem i dalje ću prilagati prigodne slike koje će najbolje ilustrovati moje direktne utiske...

[metuzalem]

Prije nego li nastavim ovaj moj "ilustrovani" putopis, obavezan sam namjernicima, koji ulaze na ovaj thread, ukazati da ovaj carski grad - Hue - za republiku Vijetnam dođe otprilike kao Cetinje za Crnu Goru, jer se u njemu nalaze groblja i rezidencije bivših vladara i to po kineskom uzoru jer je Kina skoro milenijum vladala ovim prostorom. Među mnogim državnim i vjerskim znamenitostima,poseban je, po kineskom uzoru, "Zabranjeni Grad" sa svojom citadelom od skor 4 qkm, u kojoj su smještene, ne samo carske odaje već i biblioteka ali i najstarije pozorište u ovome dijelu svijeta.

Osim navoda istorijskih podataka, naveo bih i činjenicu da smo prilikom putovanja morali prijeći rijeke, od kojih ona u Hong-Kongu nosi ime - Biserna Rijeka - ona u Hanoju se zove - Crvena Rijeka - a ova što ćemo prijeći da bi ušli u Hue, zove se Mirisna Rijeka... Pri tome pomislih da bi one kod nas mogle biti nazvane kao; Bisernica, Crvenica i (hm) Mirisnica...




Na glavnoj željezničkoj stanici nas je sačekao đetiä toliko sličan onome iz Hanoje da se začudismo, posebno kad na jednako hitar način priskoči da preuzma prtljag dok smo se mi udobno smjestili u limuzinu na kojoj ne bješe nikakvih oznaka. Vožnja ulicama prepunim mopeda i naroda potraja, što nas nije brkalozbog zanimljivog ugođaja koji nas je pratio cijelim putem bez pri kraju kad uđosmo u jednu gradsku četvrt koja je umnogome nalikovala podgoričkom Koniku. Zbog toga smo napeto iščekivali da vidimo naš smještaj za vrijeme koje ćemo provesti uovom gradu.

Utoliko više bijasmo iznenađeni kad se nađosmo pred luksuznom rezidencijom u kojoj nas dočeka lično vlasnica i direktorica ovog objekta, čime me potsjeti na činjenicu da je i u Hanoju lasnica i upraviteljica hotela bila žena u najboljim godinama. Ovo me nije iznenadilo jer sam među raznoraznim deklaracijama pročitao i onu o ravnopravnosti muških i ženskih podanika ove, po mnogo čemu, jedinstvene zemlje, zato nijesm mogao naići na bolji dokaz poštovanja iste. Još kad nam rekoše e je cijena - sobe sa doručkom - ciglih 12 (i slovima dvanaest)eura - osjetismo izvjesnu nelagodu umjesto sumnjive radosti što smo prošli tako jeftino. No Mirka ove naše dileme nijesu mnogo brkale, što nam objasni time da nam ovako niska cijena omogućava da platimo vožnju i ulaznice mnogobrojnih znamenitosti a sve je to uumetnuto u kontekst turizma na način da svakome donese neku korist...

[metuzalem]

Sjutradan, nakon obilnog doručka, u rrada. ecepciji spokojno sačekasmo naručeni auto sa vozačem, kako bi na optimačan način posjetili nejvažnije znamenitosti ovog grada u kome počivaju vladari, čija je najveća zaslugaa da je ovaj narod, nakon vjekovne kineske vladavine, napokon našao sebe i konačno postao gospodar svoje sudbine koju je uz velike žrtve odbranio do dana današnjega. Prva znamenitost na ovom"kružnom" putu bio je impozantni mauzolej zadnjega 12. cara -Khải Định - dinastije - Nguyễn - koji je vladao sve do svojesmrti - 6. Novembra1925 . Iako me grobovi i mauzoleji mnogo i ne zanimaju, ipak sam radoznalo razgledao ovu znamenitost, pri čemu mi se okolina posebno dopala sa svojim bregovima pokrivenim bujnim i sočnim zelenilom. Nakon što smo usput posjetili još neke grobnice careva iz prethodnih dinastija, zaputili smo seda posjetimo sedmospratnu -Thien Mu-Pagodu -, koja važi i kao zaštitni znak ovoga grada a posvećena je Boginji neba.



..............

U međuvremenu se jutarnja magla digla i sunce obasjalo predio i grad koji se prostirao u daljini. Bilo je već podne kad smo priješli most preko moćne Mirisne rijeke da bi posjetili Citadeelu u kojoj je smješten !Zabranjeni Grad" vijetnamskih careva ustanovljen i sagrađen po kineskom uzoru.

[metuzalem]

Ovo - grad - ovaj "Zabranjeni Grad" baš i zaslužuje jer se prostire na cijelih 4 (i slovima: četiri kvadratna kilometra, što je čaki više noprostor nekog od naših "gradova". Ovaj grad se izdiže na samoj obali Mirisne Rijeke a u njega se ulazi preko mosta izgrađenim iznad dubokog rova potopljenog vodom i obraslog vodenim ružama iza koga je visoki bedem kroz koji se prolazi kroz dosta dugačak tunel. No, ipak, najveći prostor ovoga "Zabranjenog Grada" zauzima moćna citadela na kojoj se ponosno vije vijetnamska zastava..."Zabranjeni grad" zauzima prostor u pozadini, jednako kao sjelokupan prostor, ograničen je rovovima jednako ispunjenimnim vodom prekriveneomlokvanjima.



Smatrali smo da na citadeli i nema mnogo toga zanimljivog, te smo se odmah zaputili na prostor "Zabranjenog Grada" đe se imalo što viđet, jer ovo nije biila samo carska rezidencija već i centar kulture i obrazovanja. O tome svjedoče svrsishodne građevine u kojima su bile smještene institucije kao biblioteka i pozorište.

[metuzalem]

U zadnje vrijeme nemam kad da sjednem i napišem više o ovoj značajnoj posjeti, sve se nadajući e će ispanuti pogodna prilika. U tom razmišljanju iznenada me "tresnu" saznanje da sam još uvijek duboko u prošlom vremenu šarenih razglednica na kojima je bilo mjesta za jedva jednu prosto-proširenu rečenicu koja se mogla svesti na ono:

"- E viđite đe sam (smo) dospio..."

Tek tada mi postade jasno da nikakve potrebe ni za kakvom velikom pričom, nema i da se obraćam mladom narodu koji se, boljeod mene, umije poslužiti ovim informativnim "bagerom", te nije moje da mu podastirem priču već da ga uputim na Vikipediju i druge izvore saznanja.

Meni preostaje da što kraće i sažetije iznesem lične utiske osvom "nastupu", što sam do sada činio praveći upoređenja sa nečim što je svima poznato iz uobičajene svakidašnjice, jer se sve ostalo može vidjeti u priloženim slikama...




Zato ću ovaj putopis nastaviti po sistemu nekadašnjih razglednica, jer ovo mlado "općinstvo" zna i umije googlanjem doći do svih dodatnih informacija dok se uloga "dežurnog matufa" svodi na ulogu - vodiča. Nadam se da će se nova dinamika ovoga putopisa mnogima više sviđet od institucionalnog razglabanja

[metuzalem]

Ovaj zabranjeni grad nije toliko stradao od zuba vremena, koliko od ratnih razaranja i to prvo u ratu protiv Franzuza da bi nakon toga Amerikanci dovršili rabotu avionskim bombama zato, osim onih nekoliko najvažnijih istorijskih građevina, veći dio ovoga grada zauzimaju prostrani voćnjaci i ribnjaci sa lokvanjima. Zbog toga su šetnje, ne samo prijatne, već navodei na razmišljanje, u kojoj mjeri je gradnja i arhitektura ovih građevina usklađena sa tropskom klimom koja ne zahtijeva grijanje, te se odmah nametne upoređenje sa sličnim rezidencijama na Zapadu, koje su, u odnosu na ove, prozračne i otvorene, više nalik na tvrđave.

[metuzalem]

Nakon šetnje kroz ovu baštu stvorenu vojnim razaranjem francuske vojske i američkih bombi, trebalo je proći preko ruševina nekadašnjih paviljona u kojima su se odvijali uobičajeni državni poslovi. Prvo što namjernik uoči jeste nedostatak namještaja na koji smo navikli, jer je u ovoj budističkoj zemlji jedini pravi namještaj u stvari sam, od nevremena zaštićen prostor.



Dok smo opušteno šetali prostranim travnjacima i osvrtali da vidimo neku od upadljivih građevina, nailazili smo na vidljiva obavještenja đe se što nalazi, te se uputimo da posjetimo biblioteku i, prije svega, kraljevsko pozorište. U biblioteci nee nađosmo nikog ko bi nam otvorio te odmah pođosmo u pozorište koje se nalazilo u blizini.



Čim uđosmo u ovo kraljevsko pozorište, neodoljivo mi se nametnu dojam da se bina, ovdje, kao u svim kraljevskim pozorištima, kao nekad i u našem slavnom "Zetskom Domu", u stvari nalazila u pozlaćenim i lakiranim ložama gledališta, kako se iz priloženog može viđet.