Page 21 of 24 FirstFirst ... 111718192021222324 LastLast
Results 501 to 525 of 585

Thread: Cetinje – tajanstvena duhovna metropola

  1. #501
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default



    - "Mnogi od ovih mladih ljudi, koji kreću na daleko i neizvjesno putovanje u Indiju o kojoj se tiho šapuće kao o zemlji čuda, tamo dolaze sa namjerom kako bi pobjegli pred terorom pustih želja, koji suvereno vlada (hm) duhovima okovanim kapitalističkim sistemom u kome nema ničeg važnijeg od sticanja profita. Dok su njihovi poslovni prethodnici iz ove čarobne zemlje uglavnom donosili začine i drago kamenje, današnji putnici stižu puni neobičnih saznanja, do sada tako tragično od javnost skrivenih iza neprozirnih velova religija i morala.

    Ovo znam iz sopstvenog iskustva jer kada sam se, prilikom svoga bjekstva iz ratnog besmisla i konačno obreo uovoj blagoslovenoj zemlji, mnogo toga u prvi mah nijesam mogao da shvatim i postavim na svoje mjesto. Tek kasnije kad sam počeo sistematski istraživati prošlost ove velike Zemlje, shvatio sam koliko je ona (pre)bogata, ne samo u materijalnom već nadasve u duhovnom pogledu. Nije mi dugo trebalo dok nijesam ushićeno otkrio u kojoj mjeri su prošlost i tradicija jedinstveno izazovni za svakog namjernika koji ovamo doluta slučajno ili namjerno. To mi je postalo jasno kad sam se zatekao ispred hramova na kojima se jasno vidjelo da je – erotika – nekad i ovdje, bespogovorno imala status priznate religije, sve dok ovamo nijesu došle one osvajačke i neprikosnovene.

    - "Prvi povratnici sa ovoga hodočašća su krijući donijeli jednu od vjerskih knjiga ove drevne religije sa naslovom – KAMA SUTRA – koju su, u nemoći da je zabrane, vladajući autoriteti, po kratkom postupku proglasili udžbenikom za (hm) vođenje ljubavi a profiteri pohitali da na istoj steknu – profit. Kako bi neko mogao najbolje shvatiti, u kojoj mjeri se priznate svjetske religije razlikuju od ove izvorne indijske, najbolje se vidi kad se uporede snimci pročelja nekog od indijskih hramova sa portalom neke od hrišćanskih crkava ili katedrala...






    Last edited by metuzalem; 14-03-18 at 21:17.

  2. #502
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    - "E sad je nastupilo potonje vrijeme da vam i konačno objasnim zbog čega stalno govorim o skoro apsolutnij vladavini - „pristojnosti“ - ne samo u svjetovnom već mnogo više u duhovnom smislu, što mi i jeste moguće, jer sam bio u povlašćenom položaju da najbolje godine svoga života odživim van njenoga domašaja. Ne znam da li ste se ikad zapitali, zašto vladajući; svjetovni i duhovni autoriteti sve najbitnije životne odrednice uzimaju na način što ih, bez mnogo priče, svrstavaju pod pojmove - nagoni: za samoodržanjem (opstankom), produženjem vrste, odnosno polnim nagonom, na koji je nabačen posebno težak veo pristojnosti, baš zato što pomenuti nagon, takoreći „iz zasjede“ najučinkovitije „nagoni“ ne samo ljude već i cijeli živi (i neživi!) svijet da po njemu postupa i van svojih „pristojnih“ namjera.

    Nije bolje ni sa drugim aspektima stvarnosti, koje naučni i obrazovni autoriteti pominju u kontekstu uobičajenih naučnih formulacija, lišenih bilo kakve životne zapitanosti; zašto je nešto tako kako jeste, jer zdravu znatiželju predstavlja baš ona, ukoliko se neko umije zapitati zašto nešto – nije - iako bi možda trebalo da bude, kao sve ostalo u životu. Otprilike po onoj „uvrnutoj“ logici da su 2+2=4, što zna svako dijete, jedino niko ne zna – zašto? Nema boljega primjera od – fotosinteze – svrstane pod pojmom naučno i nepobitno dokazane hemijske „istine“, gdje jalovo opstaje zatvorena u aksiomatski okvir zadatog poimanja. Međutim ako se ova skoro uzgredna formulacija primijeni na opšte aspekte stvarnosti, njena suština najednom pokazuje o kojem sveobuhvatnom stvaralaštvu se, u stvari, radi. Ukoliko se čoek nadahnuto osvrne oko sebe i objektivno sagleda što i kako se u prirodi dešava, shvatiće da uobičajeni pojmovi nikako nijesu konačni, jer u objektivnoj stvarnosti – šumu – kao skup drveća i ostaloga bilja, slobodno možemo shvatiti i kao – stado – koje svakoga jutra izlazi da bi ispod nebeske „livade" mogla da se sito „napase“ sunčane svjetlosti, da bi noću istu „preživala“ i uz pomoć hlorofila mogla probaviti i pretvoriti u hranu za bića na višem biološkom nivou; goveda, insekte i konačno – ljude.

    Ovakvim razmišljanjem stiže se do saznanajne izvjesnosti da svjetlost, u stvari, u vaseljeni ima istu ulogu koju ima voda u organskom životu na našoj planeti, tako da u potpunosti možemo tvrditi da nam hrana stiže sa sunca posredstvom sunčanih zraka kao što sam mogao vidjeti na jednoj fresci u jednom od egipatskih hramova đe je prikazan faraon kako sjedi na svome tronu a sa sunca dolaze zraci koji se pretvaraju u ruke i vladara miluju po licu, čemu se on blagosloveno prepušta. Po ovoj izvjesnoj saznajnosti sasvim je u redu da čoek reče da je šećer, u stvari, sunčeva svjetlost u kristalu, koja je u suncanim zracima stigla do neke voćke i uz pomoć hlorofila pretvorila u šećer. Na tu pomisao navode i oblici raznoraznog voća u kojima se sunce naprosto ogleda, te kad se čoek nađe u nekom voćnjaku, teško da se može oteti utisku da se u zreloj trešnji ili zlatastim breskvama sunce naprosto ogleda..."

    Last edited by metuzalem; 16-03-18 at 11:45.

  3. #503
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Ovaj kratak prekid u Đakomovom izlaganju Nikola, koji ga je pažljivo pratio, iskoristi da mi se obrati molbom; da li bih bo dobar da se ispričam Đakomu zato što će mene zamoliti da mu na naš jezik prevedem neke od sentenci, jer francuskim baš i ne vlada u mjeri da bi namah shvatio o čemu je riječ. Nikolinu molbu i izvinjenje prevedoh Đakomu na što on potvrdno klimnu glavom i potom nastavi sa svojim neobičnim izlaganjem:


    • „Ipak o stvaranju, makoliko ono izgledalo neshvatljivo i nepregledno, najviše se može saznati i otvorene „Knjige Života“, posebno iz njenog poglavlja u kome je zapisano sve ono svakodnevno u kome i sami učestvujemo. U tom pogledu biće najbolje da iz tog poglavlja, izdvojim onaj, nadahnuto naslovljen kao:


    „Cvjetna Livada“

    ... jer je u njemu sadržano sve ono iz intimnog iskustva svakog od nas ponaosob, zato vam preporučujem da za početak, zamislite jedan proplanak sa rascvjetalom livadom po kome pasu goveda, pčele i bumbari lete od cvijeta do cvijeta, dok se iza obližnjeg žbunja nazire dvoje mladih u strasnom genitalnom zagrljaju.

    Za sve one, kojima je sve jasno, ovo predstavlja jednu od svakidašnjih životnih scena, te zbog toga ne čine veliku priču ali za sve one koji umiju „zamahnuti“ sopstvenom glavom i izgraditi sopstveno mišljenje, cvjetna livada predstavlja takozvanu - „mandalu“ - odnosno jedinstven izazov da iz nje izvedu sopstvenu „teoriju relativiteta“ o stvaranju i sopstvenom učešću u njemu. Neki od aspekata stvarnosti rascvjetale livade, nalazimo u „pristojnim“ osvrtima kojima se služe učene glave, kako bi npr. objasnili misteriju začeća, uobičajenom metaforom o pčeli i njenoj ulozi u oprašivanju cvijeća, dok je svim nepristojnim jasno da su se u ono što zovemo život, uvalili svojom krivicom (ili zaslugom) jer su kao spermatozoidi glavom probili zid ženske jajne ćelije. E baš nametnuta pristojnost zaklanja sve one neposredne aspekte stvarnosti, te mnogi ne mogu, neće ili ne smiju da u cvijeću prepoznaju polne organe biljaka, koji se samo naizgled razlikuju od onih na višoj biološkoj razini a u cvjetnoj livadi prepoznaju .


    - "Transbiološki i infradimenzionalni erotski čin stvaranja u kome sva bića učestvuju...“

    Nakon ove primjedbe, Nikola me diskretno munu u rebra, kako bih mu preveo ovu teško shvatljivu sentencu, pritom se lakim klimoglavom izvinjavajući Đakomu, koji na to „pristojno“ klimnu a ja spontano prevedoh:

    - „ E moj Nikolaj, ovo zadnje se na naški može prevesti da je ovaj pristojno zvani erotski čin, u stvari, jedna sveopšta, transbiološka i infra dimenzionalna – jebačina..“

    Na ovo se Nikola zbunjeno objenu i nesigurno zagleda u Đakoma, koji se dobrodušno i sa razumijevanjem osmjehnu, da bi polako nastavio






    „Vjerovatno su zato, pristojni mislioci sve te životne odnose i događanja sveli pod pojmove erosa (bog ljubavi) i tanatosa (bog smrti) kako bi na pristojan način opomenuli koliko su, u slici cvjetne livade, oba ova aspekta prisutni i stvarni, jer ne treba mnogo mudrovati kako bi se došlo do zaključka o takozvanom lancu ishrane koji povezuje oba aspekta, jer će i konačno sva ona goveda završiti kao hrana, dok će, okolo, insekti i divljač nastaviti da se proždiru među sobom.
    Ovaj prehrandbeni lanac djeluje u sprezi sa pomenutim zaprašivanjem, tako što je šarenog bumbara zadužio time da leti od cvijeta do cvijeta, u stvari progenitivnih organa biljaka, kako bi, time i sam preuzimajući ulogu polnog organa i na kraju uspio da „odere koru ljeba suva“ sa ono malo nektara te mu cvijet udijeli za uslugu – „žigoloa“ – kako bi to formulisali posebno pristojni – duhovni puritanci...

    Zbog ovoga uvijek osjetim izvjesnu nelagodu kad vidim nekoga ko sa buketom cvijeća stoji pred vratima svoje drage ili nekoga kome želi da time izrazi posebnu naklonost ili poštovanje...“

    Na ovo me Nikola ponovo munu te mu smjesta i bez oklijevanja „uručih“ prigodan prijevod:


    • „E moj Nikola, ovo što Đakomo reče, najbolje bi se moglo prevesti na naški, time što ću se i lično nadovezati na njegov osvrt, da svaki put osjeti nelagodu kad vidi nekoga sa buketom pritom pomišljajući na nekog uspaljenog ćutuka, koji pred vratima stoji sa buketom kurčeva u ruci a da ovu transdimenzionalnu činjenicu čak ne naslućuje...“
    Last edited by metuzalem; 25-03-18 at 17:34.

  4. #504
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Prije no što Đakomo okonča svoje izlaganje, Nikola se naglo uspravi i kroz prozor zagleda u ulicu koja bješe ispunjena sjenkama koje su naslućivale skori suton ljetnjega dana. Nakon toga se isprsi i kao da objavljuje nešto posebno važno, izgovori...:

    • „Ehe Karađoz, evo ti ga onaj tvoj adjebitant da te odveze u „ambasadu“. Uz njega je sigurno i ona svilena ljepotica, na koju se vataju jebivetri poput tebe...


    Ne oklijevajući dugo, Nikola hitro šmugnu u recepciju dok se skoro istog momenta u ulaznim vratima, oklijevajući, pojavi Maritina obučena u laku haljinicu koja je nježno milovala njene zanosne obline. I dalje oklijevajući dođe do našeg stola i smjerno sjede na stolicu koju Nikola bješe nenadno napustio, pritom pomno zagledajući čas mene čas Đakoma kome je njena pojava bila posebno zanimljiva pošto mu lice dobi izraz napete radoznalosti, dok sam ja slagao misli i sjećanja u grčevitoj namjeri da mu objasnim otkud ova iznenadna posjeta. Na kraju mi ne ostade drugo bez da Martini šapnem svoju namjeru, na što ona uzbuđeno klimnu glavom i pažljivo zagleda u Đakoma.

    • „ E dobri moj Đakomo, barem ti ne moram posebno objašnjavati običaje i način ovoga grada osnovanog na bogatstvu i ljepoti, zato ti, odmah, kratko i jasno mogu objasniti da je ovo lijepo stvorenja, u stvari, skoro neodoljiv mamac, na koji se hvataju oni koji nemaju i prinose na uvid onima koji imaju. U stvari jedan posebno otmjen „trg robova“. Ovu „agenciju“ je osnovala njena majka, supruga pokojnog japanskog ambasadora koji joj je od svega bogatstva, ostavio samo svoju lijepu i pametnu kćer... Ostalo znaš i sam...“


    Taman što bjeh završio ovu moju nategnutu priču, sa kapom u ruci se u salonu pojavi visoka i elegantna prilika moga zemljaka – Mitra – koji lagano priđe stolu i pristojno pozdravi sa Đakomom, nakon čega se okrenu meni i skoro naredbodavno obrati:

    • „E Zemljo, gospođa de la E (de la Haie) me je poslala da te prihvatim i odvezem do nje... Naravno ako si u prilici.“


    Da baš i nijesam bio u prilici, bilo je već očigledno iz Đakomovog peisustva te ne odgovorih odmah, računajući da će mi naneki način on isti pomoći u tome, što se i dogodi kad me upita da li bi se, možda, mogao pridružiti jer sluti da bi moglo biti zanimljivo. Na ovo se Martina stade snebivati, nesigrurno pogledujući u pravcu Mitra koji je neodlučno u rukama okretao svoju šapku. Umjesto odgovora, Mitar se neodlučno okrenu i pođe u pravcu recepcije iz koje Nikola tobože poslovno šmugnu uz zavojite stepenice, prepuštajući istu kako bi Mitar mogao telefonirati svojoj gazdarici. U napetom očekivanjau, Đakomo mi se obrati pitanjem:

    • „Ehej, Salvatore, evo čuh još jedno ime – Zemljo – pa bi mi bilo drago da mi ga objasniš“


    Bez oklijevanja mu objasnih da to ime proizilazi od izraza – zemljak – koji je moj zemljak – Mitar – prilagodio meni kao što su mi i mnogi drugi, dosad, nadijevali spontano i bez mnogo ustručavanja. Nakon mog objašnjenja, Đakomo se obrati Martini pitanjem kako se zove ona a kako gospođa koja me je pozvala. Martina oklijevajući prozbori svoje ime a onda jasno i sa izvjesnimponosom ime svoje dospođe:

    • „Madame Anne Sopfie de la Haie...“
    • „Oho, kakvo ime! Zvuči skoro kao refren nekog popularnog šansona! Baš bi mi bilo drago upoznati osobu koja stoji iza ovog otmjenog imena.“


    U međuvremenu Mitar bješe završio svoj kratak telefonski razgovor, te ostade u pristojnom očekivanju, da Đakomo završi svoj razgovor sa Martinom, nakon čega značajno pogleda u mene i poruči da je gospođa de la E spremna da nas primi obojicu. Nijesmo mnogo časili, te se namah digosmo i kroz širom otvorena vrata hotela zaputismo ka elegantnoj limuzini koja nas je spremno očekivala na hotelskom parkingu.

    Prepušteni podatnoj udobnosti sjedišta, nezaiteresovano smo pratili kako promiču kitnjaste fasade bulevara i ulica, sve dok dođosmo do rijeke Sene uz koju je vijugala, ne baš široka ulica, koja odjednom skrenu uzbrdo padinom na kojoj se red zgrada prorijedi, pogledu prepuštajući stoljetnja stabla među kojima su se nazirale usmaljene vile i palate. Odjednom naš auto skrenu i kroz veliku zasvedenu kapiju uđe na pošljunčani put koji nas dovede pred raskošno pročelje maloga dvorca izgrađenog na uskoj zaravni sa koje se prostirao očaravajući pogled na grad Pariz. Donekle začuđen zapitah Martinu otkuda sad mi ovdje a ne u stanu kao prošli put na što mi ona kratko odgovori da ona želi da bude sama sa nama dvojicom.

    Uskoro nas posluga uvede u prostrani salon ukrašen teškim zastorima i pozlatom, gdje nas dočeka i pozdravi lično gospođa de la E nudeći nas da zauzmemo mjesta iza, teškim satenom zastrtog stola, da bi odmah otišla u kuhinju i naručil što treba i sljeduje... Kad se i konačno, utroje, nađosmo za stolom, nastupi ispitivačka pauza pri kojoj nam se pogledi isprepletoše a svako od nas napeto prebiraše po mislima što da kaže i kako da postupi. Utoliko Đakomo ustade, lakim pokretom prihvati ruku gospođe de la E koju ovlaš poljubi, da bi se predstavio glasno i jasno svojim imenom:


    • „Đakomo Belavista, u potrazi za čudesnim...“
    Last edited by metuzalem; 29-03-18 at 09:52.

  5. #505
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Gest kojim se Đakomo predstavio, doduše dosta trivijalan, no ipak je na gospođu de la E djelovao poput neke čarobne formule, jer se njen strogi izraz izmijeni a ona skoro kao ljubopitljiva djevojčica ustade i uzbuđeno upita:

    - "Oh lala! Evo nečeg baš zanimljivog... Gospodine Belavista, da li bih mogla i ja učestvovati u toj potrazi ?"

    - "Zašto ne, draga gospođo de la E... Imam osjećaj da bi ste mogli biti od pomoći."

    Vidno uzbuđena, madame de la Haie se ozareno osvrnu oko sebe a onda pljesnu rukama kako bi posluga donijela đakonije koje idu uz ovakve susrete. Tek tada se i konačno zagledah u njen lik, do kraja ispijen neprestanim dijetama ili možda anoreksijom naslijeđenom od svojih aristokratskih predaka, što me podsjeti na onu narodnu o "kosti i koži", jer stvarno se jedva što više moglo naslutiti u njenoj krhkoj pojavi. Vjerovatno je zbog toga njeno lice bilo pokriveno mnoštvom sitnih bora koji su njenom liku nametali izvjestan svetački izgled koga je ona nosila poput kakve nametnute obaveze. Zato je i promjena njenog lika, uslovljena neočekivanim prijedlogom, skinula ovaj nametnuti izraz i lik osjenčila znatiželjom i iskrenom radošću.

    Kako se posluga nije javljala, gospođa de la E se žurno zaputi u kuhinji da vidi što je razlog, pri čemu nas dvojica uhvatismo priliku da izmijenimo par riječi, jer ovoga puta sve poče bivati itekako - zanimljivo - kako je Đakomo imao običaj da kaže. Ne oklijevajući mnogo, Đakomo brzometno šapnu:

    - "Salvatore, zar te ova dama ne podjeća na nekoga koji nam je veoma važan i drag."

    ne snađoh se da mu odmah odgovorim, te on nastavi..:

    - "E zar ne vidš., ili barem ne slutiš da bi naša lijepa Helena u njenim godinama izgledala tako slično, jer je i ova žena u Heleninim godinama, vjerovatno izgledala ne manje lijepa i zgodna..."

    Nije mi ostalo bez da klimnem i potvrdim ovo što Đakomo pomenu, napeto čekajući da se gospođa de la E ponovo pojavi.
    Last edited by metuzalem; 04-04-18 at 09:40.

  6. #506
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Madame de la E se ubrzo pojavi i bez mnogo oklijevanja obrati Đakomu pitanjem:


    • „Dakle gospodine Belavista, znači li da je moje učešće u potrazi za čudesnim dogovoreno, ili...?“
    • „ Što znači dogovoreno, madame de la E...? Pa ne radi se o posjeti nekom kabareu, već o nečemu što predstavlja jedinstven izazov u pogledu shvatanja, do neizbježnosti, zadate stvarnosti, pri čemu se nameću uslovi bez kojih nikakvo učešće nije moguće.“


    Zbunjena ovim neočekivanim odgovorom, madame de la E nesigurno sjede i zagleda u Đakoma, kome cijela rabota postade –zanimljiva – što je trebalo da znači; veoma ozbiljna i obavezujuća, posebno zbog toga što je prema ovoj ženi, nesumnjivo aristokratskog porijekla, gajio osjećaj iskrenog poštovanja. Baš zbog toga se gospođi de la E obrati, koliko neočekivanim toliko i neshvatljivim, pitanjem:

    • „ Kao prvo, gospođo de la E, nužno je da izađete iza tog teškog i sumornog zastora iza koga ste se sakrili i time svoj život prepustili društvenim konvencijama...“


    Madame de la E se potpuno zbuni pa nesigurno dodade:

    • „Što time hoćete reći...?“
    • „Kako što...? Pa zar se, ponekad, ne pogledate u ogledalu i ne vidite u kojoj mjeri vam je izgled uslovljen kožom, obješenom poput teške i sumorne zavjese, iza koje se skrivate da ne bi, makar ni slučajno, bili bilo kom muškarcu poželjni... Ili barem privlačni, što je donekle prihvatljivo...“
    • „Oh gospodine Belavista, ovi vaši aspekti su, za mene, više nego li iznenađujući, te sada ne znam što od mene očekujete, pošto je moje zanimanje za ono što ste pomenuli nadasve iskreno a veoma drago bi mi bilo ukoliko bih mogla ispuniti uslove koji su potrebni da bih učestvovala u potrazi koju ste pomenuli.“


    Svjestan u kojoj mjeri dospođi de la E nameće jedva shvatljive poglede na stvarnost i običaje, umjesto pomenute sudbinske zavjese predloži joj da je obuče u svileni sari, indijsku odjeću koja, ne samo ističe obline jedne žene, već joj daje mogućnost da bude ono što u stvari jest, kako to reče jedan od velikih učitelja;da je život tek onda kad neko – jeste!
    Last edited by metuzalem; 08-04-18 at 08:26.

  7. #507
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Iako je vidio da gospođa de la E nemoćno pokušava da shvati njegov čudan prijedlog, koji se odnosio na odjeću, shvatio je, ipak, da je doslutila da se, u stvari, radi o izvjesnoj metafori ali nije htjela da ga zbog toga prekida i ostala u napetom očekivanju da on svoju priču nastavi, makoliko ona neshvatljiva bila ali se, na kraju, ipak odluči da mu postavi pitanje:


    • „Gospodine Belavista ako sam dobro shvatila ovo sa indijskim sarijem jeste u stvari izvjesna metafora kojom imate namjeru da me podsjetite da sam žena i da bi trebala tako i da izgledam... Zar ne?“


    • „Donekle ste u pravu, madam, jer se i stvarno radi o metafori ali ne kako je vi shvatate, jer se u ovom pomenutom poduhvatu nikako ne radi o potrazi, već o veoma izvjesnom hodočašću ka samom sebi, pri čemu nema ničeg važnijeg od konačne spoznaje o tome ko si i, prije svega – zašto. Ništa ne bi moglo ovaj naš nenadni susret objasniti bolje od ovog momenta u koji su nas doveli događaji, takoreći na granici shvatanja, jer ne bismo bili ovdje da nije bilo jednog divnog ženskog stvorenja koje je iz daleke Amerike zapučilo u čarobnu zemlju Indiju kako bi je neki od nabijeđenih „čarobnjaka“ oslobodio „pojasa nevinosti“ sa ključem nepovratno zagubljenim ali njoj tako tragično nametnutim vaspitanjem osnovanim na bespogovornom čistunstvu. Imao sam sreću ali i izazov da ovo lijepo dijete naleti na mene što se kasnije iskazalo i kao veoma težak, u stvari nerješiv zadatak, jer se nije radilo o „pojasu nevinosti“ već o tragičnom tjelesno utamničenju jednog veoma osjetljivog i sebi okrenutog stvorenja, koje se protiv toga borilo time što svoj život i biće nije htjelo da prihvati na tako zadat način. Znajući da joj ne mogu pomoći, uputio sam je da krene na put u svoju postojbnu ali da taj put shvati i kao izvjesnu - terapiju - u koju spadaju nenadni susreti i neočekivana poznanstva, što se i potvrdilo susretima u hotelu u kojem je ona susrela momka kome se preporučila nečim što bi se moglo nazvati – provijant čudesnog dejstva – koji ih je približio na način koji obavezuje više od bilo čega drugog, time što je ovaj momak – pokaza na mene – uspio da joj za trenutak skine ono što je smatrala nametnutim „oklopom“ nad njenim nježnim bićem te da se konačno osjeti – sobom....“


    Osjetih obavezu da se uključim u ovu nadahnutu priču te bez mnogo obzira prekidoh Đakoma kako bih ga uputio na neobičnu činjenicu da je svemu ovome itekako kumovao hotelski portir Nikola.


    • „U stvari ništa od svega se ne bi desilo da mi hotelski portir Nikola u sred majske noći nije „uvalio“ mladu i lijepu Heleninu prijateljicu Barbaru i to ne baš sa poštenim i časnim namjerama no zato, kako naknadno ispade, sa veoma kreativnim posljedicama...“

    Najednom madame de la E živnu i moju priču prekide pitanjem:-

    „ Da taj portir Nikola nije jedan omanji tip malog rasta i „zgužvane“ face no zato „napoleonskog“ nastupa, inače svaki put pijan kad god se dokopa novca.“


    Njenu primjedbu potvrdih, sve se čudeći otkud sad da ona zna za Nikolu, koji ionako važi za nepristupačnog čudaka, koga osim pića malo što drugo zanima. Svejedno madam de la E pomenu da ga je Martina, kao i mene, privela na uvid gospođama koje se oko nje okupljaju a kojom prilikom je ona stekla utisak da se radi o veoma osjećajnom i posebno nadarenom momku, koji čeka svoju priliku ali, nažalost, na veoma nepogodnom mjestu.

    Naš dijalog prekide posluga, time što na malim kolicima doveze rashlađen šampanjac i raznorazne đakonije koje prate ovo plemenito piće, pa kada diskretno i sa mjerom pripuniše elegantne čaše, smjerno napustiše prostrani salon. Ovim cijeli ugođaj postade prijatno opušten te se poslužismo đakonijama kojima ni imena nijesmo znali s povjerenjem se kod gospođe de la E raspitujući što je što i kako se jede ili pije. U međuvremenu postasmo svjesni da je noć uveliko odmakla i da se neumitno bliži rastanak. Đakomo i ja izmijenismo upitne poglede, računajući da je zadnje vrijeme vratiti se u hotel, no pri tome nam se ni najmanje nije žurilo a izgleda ni gospođi de la E. Opustih se i Đakomu prepustih da odluči, što on učinje postupkom koji zbuni, ne samo mene već prije svega gospođu de la E, jer odnekuda izvadi staklenu cjevčicu, koju otvori značajno zagledan u gospođu de la E. Potom kanu dvije bistre kapi u ostatak šampanjca u njenoj čaši uz napomenu koju izgovori ozbiljnim glasom:


    • „Kako god, u ovih par kapi sadržan je onaj indijski sari koji pomenuh maloprije, jedino što se on ne oblači odizvana već iznutra te vam ne preostaje bez da ga prihvatite ili prospete, čime bi našu saradnju mogli smatrati zaključenom jednom za svagda. U slučaju da ovu neobičnu ponudu prihvatite i popijete ovaj od srca ponuđeni eliksir, biće dovoljno da se javite čim primijetite promjene uslovljene njime. Do tada . nazdravlje i da se vidimo".


    Đakomo ustade, podiže svoju čašu, nazdravi pa zahvaljujući na ukazanoj časti gospođi de la E poljubi ruku i skoro šapatom dodade: -


    • „Bilo bi mi veoma drago ukoliko ovo dobije dostojan nastavak....“
    Last edited by metuzalem; 10-04-18 at 09:17.

  8. #508
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Prije nego se zaputismo izlazu, Đakomo se nenadno osvrnu i gospođu de la E upita:

    - "Madame, kako je sa čitanjem i što čitate najrađe?"

    Ovim pitanjem Đakomo kao da zadesi, ionako potpuno zbunjenu madam de la E koja ne stiže ni da razmisli već onako, iz mjesta, odgovori da rado čita putopise i eseje iz raznih oblasti nauke i istorije.

    - "Hm, baš prilikom zadnje šetnje u izlogu jedne knjižare primijetih svježe izdanu knjigu sa naslovom - ""Ouvre au noir"" - (Djelo u crnom) od poznate spisateljice Margarit Yourcenar, koja se, u iso vrijeme kada i ja motala prostorima Indokine i vjerovatno bi se neđe i sreli da smo se kretali istim slojevima tamošnjeg društva. No da napomenem da se već i sam naslov upućuje na - nigredo - to jest na jedan od procesa u potrazi za "Kamenom Mudrosti", tako da nudi dobar uvid svakome pri susretu sa ovom drevnim učenjem, posebno i zato što ga je pisala veoma pametna i samosvjesna žena. Ukoliko imate interes, poslao bih vam tu knjigu posredstvom vašeg šofera a sebi kupio novu jer mi je FNAC knjižara u neposrednoj blizini."

    Na ovaj prijedlog madame de la E pokuša da se osmjehne i umjesto odgovora odlučno klimnu glavom i plako pođe da nas isprati do dvokrilnih vrata, koja neko od posluge spremno otvori. Ne potraja dugo i mi se ponovo nađosmo pred našim zagubljenim hotelom gdje Đakomo zamoli Mitra da pričeka kako bi jednu knjigu odnio i predao gospođi de la E...
    Last edited by metuzalem; 10-04-18 at 21:16.

  9. #509
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Sjutradan, za doručkom, Đakomo mi reče da ima namjeru otputovati do Marseja kako bi posjetio jednog od preživjelih iz Legije sa kojim je dijelio najteže dane u životu i na njega se, bezuslovno i u svakoj prilici mogao osloniti . Đakomo je, uglavnom, izbjegavao razgovor o svome učešću u borbama, ograničavajući se na događaje koji su bili nužni da objasne njegov životni put, zato je i ovoga puta bio uzdržan a ni ja nijesam postavljao pitanja.

    Meni je ova njegova namjera došla kao naručena, jer sam, u međuvremenu, svoju rabotu odlagao u toj mjeri, da me je počeo fatati strah e ću ostati bez nje a takvu više, ni slučajno, ne bih mogao naći. Ovo napomenuh i Đakomu, kome bi po volji jer ni njemu nije odgovaralo da vrijeme trošimo na kojekakve uzgredne susrete i slučajna poznanstva. Ponudih mu da ga dopratim do željezničke stanice Montparnasse ali on odmahnu rukom i pođe ka recepciji kako bi izmirio hotelski dug. Ustadoh i u prolazu mahnuh Đakomu uz pozdrav da se uskoro vidimo i skoro trčeći i uz osjećaj olakšanja, otrčah do obližnje stanice metroa kojim se zaputih u svoj biro đe me je, posigurno, namrgođeni Mr. Lacoste nestršljivo očekivao, kako bi mi predao podatke potrebne za izradu idejnih projekata za brojne nadvožnjake iznad novog lionskog autoputa, kojima više nije bilo odlaganja.

    Nakon Đakomovog odlaska poitah da nadoknadim propušteno, te su mi dani prolazili u napornoj raboti a jedva da sam i stizao ručati u nekom od obližnjih restorana ili bih ostao da glođem uzgred kupljeni baget, da bih umirio glad, koja me više ometala u poslu no me je, poslovično - mučila. Ubrzo se pokaza da sam veoma dobro prošao jer se Mr. Lacoste pohvalno izrazi o mojoj raboti uz napomenu da ne bi bilo zgoreg da se malo odmorim. Ovaj njegov prijedlog mi baš dobro dođe, kako bi se i konačno ispavao i ljudski najeo u obližnjim restoranima. Jednoga dana odlučih da odem do Rože la frita, ne toliko zbog njegovog poziva, prilikom zadnjeg oproštaja, koliko zbog njegove nadaleko čuvene pržene krtole. No, kako to obično biva, još i ne sjedoh za nauljeni sto, kad Rože po svom "dobrom" običaju domlatara do mene i poput kakve orlušine, sa obije dlakave ruke, "sleće" na ivicu stola i glasno zagraja:

    - "Hej Mafijozo, dugo te nije bilo i plus toga dolaziš sam... Gdje ti je onaj zgodni marabu, pop ili don mafijaški..?"

    - "E moj Rože, trebao si se raspitati prije nego što napamet počneš da ređaš; te marabu, te pop... te..., jer se, ovoga puta, radi o čovjeku velikih zasluga - pour la France - (za Francusku) a koji je svoju misiju okončao časno i iz Legije izašao kao oficir, uprkos porazu u Indokini. Nije ni Alžir nije propustio, pa ti viđi"

    Kad ovo ču, Rože s poštovanjem podiže kosmate obrve, uspravi se. skoro da stade u stavu - mirno, nakon čega promrmlja nešto u smislu pravdanja, nakon čega se kroz prozor zagleda u narod koji je prolazio a onda naglo sagnu i resko prosukta:

    - " E Mafijozo, evo ga onaj tvoj divlji zemljak... Izgleda da je došao da sebi docrta ručak no mei bi bilo draže da ga dovedem za tvoj sto, kako mi ne bi ometao mušterije... Jesi li saglasan?"

    Klimnuh potvrdno, nakon čega Rože skoro otrča ususret Urošu zaraslom u divlju kosu i bradu, koji je s mukom pokušavao da uđe kroz ulazna vrata te Rože, uz kratak pozdrav, dođe da ih pridrži, kako bi mogao ući za sobom tegleći ogromnu otrcanu kožnu torbu i mapu sa crtežima. Kad se i konačno nađe pred mojim stolom, Uroš zastade u nevjerici i zbunjeno promumla:

    - Uh Stiv, sunce ti, đe si do sada, nijesam te vidio stotinu godina... Baš lijepo da se popričamo kao u starim dobrim vremenima..."

    Ime kojim me Uroš oslovi bio je, u stvari, nadimak moga Brata koji ga je, iz nekoliko navrata spasio i odbranio od brojne lupeške YU- fukare koja se, iz njima jedino znanih razloga, bila namjerila da mu se naruga i zlostavi iz čiste zloće. A bilo je baš prijatno razgovarati sa ovom, koliko nekonvencionalnom toliko i orginalnom ličnošću, koja se nije uklapala niukakve šeme i klišee, koji su vladali čak i u gradu Parizu. Pošto sam bio u mogućnosti, častih ga jelom i pićem iako se on tome žestoko opirao. Kad završismo sa objedom, Uroš predloži da svratimo u - Le Dome - jednu od kultnih kafana bulevara Montparnasse, kako bi mi ukazao na očiglednost kome je YU-UDBA majka a kome maćeha. Ovo me nije baš iznenadilo jer sam dobro poznavao njegove nazore u pogledu YU-nomenklature koja je umnogome predstavljala i vodila čak i našu sopstvenu sudbinu.
    Last edited by metuzalem; 15-04-18 at 20:17.

  10. #510
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Ovu Uroševu priču prekidoh pitanjem je li za kafu i nakon što on potvrdno kllimnu, uhvatih Rožeov pogled i dadoh mu znak da nam donese dvije, na što on klimoglavom prihvati narudžbu i potom okrenu mašini iza sebe, kako bi, mlatarajući rukama, moju narudžbu i ispunio. U međuvremenu Uroš, po svojoj ustaljenoj navici bijaše utonuo u nekakve duboke i značajne misli pa mu je trebalo vremena da se povrati sve se pitajući đe ono bješe stao... Kad ikonačno poveza konce, promuklo nastavi.

    • „ E Stiv, u kafani – Le Dome – skoro kao na nekom „kružoku“, redovno se sastaju predstavnici UDBA-ške intelektualne elite na „privremenom radu“ u inostranstvu, đe vode beskrajne diskusije o svijetloj budućnosti socijalizma i samoupravljanja no mnogo dublje i značajnije o slavnoj prošlosti nekadašnjeg Dušanova Carstva, te ne treba da čudi da predsjedavajući ovoga „kružoka“ nosi ovo carsko ime.


    U međuvremenu Rože stiže sa kafama ali i sa dvije čašice kalvadosa, koje hitro položi na sto i bez riječi zbrisa za svojim poslom. Kada popismo naručeno i ponuđeno piće, polako se digosmo i zaputismo bulevarom ka pomenutoj kultnoj kafani, koju zatekosmo skoro praznu, osim što se oko okruglog stola u dnu prostorije, vidjela grupa mlađih ljudi duboko udubljenih u neku važnu raspravu. Uroš me odvede do malog stola u njihovoj neposrednoj blizini, đe se uz glasnu vardanju „rastovari“ i lupajući stolicom konačno sjede, sve pogledujući društvo za susjednim stolom koje, za momenat, prekide razgovor i mrgodno osvrnu na pridošlice, koje im i nijesu baš izgledale dobrodošle. Tek tada primijetih zgodnog i uglađenog Dragoša Kalajića takoreći na mjestu predsjedavajućeg u ovom krugu baš neobičnig likova od kojih je jedan, sa gustom bradom, podužom kosom i okruglim metalnim naočarima, neodoljivo podsjećao na generala Dražu, time ovome „kružoku“ dajući izvjestan posuvraćen izgled. Kad scena postade malo prirodnija, Uroš me podsjeti na svoju priču o UDBI kao majci i maćehi a mi u prilici da to vidimo i osjetimo ovdje – takoreći na licu mjesta, jer dok je on lipsavao po beogradskim i pariskim ulicama kako bi svoju umjetnost doveo do vrhunca, uglađeni Kalajić je, po nalogu i o trošku – UDBE – studirao na evropskim akademijama što se najbolje može viđet iz njegovog stvaranja, jednako plakativno umivenog i uglađenog kao što je i on sam. Kad ovu svoju priču završi, Uroš se naglo uspravi i neočekivano grommkim glasom, koji ono društvo prenu iz popodnevnog dremeža, deklarativno izjavi:

    • „E slušaj me Stive moj dobri, ako se ikad dokopam kakvoga dobroga novca, kao prvo; imam namjeru da ispred sjedišta Mjesne Zajednice i Osnovne Škole u mojem Pelevu Brijegu podignem spomenik velikom vođi -Vladimiru Iljiću Lenjinu!
    Last edited by metuzalem; 16-04-18 at 21:06.

  11. #511
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Nakon ove, namjerno glasne izjave, društvo za susjednim stolom se iznenađeno osvrnu i sa vidnom mrzovoljom zagleda u Uroša koji se nije činio vješt a onda kad viđeše o kome se radi, ponovo sastaviše glave i nastaviše visokoumne razgovore.

    Na ovo se Uroš uspravi ali, prije no zausti da ponovo nešto izjavi, postavih brzopotezno pitanje đe je to bio u Americi i što je tamo radio. Iznenađen mojim pitanjem, Uroš me začuđeno pogleda pa nakon kratke pauze odgovori, glasno, kako bi ga moglo čuti i društvo za susjednim stolom:

    - Bio sam ti tamo čitava tri mjeseca... Isprva u saveznoj državi Montana đe imam rodbinu i đe je naseljena većina Crnogoraca koji rade u rudnicima ovih brdovitih predjela. No ubrzo potom sam otišao u inijanski rezervat kako bih upoznao prave vlasnike ove prostrane zemlje i tamo upoznao poglavicu jednog od čejenskih plemena, zvanog Crni Orao, koji mi ukazao gostoprimstvo i ponudio iskreno prijateljstvo...

    - Pa đe baš kod Indijanaca, pobogu...?

    -
    Ada, čoče, kod koga drugoga..? Ne misliš, dati, da sam u Ameriku došao zbog onog ljudskog bašibozuka koje zovu Amerikancima a većinom se dovukli sa svih strana svijeta. U Ameriku sam i stigao sa namjerom da upoznam starosjedioce kojima su isti oteli prostranstva ovoga kontinenta a njih sabili u brda koja su njihovoj zemlji dali ime - Montana – ka što su i Crnoj Gori dala ime – Montenegro... Tada sam shvatio i kolika je sličnost ovoga naroda sa našim, jer njima Amerikanci dođu jedanak ka što su nama bili – Turci. Kod njih sam proveo lijepa tri mjeseca i naslikao slika u ulju koje sam prodao za dobre pare, nažalost ipak ne toliko da bih podigao spomenik Vladimiru Iljiću. Posebno mi je ža što nije bilo parai za spomenik i preteklo kako bih mogao potražiti neki od živih i aktivnih vulkana.

    -
    A čemu ti treba neki od tih, kako reče, živih i aktivnih vulkana? – pripitah začuđeno.

    -
    Dobro e si me pitao koja mi je potreba za jednim aktivnim vulkanom... Pa zato što nemam namjeru da se do sudnjega dana lomatam po ovome razvaljenom svijetu, već da onako sportski na glavu skočim sa ivice kratera u tečnu lavu i na tako visokokreativan način stopim sa – Apsolutnim...

    Na ovu Uroševu primjedbu, društvo za susjednim stolom živnu i podignutih obrva stade osvrtati ka nama ali se ipak niko ne usudi da postavi kakvo pitanje. Meni tada postade jasno da je Uroš ovom zadnjom primjedbom svoj nastup doveo do kraja te se dihoh i s nim pozdravih kako bih malo prolunjao bulevarom i pregledao kafane koje su u to vrijeme posebno pune umjetnikai ostalih jebivetara...
    Last edited by metuzalem; 04-06-18 at 00:22.

  12. #512
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Kako sam sa rabotom bio u debelom zaostatku, sljedećih dana sam prionuo da nadoknadim propušteno što se produžilo do u vrieme kada drveće svojim raskošnim bojama opominje da je i konačno nastupila jesen. Da ne bih uzaludno gubio vrijeme, često sam i bez doručka hitao u biro u kome sam ostajao do kasno uveče, hraneći se na brzaka u okolnim prčvarnicama pritom gubeći osjećaj za vrijeme, sve dok mi se Nikola jedno veče ne ispriječi i upita:


    • „Što te nije bilo tako dugo? Već sam se stao brinuti jer su mnogi, znani i neznani, navraćali i pitali za tebe a ja nisam znao što da kažem. Posebno ona svilena ljepotica i onaj tvoj nakurčeni odjebitant...“
    • He, Nikolaj, da ti možda nije trebala moja uobičajena „potpora“?
    • Ako ćemo pošteno, bilo je i toga ali mnogo više me je tištalo što ti i onaj Đakomo najednom nestadoste a mene nasamo ostaviste sa ovim izbezumljenim narodom koji obilazi grad kao da od toga mu život zavisi...“
    • „Dobro, no je li ti se, u međuvremenu, javljao koji put. Barem zbog rezervacije“?
    • „Ne čak ni to“
    • „Onda ne možemo ništa no da čekamo da se nešto dogodi... A sad na spavanje jer, kako narod veli, jutro je ionako pametnije od večeri..“


    Kratko odmahnuh u pozdrav i zamišljeno uputih u svoju malenu „ćeliju“ sa pogledom na usko dvorište ako se ono tako uopšte moglo nazvati. Dugo nijesam mogao da zaspim pitajući se je li sve ovo što se događalo ovoga lijepoga ljeta, bila samo jedna prolazna epizoda. Ova neizvjesnost me ipak nije ometala da se unaprijed radujem slobodnim danima koji će nastupiti čim predam ugovorene projekte i za njih primim dogovoreni honorar.

    Vjerovatno mi i zbog toga nije baš bilo pravo kad sam, pri povratku s posla, ispred hotela zapazio srebrnastu limuzinu, uparkiranu ispred hotelskog ulaza, jer me je opominjala na izvjesne obaveze za koje sam mislio da pripadaju prošlosti. Na svoje veliko iznenađenje u salonu hotela zatekoh Nikolu i Mitra u toj mjeri zadubljene u nekakav dubinsk razgovor , da ne bi ni primijetili moj ulazak da mi lijepa Martina radosno ne pođe u susret. Čim se njih dvojica prenuše, Mitar se važno uspravi i poruči da me madame de La Haie očekuje, računajući valjda da tome nema odlaganja. Ipak uzeh sebi slobodu da prvo razmislim pa tek onda donesem odluku hoću li tu nametnutu čast i prihvatiti, no s obzirom na slobodno vrijeme koje se nudilo, ovu čast s mjesta prihvatih...

    Ne potraja dugo kad se nađosmo u parku malenoga dvorca, đe me njih dvoje žurno predadoše „dežurnoj“ posluzi a oni nestadoše u kuhinji đe ih je očekivalo mnogo toga ukusnog i na svoj način zanimljivog. Zamišljeno se zaputih za nadrkanim batlerom sve se pitajući koji će mi matrak cijela ova nametnuta rabota, te i ne primijetih kad se nađosmo u prostranom salonu, đe me batler ostavi samog i nestade u jednim od brojnih pozlaćenih vrata. Dok sam se osvrtao po praznoj prostoriji sa izvjesnom nelagodom sam očekivao što će se dogoditi, tako da se ne iznenadih kad se jedna od vrata otvoriše i u prostoriju stupi...

    Ne, nije to bila madame Anne Sophie de La Haie koju sam znao od ranije; mršava, izborana, dubokomučeničkog izraza na usahlom licu... Ne, ispred mene se pojavi žena zrele ljepote u svilenoj haljini koja je obline njenog tijela nesputano isticala, dajući im skoro neodoljiv izraz. Njena pojava na mene ostavi tako „razoran“ utisak, da namah zaboravih u kojoj mjeri je prilikom ranijih susreta djelovala odbojno na mene, te joj radosno krenuh u susret i vjerovatno bih je poljubio bez ikakvog ustručavanja da se ne sretoh sa njenim dubokim plavim pogledom, kojim je u mene bila zagledana kao da se posmatra u ogledalu uz to i sama ne vjerujući onom što vidi. Svejedno i bez ikakve primisli je uzeh u naručje, čemu se ona baš mnogo i ne iznenadi, vjerovatno zato što je u mom pogledu mogla jasno pročitati odgovor na svoja očekivanja.
    Zagledan duboko plavetnilo njenog pogleda, nanovo je stegoh u zagrljaj i sam se čudeći onim što joj zagrcnuto prošaptah:

    • „Oh An Sofi, koja je to radost, ne shvatiti nego baš i vidjeti sopstvenim očima na što je Đakomo mislio kad je ponudio da te obuče u svileni sari, indijsku odjeću neviđene ljepote. E baš iz mog pogleda možeš vidjeti koliko ti neodoljivo pristaje, posebno jer je satkan od tvog pravog bića“


    U odgovor na ove moje riječi u njenim plavim očima se zacakliše nenamjerne suze.
    Last edited by metuzalem; 10-06-18 at 22:51.

  13. #513
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Tek sada postadoh svjestan svog, takoreći „neoprostivog“, postupka i neprimjerenog ponašanja, te joj se nesuzdržano obratih i sam začuđen svojim riječima:

    • "Oh Anne Sophie, pardon, Madam de la Haie, molim da mi oprostite što sam vam pristupio na način koji ni sebi ne mogu da objasni pa vas molim...


    Suprotno mom očekivanju, madam de la Haie mi i ne dopusti da svoje nemušto i nesmajno izvinjenje izrazim do kraja, već se hitro bez ikakve najave usmjeri na mene, pritom me hvatajći u čvrst zagrljaj, da bi, netrmice zagledana u moje oči, na veoma dramatičan i neposredan način izrekla:


    • „Ma ne, dragi bezimeni prijatelju, ne samo da tvoj postupak nije neprimjeren već on, naprotiv, za mene predstavlja nešto što mi se do sada nikad nije dogodilo, nešto jedinstveno što se ni za kakav novac ne može kupiti... niko to bolje od mene ne može znati, mene koja sam osuđena da robujem novcu, pokušavajući da kupovinom svega i svačega opravdam status na kome su mi svi zavidjeli... I sad ovo. „


    Nakon ovih riječi, madam de La Haie se prope i u tople i meke ruke uze moju glavu koju privuče sebi kako bi mi, prvo na čelo pritisla jedan sestrinski poljubac a onda još jedan na moja, od uzbuđenja usahla usta. Nakon ovoga njene riječi dobiše duboko povjerljiv prizvuk zbog čega me ne iznenadi kad progovori:


    • „Od sada ću za tebe biti i ostati Anne Sophie jer od ovog momenta pripadamo rodbini po duhu i osjećaju, bez straha da bi taj iskreni odnos mogao potonuti u dubine sirove strasti jalove erotike. A sad ovo treba i proslaviti...“


    Ubrzo osjetih njenu ruku kojom me blago povuče ka velikom stolu i ponudi da sjednem u pročelje a ona hitro ode do veata gdje zapljeska rukama na što se pojavi onaj nadrkani batler, smjerno očekujući nalog svoje gazdarice, koji mu ona izloži na tako veseo i neobavezan način da se od čuđenja naprosto ukipi jedva vjerujući svojim ušima, pošto je nalog glasio; cjelokupna posluga, bez izuzetka, ima da prisustvuje ovoj, koliko neočekivanoj toliko i neshvatljivoj proslavi... No, morala je svoj nalog ponoviti da bi batler i konačno shvatio da gazdarica misli ozbiljno.

    Sjetih se kako sam nekad, ukočen i čvrsto stisnutih koljena sjedio na istoj ovoj stolici na kojoj sa se ovoga puta naprosto osjećao kao kod kuće gdje mi je rodbina pripremila dostojan doček.

  14. #514
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Čim batler izađe, skoro istoga momenta se u prostrani salon stušti posluga obučena u onome u čemu je bila zatečena ovim iznenadnim pozivom. Kao prva, u salon hitro utrča lijepa Martina i bez ikakvog ustručavanja stadenježno obgrli madame de la Haie, koja, ne samo da se tome nije protivila već Martinu privuče u svoj zagrljaj njećno joj gladeći svilenu kosu. Potom se okrenu prisutnima i, rukom pokazujući na Martinu, jasnim glasom poruči:


    • „E ovo je moja dobra i ijepa vila, bez koje od svega ovoga ne bi bilo ništa, te bih ostala da se i dalje batrgam u knigovodstvu svoga nepodnošljivo dobro situiranog besmisla.“


    Potom pokaza na naočitig Mitra, koji je uzdignute glave i, takoreći u stavu „mirno!“ stajao pored nje, ne skidajući pogleda sa ove dvije žene tako važne njegovom konačno sređenom životu.


    • „E a ovo je moj vitez od Crnih Brda (chevalier de la Montagnes Noires), prvi koji je u meni vidio čovjeka i ličnost a ne uspaljenu babetinu, koja bjesomučno kupuje sve što joj padne napamet. A onda je dobra vila Martina u moj život uvela ovoga neznanca – pokaza na mene – koji me je preporučio čarobnjaku „opšte prakse“ a on, u pogledu mene, učinio čudo koje ste vidjeli kako nastaje ali se niko od vas nije usudio da to javno i primijeti te ostaje da to nadoknadimo. Daj da to proslavimo. “


    Nastade veliko i neusiljeno slavlje oko velikog stola prekrivenog neviđenim đakonijama,dok su boce šampanjca otvarane uz pucnje čepova koji su odskakali od gipsane tavanice. Svečanost potraja duboko u noć sve dok madame de la Haie ne ustade i izjavi da ide na počinak, što njih na ništa ne obavezuje te sa slavljem mogu nastaviti dok im je volja. Prije nego nestade u nekim od vrata, Martini i Mitru dade znak da ostanu đe su i pričekaju dok se vrati što oni spremno i učinješe. Uskoro se ponovo pojavi i, diskretno mu šapćući, Mitru uruči omalen koverat koji on prihvati i klimajući glavon stavi u džep svoje elegantne uniforme.

    Pvratak u hotel nije dugo rajao jer su čak i ulice Pariza puste u to vrijeme tako da brzo stigosmo do hotela čija vrata zatekosmo otvorenim te nam nihje trebalo buditi Nikolu koji se nimalo ne začudi mojem kasnom dolasku a ni mojoj pratnji, jer se srdačno pozdravi sa Mitrom koji mu, uruči mali koverat, poluglasno reče:


    • „Ovaj bakšiš ti je poslala madame de la Haie da se ne bi potpuno rasušio, a veli da si ga, i to baš pošteno - zaslužio...“


    Nikola hitro otvori koverat i začuđeno podiže obrve kad iz koverta izvuče par novčanica obilježenih sa podost nula a onda onako purgerski ljubazno Mitru naloži da se madame de la Haie duboko zahvali u njegovo ime, što Mitar jedva dočeka te se skupa sa Martinom hitro izgubi u pariskoj noći ostavljajući nas same i zbunjene onim što se sve dogodilo u zadnje vrijeme. Prije nego li stupih uz zavojite stepenice, Nikola zamišljeno promrmlja sebi u bradu ali tako da ja mogu čuti:


    • „E **** ga Karađoz, stalno mi na nos nabijaše e nasađujem namjernika zbog čaše pića a da onda ne učinjeh što sam učinio i uvalio ti ono ljepo stvorenje od cijele ove rabote ne bi bilo ništa... A sad promisli što bi još moglo da se dogodi ako Đakomo ponovo dođe inastavi sa njegovim čarolijama...“
    Last edited by metuzalem; 18-06-18 at 08:40.

  15. #515
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Bio je to veoma ugodan osjećaj probuditi se u jutro dana bez obaveza, te sam u dobrom raspoloženju doručkovao i potom opušteno odšetao do trga Saint Placide kako bih vidio koga tamo ima. Dok sam zamicao najdužom pariskom ulicom Vožirard (Rue de Vaugirard) prisjetih se zadnjih Đakomovih preporuka da se okanem trke za curama i okrenem onome što se tada događalo u gradu Parizu, jer sve to itekako posjeduje istorijsku važnost koju ne bi smio previdjeti. Posebno pobunu studenata i njihove zahtjeve da dovedu..:

    - "Ma
    štu na vlast..." (Imagination au pouvoir)

    Osim toga ne bih smio previdjeti ni novi pokret Hippie-a, odnosno mladih ljudi, koji su do
    šli da svojim osmjesima osvoje ovaj grad, koji nije znao a vjerovatno ni htio da se brani od "Djece Cvijeća" kako su oni sebe imenovali. Sve u svemu, trebalo je da pratim znake u vremenu i iz njih izvadim zaključke o vremenima koja nastupaju a u kojima više ništa neće biti kao prije.

    Utonuo u duboke misli zamakoh iza ugla i skrenuh u ulicu Rena (rue de Rennes) gdje sjedoh za sto na terasi kafea sa nazivom Trait d´Union (kod nas znanom pod pojmom
    - tire- odnosno crticom u tekstu koja, ujedno; spaja i - razdvaja) opu
    šteno prateći što se dešava na ovom veoma trgu u koji se ulivalo nekoliko značajnih pariskih ulica. Odmah sam primijetio takozvane "znake u vremenu" je se ovim trgom motao priličan broj tzv."Djece Cvijeća" odjevene mahom u nekakve prostrane haljine od lana ili pamuka ispod kojih se, osim mladih i zanosnih tijela, drugog i nije naslućivalo.



    Last edited by metuzalem; 29-06-18 at 20:52.

  16. #516
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Bio je to jedan od onih lijepih jesenjih dana kad sunce grije ali bez da nepodnošljivo bije u glavu te je bilo veoma ugodno sjedjeti i čekati dako naleti neko poznat da ga zivnem na čašu pića i poslovičnu čašicu razgovora. No umjesto tog - "nekog" - iznenada se predamnom ispriječi i parkira nekakav razvaljeni folksvagenov bus, na kome se s treskom otvoriše ona klizeća vrata sa desne strane i kroz njih izlomata nekakav bradonja osrednjega rasta ali temeljit i nekako poslovno uputi u kafe koji je bio pun ka šipak.

    Ne potraja dugo kad se nanovo pojavi u dru
    štvu jedne dosta krupne "bedevije" u prostranoj haljini na cvjetiće, koju ugura u otvorena vrata kroz koja se mogao vidjeti nekakav raspremljeni stramac, jer mu je, izgleda, ovaj bus bio i pokretni dom. Tek kad se vrata zatvoriše, svi mi koji smo sjedjeli na prostranoj terasi namah shvatismo da su preko svih prozora navučene zavjese tako da se jedino moglo naslutiti što bi u njemu moglo da se dešava te bi kod mnozine a ne samo kod mene izazvalo znatiželju. I to sa razlogom, jer, mimo našeg očekivanja da se bus makne, on i protiv striktne zabrane ostade parkiran pred nama, svojim gibanjem privlačeći dopunsku pažnju prisutnih, koji se, pritom, napadno pravili kao da ih to uopšte ne zanima.

    Uskoro se to jedva primjetno gibanje pojača u mjeri da se više ni slučajno nije moglo previdjeti, pritom kod svakoga od nas izazivajući takozvane "griješne" misli jer je i zadnjem čistuncu moralo biti jasno da se u busu odvija žestoka jebačina a mi i iznenadno postali njeni ne-voljni svjedoci. Nanovo se podsjetih Đakomove preporuke da pratim "znake u vremenu" te pomislih da znaka, koji bi me bolje uputio u "ideologiju" Djece Cvijeća, rijetko da bi gdje drugo mogao dobiti. Konačno se, na smirenom busu otvoriše vrata iz kojih prvo iskoči onaj bradonja spremno pružajući ruku kako bi onoj "bedeviji" pomogao saći na trotoar. Prihvati je podruku i sa njom zaputi u kafe dok je ona prevrnutih očiju i sa blaženim izrazom na lijepom licu, hodala kao da ne dodiruje zemlju i s njom nestade u dubinu kafane. Odmah zatim onaj bradonja istrča iz kafane, kroz otvorena vrata hitro uskoči i s treskom zatvori iza sebe, upali motor i u momentu nestade u pravcu stanice Monparnas, dok mi ostadosmo da zbunjeno krijemo svoje poglede pred okolnim posjetiocima kafea.



    Last edited by metuzalem; 29-06-18 at 20:59.

  17. #517
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Umjesto - IN MEMORIAM - Urošu Toškoviċu

    S obzirom da krajem ovoga mjeseca u svoje staro prkno napunjam 80 (i slovima: osamdeset) godina, skoro da sam bio odlučan u tome da ovo moje nadahnuto „baljezganje“, koje vodim toliko vremena a na polzu grada Cetinja i namjerom da na njega uputim potomstvo cetinjskih brašnjomuda, zaključim i prepustim se godinama kojih su se sramili naši stari a koje danas slave uz službene talambase neprolazne - SLUŽBE.

    Da na to nemam neko posebno pravo, opomenuo me je odlazak mog davnjeg prijatelja i sapatnika u gradu Svjetlosti – Parizu – đe smo ponekad dijelili bijedu ali i raskoš poimanja onoga čime nas je nudio ovaj grad i zbog toga ċu, u znak (u vremenu) našeg zajedništva, svoju (mrtvorođenu) - avanturu - probuditi iz stvaralačke kome i nastaviti je kao urošev i moj prilog opstanku one domovine koja nam je učinjela uslugu u skladu sa onom latinskom:


    • Si tua puer dimittite eum diligere mundum.


    Prevedeno na nesmiljen crnogorski:


    • Ako voliš svoje dijete pošalji ga u - *****
    Last edited by metuzalem; 20-03-19 at 12:59.

  18. #518
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Kako dan bješe odmakao, pomislih da bi najbolje bilo potražiti Uroša kako bi popričali o svemu što se događa, jer on je bio jedini koji je to umio a da se ne degenči i pravi važan. Nije mi ga bilo teško naċi jer je uglavnom sjedio na terasi bar american- „Select“ kad je bio pri novcu a kad ne, onda prekoputa, u café „Cosmos“ – u , jednoj mračnoj rupetini u kojoj su se okupljali lupeži i kurve pristigli iz YU ali ne da bi radili i zaradili veċ da se – „snađu“.
    Nakon što Uroša ne zatekoh na kafanskoj terasi, pređoh usku uličicu Vavin i uskočih u mračnu kafanu đe sam morao pričekati da mi se oči sviknu na mrak prije no Uroša zazreh u jednome ċošku u kome je sjedio sam ali nad otvorenim blokom za crtanje. Iznenadi se kad mu priđoh i veselo ponudi da sjednem, što mi je uspjelo tek uz izvjesnu buku i vardanju.
    Opustih se ali kad htjedoh započeti priču, neka balkanska protuva se zaustavi ispred stola i onako zajebantski dobaci Urošu:


    • „Hej genijalac, jebeš li što…?“
    • „Tvoju mater“ – muklo prozbori Uroš, mrko ga gledajuċi svojim ionako divljim pogledom.


    Na to se ona protuva prijeteċi zagna deruċi se na sav glas:

    • „Ma kome ti jebeš mater, džukelo klošarska…!“


    Brže-bolje ustadoh i hitro ispriječih između, pokušavajuċi da ga smirim jer nijesam imao volje da dan provedem u nekom od pariskih komesarijata ili pak u nekoj od okolnih bolnica, pošto se ovakve protuve ovuda nijesu motale bez noža ili barem šrafcigera te ga nirnim glasom opomenuh da je prvi počeo a jebanje niko nije spomenuo osim njega. Ovo je, izgleda, djelovalo te se on okrenu i nesigurno uputi izlazu a onda naglo okrenu i Urošu zaprijeti da ċe ga, kad-tad, zateċi neđe đe ga niko neċe odbraniti. Potraja dok se ponovo ne vratismo samima sebi a onda nesigurno upitah Uroša kako to da baš u ovoj rupetini od café-a obitava po cio dan. Na ovo moje nesuvislo pitanje Uroš, iskreno iznenađen odgovori:

    • „ Stive moj dobri, barem si ti koji si vidio moje crteže, mogao zaključiti da ovđen nalazim jedinstvene modele za portrete duhovnih i inih bogalja kako bih mogao crtati one razvaljene spodobe i čudovišta…


    Kako bih skrenuo priču na nešto drugo, tiho ga priupitah da li bih i ja mogaao biti njegov model, na što on, uz jedva primjetan osmjeh, promrmlja:

    • „ E dobri moj, nemoj se ijediti ako ti rečem e bi mi bio model poput onih ulaznih vrata sa mliječnim staklom na kome nema ni imena niti čega drugog, bez ako neko, u prolazu, ne bio ostavio svoju sjenku na njemu…“
    Last edited by metuzalem; 24-03-19 at 12:53.

  19. #519
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Da bi završio s ovom pričom, Uroša pozvah da odemo na ručak u restoran „La Mamma“ kako bi pojeli nešto ukusnije od pržene krtole i, prije svega, popili po čašu-dvije dobroga vina. Moj prijedlog Uroš prihvati s nelagodom üz primjedbu da ga je sramota e ga čašċavam, kako sam reče – iz „zaśede“.

    Požurih ga da krenemo jer kasnije neċe biti mjesta pošto je ovaj restoran omiljen i vazda pun. Potraja dok Uroš spakova svoje „rabote“ u olinjalu torbu koja ga je vjerno pratila svuda kudijen se kretao i skupa samnom izlomata ka vratima u kojima nas zaslijepi podnevno sunce te brzo prijeđosmo u usku sjenku s druge strane ulice. No iako podne još ne bješe stiglo, restoran ipak bješe popunjen do mjere da smo morali sjesti iza malih stolova pri samom ulazu dok su uz šank prekoputa śeđeli oni koji su čekali da im se oslobodi neko bolje mjesto.

    Meni i nije baš bilo po volji što smo śeli bašnasuprot prozorčiċ koji je svaki čas uokvirivao nečiju glavo povezanu bijelom maramom, jer sam slutio da bi i obla mama Falcone mogla da nas vidi i po svom običaju „obruši“ na mene odnosno na obojicu… Ovo ne bjeh bio ni domislio, kad iza šanka viđeh mamu Falcone kako hitrim korakom stupa i uskoro izlazi iza njega da bi me po običaju obgrlila oblim rukama koje su mirisale na bijeli luk i bez zadrške na obraze pritisla dva masna poljupca. Cijelu ovu scenu je Uroš, skupljen u strahu, iz prikrajku posmatrao, kao da sluti da bi i na njegao mogao doċi red. Nakon što mama Falkona završi sa ovim burnim pozdravom, tek tada primijeti Uroša i umjesto da se njemu obrati postavi pitanje koji je više bio nalik na izvjestan odgovor.

    • „E giovanotto, svaki put me iznenadiš narodom koji dovodiš u naš dom… Isprva u društvu onnih ljepotica a poslije kad je onaj zgodni „padre“ došao s tobom. A sad evo dovodiš ovoga, koji naprosto izgleda kao kakav „velikomučenik“ ovi čas sišao sa neke freske…“


    Prekidoh je uz napomenu da imam priliku da joj predsstavim jednog umjetnika iz moga kraja, koji je poodavno došao u Pariz kako bi svoju umjetnost doveo do vrhunca. Na ove moje riječi mama Falcone sumnjičavo osmotri Uroša i tihim glasom promrmlja:

    • „Ipak mi se čini da ga njegova umjetnost baš i ne hrani dobro, jer mi ne izgleda uhranjen… No to se da promijeniti..“


    Iznenada se uspravi i doviknu momku iza šanka:

    • „Hej Đuzepe, donesi botilju onoga domaċeg da častim ove đetiċe..!“
    Last edited by metuzalem; 24-03-19 at 20:01.

  20. #520
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Nakon ove naredbe mama Falcone ustade i krenu ka šanku ali prije nego li zađe iza njega, okrenu se i reče da se ne moramo zamajavati narudžbama jer ċe nam ona pripremiti nešto što i za sebe sprema kad je gladna te nama ne preostaje bez da imamo povjerenja u njenu rabotu. Uskoro nas smotani Đuzepe odvede do stola u zabačenom ċošku nepregledne prostorije iza koga nekakve zbunjene mušterije nespretno ustadoše i nesigurno krenuše u noċni provod gradom svjetlosti.

    Kako ostadosmo sami odmah se okrenusmo tematici opstanka u ovom megapolisu i smislu koji se nametao svakodnevicom uslovljenom životom u njemu. Pošto nijesam imao volje da se u bilo čemu prepirem sa skoro neuračunljivim Urošem, povukoh se u sebe njemu prepuštajuċi da počne priču o bilo čemu pa makar i o umjetnosti u koju i nijesam bio posebno upuċen.

    Ne potraja dok Uroš ne pomenu svoj Pelev Brijeg i pobjednike partizanske koji zabraniše držanje divljih koza, od kojih je narod živio du tada, time mu uskraċujuċi moguċnost da svoj život osnuje na uobičajenom stočarstvu i konačno okrene nečem što obeċava bilo kakvu buduċnost. Ovo mi se učinje donekle preċeranim te ga opomenuh da se ne degenči (prenemaže) no da mi pravo reče je li imao neku alternativu umjetnosti u koju se uvalio na tako neupitan način. Na ovo moje dosta nabusito pitanje, Uroš se uozbilji i odlučno odgovori:

    "E moj Stive, veċ odavno se kanim da napišem knjigu za koju naslov veċ imam ali je problem u tome e ne znam što bih napisao u njoj…“

    „´Ajd dobro, nijesi baš jedini koji svoje stvaranje poċinje naslovom, no bi, barem, mogao reċi kako bi taj ojađeli naslov mogao da glasi..?“

    „Matrak!“ – ka iz topa odgovori Uroš.

    „Kako to – matrak – pobogu…!?“

    „Tako, lijepo, jer je to jedina prava riječ koja francusku sa našom kulturom spaja na posebno vitalan način…“

    „Kako to, čoče? ´Ajde boga ti objasni mi e je to nešto baš posebno novo za mene.“

    „Znaš, čoče, da je matraque francuski pojam za pendrek. To si barem čuo ako ga nijesi osjetio po pleċima ka ja…“

    „ Kakvu on vezu ima sa našom riječju – matrak?“

    „Umjetničku“

    „Kako to – umjetničku!?“

    „Tako što ova značajna riječ u našem jeziku predstavlja izvjesnog džokera kako bi se moglo izraziti sve ono što je na granici smisla… Sjeti se samo pitanja; koji ti je - matrak - odnosno; što ċe ti to koji - matrak - i slično…“

    „ E Uroše, smatram da ti ideja i nije baš loša te ne bi bilo zgoreg da tu knjigu i napišeš“

    „Ono jes´, no svaki put kad krenem da tu namjeru ostvarim, iskreno pomislim; ma koji ċu – matrak - da pišem knjigu koju niko živi neċe uzet da pročita… Zato i ostajem pri svom crtanju, jer moje crteže mogu pročitati i – nepismeni.“
    Last edited by metuzalem; 06-04-19 at 03:03.

  21. #521
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Našu priču (ne)očekivano prekide smotani Đuzepe kad na sto spusti pogolem pladanj na kome su bile najavljene đakonije u izvedbi mama Falcone, koja nije prestajala sa svojim raznovrsnim iznenađenjima, čime me je žestoko nagonila da preispitam koji status, u stvari, ona ima u odnosu prema meni te sebi, nenamjerno, postavih pitanje, da li da je smatram tetkom po izboru ili jednostavno ženom u godinama koja obnavlja svoje mladalačke čežnje. Ni jedno ni drugo me nije mnogo brkalo jer kad na stolu viđeh obeċanu botilju vina, sjetih se one sentence da je „ u vinu istina“ te ovu dilemu ostavih za onda, kad ovu botilju ili više njih, popijemo u ovom ugođaju koji je obeċavao.
    Nijesmo se mnogo kanili da na ovu ponudu mame Falcone navalimo s apetitom i to zalijemo veoma dobrim vinom koje, ne samo da prija no i razvezuje svačiji jezik, ponekad više no je od potrebe. I stvarno, ne potraja dugo kad Uroš, više kao za sebe promrmlja:

    „E Stive, sad shvatam ono što, d´al pametni d´al pogani ljudi, neđe rekoše da; ako hoċeš da ostaviš tragove u životu, moraš poċi sporednijem putevima… No kako izgleda i ti sporedni putevi se umiju ukrstiti na dosta dramatičan način te se nije čuditi e se nas dvojica nađosmo u ovako bliskom društvu.“

    „ Imaš pravo ako se čudiš, jer je čuđenje osjeċaj unutrašnjeg razuma danas naučno zvanog – intuicija – jer ne dolazi iz glave veċ iz utrobe koja ima svoj – razum.“

    „Ono i jeste baš, jer kad čoek pomisli e bi po mom poganom shvatanju međusobnih odnosa, u stvari ti morao biti taj ko bi trebao da se zahvali što može biti u društvu samnom, pa ti viđi“
    Last edited by metuzalem; 06-04-19 at 03:00.

  22. #522
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Ne samo da me ova njegova uzgredna primjedba ne iznenadi no joj se i ne začudih jer je i bila dio onoga što me je vezivalo za Uroša. Štoviše, ova njegova primjedba me podsjeti na Đakomove napomene o očišċenju unutrašnjeg vida te ne mogadoh a da Uroša ne zapitam, zaustavi li se ponekad ispred nekog od pariskih izloga.

    - „Ma đe, čoeče, pa dati znaš da me nikakve tranje, pa bile to i pariske, ne zanimaju… Ili ´oċeš da me zajebaješ!?“

    - „Eh ne, otkud… Samo promisli malo onako umjetnički, da u svakom izlogu ima više no je izloženo a to žene najbolje znaju kad izađu iskraj frizera pa se u izlogu oglednu da vide kakva im je frizura… E sad pomislim da li se i ti kadkad osvrneš kako se oglednuo i sebi uputio pozdrav a možda i psovku".

    - „E što ti bi da počneš priču o izlozima, pobogu? Da te nijesam uvrijedio onom napomenom o zahvalnosti?“

    - "Naprotiv, samo si me podsjetio na moga učitelja i čarobnjaka opšte prakse – Đakoma – koji mi je svojim eliksirom pročistio unutrašnje i spoljne vidike te sam sada nalik na temeljito opran i očišċen izlog pred kojim mnozina zastanu da bi se oglednuli… Svi osim tebe koji ionako vazda vidi i što ne bi trebalo.“

    - „Ma što veliš, čoče… Očistio spoljni i unutrašnji vid… Ako jest tako, onda je to vrunska privilegija te bi te ovoga puta zamolio da samnom odeš do sale za aukcije u hotelu Drouot kako bi pogledali neke radove, ne zarad kupovine veċ zarad takozvane metafizike izraza, ako shvataš što sam ti htio reċi. Znaš i sam da galeriste smatram robovlasnicima čiji robovi su svi oni koji pristanu da stvaraju za neku crkavicu koju oni nude…“

    Na ovaj njegov prijedlog pristadoh bez pogovora te ubrzo ustadosmo i ne čekajuċi račun zaputismo ka izlazu, đe u prolazu na šank bacih novčanicu da podmiri sve i preostane za bakšiš konobarima koji su nas poslužili. Pri prolasku ispred šanka, Đuzepe me iznenađeno pogleda ali mu ja dadoh znak da se ne javlja mami Falcone, jer ċu se uskoro javiti.
    Last edited by metuzalem; 08-04-19 at 00:35.

  23. #523
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Umjesto da siđemo u obližnju stanicu metroa, Uroš predloži da krenemo bulevarima pješke pošto ćemo stići jednako brzo a biti i u prilici da nam to vrijeme protekne u razgovoru koji ne bi bio moguć u metrou prenatrpanom turistima. Pristadoh na ovaj njegov prijedlog te opušteno pođosmo bulevarom Raspail u pravcu centra a ovoga puta Uroš svoju priču otpoče i prije nego li mu postavih bilo kakvo pitanje.


    - " E moj Stive, do sada smo se uglavnom srijetali u nekakvim govnima, te mi je baš po volji što ovoga puta to nije slučaj. Znam da bi ti bilo drago saznati kako je upšte krenula priča koja me je i dovela do ovoga grada u kome pokušavam da nađem sebe i svoje mjesto u životu. No i nije se čuditi jer kad se sjetim kako sam kao gologuzi đetić ostavljen uz ognjište jedne od seoskih kuća u Pelevu Brijegu dohvatio uglijev i njime počeo šarati po kamenim pločama na kojima se neočekivano pojavili likovi, više naslućeni nego li stvarni i otvorili uvid u neki poseban svijet iz koga više nijesam mogao izist pa i da sam htio."

    - "U tome smo dosta slični, jer se i sam sjećam tih vremena kad je sve bilo podvrgnuto tome da se preživi a bravi više uslovljavali način i ritam života no bilo što drugo..."

    - "Dobro e me podsjeti na to jer se dobro sjećam da smo imali jednog krupnog i lijepog kokota sa kojim sam htio da se zbližim ali bi me on on svaki put krvnički kljunuo čime mi se žestoko zamjerio, te sam gledao da mu se odužim na neki pogani način sve dok mi jedan od đedova nije objasnio da kokot ima problema samnom jer se boji da mu ne iz***** neku od kokošaka za koje je zadužen. Tog momenta sam se osjetio žestoko zatečenim činjenicom u kojoj mjeri se prave istine skrivaju iza uobičajene pristojnosti i još tada odlučio da budem i ostanem nepristojan..."
    Last edited by metuzalem; 10-04-19 at 23:04.

  24. #524
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Na ovo Urošu rekoh da sa njim iskreno dijelim ovaj stav o pristojnosti i da se nadam e ćemo dalje druženje utemeljiti na tome stavu pošto ionako znam da on ne poznaje kompromise. Uroš ovime ne bješe iznenađen te mi postavi neočekivano pitanje "koje su me vile" dovele u grad svjetlosti na što mu iz mjesta odgovorih:


    - "Mogao bi i sam pretpostaviti e su to - žene."

    - "Pa i nije baš originalno... No neka. A čime se inače baviš?"

    - "Projektovanjem mostova..."

    - Zajebaješ...?"

    - "Ne!"

    - "E Stive ti si jedan veliki izuzetak, jer se baviš nečim posebno kreativnim. No prvo ti meni reci jesi li ti, stvarno, odrastao u gradu Cetinju i kako to da si otuda pobjegao ovamo na GULAG "Truli Zapad" kako to veljahu pravovjerni..."

    - " Nije stvar u Cetinju već u tome kako te ovaj grad prihvati i predstavi... Već sama činjenica da i pored iskrenog truda, u gradu Cetinju, nijesam uspio "zaslužiti" bilo kakav, pa makar i posprdan - nadimak - ukazuje na to koliko je moja pojava u "pljaci" bila bezlična i nevažna. A i sam si, kad te pitah da li bih ti mogao poslužiti kao model, rekao e sam neupotrebljiv zbog svoje osvjedočene bezličnosti."

    - "E bogomi je to velika stvar, jer znači da ovoj stvarnosti pripadaš samo uslovno što i nije tako loše. A sad da se dogovorimo na koji način da iskoristimo tvoj "očišćeni vid" i "unutrašnji razum" kako bi na aukciji postigli neka dostignuća u pogledu umjetnosti."
    Last edited by metuzalem; 14-04-19 at 21:30.

  25. #525
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    U nastavku razgovora, opomenuh Uroša da svoja očekivanja prilagodi mogućnostima. Osim toga opomenuh ga da imenom kojim me oslovljava, u stvari, u potpunosti potvđuje pretpostavku o meni, ne samo kao nekom bez lika nego i bez imena, jer se služi nadimkom moga brata, koji, za razliku od mene, u takozvanoj javnosi ima itekako priznati lik i djelo. Umjesto da na ovo moje odgovori, Uroš mi postavi brzopotezno pitanje:


    - "Kad ti ono maloprije pomenu e si ovamo došao zarad žena, zapitah se otkuda to kad si veliki izbor imao i u domovini. Plus toga ti si krupan i naočit momak a kako ispade i visokoobrazovan...?"

    -" E dobri moj, čini mi se da ovoga puta razmišljaš po onome, da neki momak obavezno mora juriti za ženama a ni na kraju pameti ti nije da se od žena može i bježati glavom bez obzira."

    - "E viđi, na to nijesam ni pomislio... No dobro, reci kakve si to nevolje imao sa njima? "

    - "Bolje je da batalimo te priče jer i sam znaš da su ňne strane pristojnosti..."

    - "E baš zbog toga me i zanima cijela rabota sa ženama, jer valjda nijesi samo bježao od njih no ponekad i na "strašnom mjestu postajao" i može biti - zaljubio."

    - "Stvarno jesam a svaki put me je skoro glave koštalo..."

    - " Kako to pobogu..?!"

    - "E kako. Nijesam imao ni 17 godina kad sam se zaljubio u jednu prelijepu gimnazijlku i ne sluteći da se ona, sa nekim curama kladila e će me nagnati da se zbog nje ubijem čime bih je i konačno učinio - fatalnom."
    Last edited by metuzalem; 15-04-19 at 23:21.

Page 21 of 24 FirstFirst ... 111718192021222324 LastLast

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. DUHOVNA APOTEKA sa ambulantom
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 420
    Last Post: 22-03-22, 09:39
  2. Podgorica, Evropska metropola 21og vijeka
    By E-1 in forum Centralni
    Replies: 489
    Last Post: 29-09-11, 11:26
  3. DUHOVNA APOTEKA pred zatvaranjem?
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 7
    Last Post: 24-04-08, 13:13
  4. Bar - metropola juznog mora
    By Bonja the Zmaj in forum Primorski
    Replies: 3
    Last Post: 07-12-06, 13:42

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •