Cetinje – tajanstvena duhovna metropola

[metuzalem]

Pošto Helen ispratih, vratih se u sobu i obučen ispružih po prostranom ležaju i prepustih dubokim mislima koje na mene neorganizovano navališe. Među tom mislima bilo je i onih koje su se nametale na dosta upitan način, jer onu avanturu svijesti na koju sam se bio odlučio, ni slučajno nijesam zamišljao ovako kako je stalo da mi se događa, mada nijesam baš imao ništa protiv.

Ne prođe mnogo te se ja polako opustih, pritom se tješeći da se radi o odnosima uslovljenim tzv. „hotelskim“ smještajem te će se cijela rabota regulisati skorim odlaskom ove dvije ljepotice za koje sam već tada slutio da će mi žestoko nedostajati.

Sljedećeg jutra, uobičajeni doručak je protekao na izvjestan „ozbiljan“ način, jer smo ga proveli u ćutanju pritom se pogledujući kratkim pogledima ali bez neke nelagode. Nakon što se njih dvije tiho dogovoriše o tome što i đe će toga dana, okrenuše se meni i rekoše da su se dogovorile među sobom da one mene izvedu u neki od pariskih lokala u kome se događa nešto zanimljivo. Ostade da se vidimo uveče i onda napravimo konačan izbor.

Kad se uveče nađosmo u salonu hotela, vidjeh da su se bjehu uredile pažljivije no uobičajeno, te se i ja osjetih obavezan da obučen nešto bolje od majice koju sam nosio već par dana. Otrčah u sobu, đe se na brzinu umih i obukoh novu košulju kariranu bijelim i plavim trakama, nalik na stolnjak ali zato lijepo skrojenu koju sam, u butiku „100.000 chemises“ ( naški:100.000 košulja). platio dosta skupo. Kad siđoh u salon, pogledi onih ljepotica na ugodan način potvrdiše ovaj moj izbor te polako pođosmo ka obližnoj stanici metroa.

Ne potraja dugo dok stigosmo do stanice metroa iz koje izađosmo na jarko osvijetljen bulevar iz koga ubrzo skrenusmo u jednu od uskih ulica u kojima je vladala prilična živost i mirisalo na mediteranski začinjena jela. Kad se nađosmo pred ulazom lokalaiznad vrata spazih svjetleću reklamu na kojoj je, oblim neonskim slovima bilo ispisano - Flamenco. U lokalu je bilo tako puno da jedva dobismo sto u uglu dosta daleko od malog drvenog podijuma na kome su stajala tri muškarca obučena u svilene košulje jarkih boja, koji su opušteno štimovali svoje gitare.

Ne prođe mnogo kad se na podijumu pojavi jedna kršna gospođa u flamenco kostimu koja tako žestoko udari potpeticama po daskama onog podijuma da u lokalu namah prestade žamor i svi okrenuše njoj. Nakon ovog njenog gesta, tri gitare grunuše temperamentnim ritmom ovog zanosnog plesa a ona kršna gospođe ponosno uzdiže glavu i svojim potpeticama otpoče žestoki stakato koji se stade ubrzavati, da bi se naglo prekinuo a ona zanijeto otpočela nešto poput izvjesne „sevdalinke“, kojom je nastavila pratiti svoj ples.

I u ovom lokalu je vladalo pravilo da se ulaznica plaća bocom šampanjca samo što nije bio onako skup kao u „Moulin Rouge-u“, te nam nije preostalo do da naručimo jednu koja je obično „trajala“ samo jedan ples, a onda je trebalo (moralo) naručiti novu. Kako je vrijeme prolazilo, neprestano sam očekivao da posluga dođe i preuzme narudžbu, ali se to ne dogodi, te sam s čuđenjem gledao kako svim drugima donose, osim nama jedinima. Dok sam se u čudu osvrtao po lokalu, primijetih da se u prozorčiću od kuhinje stalno pomaljaju siluete i virkaju u prepun lokal, čemu nijesam pridavao neku pažnju iako me je obuzimala izvjesna slutnja.


I stvarno, dok smo nas troje bili zadubljeni u neku tihu priču, više osjetih no primijetih da neko, u očekivanju, stoji uz naš sto i već se bjeh pomirio da je to neko od posluge kad vidjeh da to bješe jedno lijepo čeljade duge crne kose, obučeno u tijesne farmerke i „prtenu“ košulju u kome, sa žestokim iznenađenjem, prepoznadoh zanosnu plesačicu flamenka iz kabarea „Moulin Rouge“.

Nagnu se i tiho upita smije li sjesti, pa prije i nego li dobi odgovor, odlučno dovuče stolicu i sjede, netrmice gledajući u mene, onako zbunjenog i izgubljenog, dok se moja pratnja zapitano osvrtala. Potom se obrati onim curama i pretstavi kao Ines i da je porijeklom Španjolka, odrasla u malom mjestu nedaleko od Saragosse a u Pariz je došla kod rodbine kako bi zaradila miraz za momka koji će je odvesti pred oltar, što je predstavljalo čvrsto utemeljen običaj tradicije u kojoj je odrasla i bilo nezaobilazan (pred)uslov budućnosti. Nakon toga se raspita odakle cure dolaze, pa pošto dobi odgovor, naglo se okrenu meni i naredbodavno upita odakle sam ja.?

- „Iz Jugoslavije“ –spremno odgovorih, napeto očekujući njenu reakciju.

Na moj odgovor se ona trže i smrknuto priupita:

- „A koje si vjere..?“

- „Ortodoxe (pravoslavne) ako ti je to baš važno".

- „ O da, jeste, itekako mi je važno... Je li to nešto kao da si musliman i obrezan... što li..?“

A onda, i prije nego li odgovorih, strogo upita:

- „Reci ti meni jesi li ti katolik ili nijesi?“

- „Katolik nijesam ali svakako jesam hrišćanin – pravoslavac“

- „ E viđi koje sam ja sreće; konačno sretnem momka s kojim bih, takoreći, na prvi pogled i na neviđeno, bez ikakvog oklijevanja stala pred oltar i onda baš se taj nezaobilazni oltar ispriječi među nama...“

[metuzalem]

Lijepa Inés zaćuta i snuždeno osvrnu oko sebe a onda mahnu posluzi da donese novu bocu. Tek tada se okrenu nama i prozbori više kao za sebe:

- „Eh koja sam ja ćurka, došla da na neviđeno isprosim momka iz drugog svijeta i to dok je u društvu dvije zgodne cure... No kod nas narod veli da je momak sa dvije đevojke pristupačniji nego onaj sa jednom. No mi sad recite koja od vas dvije ima „tapiju“ na njega..?

Helen i Barbra se zbunjeno pogledaše a onda kao po komandi slegoše ramenima i odrečno klimnuše.

- „Eto viđite.., no to me baš ne pravda te molim da me razumijete... Takav mi je temperament, neuračunljiva sam ali ne zla.“
Razgovor se nastavi u opuštenoj atmosferi sve dok lijepa Ines ne ustade, klimnu kratak pozdrav curama zagledanim u nju a onda sagnu i na obraz mi pritisnu bratski topao poljubac, koji poprati tihim:

- „Vaya con Dios!“

Bez riječi je pogledima ispratismo, nakon čega svako utonu u svoje misli dok ona kršna plesačica otpoče novi nastup. Ovoga puta još žešće udari svojim potpeticama prateći njihov ritam kastanjetama koje je držala u visoko uzdignutim rukama. I stvarno, svi osjetismo da je ovo zadnji nastup i da je vrijeme poći na počinak. Dok smo išli ka stanici metroa, cure su uzbuđeno cvrkutala dok sam ja pokušavao odgonetnuti o čemu, što mi ne bi teško jer ubrzo zaključih da je Helen oduševljena događanjem sve pripisujući dejstvu onog sapuna koji izgleda da bi i stvarno mogao posjedovati izvjesna (magična!?) svojstva. Smiriše se tek u metrou koji je zaglušno kloparao te smo ćuteći čekali našu stanicu da bi mogli nastaviti priču.

Kad izađosmo iz stanice metroa, Helen me uze pod ruku, priljubi uz mene i tiho reče:

- „E, moj dobri, nas dvoje i ne promišljamo da ova mala – glavom pokaza na Barbru – za par dana treba da se vrati doma a na nama je da je ispratimo kako treba i sljeduje... I da odavde odnese lijepe i, prije svega - prave - uspomene...“

Pritom se još jače steže moju nadlakticu i „značajno“ pribi uz mene. Na to joj odgovorih e ćemo o tome sjutra a sada neka idu da se odmore.

[metuzalem]

-
Imam utisak da mi se ovaj uvrnuti protokol moje nenamjerne avanture svijesti, na izvjestan način oteo i krenuo svojim pravcem te ga se; kako ostavljeni domaćini imaju običaj da oglase – odričem i njegove (duhovne) dugove ne priznajem. Ovo pišem da bih se oslobodio onog „udvaračkog“ poriva u pisanju, koji čoeka ćera da piše za – nekog – umjesto o čemu...

Ove zadnje priloge koji su, objektivno za nevjerovat bih, već iz same pristojnosti prećutao, da prije par dana na televiziji ne viđeh film Woody Allen-a: „Ponoć u Parizu“, u kome je prikazan nekakav smotani američki autor, kome se u pariskoj noći događa prilično toga što uveliko prevazilazi ove moje naivne i na neki način nevine zgode iz života ovog magičnog grada.

Konačno nije ni čudo da, kad jedan matuf poput mene, makar i na ovaj način ostane sam sa sobom i počne da „ćeta i zanovijeta“, ne poštujući vladajuće kriterijume stvaranja, koji itekako podliježu sudu i kritici stvaralačke javnosti. Potražih jedan od stručnih osvrta na stvaranje jednog od naših priznatih autora i umjesto da nakon njegovog čitanja budem pametniji, ostadoh zatečen shvatajući da je napisan na čistom "UDBAŠKOM" jeziku, te ne bi bilo zgoreg ukoliko mi neko ponudi prijevod istog:

- Le voila! (otmjena ponuda na čistom francuskom)

„ . Fenomen, trauma, izazov, horror vacui zvana le papier blanc, odnosno samoproblematizacija pisanja i pripovedanje poetike, predstavljaju delove jedne od najsnažnijih mreža krvotoka postmoderne. Jer palimpsestno pisanje nije označavalo samo samosvest tradicije, svest o dovršenosti ili iscrpljenosti naracija, stalno intuiranje rizomatskih račvanja i ambisa unutar i ispod svakog motiva, zapleta ili senzibiliteta. Ono predstavlja korak napred ili korak u stranu u odnosu na rubnu dilemu visokog modernizma, kuda posle ćutanja, šta nakon redukcije do apsurda sastavnih delova koji se rastaču na oskudne simbole, gramatičke skelete, kruneći se u tišinu. Otvoreno je pitanje da li je postmoderna izašla na kraj sa pitanjem samoukidanja književnosti kroz muk, kroz verbalno samoponištavanje, kroz odricanje od označavanja, govora o, ali i govora preko. Intertekst i metatekst, parodije i pastiši bili su zgodan izlaz i jedan neobarokni iskorak u prošlu budućnost.“


Hm, „u prošlu budućnost...“ – nje imam ohoho, no mi je ova buduća otanjila, pa hitam da ovu priču što prije privedem kraju...

(nastavak (izvještaja) slijedi...)

[metuzalem]

Sljedeće večeri svoje vjerne ljepotice pozvah na oproštajnu večeru u italijanski restoran „La Mamma“ u ulici Vavin, koja, kolikogod bila kratka, povezivala dva velika pariska bulevara; Montparnasse i Raspail, a do njega (restorana) se moglo ugodno odšetati jednim od njih. U ovom restoranu sam važio skoro za člana familije, jer se prije par godina dogodilo da sam ušao u restoran kad u njemu nije bilo više mjesta te me je momak iza šanka, Serđo (Sergio) po kratkom postupku ispratio riječima da je sve zazeto.

No čim sam se našao na trotoaru, neka vika me nagna da se okrenem i ugledam jednu omalenu oblu gospođu, kose uvezane bijelom maramom, kako mi energično maše rukom da se vratim. Neodlučno je poslušah nakon čega me ona uze pod ruku i uvede do ispred šanka za kojim je stajao Serđo i skrušeno slušao kako ga Mamma Falcone sramoti što me nije prihvatio, barem za šankom, jer kako reče:

- „ Što ne gledaš od čega živiš, no trčiš da nahraniš site i bijesne umjesto da odmah vidiš i prihvatiš nekom kome se izdaleka vidi da je gladan poput ovoga đetića (giovanotto). A sad mu daj da popije nešto dok mu ja spremim da nešto pojede...!“

Veselo zbunjen sjedoh na visoku stolicu i laktovima oslonih na šank, sa Serđom razmjenjujući pokoju riječ dok Mamma Falcone preda mnom ne gurnu tanjir sa bogatom porcijom makarona u sosu od paradajza.

Od tada sam često navraćao u ovaj restoran koji je i danas otvoren (Google!) i u vlasništu familije, što mi izbor restorana za ovu oproštajnu večeru nametnuo sasvim prirodno, te se naveče nas troje, pločnikom mirnijeg bulevara Raspail, zaputismo na gastronomski veoma poželjnu adresu.


Nakon čto uđoh i po običaju se pozdravih sa Serđom, on me, sliježući ramenima, obavijesti da je restoran pun i da sjednem za onaj stočić u prolazu prekoputa njega pa da pričekamo ili da nas za njim posluži. Dok sam ja curama pričao storiju moga statusa u ovom restoranu, bez najave iza šanka istrča obla Mamma Falcone i uz veseo uzvik „Salvatore.., caro mio“ , dotrča za naš sto, rukama me zgrabi za ramena i na obraze pritisnu dva vlažna mediteranska poljupca. Tek onda se okrenu mojim začuđenim pratiljama, koje pažljivo osmotri uz komentar:

- Mamma mia, que belle..!“

Još jednom uze moju glavu u punačke ruke , zvučno poljubi u čelo i hitro, kako se i pojavila nestade iza šanka u kuhinju. Utoliko nam Serđo dade znak da je sto u jednom dubokom uglu restorana slobodan te se možemo smjestiti za malim kvadratnim stolom sa tri stolice. Ubrzo dođe posluga te kao aperitiv za sve troje naručih „Amaro Montenegro“ čiju sam bocu zapazio na polici iza šanka.

Sjedoh okrenut leđima ka zidu dok cure sjedoše jedna sa jedne a druga sa drug estrane stola. Nanovo dođe posluga i upita što ćemo piti te naručih bocu Chiantia za početak, jer nam se i nije baš žurilo sa večerom,što poručismo posluzi kad nam donese jelovnike. Vino se pokaza kao veoma dobro, što čestto nije slučaj po pariskim restoranima, te se sa zadovoljstvom kucnusmo i još tjesnije zbližismo posebno ispod stola, gdje se obla ženska koljena ugodno i sa povjerenjam nasloniše na moja, bez namjere da se brzo povuku. Osim toga cure ubrzo jednu od slobodnih ruku slobodno i sa povjerenjem položiše na moja stegna što ne ostade bez dejstva ali se ja mnogo nijesam činio vješt. Pri tome cure stadoše ćućoriti na engleskom što me nije mnogo brkalo jer sam znao da govore o nečem samo njima važno.

Odjednom se Helen uspravi i okrenu meni kao da ima nešto važno da mi kaže, pritom svojom kratko ošišanom glavicom pokazujući na Barbru, čiji rumeni obrašćići bjehu porumenili od prikrivenog iščekivanja:

- "Dakle, Ostrogote, jesmo li saglasni da ovoj maloj poklonimo onaj jedinstveni souvenir (uspomenu) zbog kojeg iz cijela svijeta navaljuju ovamo... Ja sam joj to već uveliko najavila a sad ću ovu ugodnu zgodu iskoristiti da je uputim u, hm.., koreografiju onoga što bi trebalo i, konačno, moralo da se dogodi... kako bi se sa jednim takvim souvenirom mogla vratiti svom domu.“

Ne ostade mi bez da neodlučno klimnem glavom, jer me je ionako od uzbuđenja davila ona poslovična knedla u grlu, te njima prepustih da nastave ono vrelo šaputanje od maloprije, što one učinješe naginjući se iznad stola. Meni ostade da sa strane posmatram kako se Helena unosi u vizije svojih uzbudljivih prijedloga dok je Barbra osluškivala poluotvorenih kapaka koji su ukazivali da je njen pogled okrenut unutra u dubinu njenog uzdrhtalog tijela.

U međuvremenu smo bili posluženi i natenane pojeli ukusna jela, da bi nakon deserta nastavili sa novom bocom vina. Uskoro se restoran stade prazniti te ostadosmo sami u skrivenom uglu, što nas još više i jače okrenu nama samima, a cure nastaviše tiho ćućoriti da bi na kraju zajedničku pogodbu, umjesto uobičajenim stiskom ruku, potvrdile tako da Helen ispod stola nježno uze Barbrinu i polako stavi „tamo đe treba“ na što ja odgovorih jedva osjetnim pokretom apsolutnog pristanka. Prije nego ustadosmo, svoje užareno lice, uzdrhtalo ugurah među njihova, što nas namah osvijesti i svak se ponovo vrati sebi.


Bilo je kasno kad se, ćutke i u zanosu, vratismo u hotel đe Nikola još ne bješe preuzeo smjenu te smo na miru mogli otići sprat više do pred njihovu sobu do koje me dovedoše čvrsto me držeći pod ruku svaka sa svoje strane, time, bez riječi, izražavajući odlučan poziv da ostanem sa njima tu noć, za koju sam posigurno znao, da će biti nezaboravna koliko i – neopisiva....

[metuzalem]

Otsutno, da ne rečem olovno sjetni, autobusom se odvezosmo do aerodroma Orly, odakle je Barbra trebala da odleti nazad u svoju domovinu – Ameriku. Da bi mogli biti što duže zajedno, sjedjeli smo na zadnjem sjedištu autobusa, koji se s mukom probijao kroz saobraćajnu gužvu, što smo mi osjećali na veoma prijatan način jer je produžavalo naše druženje koje se neumitno bližilo kraju.

Konačno stigosmo u predvorje ove supermoderne „zračne luke“ (aeroport) u koju su uplovljavali brodovi iz jedne više prostorne dimenzije. Zbog kašnjenja autobusa trebalo je požuriti, te se na brzinu oprostismo od Barbe, koja se na odlasku osvrnu i osmotri nas svojim duboko plavim pogledom, koji je iskrio suzama, što nas nije moglo omesti i da primijetimo kako se, umjesto razigrane djevojčice, od nas oprašta zanosno lijepa i zrela mlada žena, otvorena do srca i bez ostatka svjesna same sebe.

Nakon što Barbra nestade iz ugla, Helen me uze pod ruku te se ćutke zapustismo ka stajalištu autobusa za grad, koje je uskoro trebao da se pojavi i pokupi putnike. U očekivanju autobusa, Helen stegnu moju ruku i nagna da joj se priklonim i čujem što će mi reći. Ovoga puta ona se značajno nakašlja i reče:

- „E Ostrogote, ovo što smo učeinjeli čak i ovdje a kamo li u puritanskoj Americi, važi kao prvoklasan skandal za koji slijedi i žestoka kazna, ali ga mi, svejedno, možemo smatrati jedinstvenim pariskim souvenirom. E, ali što ćeš, ni običaji nijesu samo običaji već i nepisane zakonske odrednice, čije dejstvo se primjenjuje bez razmišljanja. Evo, naprimjer, onaj „medeni mjesec“ koji se posebno „primjenjuje“ u Americi, ako se na njega osvrnemo na poseban način, sve drugo je nego „meden“, jer predstavlja siguran način da mladence od samog početka odvoji jedno od drugoga...

- Pitaćeš se, otkuda sad ovakvo viđenje jednog opštenarodnog običaja, ali ja znam da ćeš ti pravilno shvatiti jer dolaziš iz društva, doduše jednako podvrgnutog prinudi ali oslobođenog jalovog prenemaganja. E sad, zamisli da jedno izgladnjelo dijete ostaviš samo u prepunoj poslastičarnici..., sigurno te ne bi začudilo, kad ono kolače više očima ne bi moglo da vidi...“

Njen osvrt potvrdih bez mnogo premišljanja, pri čemu mu pred oči iskrsnu samosvjesni lik zanosne Barbre. Uskoro se pojavi autobus te se utrpasmo u njega i sa ostalim putnicima zaputismo u pravcu grada. Od autobuskog stajališta nedaleko od Ajfelove kule, do hotela se zaputismo pješke jer nije bilo daleko i kad dođosmo nadomak hotela Helen se kao prenu i otpoče veoma interesantnu priču..:

- „E da znaš, Ostrogote, ne bi me iznenadilo da je ovaj naš hotel ime dobio po jednom mističnom redu zvanom - „Ordo Templi Orientis“ (Red Istočnog Hrama) - jer se jedno vrijeme nakon Prvog svjetskog rata, ovudijen motao poznati (i priznati) „čarobnjak“ Aleister Crowley inače član ovog mističnog reda, o kojem je napisana gomila knjiga a da ne govorimo o napisima u tadašnjoj štampi. Ako ćemo pravo, radi se o izvjesnom „James Bondu“ okultizma, koga je poznavao i sami autor romana o ovom legendarnom špijunu, u to doba i sam prisutan u bogatoj pariskoj galeriji ličnosti, skupa sa Piccasom, Dalijem, Chagalom, Rene Guenonom, koji su u to vrijeme, nazvano „belle epoque“, davali smjernice duhovnim tokovima Evrope i svijeta. Pa i ovaj naš susret se događa u tom prostoru koji, po svemu, ima nečeg veoma magičnog u sebi, na što ukazuje i današnja koncentracija raznoraznih „carobnjaka“ umjetnosti. I samo da ti još i ovo pomenem; ovaj „čarobnjak“ Crowley, za razliku od tebe se mazao kojekakvim pomadama sa mirisom koji je, navodno, trebao privući, ne samo žensku nego i mušku čeljad i navesti na mistične izlete u predjele sasvim posuvraćene erotike, dok sam ti ja dala sapun koji je, ne samo sa tvoga tijela, sprao naslage civilizacijom uslovljenih izlučevina, nego, vjerujem, i tvoj duh očistio od mnogobrojnih nametnutih predrasuda i lažnih ubjeđenja..“

- Kao što vidiš, ovim prostorom je bilo mnogo sličnih tebi, koji su ovdje došli da bi krenuli u sopstvenu avanturu svijesti, od kojih je Crowley avanturista sa negativnim predznakom, jer neko i to mora biti... Mnogi su ga kasnije dovodili u vezu sa Hitlerom, zbog mnoštva sličnih ili identičnih duhovnih premisa... No imaćemo kad o tome.“

[metuzalem]

Pošto sam za ispraćaj Barbre uzeo slobodan dan, nije mi preostalo drugog bez da ga sa Helen opušteno provedem a u čemu je ona mogla biti od velike pomoći. Kao prvo, želja joj je bila da za ručak odemo kod „Roger la fritte“ (Rože pržena krtola) na bulevaru Montparnasse, koji je bio opštepoznat kao nikad trijezan original, što za mene nije bilo ništa posebno jer sam kod njega često navraćao, pošto me je neodoljivo potsjećao na jednog od konobara iz cetinjske „Milušine Pećine“ koji je, za razliku od Roger-a, teglio za pojasom zataknut magnum 45 dok je sam(hm!) café – restoran službeno bio kršten imenom - „Lipa“ - ali je to malo koga zanimalo. U ovom pariskom restoranu, Roger je lično služio svoje mušterije sa pommes frittes-om (prženom krtolom) ali na tako svađalački način da su mušterije slabijih živaca naprasno napuštali ovaj lokal, no su zato one sa smislom za humor bile i ostajale njegove vjerne mušterije.

Dok smo opušteno ručali jednostavni obrok koji se sastojao od malih kobasičica i pržene krtole, produžismo priču o mnogobrojnim autorima koji su, u Evropi (Parizu) između dva rata, stvarali neprolazna djela u umjetnosti, literaturi i filosofiji. Sa iznenađenjem zaključismo da je pomenuti čarobnjak Alester Crowley bio jedan od brojnih učenika Georga Ivanoviča Gurđijeva koji je nakon Oktobarske revolucije dolutao do Pariza i osnovao svoju školu za „Harmonični razvoj“ u obližnjem Fontainblou, koju je posjećivao i poznati osnivač misaonog pokreta „New Age“, Aldous Huxley. Uostalom, impozantan broj autora koji su stvarali između dva svjetska rata, svojim djelima bi sasvim solidno mogli ispuniti bilo koju privatnu biblioteku.

Ovaj uzgredni zaključak nas vrati na knjigu „U potrazi za čudesnim“ koja je na Helen ostavila poseban utisak, jer je i sama učestvovala u sličnoj duhovnoj avanturi tokom koje je upoznala mnoštvo; derviša, gurua i jogija ali i jednog pravog Adepta, po imenu Giacomo (Đakomo), beznadno zalutalog bespućima „Velikog Učenja“ čijim ishodištem je smatrao zemlju, odnosno potkontinent - Indiju. Helen mi pritom, uzgredno napomenu, e je namjerna da me maestru Đakomu predloži za učenika na što ja hitro primijetih da zbog toga nemam baš namjeru zaputiti se u Indiju ali me ona umiri time da za to neće biti potrebe jer će Đakomo uskoro doći u Pariz. Ovaj njen prijedlog me, koliko obradova toliko i uznemi, jer se u svojoj iznenadnoj avanturi svijesti i nijesam baš osjećao spreman na jedan tako konačan poduhvat, što joj i rekoh, ali se ona na to samo osmjehnu i tiho dodade:

- „He, a bio si spreman i odlučan da budeš rođen..!“

Ova njena primjedba me ohrabri, te se vratih svojim mislima kojima su se motale i dileme koje sam iz svoje namučene domovine Crne Gore vukao svuda sa sobom i zato sve što bi mi se događalo gledao kroz prizmu onih baba i đedova koji su me odgajali onako kako su jedino umjeli; pošteno i nesmiljeno...
Sjetih se da nijesam bio jedini koji je u svijet krenuo u pravcu ovog jedinstvenog grada i blagoslovene zemlje, te pomislih na Dada Đurića kojega jednom zapazih u legendarnoj „La Coupole“ (Kupola) u kojoj su se sastajali poznato umjetnici, te mu se i javih ali me on osmotri tako da sam u onom oblačiću iznad njegove kosmurave glave jasno mogao pročitati:

- „Ma koji si mi ti moj ***** da mi s javljaš iz zasjede?“

Znajući da on i nije baš važio kao pristupačan, prođoh i pridružih društvu jebivetara, meni sličnih, koji se uvijek mogu sresti tamo gdje se okupljaju slavni i poznati, valjda da bi pokupili mrvice ispod stola... Ovaj osvrt na Dada me potsjeti i na druge „Avanturiste“ koji su se u to vrijeme stvaralački motali Parizom, kao što je to bio; Uroš Tošković, Dragoš kalajić i ostali, sa kojima sam se ponekad družio. Posebno sa Urošem, zato sam bio, ne baš ugodno zatečen, kad na CDM forumu odgledah jedan od Youtube spotova u kome on Francuze naziva „pičkicama“ posebno zato što se dobro sjećam kako bješe napunio gaće kad nas je pariska Murija, povodom ubistva Stevice Markovića, pokupila i maricom odvezla u Komisariat 13-og arrondisement-a, da noć provedemo među kurv@ma i lupežima. Na neki način mi je ipak bilo krivo, što maestro nije ostao pri grafici u kojoj je stvarno vrhunski majstor, no je puštio te su ga kojekakvi galijoti navukli da počne svirati - kurcu... No umjetnici su takvi inače od stvaranja - ništa.

[metuzalem]

Večernja šetnja nas odvede do jedne od malih cafea – diskoteka u kojima se mogla popiti kafa i izdžuboksa, za franak, mogla otslušati neka nova pjesma ali i nekolikoliko ostalih koje naruče drugi. Nije čak ni trebalo ustajati da bi se pjesma naručila jer je kod svakog stola bila ugrađena kutija sa naslovom i obaveznim otvorom za ubacivanje novca.

Nakon što sjedosmo i naručismo piće, utonusmo svak u svoje misli dok nam posluga ne donese što smo naručili. Dosta dugo sam oklijevao prije nego se obratih Heleni da bi je upoznao sa promjenama koje su kod mene nastale nakon upotrebe onog njenog sapuna. Na ove moje riječi Helen živnu i ljubopitljivo zagleda u mene, nekon čega nastavih priču pokušavajući da joj objasnim kako se, ne samo moje poimanje već prije svega osjećaj naklonosti uveliko promijenio tako da me ljepota, bilo muška bilo ženska, dotiče na sasvim nov način, tako da sve češće hvatam sebe da pri pogledu na neku ženu opterećenu prepunim torbicama osjećam mnogo jaču naklonost nego li prema nekoj od razigranih ljepotica koje srijećem svuda po gradu. Nije tako samo u pogledu žena već i kad sretem kakvog kukavca obuzetog sobom i svojom hudom sudbinom te me prilikom takvih susreta obuzme neshvatljiva zahvalnost zato što me je „odmijenio“ na tome mjestu u - životu...

Sjetom osjenčen osmjeh se razli Heleninim licem, nakon čega se nagnu i preko stola uze moju u svoje lomne ruke i duboko zagledana u moje oči, jedva čujno prošapta:

- „Oh, Ostrogote, da znaš koliko mi je drago da je moj sud o tvojoj harizmi bio i ostao ispravan, jer sam sada sigurna da si je dostojan i da je nećeš zloupotrijebiti bjesomučnom trkom za prolaznim zadovoljstvima i za sobom ostaviti duboki trag nečovještva. Zato sam te i odredila da budeš pratioc Đakomu koji je jedan od zadnjih vitezova transcedentnog duha Velike Vještine, jedinog učenja koje se ne mora dopunjavati i koje je dovršeno u potpunosti i zato nedostupno svakom ko svoje biće ne uzdigne do dijamantske čistoće i neporočne posvećenosti...“

Utoliko neko ubaci svoj franak u kutiju za izbor melodije te kroz udobnu polutamu odjeknu zanosno čežnjivi glas Žorža Mustakija, od koga se naprosto utroba rastapa a misli u rojevima otprhnu onamo gdje smo propustili otići. Ostadosmo bez pokreta i misli, pretvoreni u uho u koje je neodljivo kapao životni „med“ njegove muzike i bez daha osluškivali stihove, koji nastaviše odjekivati prostorima naših utrnulih duša. Helen mi steže ruku dok joj u dubokim plavim očima zaiskriše suze a mi prepustismo magiji ove nezaboravne pjesme, čijih se stihova, poput ovih, mogu sjetiti i bez googlanja:


Je viendrai, ma douce captive
Mon âme sœur, ma source vive
Je viendrai boire tes vingt ans
Et je serai prince de sang
Rêveur ou bien adolescent
Comme il te plaira de choisir
Et nous ferons de chaque jour
Toute une éternité d'amour
Que nous vivrons à en mourir
Et nous ferons de chaque jour
Toute une éternité d'amour
Que nous vivrons à en mourir.


(Doći ću, robinjo moja slatka,
Sestro duše moje, moj izvoru živi.
Doći ću da ispijem tvojih dvadeset godina
I postanem princ po krvi, sanjar ili nezreo
Već kako ti se svidi da izabereš
A onda ćemo svakog dana
Učiniti čitavu jednu vječnost ljubavi,
Kako bi živjeli da umremo od nje...)

[metuzalem]

Pri povratku u hotel, prošetasmo bulevarom Monparnas na kome su, u to vrijeme, bila nekolika veoma posjećena bioskopa a što je bilo na njihovom programu moglo se viđet iz daleka i to zbog žestoko šljaštećih reklama istaknutih iznad njihovih monumentalnih ulaza, tako da ne mogasmo proći a da nam se ne nametne platno u boji sa monumentalnim likom Džemsa Bonda (James Bond) sa žestoko nadrkanim pištoljem, koji je ponosno držao popriječen ispred junački nadmenih prsiju. Ispod njegovg lika se mogao pročitati naredbodavnim slovima ispisan naslov filma, koji je, umjesto onog klasičnog; „ samo jednom se živi“ ovoga puta glasio:

- „Samo dvaput se živi...“

Potaknut onim – dvaput – iz naslova filma, Heleni se obratih pitanjem; koja su njena iskustva sa poznatim indiskim vjerovanjem u – reinkarnaciju ( ciklično rađanje) - na što mi ona, na njen opušten način, pruži prilično zagonetan odgovor.

- „ Najbolje je ako te uputim na uobičajeni francuski odgovor; >Cherchez la femme (potraži ženu)< - koji slijedi nakon svakog pitanja, na koje se ne može (tek tako)odgovoriti...“

Po ustaljenom običaju bijah zatečen ovim njenim odgovorom, te je zamolih da mi ovo pobliže objasni, jer mi ova metafora potrage za ženom nije bila sasvim jasna. Uz zagonetan osmjeh, Helena mi šapnu da bih to morao i sam naslutiti, pošto i sama činjenica; da sam rođen kao muškarac, izdaleka nije dovoljna da objasni moje biće, zato jer u mojem životu postoji i – žena - na koju sam sudbinski upućen. U stvari, čovje, kao odrednica, takoreći objektivno i ne postoji, jer mu nedostaje takozvani pol koji ga dopunjava, te se (čovjek) kao stvaran u objektivnom smislu, može uzeti jedino kad se muška i ženska – polovina – spoje u jedno biće.

Ispriča mi i to, da joj je pomenuti Adept Velikog Učenja – Đakomo – kad ga je upitala povodom vjerovanja u reinkarnaciju, sasvim opušteno odgovorio, da boljeg dokaza, koliko bi ovo vjerovanje moglo u objektivnom smislu biti ispravno, nema i ne može biti mimo – žene - jer je ona vrhunski dokaz da bez nje – čovjek – kao muškarac, jednostavno ne može biti.., što znači; da je - samo jedan život – objektivno nedostatan za biće koje se navodi pod odrednicom – čovjek.

[metuzalem]

U nastavku priče, Helen napomenu da se Đakomo u Indiju zaputio baš zbog vjerovanja u - reinkarnaciju (preporod) - koja nudi posebne aspekte u pogledu odrednice – čovjek – jer se pod njom jednakopravno smatraju i muškarac i žena. U antičkoj Grčkoj postojala je legenda o hermafroditu, koji je u početku bio samo muško, sve dok se u njega nije zaljubila izvorna nimfa Salmakis a nakon što se okupao u njenom izvoru, postao je zauvijek dvopolno biće.

Unaprijed nesiguran u svoj poduhvat, Đuzepe jr smatrao da su mu, kao muškarcu, izgledi nikakvi da postigao vrhunske duhovne domete do kojih su dosezali Adepti Velikog Učenja ali je bio vođen metaforom hermafrodita koja se pominje u učenju Velike Vještine.

Dugo je trebalo dok nije shvatio da mora, ili čekati da se nanovo rodi kao žena ili nađe svoju nimfu sa izvorom u kome bi se okupao kako bi ujedinio oba aspekta koji čine sudbinsku odrednicu zvanu – čovjek – iako je veliki mislilac Žan Pol Sartr (Jean Paul Sartre), svojim krilatim slovom, „žena – to je sudbina“ primijenio samo na žene. Prilikom pretrage po obimnom duhovnom nasljeđu Velikog Učenja, primijetio je da među Adeptima ovog drevnog učenja, skoro i da nema ženske čeljadi, osim u naznakama a jedna se pojavljuje kao supruga, po imenu Pernela (Pernelle), jedinog priznatog Adepta Velike Vještine koji je u istoriju ušao pod imenom – Nikola Flamel (Nicolas Flamell) a koji važi kao jedini priznati Adept ovoga učenja.

Sa velikim povjerenjem u osvjedočenu tradiciju indijske mudrosti, naslutio je da žena, u odnosu na Adepta, u potrazi za čudesnim Eliksirom itekako privilegovana, jer je predodređena da rodi a pri čemu joj je cijela priroda na usluzi. Već i samo njeno tijelo, na izvjestan način predstavlja posudu takozvanog „Velikog Djela“, koji se u spisima Velikog Učenja pominje pod nazivom Alembik, opštenarodno poznatim kao posuda za destilaciju (kotao), ali koje, u pogledu žene predstavlja čudesnu mogućnost da se na svijet donese novo biće, jedinstveno u svojoj izuzetnoj pojavi. Prema tome, svaka majka zaslužuje da bude priznata kao Adept jedinstvenog životnog dostignuća. U tome je najbolji primjer majke božije – Marije – koja je iako još nedorasla na svijet onijela – Mesiju...

U dugim razgovorima, Đakomo me je uputio na tradiciju budizma, odnosno hinduizma, da postoji nekoliko puteva da se se ženski aspekt apsolvira i bez reinkarnacije, te je moguće u sebi ostvariti duhovnog hermafrodita i predanim radom dostići vrhunac – čovjeka – čija manifestacija se iskazuje orgastičnim stapanjem sa apsolutnim, tojest onim što se u indijskoj tradiciji pominje pod pojmom – nirvana... Naški bi se, otprilike, moglo reći, da je to moglo biti nešto poput hidrogenske eksplozije svijesti!

[metuzalem]

Pri povratku u hotel, jasno se vidjelo da lijepa i pametna Helen sve dublje tone u svoje nesređene misli a kad se nađosmo ispred ulaza, okrenu prema meni svoj pogled osjenčen dubokom tugom i prozbori tihim glasom:

- „ Za par dana, moram poslušati svoj usud i vratiti tamo gdje mi je odredio mjesto u životu. Nadam se da to neće biti i kraj onoga što smo u međuvremenu uspostavili sa toliko smisla...“

Iako mi je već od samog početka bilo jasno da predstoji ovakav ishod, malo me je lecnula činjenica da ću za par dana ostati sam sa sobom i mojim novim dilemama; kako nastaviti sa svojom avanturom u koju sam se olako uvalio kao, uostalom, u sve što me je u životu izazvalo. Zbog toga joj se i obratih da me uputi u ono što bi me moglo očekivati u skoroj budućnosti koju je ona, namjerno ili ne, odredila na veoma izvjestan način. Uz izvjestan osmjeh, helen me uhvati ispod ruke, svoju lijepu glavu nasloni na moje rame i prošapta svojim svilenim glasom:


- „ Ništa ne brini lijepi moj, pošto ću te predati u najbolje ruke koje će te uputiti da nađeš samog sebe i ostvariš jedini poduhvat vrijedan tvog besmislenog života... Moj dobri i pouzdani Đakomo će te uputiti u jedinu pravu vještinu zvanu – tantra – vještinu koju mora živjeti svak ko sumnja u sebe i svoj život. Zato nije na odmet da te uputim u njeno biće koje opstaje od ljudskog početka pa sve do danas, predanjem sazdanim od stihova:

U dodiru dva tijela,
U središtu blizine,
Ovdje.

U ekstazi
I zanosu strasti
Sada...

Kako može tjelesno,
Kako može zanosno,
Kako može ljepota svijeta,
Da ne bude dio božanske Cjeline...

Uzmi tvoje tijelo, tvoja čula
Tvoju strast, tvoje snove,
Kao kapije tvoga bića,
Spoji i živi
Vizije sreće u jedinstvenoj ekstazi...“

[metuzalem]

Na putu u hotel svratismo u kafe „Saint Placide“ na istoimenom trgu, kako bi popili piće i popričali o prošlim danima a i o skorom rastanku koji nam je nametao neugodne misli i ostavljao u mučnom očekivanju. Pošto na zastakljenoj terasi, među mlađom klijentelom poznatoj pod pojmom „akvarijum“, sa pogledom na trotoar kojim se motalo nepregledno bjelosvjetsko mnoštvo posjetilaca ovoga grada, sjedosmo u jedan zabačeni ugao ovog, za Pariz, neuobičajeno prostranog kafea u opuštenom očekivanju konobara koji baš i nije mnogo žurio.

Taman se bjesmo pripremili da utonemo u misli i neobavezni muk, kad se, neočekivano, u kofeu pojavi zanosna Milja Vujanović, osvjedočena ljepotica i nabijeđena glumica nekadašnjeg crnog filmskog talasa bivše YU. Nijesam bio mnogo iznenađen njenom pojavom jer je u ovu kafanu često navraćala ali me utoliko više iznenadi kad se ona osvrnu i mimo običaaja prodorno zagleda u mene, nakon čega se jednakoodlučno uputi našem stolu i po svom ustaljenom običaju, bez ikakvog pitanja, ne skidajući pogleda sa mene zbunjenog u potpunosti, sjede na jednu od praznih stolica. Onako zbunjen, ne znadoh za bolje bez da je upoznam sa Helenom, koju je, izgleda, ovaj neočekivani obrt izvjesno zabavljao, jer nas jepritom dosta znatiželjno posmatrala.

Nakon ovog formalnog upoznavanja, cure bez riječi razmijeniše veoma značajne poglede, nakon čega se, u izvjesnom očekivanju, okrenuše meni, bespomoćno izgubljenom, u okolnostima ovog nepredviđenog susreta. No prije nego što dođe do bilo kakvog usiljenog razgovora, pametna Helen mi se obrati riječima da bi najbolje bio kad bi otišla da u obližnjim buticima kupi ponešto što bi sa sobom ponijela u Ameriku a i da nas ostavi kako bi na svom jeziku bez ustručavanja mogli popričati. Čim Helen ustade i praćena našim pogledima napusti kafanu, Milja se okrenu meni i neshvatljivo strogo postavi pitanje:

- „Ma gde nađe ovu vešticu.., pobogu...?“

Njeno pitanje me naprosto ostavi bez daha te ne mogah a da joj ne odgovorim spontanim kontrapitanjem:

- „ Otkud ti, ženska glavo, tako brdskobrzinski zaključi da se radi o vještici... a nikad je do sada nijesi viđela...?“

- „Ma nemam ja nikakve potrebe da je gledam, jer mi je dosta samo da tebe pogledam pa...“

Ovo me potpuno zbuni, te oćutah očekujući što lijepa i pametna Milja ima da doda ovoj čudnoj konstataciji. Nakon što zanosna Milja učinje kratku pauzu, značajno se zamisli i sa oklijevanjem prozbori:

- Znaš i sam da se, u onom ubičajenom smislu, baš i ne poznajemo i jedva da to možemo nazvati nekim poznanstvom, ali se nemoj naći povređenim kad ti kažem da si u tom pogledu bio momak skoro nevidljiv u svojoj neprepoznatljivosti, takoreći neko ko prema potrebi postoji ali ga inače nema... Dakle naprosto nevidljiv u svojoj beznačajnosti... No sada...

- I što sada...? – upitah.

- E sad, lepotane moj, shvatam da to, što te više ne mogu isključiti iz svog empatičnog opažanja, nije tvoja zasluga jer bih to morala primetiti pri ranijim susretima, zato smatram da je u tome verovatno njena zasluga... I sam znaš da žene imaju svoju logiku i uobičajene međuzavisnosti shvataju na svojstven način. Moram ti reći ali da se ne uvrediš, da si do sad za mene bio jedan od uzgrednih u galeriji onih koje srećem i koji me okružuju, te nikakvo čudo nije kad naprasno shvatim da si se nenadno i na neki žestoki način „uvalio“ u moje pretpostavke o nekom ko – jeste! Iako ne bi trebao da bude...

[metuzalem]

Ove njene, prilično napadačke (ili moderno: agresivne) primjedbe, umjesto da povrijede moju ionako razvaljenu savjest, neočekivano u meni izazvaše osjećaj da sam konačno nešto više no što su mi nametali dežurni jebivretri i pripadnici udbaško- oficirske nomenklature nazivajući me – muzdro – samo zato što nijesam učestvovao u njihovim nadgornjavanjima koja su se sveukupno svodila na ono; Uuuu al´ ga zajebah!

I sam se začudih kad samoga sebe čuh da ovu mudru i pametnu ljepoticu opomenuh da batali jalove pridike i da se fino izjasni što joj je, odjednom, uopšte važno bilo što u vezi samnom i i onoga što mi se događa. Osim toga pomenuh joj da pomenuta „vještica“, u pogledu njene domovine Amerike, te ima itekako legitiman pedigre visokog društva, jednako kao i njena pripadnost udbaško-oficirskoj nomenklaturi ondašnje YU. Pripomenuh joj da Helen kao pripadnica višeg društvenog sloja ima itekako visoke performance što se obrazovanja tiče, tako da ne bi bilo loše kad bi joj to i ona priznala.

Milja se na ovo ironično osmjehnu uz dodatnu primjedbu:

- E pa to se sasvim jasno vidi i po njenom nadmenom izrazu, kojega je na svoje lice okačila nalik na ona uramljena majstorska pisma, koje kod nas, na zidove svojih ćepenaka kače zanatlije poput obućara, frizera, krojača i drugih...

Na ovo joj, bez mnogo ustručavanja, odgovorih da batali tu priču, jer, koliko sam saznao u krugovima kurvi i lupeža izbjeglih iz naše slavne YU, izgleda da i ona ne može da odoli a da ne pronosi „slavu kurc@" udbaškog režisera Puriše Đorđevića koji joj je omogućio jednu od glavnih uloga u filmu tzv. crnog talasa „Rani radovi“, a ona potvrdila i platila svojiom ljepotom. Ovo sam saznao takoreći "iz prve ruke" pošto sam Milju, ranije, uglavnom zaticao u društvu jedne omalene vižljaste "pratilje", tipa podguzne muve, koja je sve one beznačajne tipove, poput mene, redovno i bez pogovora postavljala na svoje mjesto, veoma važnom činjenicom da je Milja bila ljubavnica velikog režisera i važnog pripadnika tadašnje UDBAško-oficirske nomenklature.

[metuzalem]

Ne znam, vjerovatno bi lijepa Milja eksplodirala ili se sa prezirom udaljila da sam joj ovo, na tako direktan način rekao prije godinu-dvije, ali se ovoga puta dogodi nešto neočekivano, pošto se lijepa Milja nenadno pretvori u poslušnu djevojčicu koja se stade ljupko i povjerljivo osmjehivati, svoju lijepu glavicu pritom oslanjajući na dlan lijepe i njegovane ruke. Ne potraja mnogo dok mi se ona primače i šapatom priupita da li bi nam se mogla pridružiti, pošto izgleda da smo se, ja i moja veštica, dokopali nečega čemu, u najmanju ruku, predstoji izvjesna budućnost, posebno u duhovnom i moralnom smislu.

Prilično zbunjeno je pogledah, shvatajući da ovo mudro i lijepo čeljade naslućuje mnogo toga što se samnom događa, vjerovatno čak i više od mene samog, te me obuze ijed, ne samo na nju već i na samoga sebe, te je dosta ljutito upitah:

- „E dobro, lijepa moja, no sad zamisli da iznenada izađem na ulicu i nekakva avetinja naleti i pregazi me, ali baš namrtvo, tako da me na licu mjesta treba identifikovati, prije no me oodnesu u mrtvačnicu... E pa sad mi reci koji bi ti prilog mogla dati službenom protokolu tog udesa koji jedva da to i jeste... Ime, prezime.., odakle dolazim, kada i da li sam uopšte - rođen i sve tako to?“


Milja se bespomoćno zagleda u mene i nakon izvjesnog vremena razočarano pognu glavu i slegnu ramenima, vjerovatno postajući i sama svjesna koliko je njeno poznanstvo, u pogledu mene, tako beznadežno plitko i plakativno, jer niti zna niti joj znači; ni kako se zovem ni odakle sam, niti ko sam i što... time me svodećii na duhovnog prosjaka koji je, iz žablje... odnosno niske perspektive pacova, molećivo prati pogledom e da li će mu u raspali šešir njegove duhovnosti, udijeliti jedan od njenih, makar i sažaljivih pogleda uz pratnju izvjesnog ali zato nelagodnog osmjeha. A sve to na jednom od trotoara grada svjetlosti...

[metuzalem]

Već i sama nova 2016 godina bi bilaa dovoljan povod da prekinem tok mojih tekstova no tome se nadovezala i činjenica da je broj ulazaka na ovo moje "palamuđenje" priješao cifru od 100.000 (i slovima; sto hiljada) no ako se ovaj broj podijeli sa brojem postova proizilazi da mi je čast učnjelo 400 (i slovima: četiri stotine) redovnih čitalaca, što za ovaj forum uopšte nije malo tako daja nastavak smatram časnom obavezom.

Pri novogodišnjem sređivanju svojih skromnih ostvarenja, pogled mi pade na ovaj moj akvarel, koji sam uradio samo da bih vidio služe li me oči, ruke a konačno i razum a htio bih i da se i malo isprsim time što ću ga ođe izložiti pa ako se kome svidi neka ga preuzme ili "naruči" preko PM-a.

Svijema ne samo nova no bolja 2016. godina...

- M -

[metuzalem]

Tada me iznenada obuze žestok osjećaj izvjesnosti, da sam sada i ovdje, takav kakav jesam, te istovremeno prema Milji osjetih neizmjernu zahvalnost što me je bez mnogo obzira vratila u moju novu stvarnost. Vidijeći je onako snuždenu nijesam mogao a da je na iskreno nježan način ne pomilujem po kosi i ohrabrim jednim čvrstim zagrljajem.

Ovi moji spontani i nadasve iskreni postupci ne ostadoše bez dejstva, jer se Milja vidno oraspoloži i stade raspitivati o Heleni koja je na nju, izgleda, ostavila neizbrisiv utisak. Ispričah joj uglavnom ono što sam u međuvremenu saznao a što Milji bi dovoljno da raspali maštu, koja je kod nje imala vjerovatno duboke i stvaralačke korijene kao što je slučaj kod svakog „držanog đeteta“, kako su to znale reći one pitome i nježne babe cetinjske.

Široko otvorenih očiju, Milja je slušala o indijskom hodočašću ove samosvjesne cure, pritom ne postavljajući dopunska pitanja, jer je znala da joj više od onoga što sam uzgred saznao ionako ne mogu reći a nije htjela da me njenom neobuzdanom znatiželjom, naćera da počnem da iznaodim vjerovatno jer je znala da sam za to itekako sposoban.žž

U svojoj urođenoj otmjenosti Milja ne htjede postavljati bilo kakva pitanja prije no me, uz snebivanje, ne upita za ime, prezime i sve ostalo što bi moglo predstavljati moje društvene koordinate. Ovaj njen postupak prihvatih uz izvjesno poštovanje, koje kod nas oboje izazva veoma izvjestan osjećaj povjerenja, te dalji razgovor nastavisno na način koji je stao da nas obavezuje, jer smo oboje bili svjesni da je život više izazov nego li nezaslužena privilegija. Neka se namjernici koji zalaze na ovaj moj blog ne čude iznenadnim matufovim duhovnim piruetama, jer su, u njegovom sjećanju, opisane scene toliko svježe kao da su se dogodile – jučer...

Prije nego Milja ode, ne moga a da od mene ne iznudi obećanje da se ponovo sretemo, jer ovo njeno današnje iskustvo umnogome prevazilazi sve ono za što je zanima i o čemu bi željela saznati mnogo više.

[metuzalem]

Nakon što Milja uvijajući se i provukujući između stolova, svjesna da je, osim moga punog sjete, mnogi pogledi prate, ne potraja dugo da se pojavi Helena ruku punih kojekakvih kesica i paketića. Nakon što cio taj „prtljag“ pažljivo odloži na jednu od stolica, ne skidajući pogleda sa mene polako se smjesti na stolici preko puta. Par trenutaka zavlada neka mučna tišina koju ona prekide pitanjem, koje skoro zavjerenički prošapta:

- „Ova tvoja zemljakinja nije samo osvjedočena ljepotice već, izvjesno i jedno veoma pametno čeljade....“

Odgovorih joj skoro nemoćnim slijeganjem ramena, na što ona oklijevajući postavi jedno pitanje koje me dovede u nepriliku, jer skoro i da nije bilo pitanje već – pretpostavka:

- „Vjerovatno se nije baš pohvalno izrazila što se mene tiče..“

- "Pa i nije... jer pošto si nas napustila, pitala je; ko ti je ova vještica...?"

- "Ohoho, pa to već predstavlja vrhunski kompliment.... Svaka čast!"

Nekako ne ostah mnogo začuđen ovom njenom konstatacijom, štaviše očekivao sam nešto slično jer su se njih dvije veoma nalikovale jedna drugoj.

U nastavku priče, Helena zamišljeno napomenu da Milja pri svoj svojoj ljepoti i ženstvenosti posjeduje veoma muški karakter, što je ne čini nesretnom ali je ometa da se pomiri sa samom sobom. Ovu njenu uzgrednu primjedbu i nijesam baš dobro shvatio, pošto mi i nije bila posebno bitna, te prijeđoh na drugu temu, pošto je bilo izvjesno da se bliži rastanak koji nam nije baš teško padao ali nas je ipak činio sjetnim i zamišljenim.

Veče je bilo poprilično odmaklo kad se zaputismo u hotel, pri čemu je Helen pokušavala biti duhovita jer napomenu da ona i stvarno nije baš neka nimfa koja sebi može priuštiti sopstveni izvor, kako bi me zavela poput Hermafrodita..., no pošto nema izvor, dobar je i (francuski) – ležaj. Ovo shvatih kao poziv da zadnju noć provedemo zajedno a protiv čega ionako nijesam imao ništa. Posebno iz razloga što sam znao da neće biti ničeg što bi pomutilo naš neobičan i neodređen odnos.

[metuzalem]

Uskoro nastavljam izvještaj sa moje avanture na unekoliko dinamičniji način, no do tada bih poštovanom općinstvu ponudio mogućnost da nacrati na forum književnosti gdje sam nakon što sam sa pokojnog "Blogovanje.com" u tadnjem momentu spasio inače "mrtvorođenu" priču sa dosta zanimljivim ilustracijama pa ko voli nek izvoli.....

evo linka:
http://www.forum.cdm.me/showthread.p...ka-pustolovina

[metuzalem]

-
Naš rastanak je protekao sasvim opušteno jer smo oboje bili svjesni da njime ne samo da ne okončavamo naš neobičan odnos, već s pravom naslućujemo nov i izazovan – početak.

Pošto i konačno ostadoh sam sa sobom, osvoji me neki neodređen osjećaj nalik onome kad čoek položi nekakav važan ispit, nakon koje mu u ruke utrape nekakvu ojađelu diplomu s kojom ne zna što bi činio. Zato sam uzeo nekoliko dana odmora kako bih sredio utiske i svoje poremećene nazore koliko-toliko mogao dovesti u red, jer sam slutio da poslije ove epizode avanture svijesti u koju sam se, po svom „dobrom“ običaju, glavčake i nepromišljeno uvalio, ništa neće biti kao prije.

I stvarno, potpuno drugi osjećaj me je obuzimao kad bih izašao u šetnju bulevarima, kojima su tekle rijeke ljudi prispjelih sa svih strana svijeta, dok se parisko ljeto već osjećalo u treperavom vazduhu. Prvo čega sam postao svjestan, bio je jedan nov osjećaj pomirenja sa samim sobom i svojim uobičajenim prohtjevima, jer se pri pogledu na razgolićene ljepotice više nijesam osjećao onako latentno i napadački „uspaljen“, kao ranije, već ispunjen nekom slatkom čežnjom koja me je obavezivala na veoma izvjestan način.

Ovo se potvrdilo naveče istoga dana, kada sam otišao da prošetam bulevarom San Mišel (Saint Michael), koji je, kao obično vrvio od naroda, a kad odlučih da se laganom šetnjom vratim u hotel, dvije mlade cure mi prepriječiše put time što povelike kofere ostaviše tako da sam, ili morao preskočiti ili ih skloniti s puta, što htjedoh učinjeti da one dvije, u panici, ne zavikaše na nekom stranom jeziku koji se kasnije ispostavi kao – holandski.

[metuzalem]

Cijela ova rabota me nije mnogo zbunila a još manje uznemirila, jer kad sam shvatio da se radi u Holanđankama, nije bilo potrebe bez da se im se na francuskom ili barem njemačkom obratim i objasnim da moje namjere nikako nijesu zle, več sasvim časne i pristojne, pošto sam iz iskustva znao da pripadnici koji dolaze iz Beneluxa solidno vladaju jezicima susjednih naroda pa i nekih manjina koje se bore da budu priznate. Tome je uveliko išla u prilog činjenica da sam imao običaj da vikende provodim u Harlemu, nadomak Amsterdama,gdje sam upoznao toliko lijepe i rasne ženske čeljadi, na tako prirodan način svjestan sebe, da sam mu se prepuštao zahvalno i bez ikakve rezerve, što su ona znala itekako da cijene. Mislim – čeljad... Tako nije ni bilo potrebe da se mnogo uvijam i objašnjavam e su moje namjere časne, pošto cure i same shvatiše da je u pitanju zabuna te istovremeno prsnuše u, koliko neobuzdan, toliko i srdačan smijeh. Upitah ih u kojem hotelu su rezervisale sobu, na što se one zbunjeno pogledaše i pritom neodređeno slegnuše ramenima.

Pošto veče bješe dobrano odmaklo (~21 sat) ponudih se da im pomognem, kako bi negdje u blizini našle sobu u nekom od jeftinijih (studentskih!) hotela, na što one odmah pristadoše. Tako se ja, neočekivano, nađoh u prilici da uprtim dva pogolema kufera i u pratnji dvije rasne cure zaputim u potragu za hotelom kojih je bilo prilično u ovom veoma posjećenom kvartu, ali većinom zauzetim u ovom godišnjem periodu. Ipak, imali smo prilično sreće, kad u jednoj zabačenoj i mirnoj ulici, naljegosmo u prilično razvaljen hotel, u kome nam ponudiše veoma prostranu sobu koju su gosti neočekivan i bez najave otkazali. Momak na recepciji je bio više nego zadovoljan što sobu može izdati, iako je već bila plaćena, te nam nije trebaloništa bez da na brzinu ispunimo ponuđene formulare i uzmemo ključeve.

Kad onome momku pomenuh da sam sasvim slučajno upao u kombinaciju, on mi šeretski namignu i dade znak da onaj formular ipak ispunim, jer taj (UDBA-ški) i obavezan formular predstavlja i izvjestan uslov slobode, koje nema nigdje drugo, osim u ovom čudesnom gradu. Nakon što sredismo uobičajene formalnosti, uz pomoć one dvije cure se izlomatah do sobe u koju nas bješe uputio onaj naizgled veoma vispren momak. Ne potraja dugo i mi se opustismo u mjeri da se svi zapitasmo; što sada. Pripremih se da se oprostim od ove dvije baš zgodne i nadasve rasne cure, čime se one, naizgled, nijesu baš mirile, otprilike po sistemu; pa sad bi baš trebalo činjeti nešto zbog čega smo i došle.... Spontano ponudih da ih izvedem u neku od obližnjih „boite de nuit“ (noćne kutije) odnosno u neki od zasvedenih podruma u kojima je, uz južnoameričku muziku, mlad narod uz nešto novca mogao gluvariti do kasno, plešući i ispijajući sangriju užasnog ukusa. Cure namah pristadoše te se uputismo zabačenom ulicom do jedne od tih „boite de nuit“ po imenu, ako se dobro sjećam – „L´escale“( Pristajanje), gdje siđosmo niz strmoglave stepenece i nađosmo u uskoj zasvedenoj prostoriju prepunoj mlađahnog naroda pristiglog sa svih strana ovoga okršnjega svijeta.

Ne potraja dugo kad odjeknu indio frula sa melodijom „El condor passa“ koju je, na nevelikoj harfi, svirao momak, Holanđanin, koju je i donio sa sobom a pritom ga pratio momak na gitari. Uskoro na ono malo prostora stupiše parovi i započeše opušten ples, te me jedna od onih cura, po imenu Marejke, kako naknadno saznadoh, pogledom pozva na ples, koji prihvatih bez oklijevanja. Prilikom plesa, koliko god se ona pripijala uz mene i, kao da se na neki način sa njom dogovara, nikako nije skidala pogled sa prijateljice, čije ime bješe Annelies, te stadoh razmišljati što da činim sa ove dvije rasne i zgodne „bedevije“ među kojima sam se našao, nenamjerno i sasvim slučajno ako toga ima...

Konačno shvatih da je najbolje da svoj položaj prihvatim bez mnogo prenemaganja i opušteno prepustim događanju koje je obećavalo... Jer su se dvije cure smjenjivale u plesu, i to baš kao po nekom dogovoru, što me nije mnogo brkalo jer mi je ionako sve bilo svejedno dok god sve troje budemo zadovoljni... Osim toga, sasvim dobro se sjećam da sam tada prvi put čuo pjesmu u kojoj je pomenut; „Comandante Che Gevarra“, čija zanosna melodija tiho i odsutno odjeknu pod niskim svodom. Bilo je kasnoo kad se zaputismo u hotel i zamišljeno stupismo u prostranu sobu sa pogledom u usko dvorište puno zelenila. Htjedoh da se oprostim i priđoh curama koje se u tom momentu značajno pogledaše umjesto da mi sa olakšanjem pruže ruku i isprate do vrata.

Nastade čudna situacija u kojoj su nemušti postupci dolazili do neočekivano visokog izraza, te prvo sjedoh na jednu od stolica i sa zanimanjem zagledah u neodlučne cure, pritom se prisjećajući jutarnjeg razmišljanja o svojevrsnoj „diplomi“ i njenoj neshvatljivoj primjeni. Zbunih se potpuno, kad shvatih da ove dvije zanosne cure očekuju da ostanem i sa njima provedem prvu noć u gradu koji su izabralie za izlet iz svoje uobičajene svakidašnjice, te im sa osmjehom dadoh do znanja da sam sa time u potpunosti saglasan. One se bez riječi zaputiše u usko kupatilo gdje se središe i obukoše spavaćice prilično nedostatne veličine, koje su, utoliko više, pokazivala njihove raskošne obline. Konačno dođoh i ja na red da se spremim za „počinak“ što učinjeh bez mnogo prenemaganja, a pošto nijesam računao sa sličnom „avanturom“ ostadoh u donjem rublju, koje je na sreću bilo čisto i uredno. Tek kad izađoh iz uskog kupatila, ne bejah mnogo iznenađen kad one cure zatekoh u strasnom zagrljaju te lagano i diskretno, koliko je moguće, legoh pored njih sa čvrstom namjerom da ih ne smetam. Međutim, čim primijetiše moje prisustvo, cure se razdvojiše i učinješe mi mjesto među njima, sasvim jasno me nudeći. da to mjesto zauzmem po nekom svom pravu, koje su obije znale i očekivale, da po njemu i postupim. Bio je to čudesan osjećaj, biti „uokviren“ ovako raskošnim curama koje i same nijesu bile svjesne što im se događa.

Tek kad legoh i one me spontano zagrliše i time podsvjesno uputiše na činjenicu da njihov odnos opstaje od djetinjstva, čime su u svemu upućene jedna na drugu, dok ih je ovo nenadno poznanstvo samnom, opominje na prohtjeve prirodnih odnosa, te bi itekako mogle biti zahvalne ako bi ih uputio na njih. Nakon što se prisjetih Helene i zajedničkih razmišljanja o - mozgu - kao jedinom stvarnom polnom organu, ovaj njhov prijedlog mi se u potpunosti uklopi u namjere, da sa ovim curama nađem onaj dodir, koji će nas, svo troje, dovesti do sopstvenih bića. No najbolje bi bilo, da prepustim mašti namjernika, da on zamisli šta se može dogoditi, kad dvije rasne cure, u mlakoj pariskoj noći, stanu, u strasnom zagrljaju, maziti „slučajnog“ momka, koji opušteno i sa uživanjem prihvata njihov nesputani odnos, time im potvrđujući njihov zajednički izbor i odluku da se, ipak i konačno osjete onim što i stvarno jesu - ženama...

[metuzalem]

Bila je to noć, da se onako crnogorski patetično izrazimo, skuplja ne vijek no i više, ali i noć koja se zaboravlja u mnogo kraćem intervalu, ako se ne obnavlja u sjećanju. I stvarno, trebalo je da prođu godine dok i konačno postanem svjestan vrijednosti ove skoro vulgarne životne epizode, koja mi se, do tada, jedino činjela zgodnom kako bi se njom faletao u nekoj od cetinjskih kafančina.

No ipak, na vrijeme sam shvatio da su mi ove rasne ljepotice pružile jedinstvenu priliku da odigram vrhunsku ulogu svog razvaljenog života i to svojim razuzdanim poniranjem niz moje uzdrhtalo tijelo, koje su mazile, ljubile, lizale i naprosto osmatrale svojim vrelim rukama, ustima i cijelim tijelom, što sam ja prihvatao kao da na to, poput kakvog zalutalog princa, imam suvereno pravo po rođenju. Ipak nijesam bio neobziran, jer sam ih sljedeći dan o svom trošku odveo da im pokažem čuveni kraljevski dvorac – Versaj (Versailles) – što su one vedro i bez mnogo razmišljanja prihvatile, te smo proveli divan dan u obilasku ovoga dvorca i veličanstvenog vrta sa fontanama, koje su izbacivale mlazove vode desetine metara u visinu.

Kolikogod su brojni posjetioci sa svih strana svijeta bili upućeni da u Parizu nema ničeg što bi neko čeljade moglo iznenaditi, bilo ih je dosta koji su zbunjeno gledali kako se ove moje zanosne ljepotice ljube pritom me čvrsto držeći ispod ruke, da bi mi se, na kraju obije obisle o vratu, bez ustručavanja me naizmjenično grleći i ljubeći.

Morale su proći godine, dok svako od svojih sjećanja nijesam postavio na svoje mjesto, te mi se tek tada nametnula izvjesnost koju su mi ove rasne ljepotice omogućile da, nakon one uloge jebačkog „gladijatora“ u koju me je uvalila zanosna Marie, sekretarica građevinske firme – Campenon Bernard – jedne pariske noći budem, opstanem i odigram vrhunsku životnu ulogu žestoko nadrkanog – kurca...

Međutim...,

Ovog napisa vjerovatno ne bilo, da u međuvremenu nijesam boravio u Cetinju, gradu koji me obavezuje jednako kao i ja njega, te ovu moju blesavu priču nijesam mogao bataliti, iako sam imao čvrstu namjeru da više ni riječi ne napišem na ovom nenamjernom - blogu – odnosno službeno utvrđenom forumu - Cetinje.

Prvu „pukotinu“ u mojoj čvrstoj namjeri uzrokovao je moj drug i prijatelj iz mladosti – Ćiro Vujović - od cetinjske fukare nazvan – Jogaš, kada smo se susreli ispred kafane Milića na Balšića Pazaru, ja pješke a on skvrčen i na biciklu savijen poput znaka pitanja, kojom prilikom me je, iznenađujuće veselim i mladalačkim glasom, oslovio:

- „Ej Njemac, doša si, no prvo da mi pošteno rečeš; diže li ti se..?“

Ni malo iznenađen ovim njegovim pitanjem odgovorih mu spontano i u, takoreći, Galilejevskom maniru:

- „ S mukom ali... ipak se diže“

- „E svaka ti čast...!“ –

s punim povjerenjem i bez primjese neke sumnje, Ćiro mi oda priznanje, time me obavezujući da ipak i dalje ostanem na ovom forumu.
Jer...
nadaleko ne postoji grad, u kome će neko, umjesto ižvakanog; kako si, pitanja na koje slijedi jednako otrcani odgovor - dobro (iako nije), svom dobrom drugu i pouzdanom prijatelju ali i nekom namjerniku postaviti pitanje iskreno i van svake sumnje...

[sparco]

sjajno i nemurno kao i uvijek

[metuzalem]

Ova originalna zgoda sa Ćirom, potsjeti me na moje nostalgične ulaske na sajt „Cetinjskog Lista“ koji sam svaki put napuštao uz mučan ali i veoma izvjestan osjećaj da sam prevaren, pošto se radi o informativnoj novini grada osvjedočene duhovnosti, koju je za vrijeme vladavine Nikole Prvog, dokazivao mnoštvom dnevnika i časopisa koji su na Cetinju izlazili a bili čitani na cijelom Balkanu.

Na pomenutom sajtu namjerniku odmah biva jasno da se radi o nekoj vrsti biltena koji se (hm?)uređeuje na tako plitak i činovnički nemaštovit način, da čoeku odmah na um pane e se radi o „uhljebiju“ nekog od potomaka neuništive nomenklature. Zar je onda čudo što mi se, svaki put pri otvaranju ovoga sajta, nametne udarna vijest da se,
- razvodi - američki glumac; „Ričard Gir (Richard Gere)“ a budući da ova krucijalna vijest već mjesecima opstaje, bilo bi itekako pošteno, kad bi u Ćirovom stilu, ova opštenarodna novina, onako uzgredno, ovu vijest obogatila dodatnim značenjem; da bi se, možda, pravi razlog ove epohalne vijesti, mogao biti u tome, da se ovom atraktivnom gospodinu, jednostavno više – ne diže.

[metuzalem]

Sljedeća „pukotina“ koja je uslovila nastavak ovoga moga bjesomučnog „palamuđenja", ako ćemo pošteno, trebala prije biti jedan zdravorazumski razlog da ovo svoje palamuđenje batalim jednom za svagda ali nemam srca da mnogobrojne namjernike ovoga moga topica lišim čuđenja, koje po Ajnstajnu (Einsteinu), predstavlja jedan od najplemenitijih ljudskih osjećaja.

Dakle...,

Po povratku u Njemačku, jednoga dana se nađoh u polupraznom gradskom autobusu koji je polazio sa berlinske istočne stanice (Ostbahnhof) te pritom sjedoh na ono sjedište pri srednjim izlaznim vratima, rezervisano za matufe i ostale invalide. Nakon par stanica, u autobus stupi jedno mlado oblo žensko čeljade starosti, ma kakvi starosti – madosti - „u vr glave“ dvadesetak godina, što ne bi bilo čudno da se u našim pogledima ne dogodi nešto od onog poslovičnog – na prvi pogled, pošto ona nakon toga sjede na sjedište ispred moga, na skut stavljajući pogolemu torbicu iz koje je virila glava nekakve lutke za koju isprva pretpostavih da je – međedić.

To joj i napomenuh ali me ona veselo ispravi da nije međedić već Mika Miš koga je nakon nekoliko pokušaja „ulovila“ u automatu đe se ubacuju pare a onda malim bagerom vade kojekakve džidže-midže i tantare. U daljoj priči mi reče da ide u svoj novi stan koji tek što je namjestila te ako me je volja bilo bi joj drago ako svrnem u posjetu.

Žestoko zatečen ovim njenim pozivom, zbunjeno se osvrnuh po polupraznom autobusu i smirih kad viđeh da niko ne obraća pažnju na nas, ali me nelagoda ipak nije napuštala, čak ni pri uzgrednoj pomisli da možda ovo nevino čeljade jednostavno hoće da iskoristi priliku kako bi isprovocirala izgubljenog matufa. Međutim priča se nastavi na tako prisan i neposredan način, da nije ostavljala nikakve sumnje u njen iskren ženski interes, koji uveliko prelazi granice uobičajenih konvencija. Pošto se stanica na kojoj treba da siđe neumitno približavala, moja dilema me nagna da se potsjetim na ono što mi je lijepa Helena onih uzbudljivih pariskih godina ostavila u amanet;

- „Oh, Ostrogote, da znaš koliko mi je drago da je moj sud o tvojoj harizmi bio i ostao ispravan, jer sam sada sigurna da si je dostojan i da je nećeš zloupotrijebiti bjesomučnom trkom za prolaznim zadovoljstvima i za sobom ostaviti duboki trag nečovještva...“

Zbog toga se ovom mladom i nevinom čeljadetu iskreno zahvalih na povjerenju koje mi je ukazala a kad stigosmo na njenu stanicu ona ustade, pokupi svoju torbicu sa Mikom Mišem i prije nego iskoči iz autobusa saže se nadamnom i nakon što mi na obraz pritisnu sočan poljubac, tiho i vrelo prošapta; „ U životu se srijećemo dva puta, ipak!“

[metuzalem]

Prije neki dan dobih pozivnicu da se priključim slavlju povodom 10-godišnjice (i slovima; Desetogodišnjice) CG nezavisnosti u Frankfurtu, što me žestoko potsjeti na nenamjernu proslavu 1.godišnjice u Münchenu, koju opisah u putopisu naslovljenom "Putovima obraslim u zaborav..." No kako je od tada nastalo prvo pokoljenje odraslo u nezavisnoj a koje je, vjerujem, imalo pametnije rabote no da se lomata ovijem mojim putevima, te ću im ovaj odlomak postaviti ovdje da bi dobili uvid kako neko slavi - kako mu se neće.

Proslava iz zasjede

Sjutradan, za doručkom, saznadoh da se ono nemilosrdno upakovano čeljade zove – Marija – i da je u Njemačku došla za odraslom djecom koja su je svojim odrastanjem oslobodila muža pijanca, ostavljenog negdje u Dalmaciji... Osim toga, saznadoh da ovaj penzion drži jedna Hrvatica, po imenu Zdenka, razvedena od Njemca a sada udružena sa Jasminom iz Bosne, koga je žena Slovenka, sa kojom ima tri sina, poodavno "nogirala" te se, silom prilika, morao odati ekonomskom i sexualnom – gastabajterstvu.

Još za doručka dobih ohrabrujuću poruku iz Pariza da kvar nije ozbiljan, jer se samo radilo o gubitku čepa menjačke kutije te je sva sreća da se todesilo na samom početku putovanja, jer bi kasniji kvar mogao biti veoma neugodan... Nakon ove poruke, moje se raspoloženje uveliko popravilo te se veselo zaputih u grad koji se kupao u proljetnom suncu...

Nakon ručka u jednoj od brojnih prčvarnica staničnog kvarta, kupih svježe oštampan "Spiegel” i polako zaputih u penzion da ga na miru pročitam i učinim popodnevnu siestu, ali se ova namjera več na samom rilazu izjalovi, jer upadoh u svojevrsnu "zasjedu" koju su činila čeljad koju sam već nabrojao...

Zdenka je bila jedna obojena plavuša od nekih pedesetak godina dok se Jasminu nije mogla odrediti starost zbog veoma vitke građe i kose koja jedva da imaše sijedih vlasi... Sjedjeli su oko stola od plastike i na stolicama globalno jeftinog dizajna, svako sa pivskom bocom od po litre pred sobom, pa pošto me bućno pozdraviše ponudiše me da sjednem i ne pitajući, u ruke uguraše bocu piva...

Nakon razmjene uobičajenih pozdrava, Jasmin, kao da jedva dočeka, poče priču o njegovom poznavanju Crne Gore i zadovoljstvu što je i konačno izvojevala nezavisnost, u čemu mu se, oklijevajući, pridružiše i one dvije žene, tako da cijela rabota stade nalikovati prigodnom slavlju.

Ne potraja dugo kad moj mobilni zazvoni i ja od Žana saznadoh da je već krenuo iz Pariza, te na brzinu izračunasmo da će mu za 800 kilometara trebati oko 10 sati i da će u München stići poslije ponoći, te zamolih Mariju da mu namjesti onaj drugi krevet u mojoj sobi... No, kako je vrijeme prolazilo, štimung je bio sve prisniji i veseliji, dok sam ja bio veoma uzdržan u piću, ispravno naslućujući da bi moglo biti i nepredvidjenih neugodnost, kao uvijek tamo dje se pije...

U medjuvremenu se suton uveliko bio spustio i postalo prohladno pod velikim rascvjetalim kestenom, te ustadoh i htjedoh oprostiti od ovog veselog društva, kad oni u horu zagraktaše da ne može tako jer nezavisnost Crne Gore treba proslaviti i složno odlučiše da slavlje nastavimo u Pizzeriji na početku ove tihe ulice.

Pizzerija je bila skoro puna te nas smjestiše za jednim dugačkim stolom u sredini velike prostorije, dje sjedosmo na drvene klupe bez naslona i odmah naručismo one ogromne krigle lakog svijetlog piva koje se ovdje ionako pije na - litre... No, trebalo je nešto i jesti, te Jasmin i Zdenka pozvaše kelnera i nešto mu išaptaše na uho, nakon čega on klimnu glavom i kratko potom donese veliki tanjir sa Pizzom isjecenom na četiri dijela. Tanjir stavismo u sredinu četvorougla koji smo činili, s jedne strane ja i upakovana Marija, dok su nasuprot sjedjeli Jasmin i Zdenka... Odmah po dolasku primijetih da se Marija veoma čudno drži, nekako baš kao da sam zaražen nekom opasnom boleštinom, pa zbog toga drži "pristojno" odstojanje i to toliko napadno da joj rekoh; ako se i dalje bude tako držala, napustiću i nju i slavlje te joj preporučih da malo – kulira...

Kako je vrijeme prolazilo, riječi su bivale sve bezobličnije i otimali se, pune vlage, iz usta koja počeše opasno da bale... utoliko Zdenka pozva kelnera koji donese račun nad kojim ona i Jasmin otpoceše neku prepirku u kojoj nijesam htio učestvovati jer sam se smatrao pozvan... Konačno podmiriše neobično visok račun i sveopšte raspoloženje nadje u čabru, nakon čega primijetih da me Zdenka prodorno posmatra i hvata zalet da me nešto upita... I stvarno, teškim pogledom i otežalim jezikom – promrmlja:

" Ti si...,ama baš pravi - mafijozo!"
" Otkud ti, sad to..., zenska glavo?" – upitah zabezeknuto.
" Pa kako da nisi, kad se grebeš..."

Ranjene savjesti, hitro se dohvatih novčanika, izvadih dvadeset eura iz uz potmulo pravdanje bacih pred Jasminom, koji je otsutno gledao po skoro praznoj prostoriji.

"E ne može tako... Kasniš...!" – promumla Zdenka i ja se osjetih kao na nekom kvizu.
Pokupih one evre i vraćajući ih u novčanik htjedoh da nešto kažem no videći njihove izgubljene poglede samo odmahnuh rukom, spremajući se da ustanem... I vjerovatno bih to učinio i izgubio u poodmaklo veče, da se Zdenka ne uspravi i, pokazujući na do nevdljivosti sklupčanu Mariju, zasikta svojim napuklim glasom:

"Hej, mafijozo, misliš li ti jebati ovu zenu ili ne...?"

Zabezeknut i s nevjericom je pogledah a onda se trgnuh i odgovorih:

" E ne, sada je ne bih dirnuo ni viljuškom..."
" A da li ti znaš, da ona kurca nije vidjela čitavih petnaest godina...?"
" E, i sad ja u ovim godinama treba da razgrćem paučinu... Idi ženska glavo..., o čemu ti brineš..."

Sjedosmo i utonusmo u nekakav pijani muk, dok je Zdenka prodornim pogledom gledala čas mene, čas Mariju koja se i dalje smanjivala i prijetila da potpuno nestane a Jasmin još uvijek oporavljao od neočekivano visokog troška... Odjednom Zdenka nesigurno ustade, polako obiđe dugački sto i pozva Mariju da je otprati do WC-a te nas dvojica, Jasmin i ja, ostasmo da tonemo u svoje misli.

Dugo je trajalo dok se žene nijesu vratile ali se odmah vidjelo da im je nužda bila visestruka, jer je izraz Zdenkina lica neodoljivo potsjećao na zahrđali katanac čiji je ključ nepovratno izgubljen, dok je Marija sa velikim strahom pratila svaki pokret svoje neuračunljive gazdarice. Nastade duboki muk i ja vratih razmišljanju o mučnom položaju u kome sam se našao, grčevito pokušavajući da se u svemu snađem...

Da bi se otrgnuo jalovom razmišljanju, pomislih na ono što se dogadjalo u WC-u i odjednom mi postade jasno da se, u stvari radilo o neobičnom "raportu" zbog Marijinog odbijanja da izvrši naređenje svoje gazdarice, a tok toga "raporta" je mogao izgledati, otprilike ovako:

“Glupačo jedna, zar da propustiš priliku koju ni ja...?"
" Ne mogu..., zar ne kapiraš...?" –vjerovatno je stenjala isprepadana Marija.
“ Ma kako ne možeš...? Zar nisi i sama rekla da je faca..., a sad ništa..."
“ Rekla sam da je gospodin čovjek a ne..."
" Pa dobro, hm, gospodin... Zar te to smeta?"
“ Ma nije to, već nešto drugo..."
" Eh, da sam na tvom mjestu, sigurno ne bih ispustila..."
" Ma znaš šta je, gazdarice, ne bih ni ja ali što reći Zupniku na ispovijesti..."

Mislim da je nakon ovog zadnjeg navoda, Zdenka i konačno shvatila gdje se nalazi ključ ovog nesporazuma i potom njeno lice doblo onaj neobičan i zaključan izraz. Ubrzo smo se, teturajući kroz uveliko odmaklu noć, zaputili u penzion, gdje me je ubrzo zateč telefonski poziva da je Žan Fransoa stigao u ulicu Haydn i da čeka da ga prihvatim. Istrčao sam u mrak i ispred kapije ugledao tamni kombi u kome zapazih žar cigarete iz koje je on umorno vukao zadnje dimove. Pokupismo nužne stvari i polako oteturasmo u sobu, u kojoj je onaj dugi krevet zjapio nenamješten ali to Žana nije smetalo da se ispruži, pokrije nekakvim jaknama i odmah zahrče... mene ne ostade drugo do da duboko u noć razmišljam o slavlju povodom CG nezavisnost u koje sam upao kao u kakvu zasjedu... Tipično!

- M -

ako neko bude voljan da o ovom dramatičnom putovanju pročita više, evo mu link:

http://www.forum.cdm.me/showthread.p...slim-U-Zaborav

[metuzalem]

Evo, kako rekoh, nastavljam ovaj izvještaj o svojoj avanturi, čisto iz obaveze, pošto sam prije par dana u staro prkno napunio 77 (i slovima: sedamdeset i sedam) godina, te bi i ovoj omladini koja „čuva položaj“ u Cetinju gradu trebalo i konačno biti jasno, koliko je matufu stalo da sa svojim baljezganjem (palamuđenjem) bude - up to date...

No ipak...

Nastaviću sa pričom o intervalu koji je uslijedio nakon ovih uzbudljivih epizoda u kojima su lijepe žene imale glavnu riječ a ja bio „objekat“ na kome se ogledala njihova neodoljiva ženstvenost.

Dakle....

Bilo je baš lijepo prošetati bulevarom (Montparnass-om) i potražiti neke od dežurnih YU-jebivetara, koji su se tudijen motali, sve gledajući koga će zajebat.

Zato i ne bi trebalo biti čudno e sam se baš oveselio kad sretoh Bata Prlju, plavokosog cetinjskog ljepotana, razornog šarma, koji je svoj život, u gradu svjetlosti, živio po onom latinskom – carpe diem – (uživaj dan), preko dana lutajući od kafea do kafea, da bi u ponoć odlazio u pariske Hale (les Halles) kako bi, noseći goveđe polutke, zaradio kakvu crkavicu da je potroši na sjutrašnji dan.