Cetinje – tajanstvena duhovna metropola

[metuzalem]

Pošto je njegov bioritam u potpunosti bio uslovljen noćnom rabotom, ustajao je oko podne, tako da sam se ja tome prilagodio i svoju rabotu počinjao rano jutrom kako bi se oko podna sreli da zajedno ručamo u nekoj od prčvarnica kojih je bilo mnogo oko željezničke stanice Montparnasse.

Ovi susreti su se učestali do te mjere da nam je skoro priješlo u naviku, te smo i bez nekog posebnog dogovora vrijeme popodneva koristili tako da se motamo po latinskom kvartu (quartier latin), kako ne bi što propuštili od onoga što su nudila takozvana – „zanimljiva vremena“ – koje tada svom silinom bjehu nahrupila u grad svjetlosti.

S vremena na vrijeme Bato bi me pozvao da svratimo u neke od kafana đe su, u potrazi za pogodnim jebačima, dane provodile „uspješno“ razvedene Amerikanke, prekookeanski dospjele u ovaj napaljeni grad kako bi se barem jednom - izjebale - onako ljudski, kako treba i sljeduje...

Kako su uglavnom bile u odmaklim godinama a uz to ih je bio glas da su dosta škrte, momci se i nijesu baš otimali o njih iako ih je bilo i poprilično zgodnih. Tako jednoga dana u kafani zatekosmo dvije zgodne Amerikanke, jednu plavokosu i jednu crnku plavijeh očiju, koja se Batu žestoko dopade ali je njeno zanimanje bilo meni upućeno te me Bato zamoli da mu je prepustim, što i učinjeh a što i ona, na kraju, prihvati.

Ovo mi nije teško padalo, jer je moje zanimanje bilo upućeno curama neodoljive slovenske ljepote – Poljakinjama – koje su dolazile sa željom da osvoje ovaj čudesni grad a ja se čudom nijesam mogao načuditi kako sve sreda padaju na onu najgoru felu osvjedočenih YU-jebivetara.

Tako jednoga dana upoznadoh zanosnu Agnješku, ljepoticu koja je svojim divnim osmjehom, svakom namjerniku oduzimala dah a koja mi odmah saopšti da je u Pariz došla kako bi se udala za nekog bogatog Francuza. Ponudih se da joj u tome pomognem tako što ću je obući u odjeću po posljednjoj modi i njenom se ljepotom poslužiti kao kalauzom koji otvara svaka vrata koja vode u visoko društvo novca i privilegija.

Ovo je funkcionisalo sve dok je ne upoznah sa Batom koga ona žestoko očara svojim nastupom, tako da ni o čemu više nije mislio bez kako da prelijepu Agnješku pridobije za sebe, što se ispostavi dosta komplikovano jer ispade da se ona, u međuvremenu, prilično vezala uz mene, a to u mjeri da potpuno bješe zaboravila prvobitnu namjeru sa kojom je i došla u Pariz. Osim toga, nije bilo sumnje da joj se Bato itekako dopada te predložih da njih dvoje stupe u odnos koji ih malo više obavezuje od uobičajenog na što oboje spremno pristadoše.

Ipak, nijesam mogao a da se, onako uslovno, ne osvrnem na činjenicu da je jedno divno čeljade iz Poljske u Pariz došlo u tvrdoj namjeri da nađe bogatog čoeka, no dogodilo se da je ona, po onoj narodnoj „ s konja, tj. mene, dospjela na „magarca“ tojest Bata koji je odio nekom potonjom granicom.

Povodom ovoga nije se ni Bato uzdržavao od sličnih konstatacija, jer ga jednom čuh kako, onako zamišljeno, reče.

- „Uh jebate, s tobom čoek ove „ribe“ naprosto može vatat taman ka na – blinker (mamac)!!!

[metuzalem]

Kad sam se i konačno vratio svojoj uobičajenoj svakidašnjici, ipak ništa nije bilo kao prije. Čak me je i ova uzgredna Batova primjedba naćerala na (duboko) razmišljanje i potsjetila na sve ono što je uslovilo da se nas dvojica nađemo u ovom čudesnom gradu koji, ne samo što nam je omogućavao da živimo onako kako nas je volja, već nam u tome žestoko pomagao.

U tom razmišljanju sam se osvrnuo na svoje odrastanje u Cetinju, gradu koji nas je na neki način i uputio da se otisnemo u svijet i umjesto samopuravno sređenog i obećavajućeg besmisla, izaberemo ovaj kapitalistički koji ne dopušta ni izvjesnost bilo kakvog.

Svaki put kad bi mi u sjećanje došla ondašnja koreografija samoupravne svakidašnjice, pitao sam se zbog čega sam morao otići tako daleko da bih saznao da nijesam baš onako slučajno uzgredan i skoro nevidljiv kako su stalno pokušavali da me ubijede svi oni; uspjeli i u novom poretku nametljivo organizovani podobni kurajberi.

Nije da sam bio protiv tog sistema, koji mi je omogućio da steknem solidno obrazovanja ali mi je bio odbojan način na koji su birani oni koji bi trebali biti uzor pokoljenju koje nastupa. U tome me je, na izvjestan način, zapalo mjesto parije, odnosno nedodirnljivog, onog koji ništa ne znači i nikome ne treba. Ako neko misli da matuf prećeruje, dovoljno je da ga uputim na ondašnje zdravstvo u kome je za nomenklaturu bila rezervisana vrhunska usluga, dok se moralno-politička fukara morala zadovoljiti onim neizbježno nužnim. U tome pogledu, dovoljno je da pomenem sopstvenu ekstrakciju (vađenje) umnjaka bez bilo kakve anestezije, nakon koje sam četvoronoške izlazio iz ordinacije dok me je, u okrvavljenom bijelom mantilu, dežurni stomatolog pratio prezrivim pogledom.

U ovako mučnom štimungu, ništa bolje se nije moglo učinjeti no svrnuti u prvi cafe i naručiti kalvados ili konjak koji se servira u tako ništavnim dozama da se čoek nije mogao napiti ni ako cijelo popodne naručuje isto.

Sa sličnom namjerom zasjedoh u jedan od cafea na trgu Saint Placide pritom se mnogo ne osvrćući da vidim koga ima ali mi, ipak, ne promače jedna zanosna cura posebne ljepote u kojoj se naslućivalo ukrštanje evropske i azijske rase i to na način koji da se obije rase dopunjavaju na najljepši način.

Ne potraja dugu dok ona postade svjesna moga čežnjivog pogleda i konačno dade znak da joj se pridružim što učinjeh bez mnogo prenemaganja. Ipak me je čudilo što tako nježna cura pije vodku iz čaša od jednog dl, ali nijesam htio da pravim pitanje te joj naručih još jednu „dozu“.

[metuzalem]

Bilo je kasno kad ponudih ovoj neznanoj ljepotici da je ispratim do kuće, uzgred misleći kako bi ipak bilo nezgodno da je odvedem u hotel i provedem pored portirnice u kojoj je namrgođeni Nikola jedva čekao da se, po običaju podnapit, na miru ispruži na rasklopljenom ležaju zaklonjenom pultom portirnice. Kad izađosmo iz kafea, nije me mnogo začudilo kad se ćuteći zaputismo u pravcu ulice u kojoj se nalazio moj hotel, no ipak skrenusmo u ulicu koja je prethodila onoj u kojoj se nalazio moj hotel.

Nije mnogo trajalo dok se ne zaustavismo ispred diskretno otmenog ulaza u nevisoku zgradu izgrađenu u ranom „jugendstilu“, gdje stadosmo u neodlučnoj namjeri da li da ovim rastankom zaključimo iznenadno i kratko poznanstvo ili da dogovorimo susret koji i nije baš obećavao, zato se iznenadih kad me ova ljepotica bez ikakvog ustručavanje pozva da pođem sa njom kako bi me upoznala sa svojom majkom, udovicom nekadašnjeg japanskog ambasadora u Francuskoj, čija ćerka bila ona sama.

Prije no što pristadoh, upitah je za ime, jer mi je glupo bilo doći nekome u posjetu a da ne znam ime onoga kod koga idem te mi ona uz stidljiv osmjeh šapnu svoje ime – Martine – koje jedva da se mogao dovesti u vezu sa njenom egzotičnom pojavom. Stupismo u mračni hodnik u kome Martina otključa masivna vrata koja nas uvedoše u jednako mračno predvorje iza koga uđosmo u prostranu prostoriju veoma otmjeno namještenu izabranim starinskim namještajem. No prije nego što sam uspio da se osvrnem po prostoriji, iz jednog ugla nam domahnu ruka starije žene ispružene na masivnom ležaju smještenom uz mermerni kamin.

Martina me bez riječi privede ženi koja me, uz veoma ljubazan osmjeh, poprati svojim pogledom i u dobrodošlicu pruži koščatu ruku koju prihvatih izgovarajući svoje ime, koje joj očevidno zazvuča strano i nepoznato, jer se nesigurno i zbunjeno osmjehnu, pritom mi nudeći daa sjednem na neku od stolica. Čim sjedoh, Martina se okrenu i ode do toaletnog stola sa velikim baroknim ogledalom, gdje uze jednu od četaka i njom otsutno stade češljati svoju tešku crnu kosu....

[metuzalem]

Prije nekoliko dana do mene stiže ne baš iznenađujuća vijest da je. u svojoj 78. godini života, preminuo potonji? crnogorski travar, druid odnosno - šaman;

Jovan – Jole – Andrić.

Jovana, odnosno - Jola - poznajem počev od prve poslijeratne godine, kada smo zajedno pošli u osnovnu školu osnovanu u partizanskoj kući Pejovića na Gornjim Ulićima, gdje nam je učitelj bio Ilija Đurković, blag i veseo čovjek koji nam je susret sa školom učinio prilično zabavnim. To je trajalo samo godinu, jer sam ubrzo i na dosta dramatičan način postao (hm) građanin Cetinja u kojemu sam nastavio odrastati na način dosljedno opisan u dosadašnjim napisima .

Prošle su godine, ja se "udao" u Njemačkoj i kao svaka pristojna „odiva“ ferije provodio u selu nadomak Cetinja, nedaleko od groblja i crkve koje su dijelila tri susjedna sela; Markov Do, Donji i Gornji Ulići. Tom prlikom sam Jovana – Jola – Andrića zatekao kako svojeručno gradi - svoju - grobnicu, za što je bio itekako kvalifikovan pošto je na niškom Univerzitetu studirao građevinski fakultet koji nikad nije završio iz posve razumljivih razloga... No o tom – potom.

Ostao je poznat po tome što je uz pomoć gazde kod koga je stanovao a koji je u njemu prepoznao matematičkog genija, osnovao privatni matematički institut u kome je studente podučavao visokoj matematici, no kojim su se šunjali i faktori samoupravne industijalizacije i elektrifikacije. Nesporazumi koji su uslijedili nakon ovog njegovog odnosa sa pripadnicima partije i službe, nagnali su ga da glavom - bez obzira - izbjegne u svoje selo – Markov Do – đe je sljedećih petnaestak godina proveo u osami, ako se ne računa krdo brava koje je čuvao u opustjelom selu.

Budući da smo se u kasnijim godinama redovno viđali svakog ljeta, Jole me uputio u njegove travarske poduhvate i nametao obavezu da njegovim terapijama obezbijedim naučnu podlogu što, s obzirom na troškove, uopšte nije bilo lako. No, u beskrajnim raspravama o dejstvu trava koje je skupljao, nijesam baš dijelio njegovo ubjeđenje, te mu jednoga dana, onako uzgred, napomenuh da dejstvo nije u travama već u njegovoj harizmi stečenoj petnaestogodišnjim isposništvom u zabačenom selu cetinjske opštine.

U stvari, moja sumnjiva zasluga se sastoji iz toga što sam Jola uputio na neobičnu činjenicu da; ako je isposnički staž mogao biti priznat Svetom Vasiliju, zašto ne bi bio priznat i njemu, te se i ne treba mnogo oslanjati na trave već, štaviše na, svojim mukotrpnim isposništvom stečenu harizmu. Ovu moju preporuku je ispoštovao po cijenu veoma dramatičnih posljedica, kako po sebe tako i po „ pacijente“ pristigle sa svih strana okršnjega svijeta. Pošto mi ni na kraj pameti nije bilo da bi ova njegova - „misija“ - mogla potrajati više od godinu, dobro sam se zamislio kad sam shvatio da ona traje...

No sada, kad se Jole, na svoj poseban način, „prestavio“ i konačno stupio u vječnost , ne preostaje mi bez da dodam; slava mu i vječni mir, uz napomenu e ćemo to neumitno iskustvo, budući da smo vršnjaci, podijeliti u skoro vrijeme....

- M -

[metuzalem]

Nakon što me je temeljito „izmuštrala“, ova nekada veoma lijepa žena mi, kao znak izvjesne „intime“, svoju koščatu položi na moje koljeno, nesigurno kašljucnu i na skoro zavjerenički način otpoče priču o tome da je udovica japanskog ambasadora koji je prerano umaro i ostavio bez mnogo sredstava za život te se mora snalaziti kako bi prehranila svoju šćer.

Nakon ovoga uvoda, ona mi se izvinu što se poslužila svojom šćeri kao mamcem kako bi me dovela u svoju „agenciju“ koja posreduje između bogatih pariskih žena i momaka spremnih da svoje usluge jednako bogato naplate, ali je ona u tome pošla dalje i svoju „ponudu“ dovela do razine u kome se ne radi o sirovoj tjelesnoj „razmjeni“ već mnogo više o ravnopravnoj empatiji na duhovnom i emotivnom planu. Već i ovo njeno uvodno izlaganje je probudilo moje zanimanje, te njenu ponudu nijesam s mjesta i uz gnušanje odbio, prisjećajući se priča iz brojnog okruženja Yu-kurava i lupeža, o Sabriji i kumpaniji koji jebu babe po Parizu kako bi gradom mogli jezditi u sportskim automobilima.

Uz dostojan obzir, ovom primjedbom prekidoh njeno „izlaganje“ na što se ona skoro tužno osmjehnu i tiho dodade:

- „Eh što je pusta zavist, koja čini da se sve tumači na onaj najpodliji način... Koliko god to nalaze sramnim, sasvim normalnom prihvataju opštepznatu činjenicu da su mnogobrojni trbuljati, masni i ćelavi vlasnici butika na Šanzelizeu (Champs Elysees),uspostavili međusobnu trgovinu svojim mladim i lijepim prodavačicama, kojima za njihove intimne „usluge“ plaćaju; bilo kojekakvim tranjama ili u novcu, koje one prihvataju, pošto ih oni (vjerovatno sa niskom namjerom) plaćaju tako mizerno da im za skupi pariski život treba bilo kakva dopunska zarada. E sad, to je posve prihvaćeno i kako bi praznoglavo općinstvo reklo; „normalno“, no kad se smjer preokrene onda je sve sramno i nemoralno...“

[metuzalem]

Kad saslušah ovaj njen nadahnuti osvrt, uz izvjesnu nelagodu sjetih se, da sam i sam, itekako imao neposredan uvid u navedeno, pošto sam par godina radio u velikoj građevinskoj firmi sa sjedištem u jednoj od avenija koje su se, počev od Trijumfalne Kapije (Arc de Triomphe) zrakasto prostirale gradom svjetlosti.
Nakon posla, imao sam običaj da odšetam do jedne od stanica metroa na aveniji Jelisejska Polja (Champs Elysees) odakle bih se zaputio u moju sobicu na mansardi jedne od petospratnica 16. arondismana.

Prilikom tih šetnji, naravno da mi nije promaklo mnoštvo butika, u kojima su, mizerno plaćene ljepotice, uglavnom turistima iz bijeloga svijeta, za skupe pare, prodavale raznorazne tranje i đinđuve. Nakon rabote, gazde butika bi ih razmjenjivale među sobom i odvodili ih u brojne „hotele posebne namjene“ (L´ hotels particuliers), gdje bi s njima provodili noć uz šampanjac i raznorazne đakonije, što je, posigurno, koštalo najmanje mjesečnu platu neke od tih sirotica.

Sjetih se i kultnoga cafe-restorana „Le Fouquet´s“ kod stanice metroa „Georg V“, na čijoj terasi je, u svako vrijeme dana i noći sjedio neki otmjen narod od koga su više od pola činjele elegantno obučene sredovječne žene i onako osamljene izgledale kao spremne na skok...

Dok sam prebirao po mislima i razmišljao što da joj odgovorim, ona me je prodorno i ispitivački posmatrala unaprijed naslućujući da bi moja odluka mogla biti itekako povoljna, ako ne baš zbog koristi ono barem iz radoznalosti. Da bi me ohrabrila, napomenu mi da među tim srednjovječnim ženama ima priličan broj veoma zanimljivih i zgodnih, koje bi me itekako mogle zanimati a da ne pričamo o tome kakve bi mi mogućnosti mogle otvoriti.

Nakon što promrmljah nešto neodređeno, ona dozva svoju kćer i naloži joj da zapiše adresu hotela i moje ime, nakon čega mi predloži da razmislim o svemu a Martina će me potražiti u hotelu ako dođe poziv da odem na zakazani prijem, đe bi me upoznale one koje imaju interesa. Na brzinu se oprostih i kroz mrak otšunjah do hotela kako bih uskočio prije no Nikola zaključa ulazna vrata.

Ubrzo stigoh do hotela i odahnuh vidijeći otvorena vrata koja su, kroz prostrani salon, vodila u zavojito stepenište i kad već htjedoh da zakoračim uz zastrte stepenice, iza sebe začuh Nikolin hrapavi glas, koji naredbodavno odjeknu u praznoj prostoriji:

- Hehe, Karađoz..! – oslovi me Nikola imenom koga mi je vremenom „nađenuo“, pošto je njegovo zanimanje ko sam i što sam, bilo u toj mjeri ništavno da mu i nije padalo na um da moje ime sazna i zapamti, te se služio ovim imenom preuzetim iz obavezna školske lektire ondašnjeg YU-školstva...

Okrenuh se i začuđeno upitah što hoće od mene u ove pozne sate...

- Neću ništa, no samo da te obavijestim e se nekakvi „maharadža“ ovo popodne raspitivao o tebi.

- E otkud znaš e je "maharadža"?

- Po "moćnome" turbanu" boje jorgovana...

- Pa đe je sad, je li u hotelu..?

- Nije, pošto od dva apartmana ni jedan nije bio slobodan, te sam mu jedan od njih rezervirao kad odu ovi iz njega a to će biti za nekih četiri dana.

- A je li ostavio kakvu obavijest?

- Nije... ali je rekao da će se javiti kad se useli...

Hitro se pozdravih sa Nikolom i zaputih uvojitim stepenicama, zadovoljan što me Nikola ovoga puta nije pitao za uobičajenu „pozajmicu“.

[metuzalem]

Do dugo u noć sam napeto razmišljao o svemu što mi se događa pri čemu je ovaj Nikolin „izvještaj“ došao kao poseban izazov nametnut neizvjesnošću skorih vremena. Iako sa jedva par riječi, Nikola mi je ipak dao dostojan opis ličnosti koja se o raspitivala o meni, što za mene i ne bi trebalo biti neka tajna, pošto me je Helen pravovremeno na njega uputila, jedino što sam ja cijelu rabotu, ne samo vremenski odlagao nego jedva i računao da bi se mogla dogoditi. Čak sam osjetio i izvjesno olakšanje što se naš susret odgodio za par dana, tako da bi se za njega unekoliko mogao pripremiti...

Nakon sjutrašnjeg dana, koji sam proveo u miru i zadovoljstvu, već sljedećeg dana me, nakon povratka sa rabote, gazdarica hotela dočeka sa viješću da je za mene pitala jedna zgodna cura iz susjedstva i poručila da će ponovo doći. Pretrnuh pri pomisli, ne toliko zbog Martine koliko zbog onoga što me je očekivalo nakon jedne ovakve posjete. I stvarno, nije prošlo mnogo kad se pojavi zanosna Martina, još ljepša u svilenoj haljini koja se tako „pregledno“ pripijala uz njeno lijepo i vitko tijelo, da je bilo teško skrenuti pogled sa njega.

Čim dođe do mene i na obraz pritisnu „bratski“ poljubac, osmotri me od glave do pete uz primjedbu da ne bi bilo loše kad bih bio bolje obučen za jedan tako zahtjevan prijem. Tek tada shvatih da je došao onaj momenat o kome je govorila njena majka a koji sam ja olako prihvatio, računajući da od toga neće biti ništa. No, Martina se ne dade smesti, te me po kratkom postupku uputi da se obrijem i preobučem uz dosta strogo prebacivanje, da:

- „Zar ne shvataš, čovječe, kolika je to privilegija što tamo možeš otići u mojoj pratnji ili ti ona ne znači ništa?“

Ova njena primjedba me probudi iz moje nevjerice i naprasno dovede „poznaniju“ moga (nezavidnog?) položaja te, s mjesta, odoh da se obrijem i spremim što potraja toliko dugo dok se smirih i cijelu rabotu prihvatih kao neumitnu a time i – neodložnu. Dok sam se brijao, pogled mi pade na onu grudvu od sapuna koji je donekle „kriv“ za sve, te pomislih; kad je već bal nek je bal, pa ga, oklijevajući, uzeh i njime zasapunjah prsi lice i, posebno, ispod pazuha. Nakon što bacih zadnji pogled u mutno ogledalo i zamišljeno zalizah čuperak kose koji se nestašno „otimao“, zamišljeno siđoh u salon đe me je Martina očekivala, cijelo vrijeme napeto misleći na posuvraćenu priliku u kojoj sam se zatekao, đe me zanosna ljepotica vodi na prijem đe će me neke bogate babe osmotriti i procijeniti poput roba sa neke galije pri čemu mi se nametnu i onaj posprdni naziv – galijot – koji sam često čuo od cetinjskih baba kad njime „krste“ kakve pogane momke po Cetinju.

Ne potraja dugo i mi se uputismo ka jednoj od obližnjih stanica metroa, ali prije no se uputih ulazu, shvatih da Martina nema istu namjeru, te je upitah u čemu je problem, na što mi ona odgovori da se ne isplati ići metroom već je mnogo ugodnije otšetati do tamo pošto i nije baš daleko. Ova neplanirana šetnja mi dade priliku da još jednom razmislim o svemu što mi se događa jer me je u pogledu svega mučilo mnoštvo dilema uslovljenih porijeklom, ne čak ni palanačkim, već porijeklom iz divljih balkanskih vukojebina. U tom grčevitom razmišljanju, neočekivano mi se nametnu jedno tvrdoglavo pitanje:

- "Pa koji si matrak uopšte dolazio ovamo, kad sve pokušavaš mjeriti aršinima prašnjave balkanske palanke poput svih onih koji su dobjegli u ovaj grad i jedino umiju povesti nadahnuti razgovor o gibanici i jagnjećem pečenju...?"

Ovo pitanje bez odgovora, nametnu mi sasvim nov aspekt u pogledu onoga što me očekuje, te se smireno i opušteno prisjetih svega onog sa čime su suočene mnoge mlade žene, kad se suoče sa surovim i bezobzirno „nemoralnim“ ponudama muškog naroda, dok mene očekuju otmene gospođe iz visokog društva, koje to potvrđuju time što mi svjesno čine čast jednim ovakvim prijemom.

Uskoro stigosmo pred dostojanstveno pročelje rezidencijalne građevine nadomak Ajfelove Kule u koju stupismo tek kad nas prihvati obla i okretna consierge (konsijerž) zadužena za sigurnost red i čistoću. Nakon što martina pozvoni na vrata bijele boje sa pozlatom, vrata otvori livrejisani momak službenog izraza lica i elegantno pozva da uđemo u prostrano predvorje zastrto skupim ćilimom. Uskoro se nađosmo u jednoj velikoj prostoriji koja je umjesto zidova bila omeđena kolonadom sa lukovima ukrašenim pozlaćenim ornamentima u kojoj se nalazio dugačak sto za kojim je sjedjelo šest vremešnih gospođa obučenih u „svilu i kadifu“ na kojima je visilo zlata i nakita od, brat bratu, najmanje milion dolara.

Dok mene ponudiše da zauzmem „predsjedavajuće“ mjesto u čelo trpeze, Martina se hitro izgubi u pravcu prostorija u kojima je livrejisana posluga pripremala ono što treba za ovako otmjeno društvo. Tek kad sjedoh, osvrnuh se opušteno i sa zanimanjem pogledah prisutne dame, koje s mene nijesu skidale pogleda što me ne učinje nesigurnim već, štaviše, potvrdi moj stav. Kad se sa svog "predsjedavajućeg“ mjesta ponovo osvrnuh na zamuklu „porotu“ ovih otmjenih dama, sjetih se na nekadašnje nabusite i dozlaboga mrzovoljne „šalteruše“ iz samoupravnih vremena, kao i njihovih pogleda i mojih „odbrambenih“ pretstava, o tome, kako bi one mogle izgledati kad se – jebu.

[metuzalem]

Ove moje uspaljene fantazije prekide ulazak jednog momka crne zalizane kose, vjerovatno Španca, obučenog u crveni prsluk i bijelu košulju, koji pred sobom dogna mala kolica na kojima su bile poređane srebrne posude sa ledom u kojima se hladio šampanjac i posude sa prigodnim đakonijama koje do tada nijesam imao prilike vidjeti a kamo li probati.

Već nakon prve flaše izvanrednog šampanjca, ovaj neobični skup postade neodoljivo nalik uobičajenim sastancima na kojima je neku odluko trebalo donijeti, ali ovoga puta ne dizanjem ruke nego dizanjem hm.... Ova pomisao me vrati u stvarnost te mi ne preostade bez da svoju ulogu „predsedavajućeg“ odigram na najbolji način, jer se od mene to i očekivalo. A kako izgleda i mnogo više od toga.

To učinje te se oslobodih u potpunosti i svoje ruke koje sam do tada smjerno držao u skutu, položih na sto prekriven stolnjakom od teškog satena, nakon čega mi debeljuškasta i vesela Josette (Žozet) koja je sjeđela sa moje lijeve strane, spontano, na moju položi svoju mesnatu ruku ali je brzo povuče kad je dostojanstvena madame de la Haie (gospođa de la E) opmenu svojim prodornim pogledom da ona ima prednost.

Veče se nastavi time što šampanjcem omamljene gospođe nastaviše sa svojim pitanjima; ko sam, otkuda, kako i sa kojim očekivanjima (namjerama) sam se obreo u njihovom ušuškanom svijetu, koji ih je obavezivao da daju smisao svojoj materijalnoj sigurnosti. U međšvremenu madame de la Hai se sve češće naginjala prema meni i skoro naredbodavno šaptala da se manem praznog šarmiranja prisutnimh „ćurki“ a ona će se pobrinuti o onome što treba da se dogodi u vremenima koja dolaze.

Ovaj njen šapat me obaveza da svoja očekivanja prepustim njoj, što učinjeh smireno i sa povjerenjem, nakon čega ona dade diskretan znak onome Špancu koji je sasluša sa ozbiljnim izrazom lica, da bi potom nestao u pravcu kuhinje. Uskoro se otuda pojavi lijepa Martina, koja me, u prolazu ka izlaznim vratima značajno osmotri i dade znak da će čekat na mene dok se oprostim od ovog neobičnog skupa. Prije nego li ustadoh madame de la Haie, se još jednom nagnu ka mene i prošapta e ćemo se uskoro vidjeti pri čemu će se Martina pobrinuti.

Ustadoh i onako „đuture“oprostih od prisutnih gospođa koje se razočarano zagledaše u mene, no ipak pomirene time da me je dostojanstvena madame de la Hai uzela pod svoje. Uskoro se nađoh pred vratima đe me je lijepa Mertina nestrpljivo očekivala i požurivala da što prije krenemo svak svojim putem.

Tek kad siđosmo u prostrano dvorište, ugledasmo srebrnasti Rolls-Royse, pored koga je stajao visok i vitak momak i u svojoj, po mjeri skrojenoj uniformi, neodoljivo podsjećao na tek proizvedenog poručnika kraljevske garde . Htjedosmo nastaviti ka izlazu kad nam on neočekivano priđe i skidajući kapu ponudi da nas odveze tamo đe treba, jer mu je tako naređeno. Tek tada svhatih da mi je ovaj zgodan momak itekako poznat, te ga onako, bez ikakvog ustručavanja, oslovih:

- „Auuu, Mitre, jeba te..., okle ti ođe za ime Božje...? Ali si batalio čuvanje onijeh divljih „koza“ po Šanzelizeu?“

Tek tada me Mitar prepozna i bez ikakve nelagode odgovori:

- „ E vjerova ti ili ne, ova rabota je kudikamo sigurnija no ono smrtonosno jakanje sa Korzikancima i policjotima iako manje donosi, pa ti viđi...“

[metuzalem]

Vidno raspoložen, Mitar se elegantno nakloni i svoju „poručničku“ kapu, sa maštovitom pozlatom, pritisnu na lijevu stranu svojih prostranih prsiju, pa onda uslužno otvori vrata prostrane limuzine iznutra obložene zavodnički neodoljivom kožom, koja je, podatno, mamila svojom udobnošću. Kako je uobičajeno i prema ustaljenim manirima onih koji mogu i imaju,Mitar nam uslužno otvori zadnja vrata kroz koja vižljasta Martina hitro uskoči i sa vidnim zadovoljstvom ušuška u meku podatnost sjedišta presvučenog kožom tamno braon boje, te meni ne preostade bez da joj se pridružim iako mi je šćelo biti milije da sam mogao sjesti na prednje sjedište, uz Mitra, koji je i dalje veoma ozbiljno i službeno izgledao, ali sei nije baš ustručavao da se svaki čas osvrne i Martinu prodorno osmotri svojim zmijski zelenim očima, što njoj nije mnogo smetalo... Naprotiv.

Prije nego što krenusmo, Mitar se okrenu meni, značajno me pogleda i pomalo oklijevajući upita:

- „E pa zemljače... jarane moj, ni slutio nijesam e bi se mogli sresti i na ovakav način...“

- „Što je tun neobično moj Mitre, kadsmo obojica dobrovoljno dospjeli na „trg robova“, jedino sa tom razlikom što nećemo dirinčiti po kojekakvim plantažama već biti „upotrijebljeni“ prema sklonostima... No kako izgleda, ti mi i ne izgledaš baš nezadovoljan svojom službom kod ove visoke gospođe - de la E. Vjerujem da si zadovoljan..“

- „Bogomi bi se rado promijenio s tobom, pošto sam ja ovamo dospio kroz ulaz za poslugu, dok si ti ušetao na glavni ulaz i bio primljen uz počasti visokoga ranga... No da batalimo priču o tome no ti mene reci odakle ti s ovom malom, ne manje razorne ljepote no ona moja Ana-Marije koja me zamalo koštala moje lude i manite glave...?“

[metuzalem]

Kad se Mitar i konačno odluči da sjedne za volan otmjene limuzine, nas dvoje se, u očekivanju vožnje, sa zadovoljstvom prepustismo udobnosti sjedišta. Motor jedva čujno zabruja i limuzina tromo krenu opustjelim pariskim ulicama ka zagubljenom hotelu u kojem me je očekivala sobica nalik na zatvorsku ćeliju.

Nakon što se kod Martine izvinuh da ću sa zemljakom početi priču na jeziku, koji ona ne razumije i nakon što mi ona odobri osmjehom razumijevanja, bez ikakvog uvijanja zapitah Mitra, koji bi njegov status mogao biti kod madame de la Haie, pošto je u Parizu opštepoznata činjenica da bogate žene, u godinama, svoje ljubavnike „kamufliraju“ ulogom ličnog šofera, Na ovo moje pitanje Mitar se iznenađeno osvrnu i izazovno upita:

- „E jeb@ ga zemljo, mislio sam da si pametniji... Zar nijesi madam de la Haie upoznao sa pozicije o kojoj ja jedva da mogu sniti, te si mogao pravovremeno shvatiti da ona nije niti žena a ni ličnost, koja bi dozvolila sebi da joj se „dežurni jebač“ dan i noć mota oko nje...“

- „ E moj Mitre dobri i pošteni, ja samo pitam, jer ni sam nijesam načisto ni što se samnom događa. U stvari mnogo mi je drago što smo se sreli i bilo bi mi milo da se sretnemo i van tvoje „službe“.

- „ Dobro, dobro, biće i toga ali prvo da me preporučiš ovoj ljepotici, kako bi se malo oporavio od onih naših „bedevija“ te me onako „junački“ izjahaše dok sam im čuvao „pozadinu“.

Utoliko stigosmo do hotela pred čijim ulazom zatekosmo Nikolu koji je, raskrečenih nogu, sa rukama na prknu, stajao u vratima hotela i sa iznenađenjem prateći otmjenu limuzinu koja se, povrh svega, zaustavi baš prekoputa ulaza u hotel. Kako izađoh iz auta, Nikola svoje iznenađenje, naprasno, zamijeni njemu svojstvenim sarkazmom te me veselo pozdravi dvosmislenim pitanjem:

- Ehehe..., Karađoz, vidim da se, na veoma otmjen način vraćaš sa prijema u „ambasadi“. No pričaćemo o tome kad budemo u prilici...

U tome se Mitar nagnu kroz otvoreni prozor auta i začuđeno upita otkud ta neobična „tičurina“ ima pravo da se sprda samnom. Ovo pitanje me zbuni ali ne toliko da mu nebih umio odgovoriti, te mu pred Nikolom jasno i glasno izjavih:

- E Mitre, ovo ti je jedan od onih neshvaćenih „purgerskih“ pjesnika i glasnika „hrvatskog proljeća“, koji je morao uhvatiti maglu, pa kad dospio ovamo i magla se konačno digla, bilo mu je jasno da malo koga za cijelunjegovu rabotu - boli *****...

[metuzalem]

Dobro sam znao da je lukavi Mitar vješto smislio da prvo mene "isporuči" u hotel kako bi dobio priliku da smuva lijepu Martlinu, na čemu mu i nijesam baš mnogo zamjerio... Otvorih vrata kako bih se pozdravio sa Martinom i dao joj priliku da izmakne lukavoj namjeri alise ona, nakon što me uze u čvrst zagrljaj i "šklepi" sa par vrelih poljubaca, nanovo prepusti udobnom sjedištu. Zalupih vrata i pošto se odmahivanjem ruke podravih sa Mitrom, krenuh da uđem u hotel ali mi namrgođeni Nikola zapriječi ulaz, prijeteći zagledan u mene. Potraja momenat dok Nikola zareža pitanjem:

- He Karađoz, što ti ono za mene izbaljezga onome tvome jebadjutantu u uniformi naprednog žigoloa. Odmah se vidi da vas je UDBA školovala i uputila ovamo da kurčevima potpomognete svjetsku revoluciju.., što li?"

- "Oooo, Nikolaj, svaka ti čast koliko znaš o nama a za cijelo ovo vrijeme koje sam u hotelu, ni ime mi nijesi naučio... Ovo što ispričah i nije bilo upućeno Mitru no tebi, jer mi je više dosadilo da gledam kako izigravaš velikomučenika kako sebi ne bi morao priznati svoju tragičnu osrednjost a pritom, kao alibi, koristiš plemenite rodoljubne porive..."

- "A sad mi se lijepo makni s vrata da te ja ne mičem, što tvom velikomučeničkom dostojanstvu samo može da škodi!"

Nikola mi, doduše oklijevajući, učinje prolaz i ostade zamišljen i vjerovatno prijeteći zagledan u mene dok sam sam išao ka stepeništu.

[metuzalem]

Navala događaja me je, u zadnje vrijeme, poprilično omela da dogovorene poslove završim na vrijeme kako bi ih mogao naplatiti, te sam sljedeći dan podranio i bez doručka otišao do biroa koji nije bio daleko od ovog zagubljenog hotela. Dan je prošao u dosta napornom radu ali me je glad nagnala da ručam u obližnjem restoranu da bih nakon toga zapeo još žešće i posao završio tek kad je počelo da se smrkava.

Bilo se već smrklo kad sam došao u hotel i tamo, u portirnici zatekao Nikolu kako igra karte sa nekim elegantnim momkom, koga do tada nijesam viđao, te se nijesam mnogo osvrtao na njih dvojicu ali mi Nikola domahnu rukom i glasno upita igram li preferanc, jer im treba treći pa ako bio voljan da im se pridružim. Odgovorih da bih imao volje kad bi se igralo u pare, inače ne, a pošto znam da je on u tome tanak, bolje mi je da idem na počinak.

Nakon ovog mog komentara njih dvojica se značajno pogledaše te mi Nikola napomenu da će njegov prijatelj učestvovati u finansijama te im se svakako mogu pridružiti. Kako sam tada ovu igru neizmjerno volio, nije trebalo da me dva puta zovu te im se s mjesta pridružih, kojom prilikom me Nikola prestavi momku koji reče da se zove Boris i porijeklomje iz Slavonske Požege, što me obradova jer sam u tom lijepom gradiću proveo veoma ugodne dane za vrijeme otsluženja roka unekadašnjoj JeNeA i pritom imao priliku upoznati i zavoljeti jedan veoma opušten i pitom narod.

Nakon što se isam ovome momku predstavih i rekoh svoje ime, Nikola me pogleda sa neskrivenim izrazom nelagode i prozuklo reče:

- „E hm, stari moj, kao prvo bih ti se ispričao i zamolio ako bi dozvolio da te i dalje zovem – Karađoz - jer ti to ime nekako pristaje a meni je u međuvremeno postalo nekako drago...“

U odgovor odmahnuh rukom i sjedoh za mali sto na čijoj sredini je špil karata ravnodušno čekao na skoru podjelu. Izvadoh 50 frs. (~50 eura danas),nakon čega nastade dosta mučna pauza ali Boris odlučno izvadi dva puta po pedeset franaka i stavi na sto, nakon čega otpoče partija preferansa koja naprosto zaustavi protok vremena. Uprkos činjenici da ponoć uveliko bješe prošla, igru nastavismo sa nepomućenim zadovoljstvom sve dok se neočekivano i na veliko naše iznenađenje ne otvoriše ulazna vrata koja Nikola bješe zaboravio zaključati i kroz njih u salon stupiše dva naočita policajca i stadoše osvrtati po praznom salonu. U istom momentu se Boris glavačke prebaci preko šanka iza njega hvatajući zaklon, računajući da murija dolazi u uobičajenu raciju na sve one koji nemaju uredne papire.

No Nikola se ne zbuni već im pođe ususret i upita može li im u čemu pomoći, nakon čega jedan od njih skide kapu i ljubazno izgovori da je došao u posjetu svom prijatelju koji je otsjeo u ovom hotelu, pri čemu pomenu i ime te Nikola ode i otvori debelu kupusaru sa imenima gostiju i kad pronađe ime upita policajca da li bi želio javiti se pomenutom prijatelju, što policajac učinje s mjesta i iskreno obradovan.

Začudismo se kad policajac odjednom i bez najave, sa nevidljivim sagovornikom poče priču na arapskom jeziku, te ostadosmo u napetom iščekivanju što će se dogoditi. Ne potraja dugo kad se niz srepenište osulja krupan i veoma zgodan momak crne brade od nekoliko dana te obojica padoše jedan drugome u zagrljaj koji nije ostavljao mjesta sumnji da se radi o osvjedočenim prijateljima.

Uskoro se taj srdačan zagrljaj pretvori u izvjesno otimanje, jer je onaj momak nastojao da svog prijatelja – policajca zadrži u blizini, dok se ovaj otimao pri tom stalno objašnjavajući nešto što mi nijemo mogli razumjeti. No onaj momak nije popuštao te na kraju zavuče ruku u džep odakle izvadi nekoliko zgužvanih novčanica od 500 franaka a onda pozva zblanutog Nikolu, utrapi mu one pare u ruku i na svom jeziku izda naredbu od koje razumjesmo jedino šampanjac i kavijar. Snebivajući se i kršeći ruke u bijelim rukavicama,policajac nam prevede naredbu da, kako znamo i umijemo, dobavimo šampanjac i kavijar kako bi ga častio ovaj njegov prijatelj, koji je na nekoliko dana došao iz Libanona gdje je izbjegao iz Palestine i tu se stanio dok vidi što će dalje.

Nikola nije mnogo oklijevao već se strmoglavo izgubi u toplu ljetnju noć, dok ja ostadoh da sjedim za stolom na kome su ležale podijeljene karte i razmišljao da li da idem na počinaki ili da sačekam razvoj događaja. Odlučih se na ovo zadnje i sa zanimanjem stadoh pratiti ovaj nesvakidašnji susret sve dok se dva policajca i konačno ne odlučiše da ostanu i uza skale ne uputiše za onom markantnom momčinom koja, izgleda, nije trpjela pregovora.

Ni danas mi nije jasno kako je Nikola uspio u tako kratko vrijeme izvršiti ovu delikatnu naredbu i uskoro hrupiti u salon hotela da bi ono društvo pozovao da preuzmu narudžbu koja se sastojala od dvije veće boce šampanjca i jedne malecne tegle kavijara, kojoj je onako uzgred pridodao i malu bocu votke. Dok su ga oni začuđeno gledali Nikola izvadi kusur od par stotina franaka i pruži onome momku koji na to samo prezrivo odmahnu rukom i u smjernoj pratnji ona dva policajca zaputi uz stepenice. Tek onda se sjetismo Borisa koji, blijed i sa velikim oprezom izađe iz svog zaklona i s olakšanjem sjede u svoju stolicu.

Nama ne preostade bez da se Nikoli obratimo pitanjem; kojom magijom je uspio da u mrtvo doba pariske noći stvori vrhunske produkte kojima se proslavlja neki događaj, susret, pobjeda i sve ono što ostavlja dubok trag u životu...

Na ovo pitanje se Nikola, po svom ustaljenom običaju stade nepodnošljivo praviti važan,pritom iz džepova vadeći svežanj zgužvanih novčanica i sve to poprati komentarom:

„E lijepi moji, trebalo bi da znate da pravog noćnog portira ništa ne smije iznenaditi jer je tako mizerno plaćen da bez specijalnih zahvata ne može preživjeti. Zato ja kod mene držim mali „podrum“ pića i hrane specijalnih namjera, koji sam po pristupačnim cijenama obezbijedio prilikom uobičajenih akcija u obližnjim robnim kućama da bi ih, onda, po ekskluzivnim cijenama isporučio gostima hotela sa dubokim džepom...“

Nakon ovog svog nadahnutog govora, Nikola iz onoga svežnja izvuče par novčanica od 50 franaka i baci predamnom na sto i to poprati prezrivim komentarom:

- „E Karađoz, evo ti ovo da ne pričaš okolo, među kurv@ma i lupežima, kako Nikola ne vraće dugove...“

[metuzalem]

Nije baš ni bilo tako kasno kad sam uvečer stigao u hotel, te utoliko više bejah iznenađen da portira Nikolu zatečem u portirskoj loži, što ne bi bilo čudno da nijesam imao izvjestan osjećaj da baš na mene čeka i to sa nekom posebnom namjerom, što se odmah ispostavilo ispravnim kad me je, bez ikakvog oklijevanja i obzira oslovio:

- „E Karađoz, evo na tebe čekam cijelo popodne, jer si mi baš od potrebe...“

- Aha, što je, treba li ti novca ili...“

- „Ma što pitaš kad znaš, ali je ovoga puta nešto drugo... Evo neko vrijeme e se pitam što se s tobom događa otkad ti uvalih onu zgodnu curu, nakon čega mi mnogo toga nije jasno ali jeste veoma zanimljivo, pa htjedoh da te pitam da li bi mogao samnom otići na jednu partiju pokera sa nekim Arapima koji me, na neke njihove trikove, prije koji dan svukoše do gaća. Neka to, no se i zadužih kako bih se izvadio ali umjesto toga se nađoh u još dubljim govnima.“

- „E sad treba da te vadim iz govana što li...? No kad pošteno promislim o svemu, na to sam čak i obavezan, pošto si me baš ti naveo na avanturu od koje ću se teško oporaviti... Hajde pričaj koje su ti namjere?“

- " E pa, ove večeri se, na partiju pokera, sastaju baš ovi te su me tako žestoko „izbunarili“ i mislim da bi ti, sa svojim novim svojstvima, mogao da mi pomogneš, ne samo da se izvadim no da ih i konačno maknem s vrata. Siguran sam da bi ti rado odigrao jednu takvu partiju pokera i to sa novcem koji nije tvoj, jer mi je onaj Libanac ostavio toliko da, ne samo mogu vratiti dug, no i s tvojom pomoći, okrenut i jednu rundu „vađenja“, ali to više iz osvete no zbog nekog dobitka".

Pristadoh bez mnogo premišljanja te se ubrzo uputismo u jednu arapsku prčvarnicu koja se nalazila u zabačenom dvorištu rue de la Gaite gdje se u jednoj prostoriji iza male kuhinje svakodnevno igrao poker i to, ponekad, u veliki novac.

Društvo smo zatekli na okupu, kako pripravno, za okruglim stolom prekrivenim zelenom čojom, očekuje „dežurne“ mušterije da ih olakša, ne samo za ono što imaju nego i za ono što uzajme da bi se „vadili“.

[metuzalem]

Po svom ustaljenom običaju Nikola teatralno stupi na scenu, lakonski pozdravi prisutne i pritom pojedinima među njima u ruke utrapi zgužvane novčanice, što oni prihvatiše na način povjerioca koji su na povratak duga čekali više što je uobičajeno. Svoj nastup završi tako što me onako uzgred predstavi i to uz komentar da će to veče igrati mojim novcem, jer sam ja tako htio.

Ovaj njegov nastup je, kako izgleda, ostavio popriličan utisak na gomilu mutnih tipova koji se primakoše stolu praćeni nekolicinom kibicera koji nijesu skrivali svoju radoznalu zluradost. Nakon što Nikola svoje dugove vrati, teatralno, po svom znanom običaju zađe iza stola, zauze svoje mjesto, pred sobom natenane slažući novčanice za ulazak u igru, koja je prijetila da bude prilično zanimljiva, s obzirom da sam ja trebao biti finansijer iz sjenke... Ili tako nekako...

Budući da sam prije toga Nikoli u ruke uvalio zapečaćeni špil karata, diskretno mu dadoh znak da ga baci na sto, kako bi time suigrače uslovio da u igru uđu po važećim pravilima, što oni spremno učiniše svoju spremnost dokazujući time što otpečatiše onaj špil karata i nakon uobičajenog miješanja dijeleći prvu rundu. Prije nego li igrači uzeše podijeljene karte, svi su morali da uplate određeni iznos u „pot“, što je predstavljalo početni iznos za licitacije koje su slijedile otvaranja nakon „blind“(na slijepo) izdijeljenih karata... Nakon toga nastade uobičajeno „škartanje“ nepotrebnih karata a potom dopunsko dijeljenja nakon koga je svaki igrač mogao zahtijevati ulog prema svojim kartama a drugi morali uplatiti određeni iznos kako bi mogli „viđet“ karte u koje se uzdao onaj koji poziva.

Nikola ni momenta nije oklijevao da uplati određenu sumu, koju je gubio onoga momenta kad bi određeni igrač otkrio svoju dobitničku kombinaciju i potom zadovoljno kupio dobitak, dok su drugi taj postupak pratili sa iskrenom zavišću. Ne potraja dugo dok pred Nikolom gomilica nasloženih novčanica ne otanji u mjeri da njegovo učešće više i nije imalo mnogo izgleda te mu, bez mnogo prenemaganja predložih i to riječima koje prisutni, doduše, nijesu mogli razumjeti ali su iz mog postupka itekako mogli naslutiti da će igra dobiti novi obrt mojim učešćem. Zato se Nikoli, obratih neposredno i bez ikakvog pogovora, riječima:

- „Ajde Nikolaj, miči se, jer sa ovim ovejanim majstorima igraš taman kao da im čitaš svoju jebenu poeziju. Nije ni čudo kad svoje karte držiš tako otvoreno ka da u rukama držiš zbirku svojih pjesama pa mogu da te pelješe sa nepodnošljivom lakoćom.“

Ovo mutno društvo se stade značajno pogledivati čim, s punim pravom, zauzeh Nikolino mjesto, nakon čega mi pripade čast da podijelim karte, što učinjeh sa sigurnošću nekog ko ima temeljito iskustvo u ovoj hazardnoj igri. Već u prvoj rundi prisutne igrače zbunih time što karte; niti podigoh, niti pogledah već na neviđeno zamijenih samo jednu jedinu, što zbuni ostale igrače u mjeri da razmijeniše značajne poglede. Nakon dopunske pojele, bez riječi nabacih popriličnu sumu, koju je trebalo da uplati svaki od igrači koji „idu“ kako bih otkrio svoje karte.

[metuzalem]

Ovim mojim postupkom su bili zatečeni svi; igrači i kibiceri a Nikola nije mogao doći k sebi od iznenađenja. Ovaj moj postupak je bio uslovljen preživljavanjem u vrijeme studija koje sam u pitomoj Ljubljani finansirao očajničkim učešćem u partijama pokera iz prostog razloga jer ionako nijesam imao što da izgubim. U tome sam sam bio izvježban više no što ova igra zahtijeva jer su ubrzo prestali da me primaju u igru, smatrajućo me „ziherašom“ koji, radi sitnog dobitka, umije da umrtvi svaku igru. Zato sam ovim postupkom, u stvari, zaigrao i protiv samog sebe, kako bih igri dao poželjan tempo a sebi osigurao mogućnost da uspješno blefiram, jer karte same rijetko kad donose dobitak.

Prije nego li igra uđe u svoju „borbenu“ fazu, pažljivo osmotrih suigrače koji su napeto meditirali iznad svojih pet karata, pri čemu mi u sjećanje dopade jedna zgoda iz studentskih dana kada nam se pridružio sin imućnih seljaka iz Dalmacije, koga smo, zbog dječačkog lika, nazvali Lipi a koji bješe u Ljubljanu došao, tobože, da studira ali se ubrzo obreo u društvu pokeraša i bio jedan od najupornijih a izgleda da mu se i moglo, te su ga rado primali u igru. U stvari, bio je rođeni gubitnik,jer prilikom ove nesmiljene igre nije znao niti umio da prikrije osjećaje, te su mu se suigrači sprdali svaki put kad bi dobio neku bolju kombinaciju, napominjući da je Lipi dobio-“boju“- jer bi, tada, sasvim iskreno umio da – pocrveni – od očekivanja.

Taktika podizanja uloga, na slijepo, odnosno „blind“ u uobičajenom žargonu, proizašla je iz saznanja da se na dobrim kartama uglavnom kupi sitan ulog, jer pravi igrači odmah osjete i bržebolje bacaju svoje karte a dobitniku ne preostaje bez da pokupi siću i čeka sljedeću priliku. Za razliku od onih studentskih vremena, ovoga puta sam sjedio sa igračima koji su svoj zanat ispekli u jednom gradu koji ničije greške ne prašta, pogotovu ne u pogledu novca, jer na njemu i opstaje.

Zbog toga sam u početku prihvatio poprilične gubitke, zato što sam htio da svakog od igrača dobro osmotrim i jasno shvatim poruke koje ostalima šalje govorom tijela, posebno one poruke podsvjesnog koje se ne mogu staviti pod kontrolu. Uskoro i to sa popriličnim iznenađenjem, shvatih da ne samo da te podsvjesne poruke mogu jasno da protumačim, već mi se ponekad činilo da čak mogu i da nazrem kombinaciju karata, koju je suigrač imao u rukama. Nakon ove neočekivane izvjesnosti, sve većim ulozima u sljedećim partijama nametnuh jedan izvjestan tempo, koji bi se slobodno mogao nazvati - pregrijanim - jer mi je vrijeme nalagalo da i konačno otpočnem sa blefiranjem koje donosi dobitak, što mi pođe za rukom, jer sam svoju sigurnost potvrđivao predosjećajima koji su se ispostavljal ispravnim.

Uskoro onaj tanak svežanj novčanica ispred mene stade bivati sve deblji, dok je igra dobijala na dramatici a igrači se zbunjeno pogledivati među sobom. Uskoro prvi gubitnici ustadoše i mjesto prepustiše drugima koji u igru stupiše oprezno i promišljeno, što nije mnogo uticalo na tok igre. Ponekad bih se osvrnuo na Nikolu, koji je u svojoj stolici bivao sve manji, ne usuđujući se ni da zaviri u moje karte, koje sam mu ponekad podnosio na uvid.

Već bješe počelo svitat kad se više pogledima no riječima sporazumjesmo da okončamo ovu dramatičnu partiju pokera ali to učinjesmo tek nakon što dogovorismo skori revanš, jer su se prilikom ove igre obrnuo dosta veliki novac, koji je na njega itekako obavezivao svakog od igrača. Bez velikih pozdrava se oprostismo od one gomile mutnih tipova, koji naš odlazak ispratiše pogledima u kojima se nazirala doboka nesugirnost i nelagoda.

Nikola je, mimo običaja, bio veoma ćutljiv, te nije započinjao neku priču iako se jasno moglo primijetiti da je ova neobična epizoda na njega ostavila neizbrisiv utisak. Dok smo zamišljeni koračali ulicom kojom prolazili ranoranioci, žurno hitajući za nekim svojim poslovima iz džepa izvadih podebeo svežanj novčanica i Nikoli tutnuh pozamašnu svotu koju on radosno prihvati ali umjesto da se zahvali, on se kao nečega sjeti i značajno progovori:

- „E Karađoz, danas popodne u jedan od apartmana će se useliti onaj „maharadža“ te se raspitivao o tebi...“

[metuzalem]

Nakon ove njegove primjedbe ne mogadoh a da ga nervozno priupitam:

- „E Nikolaj, što si zapeo te pominjeh maharadža pa maharadža...?“

- „ E ako nij e maharadža što je onda; ajatola, guru, derviš ili možda čarobnjak iz Oza...?“

- „Hm, dobro ti pomenu čarobnjaka što bi mogao biti iako nd baš iz Oza, pošto mi se čini e bi se nas dvojica ovoga jutra u hotel vraćali praznijeh džepova da se on nije na neki način umiješao, ne samo uovu našu sumanutu igru pokera, već i u našu posuvraćenu stvarnost, što si u međuvremenu i sam primijetio...“

- „Ma nemoj mi reći...- iznenadi se Nikola – znači li to da ćemo, povrh svega imati posla i sa jednim stvarnim čarobnjakom? Da to ne bude malo mnogo...?

Na ovo potpitanje mu ne odgovorih, jer sam se i sam pitao kako će se odvijati uobičajena svakidašnjica u hotelu, kad najavljeni Đakomo stupi na scenu koja je, odlaskom onog zanimljivog naroda, ušla u uobičajenu kolotečinu, Tada se sjetih i da Nikolu pripitam ko ga je odmijenio na portirnici, ove noći, na što mi odgovori da ga je odmijenio Boris, prijatelj koga upoznadoh prilikom igre preferansa one noći kad nas iznenadiše oni policajci. Izgleda da je Nikolu ovo moje pitanje iznenadilo više no što mu je bilo po volji, jer na njega nevoljno prosikta da to nije moja briga i da se on umije snaći kad mu je potreba.

Pošto nijesam imao volje da se s njim prepirem oko nečega što je ionako u njegovoj nadležnosti, zamolih ga da se o Đakomu raspita a ukoliko bi se sa njim sreo, da mi reče što o njemu misli,jer će njegovo prisustvo biti itekako značajno, kako za mene tako i za njega.

[metuzalem]

Sjutradan, za doručkom, Nikola se nie baš činio vješt, ni povodom sinoćne partije pokera a još manje povodom skorog useljenja navodnog "čarobnjaka" Đakoma, koji je trebao da se useli u jedan od apartmana hotela, te nijesam imao namjeru da ga mnogo zadijevam po tom pitanju. No svejedno, cijeli dan nijesam ni o čemu drugom mislio bez o skorom susretu s najavljenom egzotičnom ličnošću najavljenog adepta, koji bi trebao da preuzme ulogu mog "učitelja" a da još s nijesam bio načisto čemu i kome to sve treba.

No kako bilo da bilo, kad sam se kasno uveče pojavio u hotelu, Nikola mi samo palcem uperenim gore i prevrtanjem očima dade znak da se "čarobnjak" uselio u jedan od hotelskih apatmana no ja onako umoran ionako nijesam imao volje da se dalje raspitujem te mahnuh rukom i zaputih uza stepenice kako bih se što prije raskomotio u mojoj tihoj sobici na prvome spratu, sa pogledom na usko drvorište.

Sjutradan podranih na posao, pritom izbjegavajući da s Nikolom činim neku veliku priču, što je on ispoštovao na uobičajeni način, tako što me poslužio kao da mi time čini neku veliku čast,na čemu sam mu, kao uvijek, bio veoma zahvalan. Kad sam se naveče vratio u hotel, Nikola još nije bio preuzeo portirsku ložu te se odmah uputih u svoju sobicu, računajući da je bolje da se sa Đakomom sretnem ujutru i na miru upoznam sa njim. Ipak me radoznalost prinudi da ponovo sađem u salon i sačekam Nikolu koji ubrzo dođe i usput me tako "ošinu" svojim mrzovoljnim pogledom da se naprosto osjetih krivim što sam se tu uopšte našao. Svejedno uzeh sebi za pravo da ga priupitam kakav utisak je dobio pri susretu sa likom koga stalno pominje kao "maharadžu", na što mi on značajno odgovori da ću uveče i sam imati priliku da se upoznam sa njima, jer se dosta neposredno raspitivao o meni, što dodatno raspali moju ionako raspaljenu maštu...

[metuzalem]

Nakon tri mjeseca boravka u selu nadomak Cetinja i skoro svakodnevnih posjeta gradu u kojemu sam odrastao, iznenada mi se nametnuo neodoljiv osjećaj, e ne bi bilo zgoreg da za sobom, jednom za svagda "bačim kamen", odnosno odem u kur@c krasni, pa makar to morao učiniti po sistemu - "kamena s ramena..."

No nije mi se dalo to učinjeti naprečac i neopozivo, te sam tu odluku objavio na thresdu "Svaka čast omladini Cetinja,,," vjerovatno zbog potsvjesne nada da će mi možebiti "Doći šnjaga..." ka Peru Mišu što, nažalost, nije bio slučaj te svoju odluku objavljujem na ovome threadu uz molbu svima koji su rado na njega ulazili,da mi ovu odluku ne uzmu za zlo, jer ovo malo preostale budućnosti bi htio da provedem sam sa sobom iako bi bilo pametnije potražiti bolje društvo...

Došlo vrijeme da se rastanemo...

Uprkos broju ulazaka na moj thread „Cetinje duhovna metropola“, neodoljivo mi se nameće osjećaj uzaludnosti u mog naivnog pokušaja, da gradu u kome sam odrastao, učinim duhovnu zadužbinu uslovljenu duhovnim blagoslovom, kojim me je uputio da „odživim“ život dostojan odrastanja u njemu....

Razlog tome je moj skoro tromjesečni boravak nadomak grada Cetinja u koji sam dolazio uglavnom prema potrebi ali ipak dovoljno često da dobijem dosta pregledan uvid u njegovu svakidašnjicu i potsjetim na vrijeme koje sam proveo u njemu. Prvi i neodoljiv utisak je bio da je grad na opštenarodnom godišnjem odmoru kome se ne nazire kraj. Ulicama jurcaju momci na bijesnim motorima od čije buke čoek ni svoje misli ne može čuti, dok se po razvaljenim pločnicima vide luksuzni džipovi koji izgleda da jedino služe kao simboli nekog neshvatljivog statusa jer se na putevima rijetko mogu viđeti.

Posebno neugodan utisak ostavljaju isluženi udbaši, jedini koji sebi mogu dozvoliti da po cijeli dan vise po kafanama van turističke „Staze slonova“ poput Gradske Kafane i sličnih, jer svojim uslovnin refleksom i dalje šire uši kako bi uhvatili kakav aber na polzu - SLUŽBE. Nakon što sam se pobliže kod nekih preispitao na koji način se finansira ova opštenarodna svakodnevica, dobio sam odgovor da su na djelu transakcije, kojima se neprolazna vlast osigurala i to prodajom stanova za dojčmarku po metru kvadratnom, dok je kupovinu džipova omogućila velikodušnim otpremninama a time što (nekadašnji) samoupravljači ne moraju plaćati vodu i struju, ostaje im pokoja para da kupe gorivo i piće ukafani.

Ove pomenute okolnosti su, prvo, uslovile da zapustim moj thread „Cetinje tajanstvena...“ a potom i da u potpunosti batalim ovaj svoj naivni poduhvat, računajući da bih prije mogao doći do pravog i jedinstvenog priznanja za ono što - nijesam - napisao, nego li za sve ono što sam do sada izbaljezgao na oovome duhovnom drkalištu. Zato bih svima onima koji su nestrpljivo očekivali nastavak avanture Adepta Velikog Učenja, Đakoma Belaviste, toplo preporučio Koeljevog „Alhemičara“, jer smatram da je, kudikamo, bliži njihovoj duhovnosti a i pristojniji, jer nema pomena o nekim jebačinama, kao što je to, uostalom, slučaj i sa sveukupnom istorijom filosofije a ljubavne romane da i ne pominjemo.

Na kraju da vas sve pozdravim životnim imperativom i to bez kondicionala:

- Jebite se!

[metuzalem]

E nije no se mora priznati e je moja odluka, da ovo svoje baljezganje okončam, bila sasvim na mjestu a to mi je, sa visina bilborda, priznao i sam Paolo Koeljo a koji CG čitalačkoj pastvi dođe nešto poput beletrističkog Amfilohija, time što se veoma - pristojno - zahvalio Crnoj Gori odnosno svojim CG čitaocima...

http://www.vijesti.me/caffe/koeljo-n...na-goro-905442

Ovom svojom zahvalnošću CG čitaocima, na nesumnjiv način je potvrdio koliko sam bio u pravu kada sam ga istima preporučio kao vrhunski - pristojnog - stvaraoca a on svojim zadnjim naslovom - "Špijunka" - svojoj čitalačkoj "CG pastvi" prestavio štivom po mjeri neprolazne SLUŽBE...

Što se mene tiče, drago mi je što sam u pravo vrijeme donio odluku da prestanem biti - "dežurni palamud opšte prakse"- koji na posebno prostački i nepristojan način iznosi svoje poglede na svijet i stvari...

-M -

[metuzalem]

-
-
Ne mogu a da se nanovo ne osvrnem na ovog svjetskog pisca - Paula Koelja - koji, osim toga što je veoma pristojan, čak i kad piše o nepristojnim rabotama, ujedno jeste baš uspješan trgovac prošlošću, što me potsjeti na moje nespretne pokušaje da trgujem budućnošću, sve se čudeći da ova veoma kvarljiva duhovna „roba“ ne može doći do kupca... No svejedno, kako pritom imam poveliku prednost što sam odavno zbrisao iz svog „sela“ u kome, s pravom, nijesam mogao biti ni prorok „opšte prakse“, ne mogu a da brašnjomude, čiji horizonti ne sežu dalje od, u najboljem slučaju, onih razvaljenih pisaćih mašina, ne uvalim jednu od vizija bliske budućnosti...

No tek će sada ovdašnjem općinstvu biti jasno, da se o budućim događajima ne može i ne smije pisati na pristojan način, jer ko je prije par decenija mogao slutiti ove današnje „rijalti“ jebačine koje se ne skidaju sa TV programa? A što onda rećio (bliskoj) budućnosti, kad viagra i gumene lutke završe u muzeju i kad se cijela rabota počne odvijati kao i sve ostalo – preko interneta. E pošto matuf ne umije drukče, evo jedne vizije koja bi mogla zanimati ovu visokonaprednu cetinjsku mladež.

Dakle, svi oni koji umiju i imaju, neće više morati da se šunjaju sumljivim gradskim četvrtima, kako bi neđe usput „opalili metak“ jer će svoju strast moći da zadovolje preko interneta, đe će umjesto sega-mega igrica moći da naruče cyber – jebačinu po svojoj želji i mogućnostima. Za to će im trebati poseban PC sa specijalnim USB portalom koji će moći da nataknu na dignut kur@c i samo još pritisnu – enter – kako bi naručene i podmirene gigabajte spremno dočekali na svoj pravi i jedini polni organ – mozak!

E pa ti budi pristojan...

[metuzalem]

Svratih da ve pozdravim i dam neki prilog kako namjernik ne bi bio zatečen prazninom...:

http://www.nvucak.com/

- M -

[metuzalem]

Bio sam veoma prijatno iznenađen pri ulasku na moj „blog“, vidijeći da su se, u mom odsustvu, dogodilo nekoliko hiljada ulazaka iako nije bilo priloga sa moje strane... No moje osustvo sa foruma CDM, nikako ne znači da sam batalio pisanje, već da sam počeo pisati po onome da je najbolje živjeti i pisati jer, ionako je to sudnji dan koji će staviti tačku. Ili možebiti više njih...

No da priču otpočnem od onog trenutka kad sam za vrijeme služenja vojnoga roka kod slavne Je- Ne-A, svijema u četi bio dosadio pričom o tome da, čim ovu obavezu okončam, neću časa časiti da se što prije dokopam dalekoistočne metropole Hong-Kong, gdje me očekuje budućnost kakvu sam sebi predodredio. Vjerovatno bi tako i bilo da mi se na tome putu nije ispriječio grad svjetlosti – Pariz – đe sam zaglavio i „potrošio“ one najbolje godine (25-31) svoga života..

No iako sam mislio da je ovime moja prvobitna namjera okončana za sva vremena, ispostavilo se da moji đetići smatraju da me ona ipak obavezuje, bez obzira na vrijeme i prostor u kome trenutno obitavam, te su mi put za daleki Istok ispostavili kao božićni poklon par exelence, o čemu će biti riječ u sljedećim nastavcima...

- M -

[metuzalem]

Prije nego li otpočnem ovaj putopis, moram vrlo "općinstvo" naše prijestonice uputiti na činjenicu da sam u penziji više od deset godina ali da i dalje rabotam, ne samo kako bih dopunio veoma malu penziju od 300 eura, već kako bih mogao "kupiti" ono što se u mojim godinama jedino isplati - putovanja...
Jer pametni ljudi nijesu uzalud rekli da putovati znači - živjeti, što je nanajbolji način potvrdio genijalni njemački pjesnik, filozof, naučnik i pisac Goethe...

Dakle,
čim sam "pristao" na ovo putovanje,trebalo se pobrinuti za vize i pelcovati protiv brojnih egzotičnih bolijesti. Što se tiče viza, postupio sam prilično otmjeno time što sam uzgred svratio u CG - ambasadu u Berlinu, koja se nalazi na baš otmjenoj adresi u Charlotenstrasse, ulici paralelnoj sa kultnom Strasse unter den Linden. Našu ambasadu nije teško naći, jer je "obilježena" zastavom od najmanje 3 (islovima: tri)metra dužine iznad ulaza. U ambasadu sam došao sa suprugom Njemicom i 13-godišnjom unukom, gdje nas je primila jedna veoma fina i elegantna godpođa čije sam ime, nažalost, zaboravio, koja nam je rekla da za Hong-Kong viza ne treba no je za Vijetnam obavezna. Dok smo sjeđeli u prijemnoj prostoriji, iznenada se pojavio, ambasador Vujačić, baš zgodan i elegantan gospodin i pozdravio nas više kao kućni domaćin nego li diplomata, što nas je posebno obradovalo a za čemu sam mu odao i veoma iskreno priznanje.

Nakon ovoga su moji sinovi u vijetnamskoj ambasadi podnijeli nalog za ulaznu vizu koji sam ubrzo dobio i platio je 65 eura, tako da sam mirno mogao krenuti na ovo daleko i uzbudljivo putovanje...

- M -

[metuzalem]

Naše jedinstveno putovanje bilo je zakazano za 1. Decembar, sa polaskom u 15 časova i to sa hamburškog aerodroma za London, đe nas je čekao dvanaestočasovni let do Hong-Konga.

Toga 1. Decembra, oko podna smo se sastali na hamburškoj glavnoj stanici odakle smo se podzemnom željeznicom zaputili na aerodrom, koji je i za običnog namjernikaveoma ugodna destinacija a kamo li za onog koji kreće na daleki put.

Pošto nije bilo neke žurbe ugodno smo se smjestili na zastakljenoj galeriji sa pogledom na piste sa kojih su polijeteli ali i slijetali avioni dospjeli sa svih strana svijeta. Pri pogledu na neki od aviona koji bi se nakon kratkog zaleta vinuo u naoblačeno nebo, uz ugodni nemir bi pomišljali da ćemo se i mi za nekoliko trenutaka vinuti u nebo kojim su se lijeno vukli tamni oblaci.

I stvarno, ne potraja mnogo kad iz zvučnika odjeknu sanjalački ženski glas koji nas pozori da se pripremimo jer je airbus 320 za London već postavljen te treba učinjeti - check in - kako bi se pravovremeno ukrcali u njega. Zaputili smo se, vođeni uobičajenim strelicama, ka naznačenom - gate - (izlazu) gdje sam gaće morao nositi u ruke pošto je sve, pa i moj kaiš, moralo proći propisanu i uobičajenu kontrolu. Ubrzo smo se kroz onu „surlu“ spustili i ušli u avion gdje su nas, službenim osmjehom, dočekale lijepe i simpatičnje stjuard - Dese- i upute do naših sjedišta. Bio sam prijatno iznenađen kad nađoh svoje sjedište u drugom redu a još više kad vidjeh da je srednje, od tri sjedišta, zatvoreno jednim poklopcem kako bi moglo poslužiti kao stočić za sve ono čime smo uskoro bili posluženi.

Nije dugo trajalo dok se let za London, koji smo mogli pratiti na ekranu koji je visio sa plafona, već bližio kraju i mi u sumraku mogli vidjeti nizove sijalica koje su se preplitale obilježavajući istočnu obalu Engleske.

(nastavlja se...)

[metuzalem]

Nakon prizemljenja, putovanje postade, takoreći, vavilonski dramatično, jer su gomile putnika žurno i bez pogovora slijedile instrukcije te odjekuju iz brojnih zvučnika, čemu uveliko pripomažu i brojne pokretne stepenice, kojima se ovo mnoštvo usmjerava tamo đe treba kako bi, bez zadržavanja, nastavilo svoj put.

Ubrzo mi se nametnu neodoljiv utisak da se, u stvari, nalazimo u mašini koja nas sortira i prenosi sa jednog mjesta na drugo, te joj se opušteno i s povjerenjem prepustismo. Ubrzo se nađosmo na stanici sličnoj uobičajenoj stanici metroa, samo ovoga puta automatskoj, jer je voz koji nas je pokupio to činio na "samotuk“ i bez mašinovođe. Izađosmo na zadnjoj stanici ovog - „ćoravog“ - metroa i sa nje, pokretnim stepenicama, zaputismo u kontrolni punkt, đe je ponovo trebalo uzeti gaće u ruke, lične „rabote“ potrpati u one kopanje te prolaze kroz skener a mi sami se provući kroz one portale, koji znaju da tako pogano zapište ka da smo nešto ukrali i skrili pod jezik. A svud okolo bjehu razmješteni neki mutni i podozrivi tipovi od kojih me jedan pozva da se izujem kako bi pregledao moju obuću, pri čemu sam mu bio od pomoći, radoznao, što bi to, važnog ili opasnog, moglo bitiu mojim smrdljivim cipelama. Ipak odahnuh sa olakšanjem kad mi ih vrati, te se brzo obuh, iz one kopanje uzeh kaiš kako bih utvrdio gaće a onda, s olakšanjem, pokupih ostalo i pođoh na pasošku kontrolu.

Kad jednoj načmurenoj „nevjesti“ pružih pasoš, ni malo se ne iznenadih kad ga ona uze i osmotri pa onda, ne da viknu, no takoreći vrisnu – Montenegro – i odlučnim pokretom zaustavi cijelu kolonu koja zbunjeno zastade – očekujući... Uzaludu sam pokušavao da joj objasnim e sam se temeljito raspitao i iz pouzdanih izvora saznao da mi za Hong-Kong viza nije potrebna ali se ona na to nije osvrtala već okrenula službenom lap-topu i počela tući po njemu, što izgleda nije bilo dosta jer stade i bjesomučno telefonirati što potraja ali se, ipak, na kraju smiri, krvnički me pogleda a onda mi pasoš uruči ka da je, ne daj Bože - zarazan.