Uveliko bješe prošlo podne kad završismo posjetu "zabranjenom gradu" i njegovim obrazovnim i kulturnim institucijama a i glad poče da nas opominje e je vrijeme da se okrenemo i svojim potrebama. Zbog toga smo se zaputismo ka ulazu/izlazu ovog, više nego znamenitog prostora i samo smo. se u prolazu i onako uzgred, osvrnuli na moćnu citadelu na kojoj se, s punim pravom, ponosno vijorio crveni barjak sa žutom petokrakom u sredini.Dan je bio topao i sunčan te laganom šetnjom preko dugačkog mosta, prijeđosmo preko rijeke čija širina bi u zasjenk bacila čak iDunav, a kamo li neku od ostalih evropskih tokova, osim ruskih koje su toliko bogate vodom da čak pripunjaju neko zatvoreno more kao što je Kaspijsko...



Čim smo ušli u starogradsko jezgro ove drevne metropole , nije nam moglo promaći u kojoj mjeri se, svojim mirom i izvjesnom otmjenošću, razlikuje od uzavreloh Hanoja. I ovdje su se ulicama kretali rojevi mopeda ali ne onako kao u Hanoju, već kudikamo mirnije i sređenije, što nije trebalo daa čudi jer su ulice bile široke i omeđene zgradama čija je arhitektura ukazivala naprisustvo državnih ustanova.

Kad izđosmo iz staroga grada, put nas pvede obalom rijeke u pravu hotela đe bjesmo otsjeli te se ubrzo uvalismo u gužvu koju su stvarali ulični prodavci koji su na prodaju nudili sve i svja a da pri tome ni najmanje nijesu bili nasrtljivi. Zastadosmo da se dogovorimo što ćemo i kuda ćemo, te Mirko isuka obu svoju "aladinovu lampu" od smartfona i nakon što je ispipa dade znak da se uputimo sporednom ulicom u kojoj nas dočekaše restorani sa svih zemalj svijeta. Odlučismo se da svrnemo u jedan koji izgledaše bau kosmopolitski to potvrđivao pivom "Heineken", jer se u ovoj zemlji malo pije alkohol a vina ima tek kod Francuza.

Bješe već pao mrak kad završismo sa objedom te lagano nastavismo uskim ulicama, u kojime je vladala velika živost a mnoštvo crvenih lampiona davali poseban ugođaj.




U hotelu nas dočeka velika gužva jer je, izgleda, u toku bila smjena gostiju, od kojih su neki odlazili a drugi došli da sebi obezbijede smještaj ili su im ga obezbijedile brojne putničke agencije. U restoranu hotela nađosmo jedan miran ćošak đe sjedosmu da se dogovorimo za sjutrašnji dan, kako bi na vrijeme vozom otputovali za lučki grad - Da Nang - a iz njega produžili za - Hoi An - koji je za Vijetnam nešto kao što je Budva za Crnu Goru. Dogovor je pao da poranimo kako bi stigli na voz koji polazi oko 9 sati, kako bi iz Da Nanga u Hoi An mogli stići prije podne kako bi se smjestili u hotel koji je Mirko rezerviso kao i prevoz do grada Hoi An koji je od Da Nanga udaljen nekih tridesetak kilometara...